REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3450/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja W. PLAZA d.o.o., OIB 21634291784, Avčinova ulica 10, Ljubljana, Slovenija (ranije: CESTNO PODJETJE LJUBLJANA d.d. u stečaju, OIB 61333687043, Stolpnička ulica 10, Ljubljana), kojeg zastupa punomoćnik Marino Folo, odvjetnik iz Pule, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijskog državno odvjetništvo u Puli, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-109/2023-36 od 26. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-109/2023-36 od 26. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 240.000,00 eura sa kamatom.

Točkom II. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 211.961,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

Točkom III. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 0,005309 eura (ranije 0,04 kn) sa zakonskom zateznom kamatom i naknaditi troškove parničnog postupka. Točkom IV. izreke nalaženo je tužitelju naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.334,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2025. do isplate.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, prvostupanjski je sud ocijenio da tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi nisu osnovani. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 115/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitna povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu odluku i vratiti predmet na ponovan postupak prvostupanjskom sudu, podredno je preinačiti. Žalitelj u bitnom navodi da tužitelj ima pravni interes podnijeti tužbu isključivo protiv Republike Hrvatske koja je svojim miješanjem (podnošenjem tužbe, odnosno donošenjem sudske odluke) tužiteljevu imovinu protivno Međunarodnom ugovoru i protivno ustaljenoj sudskoj praksi umanjila, odnosno oduzela bez naknade pa je jedino tuženica (Republika Hrvatska) pasivno legitimirana za isplatu naknade tužitelju prema pravilima o stjecanju bez osnove. Navodi da je pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj slovenskih pravnih osoba Ugovor, a ne Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i da se stjecanje prava vlasništva ili prava na naknadu ima ocjenjivati prema odredbama međunarodnog ugovora, koji je dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi iznad zakona. Ističe da je visinu tužbenog zahtjeva postavio prema tržišnoj vrijednosti nekretnina (240.000,00 eura), zatim prema revalorizaciji iznosa koji je plaćen na temelju kupoprodajnog ugovora od 5. travnja 1973. (490.000,00 dinara koji iznosi 211.961,08 eura) i prema načelu monetarnog nominalizma (490.000,00 dinara pretvoreno u HRD, a zatim u kune). Navodi da Grad Umag ni njegov pravni prednik nisu umanjili ni oduzeli pravo vlasništva tužitelju ni prekršili ugovor koji su s tužiteljem sklopili pa ne postoji pravni interes da pred sudom tuži Grad Umag za naknadu štete. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja glede prava vlasništva na predmetnim nekretninama primjenom odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer tuženica nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama prije nego li se uopće to pravo uredilo međunarodnim ugovorom (tek 23. veljače 2000. stupio je na snagu Ugovor). Ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge zašto bi oboriva predmnijeva iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima imala učinak ex lege od dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ni zašto bi početak zastarnog roka bio 1. siječnja 1997. ako međunarodni ugovor predviđa da će ugovorne stranke omogućiti stjecanje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige na svojem teritoriju fizičkim i pravnim osobama druge ugovorne stranke ako je valjana pravna osnova stjecanja nastala do dana uspostave neovisnosti. Ističe da opći rok zastare ima nastupiti ili danom predaje nekretnina u posjed tuženiku ili danom uknjižbe u zemljišne knjige tuženika kao vlasnika ili od pravomoćnosti presude, a te datume sud ne uzima u obzir i ne dovodi u vezi s međunarodnim ugovorom. Zbog navedenog smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. te čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22). Navodi da je tužiteljev prednik predmetne nekretnine stekao 5. travnja 1973. na temelju ugovora o kupoprodaji za 490.000,00 dinara i da se uknjižio u zemljišne knjige kao nositelj prava korištenja rješenjem poslovni broj Z-1075/86, koje pravo da je stvarno, a ne obvezno pravo, da su predmetne nekretnine procijenjene u temeljni kapital tužitelja stoga da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 2. st. 2. Ugovora. Ističe da je sud odluku donio protivno dokazima u spisu i protivno činjenici da je tužitelj bio upisan kao nositelj prava korištenja. Navodi da je na temelju tužitelj koji je bio nositelj prava korištenja, kojeg je stekao na temelju valjanog pravnog posla i naplatno, stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, odnosno da su ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 2. st. 2. Ugovora pa mu je tuženica trebala omogućiti upis tog prava u zemljišnim knjigama, a ne podnositi protutužbu protivno načelima obveznog prava iz čl. 4. i čl. 6. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je nejasno zašto se prvostupanjski sud zadržao samo na tumačenju ugovora od 27. kolovoza 1960., odnosno je li on naplatni pravni posao, kada Ugovor predviđa da se naplatni pravni posao kao valjani pravni temelj mogao sklopiti do samostalnosti Republike Hrvatske. Kako je bilo dopušteno prodavati i kupovati nekretnine, a tako i pravo korištenja, tužitelj je sklopio ugovor 1973. godine i platio kupoprodajnu cijenu te je taj ugovor osnova stjecanja prava korištenja. Ističe da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženik prije stupanja na snagu Ugovora stekao predmetne nekretnine i to na temelju predmnijeve iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to retroaktivno, odnosno na dan stupanja na snagu tog zakona 1. siječnja 1997., a to jer se ta predmnijeva ne može primijeniti kada je Ugovor odredio uvjete po kojima slovenske fizičke i pravne osobe stječu vlasništvo na nekretninama u Republici Hrvatskoj. Stoga je, po mišljenju tužitelja, pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda glede zastare jer prvostupanjski sud nije dao razloge zašto bi oboriva predmn ijeva iz čl. 362 st. 3 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima imala učinak ex lege od dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), niti na koji bi se način temeljem iste (oborive predmn ijeve) mogla provesti uknjižba prava vlasništva u ZK na tuženika na pr. bez pravomoćne sudske odluke, niti daje (pravno-logične) argumente zašto bi početak zastarnog roka u konkretnom slučaju počeo teći upravo od 1. siječnja 1997. (stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), sve posebno kraj činjenice da Međunarodni ugovor predviđa da (čl. 4. st. 1.) „Ugovorne stranke omogućit će stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava i upis u zemljišne knjige na svojem teritoriju fizičkim i pravnim osobama druge ugovorne stranke, ako je valjana pravna osnova stjecanja nastala do dana uspostave neovisnosti...”

