REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1214/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske ceste d.o.o., OIB 55545787885, Vončinina 3, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Tomić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Tomić & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv 1. tuženika ŽC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ksenija Kantura, odvjetnica u Zaboku i 2. tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja, prvotuženika i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-297/2020 od 11. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-297/2020 od 11. prosinca 2025. u točkama II. i IV. izreke.
II. Odbijaju se žalbe prvotuženika i drugotuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-297/2020 od 11. prosinca 2025. u točkama I. i III. izreke.
III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbe u iznosu od 625,00 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-297/2020 od 11. prosinca 2025. naloženo je prvotuženiku i drugotuženiku solidarno platiti tužitelju iznos od 18.408,10 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 2.785,30 EUR od 1. listopada 2009. do isplate, a na iznos od 15.622,81 EUR od 23. veljače 2010. do isplate, po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 7.789,28 EUR sa zateznim kamatama od 28. srpnja 2009. do isplate, kao i tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 2.785,30 EUR od 28. srpnja 2009. do 30. rujna 2009. i na iznos od 15.622,81 EUR od 28. srpnja 2009. do 22. veljače 2010. (točka II. izreke). Naloženo je prvotuženiku i drugotuženiku solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.595,14 EUR (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13.643,90 EUR (točka IV. izreke).
2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da se 14. svibnja 2009. u mjestu Rinkovci, na državnoj cesti broj 508, oko 4,30 sati dogodila prometna nezgoda na način da se ĐC, upravljajući skupom vozila (teretni automobil marke „MAN 18.413 TG-A“ reg. oznake [registarska oznaka] i priključno vozilo KR- 215EJ), kretao iz smjera Lepoglave u smjeru Bednje te je dolaskom u mjesto Rinkovec kod kbr. 48 u njemu desno oštrom zavoju zbog neprilagođene brzine stanju i uvjetima ceste (mokar kolnik) došlo do zanošenja priključnog i vučnog vozila tako da je došlo do križanja vozila, a kojom prilikom je vučno vozilo prikliještilo spremnik goriva i probušilo ga, zbog čega je došlo do istjecanja goriva (euro-dizel) u količini oko 300 litara po kolniku. Na temelju rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u cijelosti platio izvođaču PZC Varaždin d.d. troškove sanacije posljedica predmetne prometne nezgode, koje potražuje u ovom postupku. Međutim, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavka 1. i članka 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) utvrđuje da svi troškovi koje je tužitelj platio nisu bili opravdani, odnosno nisu bili u uzročno-posljedičnoj vezi sa sanacijom posljedica predmetnog štetnog događaja.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama II. i IV. izreke. Smatra da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Obrazlaže da postoji proturječnost kada prvostupanjski sud s jedne strane u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. sc. Marine Mlakar o opravdanosti troškova sanacije te nalaz i mišljenje financijskog vještaka koji potvrđuje da su svi troškovi sanacije u iznosu od 26.197,34 EUR u cijelosti plaćeni kroz privremene situacije, a s druge strane bez ikakvog uporišta u provedenom dokaznom postupku umanjuje iznos štete, oduzimajući pojedine stavke troškova kao navodno neopravdane za iznos od 7.789,28 EUR. Ističe da je štetnik dužan njemu kao oštećeniku naknaditi iznos koji je isplatio radi sanacije nastale štete te tužitelj ne smije snositi posljedice štetne radnje i biti doveden u imovinski nepovoljniji položaj. U tom smislu ukazuje da je nedvojbeno utvrđeno da je za troškove sanacije platio ukupno iznos od 26.197,34 EUR / 197.383,84 kn, od čega za sanaciju zagađene zemlje u količini od 24,72 t, po cijeni od 6,5 kn/kg te da na tu cijenu nije mogao imati utjecaj s obzirom na to da je cijena formirana prema specifikaciji podizvođača, društva Švenda-Tarmann Chemie d.o.o. Također, ističe da je tužitelj dokazao da je platio iznos od 4.685,00 kn za izradu fizikalno -kemijske analize zagađene zemlje, a za koju je vještak naveo da je obvezna. Isto tako, vještak je naveo da je korištenje zaštitne opreme obvezno i nužno kod sanacije ovakvih događaja zbog čega je odbijanje tužbenog zahtjeva i u tom dijelu neosnovano i nejasno. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR (uključujući PDV od 25%).
4. Prvotuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama I. i III. izreke. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP -a s obzirom na to da je propustio odbaciti predmetnu tužbu, koja je podnesena prije nego što je tužitelj kao oštećenik podnio odštetni zahtjev osiguratelju prvotuženika, a što je bila njegova dužnost. Također, smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Obrazlaže da se u točkama 15. i 23. obrazloženja pobijane presude navodi da je štetni događaj posljedica izlijevanja benzina, dok iz svih isprava u spisu proizlazi da je došlo do izlijevanja nafte. Također, ukazuje da se u točkama 11. i 15. obrazloženja presude navodi da je vozilom upravljao pok. ĆC, dok iz svih isprava u spisu proizlazi da je vozilom upravljao ĐC. Nadalje, navodi da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije imao prema prvotuženiku pa tako niti prema drugotuženiku nikakvu dospjelu novčanu tražbinu. Obrazlaže da je tužba podnesena 29. srpnja 2009., a da je tužitelj svom izvođaču na ime troškova otklanjanja štete proizašle iz predmetnog štetnog događaja platio 30. rujna 2009. iznos od 2.785,30 EUR, a 22. veljače 2010. iznos od 15.622,81 EUR. Stoga zaključuje da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer na dan podnošenja tužbe tužitelj nije imao dospjelu novčanu tražbinu prema tuženicima slijedom čega je tužbu valjalo odbaciti. Ističe da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti od kakvog je značaja činjenica da je društvo Švenda-Tarmann Chemie d.o.o. ispostavilo izvođaču PZC Varaždin fakture za radove koje nije obavilo i da se cijelo potraživanje tužitelja temelji na fiktivnoj i nevjerodostojnoj financijskoj dokumentaciji. Navodi da tužitelj uopće nije provjeravao i kontrolirao stvarno obavljene radove i koliki su zapravo njihovi troškovi te je posljedično platio ono što nije trebao, a što predstavlja kazneno djelo – zlouporabu u gospodarskom poslovanju. Ukazuje da se prvostupanjski sud propustio očitovati o njegovom prigovoru da tužiteljeva isplata izvođaču za redovno održavanje ceste ne može predstavljati štetu. Iscrpno obrazlaže da je javna cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, a da su tužitelju za redovno i izvanredno održavanje cesta osigurana proračunska sredstva. Stoga smatra da tužitelju u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) nije nastala šteta na njegovoj imovini niti se radi o izvanrednom trošku koji bi tužitelj imao mimo planiranih i odobrenih mu proračunskih sredstava, a tužitelj je samo ispunjavao svoju zakonsku obvezu održavanja cesta. Tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje te je posljedično pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pobija i odluku o parničnom trošku. Smatra da je prvostupanjski sud, bez obzira na odluku o glavnoj stvari, trebao dosuditi prvotuženiku naknadu parničnog troška za sve radnje poduzete do 7. prosinca 2011. jer je tek tada tužitelj dostavio cjelovitu dokumentaciju (dokaze o plaćanjima), a posebice imajući u vidu da je tužitelj pokrenuo predmetni postupak prije nego što je izvršio plaćanja čiji povrat potražuje od tuženika. Prvenstveno predlaže odbaciti tužbu, podredno preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude u iznosu od 308,43 EUR, odnosno ukupno 1.089,68 EUR.
5. Drugotuženik je podnio žalbu protiv presude. Iz žalbenih navoda proizlazi da pobija presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu, odnosno u točkama I. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a. Smatra da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Tvrdi da prvostupanjski sud nije na nedvojben način utvrdio da bi cjelokupno potraživanje tužitelja bilo u uzročno - posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem. Ukazuje da iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi na koji način je sud razgraničio tužiteljeva plaćanja za redovno održavanje od troškova sanacije štete iz predmetnog štetnog događaja, a sve s obzirom na to da naknada ugovorena za redovno održavanje ceste ne predstavlja za tužitelja štetu u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a. Ističe da vještak financijske struke nije razjasnio odlučne činjenice i to tko je fakturirao zbrinjavanje opasnog otpada te tko je platio troškove zbrinjavanja niti je jasno na temelju koje dokumentacije je utemeljena presuda. Također, ukazuje da je tužba bila preuranjena jer se tužitelje nije u mirnom postupku obratio tuženicima odštetnim zahtjevom stoga je tužbu valjalo odbaciti. Pobija i odluku o parničnom trošku s obzirom na to da je, prema njegovom mišljenju, pogrešna odluka suda o glavnoj stvari. Zahtijeva trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 460,00 EUR.