- ako su ugovorne stranke ugovorile da će omogućiti stjecanje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige temeljem valjane pravne osnove kako to da se mimo Međunarodnog ugovora uopće može za jednu (ugovornu) stranku (tuženika). Stoga je pogrešnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava u pobijanoj presudi došlo i do povrede temeljnih ljudskih prava iz čl. 14. st. 2, čl. 29. st. 1 čl. 48. st. 1, čl. 50. st. 1. i čl. 49. Ustava Republike Hrvatske, odnosno do povrede konvencijskih prava predviđenih čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju (pravo na mirno uživanje vlasništva) te čl. 6. Konvencije (pravo na pravično suđenje). Žalitelj uglavnom ponavlja navode iznesene već tijekom prvostupanjskog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP -a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Suprotno žalbenim navodima u postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi.

8. Nadalje valja ukazati kako tijekom postupka nisu počinjene povrede čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokola I uz navedenu Konvenciju („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 6/99 i 8/99; dalje: Konvencija), o pravu na pristup sudu, na koje se žalitelj poziva. Ovaj sud ukazuje kako je tužitelj imao svaku mogućnost pristupa sudu, počevši od mogućnosti pravovremenog podnošenja tužbe, do stavljanja dokaznih prijedloga kojima bi dokazao osnovanost svoje tražbine, kao i prava na jasno obrazloženu presudu. To što se tužitelj ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda, utemeljenim na ispravama u spisu i provedenog dokaznog postupka, ne predstavlja povredu njegovog prava na sud, na koje se neosnovano poziva tužitelj. Sud slobodno ocjenjuje dokaze, pri čemu se ukazuje kako opće pravilo o ocjeni dokaza iz čl. 8. ZPP-a ne daje sudu pravo na apsolutnu slobodu prilikom utvrđivanja činjenica, jer bi to vodilo prema arbitrarnosti sudskih odluka. Naime, nevezano za pravo suda na slobodnu ocjenu provedenih dokaza, utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, postoji njegova dužnost obrazložiti odnosno navesti činjenice i razloge na temelju kojih je došao do tih utvrđenja. Stoga, makar zaključak o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane sud donosi prema svom uvjerenju, takav zaključak mora biti zasnovan na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Slijedom navedenog, ukoliko obrazloženje neke sudske odluke ne obuhvaća sve bitne dokaze koji se odnose na činjenice čije je postojanje sud utvrdio, to upućuje na zaključak o njenoj arbitrarnosti, što bi također predstavljalo uskratu „prava na sud“. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud jasno i logično obrazložio sve svoje zaključke pa pobijana odluka nema elemente arbitrarnosti. Nadalje, pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., čl. 8., čl. 219. i čl. 221.a) jasno ukazuju kako je tužitelj taj koji je u ovom postupku morao dokazati osnovanost svog potraživanja, odnosno morao je iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze na kojima temelji svoj zahtjev. U ovom predmetu prvostupanjski je sud odlučio o predloženim dokazima na pravilan način. Ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je s njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP -a, pri čemu je sud prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem, pravilno odbio jer smatra kako ima dovoljno dokaza za donošenje presude. S takvim mišljenjem prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj sud, jer tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu da je bio u režimu društvenog vlasništva, već je bio nositelj prava upravljanja i raspolaganja na predmetnim nekretninama, odnosno da je imao samo pravo koristiti predmetne nekretnine.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu novčanog iznosa u visini tržišne vrijednost nekretnina na dan procjene. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima potražuje isplatu novčanog iznosa u visini revalorizirane vrijednosti ulaganja na dan donošenja drugostupanjske odluke, odnosno protuvrijednosti 490.000 din pretvorena u valutu koja je važeća na dan podnošenja tužbe.

10. U ovom parničnom predmetu već je donesena presuda naslovnog suda poslovni broj P-89/2021-14 od 2. srpnja 2021., kojom su u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 240.000,00 eura kunske protuvrijednosti, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu 211.961,08 eura kunske protuvrijednosti za isplatu 0,04 kn sa zateznim kamatama. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-4184/2021-2 od 25. siječnja 2023. ukinuo presudu Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-89/2021-14 od 2. srpnja 2021. i predmet vratio naslovnom sudu na ponovno suđenje.

11. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi kako je iz sadržaja tužbe razvidno da se tužbeni zahtjev temelji na pravnom osnovu iz č l. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), odnosno na stjecanju bez osnove. Stoga je tuženica istakla prigovor zastare iz čl. 225. ZOO-a u kojem je utvrđen opći rok zastare, odnosno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tuženica je stekla pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to 1. siječnja 1997.

12. Iz obrazloženja presude i stanja spisa proizlazi da je nad tužiteljem stečajni postupak je okončan, a potraživanje tužitelja je prodano u stečajnom postupku društvu W. PLAZA d.o.o. Ljubljana, Avčinova ulica 10, temeljem Ugovora o prodaji od 23. srpnja 2021. i rješenja Okružnog suda u Ljubljani poslovni broj St-2515/2012 od 28. srpnja 2021. (list 253.-267. spisa). Stoga je tužitelj u ovom postupku sada društvo W. PLAZA d.o.o. Ljubljana, Avčinova ulica 10.