6. Tužitelj je odgovorio na žalbe prvotuženika i drugotuženika, koje u cijelosti smatra neosnovanima stoga predlaže žalbe odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 625,00 EUR (uključujući PDV od 25%).
7. Žalbe tužitelja, prvotuženika i drugotuženika su neosnovane.
8. Ukazuje se da je preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izražene u eurima izvršeno sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22), time da je preračunavanje izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450.
9. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP -a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.
10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 26.197,34 EUR / 197.383,84 kn na ime troškova sanacije kolnika ceste zbog izlijevanja goriva (euro - dizel) uslijed štetnog događaja od 14. svibnja 2009. do kojeg je došlo krivnjom vozača vozila u vlasništvu pravnog prednika prvotuženika, a koje je bilo osigurano kod drugotuženika prema polici o osiguranju od automobilske odgovornosti.
11. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije nerazumljiva ni proturječna sama sebi i razlozima presude. Presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima zastupnika po zakonu stranka i samih tih isprava i zapisnika. Ona sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, o ocjeni svih istaknutih prigovora te o sadržaju materijalnog prava koje je prvostupanjski sud primijenio.
12. U odnosu na tužiteljevu žalbu ističe se kako slijedi.
13. Iz spisa nesporno proizlazi da je tužitelj sanaciju nastale štete povjerio društvu PZC Varaždin d.d. i da je kroz ispostavljene privremene situacije na ime troškova sanacije platio ukupan iznos od 26.197,34 EUR / 197.383,84 kn, koji potražuje u ovom postupku. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 1045., 1085. i 1089. stavak 1. ZOO -a) oštećenik ima pravo na naknadu stvarne štete, ali samo u granicama nužnih i razumno potrebnih troškova nastalih radi otklanjanja štetnih posljedica. Teret dokazivanja opravdanosti visine tih troškova je na tužitelju.
14. Iz spisa proizlazi da je PZC Varaždin d.d. angažirao društvo Švenda - Tarmann Chemie d.o.o. radi zbrinjavanja zagađene (zauljene) zemlje u količini od 24720 kg, a društvo Švenda-Tarmann Chemie d.o.o. povjerilo je predmetnu radnju društvu C.I.A.K. d.o.o., koje je ovlašteno za zbrinjavanje opasnog otpada. Isto tako, društvo C.I.A.K. d.o.o. izvršilo je izradu obvezne fizikalno-kemijske analize tog opasnog otpada. Društvo C.I.A.K. d.o.o. je društvu Švenda -Tarmann Chemie d.o.o. za navedene radnje ispostavilo račun (list 260. spisa) te za izradu fizikalno -kemijske analize naplatilo iznos od 3.500,00 kn (bez PDV-a), a za zbrinjavanje zauljene zemlje iznos od 111.240,00 kn (bez PDV-a) i to po cijeni od 4,5 kn/kg. Društvo Švenda- Tarmann Chemie d.o.o. je za zbrinjavanje opasnog otpada od društva PZC Varaždin d.d., a to društvo od tužitelja, naplatilo iznos od 160.680,00 kn (bez PDV -a) po cijeni od 6,50 kn/kg. Isto tako, za izradu fizikalno-kemijske analize tužitelju je naplaćeno 4.685,00 kn.
15. Prema ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao da su veći troškovi koje je platio za zbrinjavanje opasnog otpada i fizikalno-kemijske analize bili nužni te objektivno i razumno opravdani troškovi u visini u kojoj ih je obračunalo društvo Švenda-Tarmann Chemie d.o.o., a budući da iz spisa proizlazi da je stvarni trošak zbrinjavanja opasnog otpada iznosio 111.240,00 kn (bez PDV-a), a stvarni trošak fizikalno-kemijske analize 3.500,00 kn (bez PDV-a), koliko je obračunao C.I.A.K. d.o.o. Iz spisa ne postoje okolnosti koje bi bez daljnjih konkretnih i dokazivih elemenata opravdale povećanje cijene u odnosu na stvarni trošak izvršene usluge.