13. Prvostupanjski se sud poziva na obrazloženje odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4184/2021-2 od 25. siječnja 2023., iz koje proizlazi da je tužitelj CESTNO PODJETJE LJUBLJANA d.d. u stečaju, pravna osoba sa sjedištem u [adresa]. Nad tužiteljem je 3. lipnja 2013. otvoren stečajni postupak i za stečajnog upravitelja imenovan Veljko Jan, sve na temelju odluke Okružnog suda u Ljubljani poslovni broj St-2515/2012 (str. 13. do 16. spisa), stoga se radi o parnici koju je pokrenuo strani stečajni dužnik pa se primjenjuju pravila o stečaju s međunarodnim elementom.

14. Da bi strani stečajni upravitelj imao ovlaštenje za zastupanje stranog stečajnog dužnika na teritoriju Republike Hrvatske potrebno je ishoditi odluku nadležnog hrvatskog suda o priznanju strane sudske odluke o otvaranju stečajnog postupka, osim ako se izravno ne primjenjuje Uredba (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti.

15. Uzimajući u obzir da je stečajni postupak nad tužiteljem otvoren i stečajnom upravitelju ovlast za zastupanje tužitelja dana prije stupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju (dakle prije 1. srpnja 2013.) u konkretnom slučaju ne primjenjuje se Uredba Vijeća (EZ) broj 1346/2000 o stečajnom postupku (dalje: Uredba) od 29. svibnja 2000., kao ni Uredba (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti kojom je Uredba broj 1346/2000 stavljena izvan snage, iz kojih proizlazi da bi se odluke suda u Republici Sloveniji priznavale i primjenjivale u Republici Hrvatskoj bez ikakvih daljnjih formalnosti (dakle bez provođenja postupka priznanja stranih sudskih odluka).

16. Stoga se odluka o imenovanju stečajnog upravitelja od 3. lipnja 2013. ne priznaje ni primjenjuje automatizmom na području Republike Hrvatske, već je potrebno primijeniti odredbe XI. Glave Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17; dalje: SZ) koje uređuju Međunarodni stečaj i koje su lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 ; dalje: ZRSZ), kao općeg propisa. Naime, odredbom čl. 400. Stečajnog zakona propisano je da se na priznanje strane odluke o otvaranju stečajnoga postupka na odgovarajući način primjenjuju opća pravila hrvatskoga prava o priznanju strane sudske odluke, ako odredbama toga odjeljka nije drukčije određeno.

17. Strani stečajni upravitelj može podnijeti prijedlog za priznanje strane sudske odluke o otvaranju stečajnog postupka i ishoditi rješenje o priznanju, u skladu s odredbom čl. 407. Stečajnog zakona koje rješenje bi djelovalo na teritoriju cijele Republike Hrvatske ili u skladu s odredbom čl. 409. Stečajnog zakona samo za potrebe konkretnog sudskog postupka i u tom postupku ishoditi priznanje strane sudske odluke o otvaranju stečajnog postupka.

18. Odredbom čl. 83. st. 1. ZPP-a propisano je da će u tijeku cijelog postupka sud, po službenoj dužnosti, paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka biti stranka u postupku i je li parnično sposobna, zastupa li parnično nesposobnu stranku njezin zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebno ovlaštenje kad je ono potrebno. Kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebno ovlaštenje kad je ono potrebno, zatražit će da nadležni centar za socijalnu skrb postavi skrbnika parnično nesposobnoj osobi odnosno pozvat će zakonskog zastupnika da pribavi posebno ovlaštenje ili će poduzeti druge mjere koje su potrebne da bi parnično nesposobna stranka bila pravilno zastupana (stavak 2.). Sud može odrediti stranci rok za otklanjanje nedostataka iz stavaka 1. i 2. ovog članka (stavak 3.). Dok se ne otklone ti nedostaci, mogu se u postupku poduzimati samo one radnje zbog čije bi odgode mogle nastati štetne posljedice za stranku (stavak 4.). Protiv rješenja kojim se naređuju mjere za otklanjanje nedostataka nije dopuštena žalba (stavak 6.).

19. U ponovljenom postupku sud je pozvao tužitelja da otkloni nedostatak na koji je upućen rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4184/2021-2 od 25. siječnja 2023.

20. Pravomoćnim rješenjem naslovnog suda poslovni broj R1-eu-3/2023-7 od 16. prosinca 2024. priznato je rješenje - Sklep o ustavitvi postopka prisilne poravnave in začetku stečajnega postopka Okrožnog Sodišča v Ljubljani od 3. lipnja 2013., pod poslovnim brojem St-2515/2012, tj. rješenje Okružnog suda u Ljubljani od 3. lipnja 2013., pod poslovnim brojem St-2515/2012, kojim rješenjem se otvara stečajni postupak nad dužnikom CESTNO PODJETJE LJUBLJANA d.d., Stolpniška ulica 010, Ljubljana, Republika Slovenija, OIB: 5076790000, koje rješenje je postalo pravomoćno i ovršno 5. srpnja 2013.

21. Time je strani stečajni upravitelj stekao ovlaštenje za zastupanje stranog stečajnog dužnika na teritoriju Republike Hrvatske.

22. Nadalje, proizlazi nespornim da je:

- tužitelj u zemljišnim knjigama bio upisan kao nositelj prava korištenja na predmetnim nekretninama još od 1960. godine i da je to pravo korištenja stekao temeljem rješenja NO Općine Umag (27. kolovoza 1960.), kao i da je upisano tužiteljevo pravo korištenja temeljem Ugovora iz 1973. godine koji je proveden u zemljišnoj knjizi (izvadak iz zemljišnih knjiga na listu 44.-470. i 94.-95. spisa)

- tužitelj, odnosno njegov pravni prednik bio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu od 1960. godine te da je temeljem rješenja Općine Umag/Grada Umaga - Umago plaćao (kao posjednik) porez na kuće i stanove za odmor

- predmetne nekretnine ušle u temeljni kapital tužitelja, što je razvidno iz Uvjerenja DSU od 2. ožujka 2006.

- presudom Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu poslovni broj P-1266/2011 od 20. siječnja 2011. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1709/2017 od 27. rujna 2017. utvrđeno pravo vlasništva tuženice na predmetnim nekretninama

- tužitelj je protiv citirane pravomoćne presude podnio reviziju koja se vodi kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-17/2018 i u kojem predmetu još nije donesena odluka.

23. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženice, stoga što tuženica nije ništa stekla bez pravnog osnova nego je temeljem Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14: dalje: ZVDSP) stekla pravo vlasništva, pa ne postoji obvezno pravni odnos između tužitelja i tuženice. Eventualnu isplatu naknade za nacionalizaciju predmetnih nekretnina kao obveznog prava kako je to navedeno u tužbi, tužitelj bi mogao tražiti samo od pravnog slijednika Narodnog odbora Općine Umag-Umago, odnosno Grada Umaga-Umago. To stoga što je samo pravni slijednik Narodnog odbora Općine Umag, odnosno Grad Umag -Umago eventualno stekao nešto bez pravnog osnova i samo između njih postoji obvezno pravni odnos.

24. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovan prigovor zastare, uz obrazloženje kako iz navoda tužbe proizlazi da se tužbeni zahtjev temelji na pravnom osnovu iz odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), odnosno na stjecanju bez osnove. Odredbama čl. 225. ZOO-a u utvrđen je opći rok zastare, odnosno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa kako je tuženica stekla pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to 1. siječnja 1997. protekao je zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

25. Stoga nije od značaja okolnost da kada je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1709/2017 od 27. rujna 2017. zaprimljena na Trgovačkom sudu u Pazinu i kada je dostavljena strankama.

26. Podredno, tužitelj u tužbi tvrdi da su u razrješenju imovinskopravnih odnosa glede nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske, u kojima je jedna od stranaka pravna osoba sa sjedištem u [adresa], mjerodavne odredbe Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, koji kao međunarodni ugovor ima jaču pravnu snagu od domaćeg zakona.