16. Nadalje, u odnosu na trošak zaštitne opreme, osnovano tužitelj navodi da je vještak dr. sc. Marina Mlakar iz Zavoda za istraživanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković u svom nalazu i mišljenju (list 391. do 402. spisa, list 410. do 413. spisa i list 416. do 419. spisa) naveo da je korištenje zaštitne opreme uobičajeno i nužno, čime se može pretpostaviti da je predmetni trošak bio razumno potreban za sanaciju štete. Međutim, za dosudu tog troška nije dovoljna sama apstraktna mogućnost ili uobičajenost korištenja zaštitne opreme. Tužitelj je morao dokazati da je taj trošak doista i nastao, u kojem iznosu je nastao i da je u uzročno -posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem. U predmetnom slučaju, iz spisa ne proizlazi tko je nabavio zaštitnu opremu, koja je njezina cijena niti postoji račun ili drugi dokaz o stvarno nastalom trošku, a kako potvrđuje i vještak. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao visinu niti nastanak tog troška stoga on ne može biti priznat bez obzira na to što je vještak potvrdio da se takva oprema uobičajeno koristi.
17. Također, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da nisu bili opravdani troškovi za rad 2 djelatnika po 3 sata u iznosu od 882,00 kn te rad voditelja 3 sata u iznosu od 534,00 kn na dan 15. svibnja 2009., a prema specifikaciji na listu 240. spisa. Naime, iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 15. svibnja 2009. (list 49. do 51. spisa) proizlazi da je nadzoru nazočan viši inspektor zaštite okoliša, dok od strane izvođača (PZC Varaždin d.d.) i podizvođača (Švenda-Tarmann Chemie d.o.o.) nije bio prisutan nitko. Nadalje, u spisu nema isprava koje bi potvrdile da su radnici podizvođača bili na terenu 15. svibnja 2009. te iz spisa ne proizlazi koje su to radnje 15. svibnja 2009. radnici podizvođača navodno obavljali u trajanju od 3 sata niti o tome postoje u spisu radni nalozi. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije niti opravdana stavka Citroen Berlingo prema specifikaciji na listu 240. spisa jer iz putnih radnih naloga u spisu proizlazi da je prijevoz vršen vozilima Iveco i Mercedes, dok nema putnih radnih naloga za vozilo Citroen Berlingo stoga tu stavku u svom nalazu i mišljenju nije obuhvatio niti vještak Mlakar. Slijedom navedenog, opisani troškovi ne mogu biti priznati tužitelju iz razloga što tužitelj nije dokazao su ti troškovi zaista i nastali.
18. U odnosu na žalbe prvotuženika i drugotuženika ističe se kako slijedi.
19. Neosnovano tuženici u svojim žalbama navode da je predmetnu tužbu valjalo odbaciti iz razloga što se tužitelj nije prethodno obratio štetniku (prvotuženiku), odnosno njegovom osiguratelju (drugotuženiku) s odštetnim zahtjevom. Naime, kako je ovaj sud već ukazao u svom ukidnom rješenju poslovni broj Pž-5216/2017-3 od 28. siječnja 2020., podnošenje odštetnog zahtjeva osiguratelju štetnika nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe nego je to zakonom propisani način rješavanja spora bez intervencije suda. Oštećena osoba može, ali i ne mora koristiti to svoje pravo, a kako proizlazi iz odredaba članka 11. stavka 1. i članka 12. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05 i 36/09; dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme predmetnog štetnog događaja. Naime, odredbom članka 11. stavka 1. ZOOP-a propisano je da oštećena osoba može podnijeti odštetni zahtjev po osnovi osiguranja odgovornom osiguratelju. U skladu s odredbama članka 12. ZOOP-a, odgovorni osiguratelj dužan je u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti: obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni (stavak 1.) Ako odgovorni osiguratelj u roku iz stavka 1. ovoga članka oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu. Tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe prije proteka roka iz stavka 1. ovoga članka smatrat će se preuranjenom (stavak 2.). Citirana odredba članka 12. stavka 2. ZOOP-a odnosi se samo na slučaj ako se oštećena osoba obratila osiguratelju s odštetnim zahtjevom. U tom slučaju oštećena osoba ne bi mogla podnijeti tužbu prije nego proteknu navedeni zakonski rokovi u kojima je osiguratelj dužan riješiti odštetni zahtjev. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj se nije koristio svojim pravom da podnese odštetni zahtjev osiguratelju, a to nije bio niti dužan učiniti stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je tužbu iz tog razloga valjalo odbaciti.
20. U odnosu na žalbene navode prvotuženika da se u pojedinim dijelovima obrazloženja presude spominje izlijevanje benzina što je u proturječju s ispravama u spisu jer je došlo do izlijevanja nafte, prema ocjeni ovog suda to nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je došlo do štetnog događaja uslijed izlijevanja eurodizela na kolnik ceste, što je uzrokovalo potrebu za sanacijom i zbrinjavanjem opasnog otpada. Pravna ocjena odgovornosti za štetu, kao i opseg naknade u konkretnom slučaju ne ovise o točnoj vrsti naftnog derivata (benzin ili eurodizel), već o činjenici da je nedvojbeno došlo do onečišćenja koje zahtijeva sanaciju, uključujući uklanjanje onečišćenja i zbrinjavanje opasnog otpada. Stoga razlika u terminologiji korištenoj u obrazloženju presude ne dovodi u pitanje odlučne činjenice na kojima se temelji pobijana odluka. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o očitoj pogrešci u izražavanju koje nema utjecaja na utvrđenje činjeničnog stanja niti na primjenu materijalnog prava pa stoga niti na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Isto tako, to što se u jednom dijelu obrazloženja pogreškom navodi ime osobe vozača vozila nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude s obzirom na to da je nesporno da je vlasnik vozila od kojeg potječe šteta pravni prednik prvotuženika.
21. Neosnovan je i prigovor prvotuženika da tužitelj nema pravo na naknadu troškova sanacije štete iz razloga što su ceste javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, a sredstava za njihovo održavanje su osigurana u državnom proračunu. Naime, predmetni štetni događaj i otklanjanje njegovih posljedica ne može se podvesti pod redovno održavanje cesta. Ovdje je riječ o izvanrednom događaju, a do obavljanja svih predmetnih radnji radi otklanjanja posljedica tog događaja, radi uspostavljanja sigurnosti prometa, ne bi niti došlo da krivnjom vozača vozila prvotuženika nije došlo do izlijevanja goriva (eurodizela) u količini od 300 litara po kolniku ceste, sve zbog neprilagođene brzine stanju i uvjetima ceste (mokar kolnik). U konkretnom slučaju, nesporno je da je tužitelju zakonom povjereno upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta. Tužitelj je imao zakonsku obvezu otkloniti posljedice predmetnog štetnog događaja, a time nastali troškovi ne predstavljaju redovito održavanje cesta nego izvanredne troškove, koji su u neposrednoj uzročnoj vezi sa štetnim događajem za koji odgovara prvotuženik, a time i drugotuženik kao njegov osiguratelj. Prema odredbi članka 1045. stavka 1. ZOO -a tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, dok sukladno odredbi članka 1089. stavka 1. ZOO-a naknada štete obuhvaća običnu štetu i izmaklu korist, pri čemu obična šteta predstavlja svako umanjenje imovine oštećenika. U smislu navedene odredbe objektivno nužni i opravdani troškovi koje je tužitelj imao radi otklanjanja štetnih posljedica i uspostave prijašnjeg stanja, predstavljaju stvarnu štetu. Pravo na naknadu te štete ne ovisi o pravnom statusu oštećenika niti o načinu financiranja njegove djelatnosti nego o postojanju štete, protupravne radnje i uzročno -posljedične veze. Vještak financijske struke potvrdio je da je tužitelj u potpunosti podmirio troškove izvršene sanacije posljedica predmetnog štetnog događaja. Vještak Mlakar je u svom nalazu i mišljenju točno određeno naznačio koje radnje su bile potrebne za sanaciju štete nastale uslijed predmetnog štetnog događaja i u kojoj visini te je potvrdio da je cijeli postupak od trenutka izlijevanja dizelskog goriva, očevida, sanacije, otpreme opasnog otpada i njegovog zbrinjavanja, učinjen po pravilima struke, a kako je opisano u tom nalazu i mišljenju. Stoga ovaj sud zaključuje da tužitelj ima pravo na naknadu stvarnih troškova sanacije štete od tuženika te da je nedvojbeno utvrđena uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i troškova koji su bili potrebni za otklanjanje njegovih posljedica.
22. Na zakonitost i pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda nisu od utjecaja niti žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije kontrolirao koji su radovi obavljeni i što je platio određene radove koji nisu izvedeni. Također, od utjecaja nije niti činjenica što je u izvršenju sanacije sudjelovalo više osoba koji su tužitelju obračunali pojedine neopravdane troškove. To iz razloga što je nesporno utvrđeno da je sve troškove tužitelj platio izvođaču prema obračunu po privremenim situacijama, a prvostupanjski sud je na temelju rezultata svih izvedenih dokaza jasno utvrdio stvarno nastale troškove koji su bili potrebni za sanaciju predmetne štete i njihovu visinu, dok radove koji u spisu nisu potkrijepljeni dokazima pravilno nije priznao tužitelju.
23. Točno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 29. srpnja 2009., a da je tek tijekom postupka tužitelj podmirio izvođaču PZC Varaždin d.d. na ime sanacije nastale štete iz predmetnog štetnog događaja. Međutim, suprotno žalbenim navodima prvotuženika zbog toga nije trebalo odbaciti predmetnu tužbu. Naime, odbacivanje tužbe moguće je samo u slučaju nedostataka procesnih pretpostavki za vođenje postupka, dok pitanje postojanja štete predstavlja materijalnopravno pitanje koje je od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne na dopuštenost tužbe. U konkretnom slučaju, tužitelj je već u trenutku podnošenja tužbe imao pravni interes za vođenje postupka s obzirom na to da je štetni događaj nastao te je tužitelj poduzeo radnje sanacije koje je bio obvezan poduzeti, kao i snositi troškove te sanacije. Stoga u konkretnom slučaju nije bilo mjesta odbacivanju predmetne tužbe. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj tijekom postupka podmirio troškove sanacije posljedica predmetnog štetnog događaja izvođaču. Sud odlučuje prema stanju stvari u vrijeme zaključenja glavne rasprave pa je navedena okolnost bila odlučna za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a u trenutku zaključenja glavne rasprave troškovi sanacije nedvojbeno su plaćeni.
24. S tim u vezi, neosnovani su i žalbeni navodi prvotuženika da mu je trebalo primjenom odredbe članka 156. ZPP-a dosuditi parnični trošak, bez obzira na odluku o glavnoj stvari, za sve radnje poduzete do 7. prosinca 2011., kada je tužitelj u spis dostavio dokaze o plaćanjima, a imajući u vidu da je tužba podnesena prije nego što je tužitelj izvršio plaćanje troškova koje u ovom sporu potražuje od tuženika. Naime, iz spisa proizlazi da prvotuženik u odgovoru na tužbu nije osporio tužbeni zahtjev samo zbog nepostojanja štete u trenutku podnošenja tužbe, već je osporavao i samu odgovornost za štetu, visinu štete i svoju pasivnu legitimaciju. Time je prvotuženik jasno dao do znanja da osporava svoju obvezu naknade štete u cijelosti. S obzirom na navedeno ovaj sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da bi tuženik naknadio štetu bez vođenja ovog postupka. Naprotiv, iz držanja prvotuženika od trenutka davanja odgovora na tužbu i tijekom cijelog postupka proizlazi da bi tužbeni zahtjev bio osporen neovisno o tome jesu li prethodno troškovi sanacije bili podmireni. Slijedom navedenog, činjenica da su troškovi sanacije posljedica predmetnog štetnog događaja plaćeni nakon što je predmetni postupak pokrenut nije od utjecaja na odluku o parničnom trošku.
25. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, u cijelosti u skladu s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a.
26. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.
27. Na temelju odredbe članka 166. ZPP-a u vezi s odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.
Zagreb, 14. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Branka Šabarić Zovko