27. Odredbom čl. 1. st. 1. Ugovora određeno je da se odredbe Ugovora odnose na razrješenje imovinskopravnih odnosa nastalih prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovornih strana. U čl. 2. toga Ugovora određeno je da fizičke i pravne osobe jedne ugovorne strane koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne strane imaju na teritoriju te ugovorne strane jednaka prava zaštite pred sudom i drugim državnim tijelom, kakva je zajamčena domaćim i fizičkim pravnim osobama (stavak 1.), a pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu ugovora smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu, naplatnim putem (stavak 2.).

28. S obzirom na odredbu čl. 2. st. 2. Ugovora odlučno u ovoj pravnoj stvari je da li je pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, stečeno naplatnim ili nenaplatnim putem.

29. Tužitelj pogrešno smatra da je pravo korištenja predmetnih nekretnina stekao naplatnim pravnim poslom. Ovo jasno proizlazi i iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-1266/2011 od 20. siječnja 2011., koji zaključci su primjenjivi i u ovom postupku, utvrđeno sljedeće:

- da su predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] zgr. i 35/1, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ranije bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom besplatnog i trajnog korištenja na ime CESTNO PODJETJE LJUBLJANA, Stolpniška ulica 10, Ljubljana,

- da iz preslika Rješenja komisije za nacionalizaciju pri NOO Umag od 12. kolovoza 1960. broj 08-2287/60-1 (str. 48.-49. spisa) proizlazi da je danom 26. prosinca 1960. nacionalizirana i postala društveno vlasništvo poslovna zgrada sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] te k. č. br. [katastarska čestica], u Volpariji - Savudrija, zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ranije suvlasništvo u 2/4 dijela PSM, te da će se pitanje naknade imenovanoj rješavati naknadno,

- da iz Ugovora sklopljenog između NO Općine Umag i Uprave cesta ONO Ljubljana od 27. kolovoza 1960. broj 08-954/1-60, proizlazi da je Upravi cesta ONO Ljubljana dana na trajno korištenje zgrada sa parcelom koja je nacionalizirana u 2/4 dijela, a druga 2/4 dijela su od ranije društveno vlasništvo, i to k. č. br. [katastarska čestica] zgr i k.č.br.

35/1 k. o. [katastarska općina], u svrhu adaptacije za odmaralište. Uprava cesta ONO Ljubljana je uplatila kod NO Općine Umag iznos od 2.500.000 - dinara na račun naknade za nacionalizirane 2/4 dijela zgrade s parcelom, koliki iznos se plaća ranijem suvlasniku na ime naknade,

- da je isplata izvršena za 2/4 dijela nekretnine, a ne za cijelu nekretninu, i da je plaćena naknada za nacionalizaciju što je zakonska obveza u smislu čl. 41. i čl. 42. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, a ne naknada za korištenje, pa stoga proizlazi da plaćanje naknade za dio nacionalizirane nekretnine ne znači da je nekretnina stečena naplatnim putem u smislu čl. 2. st. 2. Ugovora.

30. Iz Ugovora sklopljenog između NO Općine Umag i Uprave cesta ONO Ljubljana od 27. kolovoza 1960. proizlazi da je Upravi cesta ONO Ljubljana (predniku tužitelja) dana na trajno korištenje zgrada s parcelom koja je nacionalizirana u 2/4 dijela, a druga 2/4 dijela su od ranije društveno vlasništvo, i to k. č. br. [katastarska čestica] zgr. i k.č.br.

35/1 k. o. [katastarska općina], u svrhu adaptacije za odmaralište. Uprava cesta ONO Ljubljana je uplatila kod NO Općine Umag iznos od 2.500.000,00 dinara na računu naknade za nacionalizirane 2/4 dijela zgrade s parcelom, koliki iznos se plaća ranijem suvlasniku na ime naknade. Iz navedenog proizlazi da je spomenuta isplata izvršena samo za 2/4 nekretnine, a ne za cijelu nekretninu pa plaćanje naknade za dio nacionalizirane nekretnine ne može voditi zaključku prema kojem je cijela nekretnina stečena naplatnim putem u smislu čl. 2. st. 2. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa.

31. Pravilnim se ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu da bi pravo korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu stekao naplatnim putem.

32. Također tužitelj pogrešno navodi da je primjena odredbe čl. 362. ZVDSP -a isključena, s obzirom na odredbu čl. 390. ZVDSP-a kojom je propisano u stavku 1. da se odredbe čl. 360. do čl. 365. ovoga Zakona ne odnose na stvari na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene i društveno-političke organizacije, na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, te na stvari pravnih osoba u društvenom vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranom, a sada oslobođenom području Republike Hrvatske. Stavkom 2. propisano je da će se pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvarima iz stavka 1. ovoga članka urediti posebnim zakonom. Ovom odredbom dakle određuje se da se predmnijeva određena gore citiranom odredbom čl. 362. ZVDSP-a ne odnosi na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe. Iz spisa proizlazi da su u postupak pretvorbe, u vlasničko preoblikovanje prvotuženika uključene i predmetne nekretnine upisane kao k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] (list 23.-25. spisa).

33. U postupku pred naslovnom sudom koji se vodio pod poslovnim brojem P-1266/2011 pravomoćno je utvrđeno da je tuženica vlasnica predmetnih nekretnina označenih kao kč. br. [katastarska čestica] zgr. i 35/1 k. o. [katastarska općina] na temelju zakona. U navedenom sudskom postupku je utvrđeno da tužitelj nije nikada u režimu društvenog vlasništva bio nositelj prava upravljanja i raspolaganja na predmetnim nekretninama, odnosno da je imao samo pravo koristiti predmetne nekretnine koje je obvezno pravo, a ne stvarno pravo, odnosno nije imao cjelovit sadržaj svih stvarnih prava iz režima društvenog vlasništva (raspolaganja i upravljanja). Ovo stoga što je rješenjem Narodnog odbora Općine Umag i ugovorom od 27. kolovoza 1960., utvrđeno da pravni prednik tužitelja ne stječe društveno vlasništvo na predmetnim nekretninama, nego samo pravo trajnog korištenja kao obvezno pravo koje je prestalo stupanjem na snagu pretvorbenih zakona i prestankom važenja režima društvenog vlasništva.

34. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje kao neosnovane navode tužitelja da ima određena prava na temelju Međunarodnog ugovora sklopljenog između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinsko pravnih odnosa („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 15/99; dalje: Međunarodni ugovor). Ovo stoga što tužitelj nije ispunio bitni uvjet iz članka 2. Međunarodnog ugovora, odnosno nije bio nositelj društvenoga vlasništva na predmetnim nekretninama, nego je imao samo pravo trajnog korištenja, kao obvezno pravo i koje je bilo upisano u zk. ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to listu C zemljišnoknjižnog uloška, odnosno tužitelj nikada nije stekao društveno vlasništvo na predmetnim nekretninama u režimu društvenog vlasništva.

35. Naime, predmetne nekretnine bile su uknjižene kao društveno vlasništvo bez uknjiženog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u listu B zemljišnoknjižnog izvatka pa je tuženica prije stupanja na snagu Međunarodnog ugovora stekla predmetne nekretnine temeljem čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14). Stoga nije od značaja da li je proveden postupak pretvorbe tužitelja sukladno propisima Republike Slovenije, obzirom da predmetne nekretnine nisu ni mogle biti u društvenom kapitalu bivšeg društvenog poduzeća Cestno podjetje Ljubljana, jer nije imao društveno vlasništvo na predmetnim nekretninama kao stvarno pravo, nego samo obvezno pravo.

36. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je odbio u cijelosti kao neosnovane tužbeni zahtjev i eventualno kumulirane tužbene zahtjeve uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

37. Suprotno žalbenim navodima, na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i odlučio o osnovanosti tužbenih zahtijeva.

38. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a) niti tužitelj osporava točnost obračunatih troškova.

39. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović