Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-880/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, SIL, izvjestiteljice i SI, članice, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vladimiru Koprivnjaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava iz Zagreba, Prilaz Tomislava Špoljara 2, OIB: 31982620821, zastupanog po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1396/2022-38 od 6. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ĆI kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1396/2022-38 od 6. rujna 2024. pod točkom I. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1396/2022-38 od 6. rujna 2024. pod točkom II. izreke i sudi:

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice ĆI za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava za naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 7.629,07 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na iznos istog od dana presuđenja pa do isplate (točka I. izreke),

- nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 6. rujna 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2.1. Protiv navedene presude žali se tužiteljica u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka odbije u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 250,00 EUR–a.

2.2. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužiteljice u cijelosti, predlažući da se žalba iste odbije kao neosnovana te prvostupanjska presuda potvrdi, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je ista osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, koji predstavlja sporedno potraživanje.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 3. travnja 2024. (list 805-806 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. Petre Blašković, stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze od 26. ožujka 2024. (list 794-800 spisa), da joj tuženik na ime razlike plaće koja je nastala u razdoblju od 1. svibnja 2017. pa do 30. travnja 2022. isplati bruto iznos od 7.629,07 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.791,99 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Razlika plaće u navedenom iznosu je nastala jer tuženik prilikom obračuna plaće tužiteljice u utuženom razdoblju nije primjenjivao odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine'' broj 7/11), iako ih je, prema mišljenju tužiteljice, bio dužan primijeniti.

5. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju ista upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka i koji su pravno relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio u bitnom:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre,

- da je 23. studenog 2006. sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama,

- da je 25. studenog 2006. sklopljen Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti između Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikata hrvatskih učitelja, s jedne strane te Vlade Republike Hrvatske, s druge strane (u daljnjem tekstu: Sporazum),

- da su čl. 3. Sporazuma sporazumne strane utvrdile da će se, u svrhu reguliranja zaostajanja plaća u sustavu obrazovanja i znanosti, prilikom obračunavanja plaće uz povećanje osnovice utvrđeno u čl. 2. Sporazuma, osnovna plaća uvećati dodacima za povećanje obujma i složenosti poslova kako slijedi:

- od dana 1. kolovoza 2007. godine: 2,0%

- od dana 1. srpnja 2008. godine: 2,1%

- od dana 1. srpnja 2009. godine: 2,2%

- od dana 1. srpnja 2010. godine: 2,2%

- od dana 1. srpnja 2011. godine: 2,2%

- od dana 1. srpnja 2012. godine: 2,3%,

s time da će se ta uvećanja obračunavati na način da se ugovoreni dodaci obračunavaju na već uračunati dodatak iz prethodne godine,

- da je čl. 2. Sporazuma utvrđeno da će se osnovica za obračun plaća uvećavati najmanje za rast bruto domaćeg proizvoda umanjenog za jedan postotni bod,

- da je 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Dodatak sporazumu) kojim se uređuje osnovica za izračun plaća i način usklađivanja pariteta, s time da se u čl. 7. istog uređuju nužni uvjeti za ostvarivanje odredbi Sporazuma koji su u vezi s rastom međugodišnjim realnim tromjesečnim BDP-om,

- da je sukladno Dodatku Sporazumu te Arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011., kojom se utvrđuje sadržaj izmjene i dopuna Dodatka Sporazuma, te vjerodostojnim tumačenjem izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovi za plaće u javnim službama usvojenih arbitražom od 7. prosinca 2011. primjena povećanja osnovice odgođena do 31. prosinca 2013.,

- da je odredbom iz čl. 1. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine'' broj 7/11 – u daljnjem tekstu: KU/11), odredbom iz čl. 1. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine'' broj 72/14 – u daljnjem tekstu: KU/14) te odredbom iz čl. 1. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine'' broj 51/18 – u daljnjem tekstu: KU/18) ugovoreno da na strani poslodavca kolektivni ugovor obvezuje Vladu Republike Hrvatske, školski odbor i ravnatelja ustanove u kojoj se obavlja srednjoškolska djelatnost, a na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama te kojem se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu,

- da, sukladno odredbi iz čl. 16. KU/11, Sporazum sadržajno predstavlja sastavni dio KU/11 i da se primjenjuje na način i u rokovima koji su određeni KU/11,

- da se, kako je Sporazum, zajedno s utvrđenim dodacima, sastavni dio KU/11, tako isti primjenjuje na plaću tužiteljice, budući da se na nju primjenjuje KU/11, odnosno KU/14 i KU/18 koji su kasnije sklopljeni za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama,

- da su se ispunili uvjeti za primjenu Sporazuma počevši od 1. siječnja 2014.,

- da je u čl. 1. Odluke Vlade Republike Hrvatske o donošenju mreža osnovnih i srednjih škola, učeničkih domova i programa obrazovanja (''Narodne novine'' broj 70/11 – u daljnjem tekstu Odluka), donesene na temelju odredbe iz čl. 10. st. 3. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (''Narodne novine'' broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10 i 90/11), utvrđena mreža osnovnih i srednjih škola i učeničkih domova kojom se utvrđuju školske ustanove koje obavljaju djelatnost odgoja i obrazovanja sa svim njihovim objektima u kojima se provodi odgoj i obrazovanje, te program obrazovanja koje školske ustanove ostvaruju, uključujući i posebne programe za učenike s teškoćama,

- da je u prilogu 2. Odluke utvrđena mreža srednjih škola, učeničkih domova i programa obrazovanja te da je pod točkom XXI. 1.1., pod brojem škole 58, naveden [obrt] (u ovom predmetu tuženik), kao srednja škola s obrazovnim programima ekonomije, poslovne administracije i trgovine, grafičke tehnologije i audio-vizualnog oblikovanja, strojarstva, brodogradnje i metalurgije te tekstila i kože, iz čega dalje proizlazi da je djelatnost tuženika, između ostalog, i obavljanje srednjoškolskog obrazovanja,

- da je tuženik sukladno Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti razvrstan pod djelatnost: "djelatnosti socijalne skrbi sa smještajem za starije osobe i osobe s invaliditetom. Brojčana oznaka razreda: 87.30.".

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, neosnovan te odlučio kao pod točkom I. izreke (pobijane) presude, obrazlažući svoju odluku u tome dijelu na način:

- da je odredbom iz čl. 203. st. 8. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, 127/17 i 98/19 – u daljnjem tekstu: ZR) propisano da će se, kada je poslodavac obvezan primjenjivati dva ili više proširenih kolektivnih ugovora, u slučaju spora o primjeni kolektivnog ugovora primijeniti onaj kolektivni ugovor koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac,

- da se odredba čl. 203 st. 8. ZR–a ima primijeniti i na konkurenciju dva granska kolektivna ugovora, a ne samo na sva proširena kolektivna ugovora, tako da poslodavac obvezno primjenjuje samo onaj kolektivni ugovor koji se odnosi na njegovu djelatnost prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti,

- da pritom nije odlučno što tuženik kao poslodavac osim socijalnih usluga obavlja i djelatnost srednjoškolskog obrazovanja, budući da odredba iz čl. 203 st. 8. ZR–a propisuje primjenu onog kolektivnog ugovora koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-520/2023 od 23. travnja 2024.),

- da je odredbom iz čl. 203. st. 8. ZR–a uklonjena eventualna pravna nesigurnost koju bi stvorila mogućnost da se stranke ugovora o radu istovremeno pozivaju na više kolektivnih ugovora,

- da poslodavac i radnik u trenutku zaključenja ugovora o radu moraju imati saznanja o tome koji se kolektivni ugovor, kao podzakonski propis, primjenjuje na radni odnos radnika jer bi u protivnom radnik za svaki segment svog posla mogao tražiti primjenu pojedinih odredaba kolektivnog ugovora koji se primjenjuje u toj djelatnosti, a što bi za poslodavca stvorilo pravnu nesigurnost te isti ne bi imao saznanja o opsegu prava koja radniku pripadaju u pojedinom radnom odnosu,

- da kod konkurencije više pravnih izvora nije moguće selektivno primjenjivati pojedine odredbe iz svakog izvora, već je potrebno jedan pravni izvor u cjelini primijeniti na plaću, odnosno radni odnos radnika (u ovom predmetu tužiteljice),

- da, ako bi se na plaću tužiteljice primijenio Kolektivni ugovor za zaposlene u srednjoškolskim ustanovama, odnosno Sporazum, onda bi se ti propisi trebali primijeniti u cjelini, odnosno u tom slučaju ne bi bilo mjesta primjeni Kolektivnog ugovora iz područja socijalne skrbi,

- da upravo zbog činjenice da tuženik prvenstveno obavlja djelatnost socijalne skrbi te da je razvrstan u tu djelatnost, radnici tuženika imaju pravo tražiti primjenu Kolektivnog ugovora iz područja socijalne skrbi koji regulira njihova prava iz radnog odnosa, dok s druge strane zaposlenici u svim drugim srednjoškolskim ustanovama, a koje nisu tuženik i koje ujedno ne obavljaju djelatnost socijalne skrbi, nemaju mogućnost tražiti primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi, već se na njihov radni odnos u cijelosti primjenjuju propisi iz područja srednjoškolskog obrazovanja,

- da se, s obzirom na to da u ovom predmetu, u smislu odredbe iz čl. 203. st. 8. ZR– a, nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, već se na plaću tužiteljice prvenstveno i jedino primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi, koja djelatnost je primarna djelatnost tuženika sukladno podacima iz Nacionalne klasifikacije djelatnosti, zahtjev tužiteljice za isplatu predmetnog iznosa na ime razlike plaće, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, neosnovan.

9.1. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to odredbe ZR–a.

9.2. Ovdje valja napomenuti da je pravni stav prvostupanjskog suda identičan pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u presudi Rev- 417/2025-2 od 7. svibnja 2025.

10. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud prilikom donošenja (pobijane) presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo.

11.1. Konkretno, suprotno mišljenju tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na ročištu od 15. srpnja 2024., koristeći se pritom ovlaštenjem sadržanim u odredbi iz čl. 220. st. 2. ZPP–a, odbio dokazni prijedlog tužiteljice da se tuženiku naloži da dostavi podatke o plaćama svih svojih djelatnika u utuženom razdoblju, budući da navedeni podaci u konačnici ne bi bili od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu. Samim time činjenično stanje u ovom predmetu nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

11.2. Isto tako, tužiteljica neosnovano osporava zaključak prvostupanjskog suda da u ovom predmetu, u smislu odredbe iz čl. 203. st. 8. ZR–a, nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, već da se na plaću tužiteljice prvenstveno i jedino primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi, koja djelatnost je primarna djelatnost tuženika sukladno podacima iz Nacionalne klasifikacije djelatnosti, budući da je prvostupanjski sud za konkretan zaključak dao valjane i jasne razloge.

12. No, osnovani su preostali žalbeni navodi tužiteljice u kojima ona osporava i odluku prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke (pobijane) presude, kojom je nalaženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koja je donesena primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23) i Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24), u svezi čl. 154. st. 1. ZPP–a.

13. Za ocjenu pravilnosti odluke prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke (pobijane) presude potrebno je uzeti u obzir presudu Europskog suda za ljudska prava od 18. srpnja 2013. koja je donesena u predmetu Klauz protiv Hrvatske (u daljnjem tekstu: Presuda).

14. U Presudi je, između ostalog, navedeno:

- da čl. 154. st. 1. ZPP–a obuhvaća pravilo da ''gubitnik plaća'', sukladno kojem neuspješna stranka mora platiti troškove uspješne stranke,

- da pravilo ''gubitnik plaća'' potencijalne parničare odvraća od podnošenja zahtjeva pred sudovima, a što se može smatrati ograničenjem koje ometa pravo na pristup sudu,

- da ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine – Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – u daljnjem tekstu: Konvencija), osim ako teži legitimnom cilju te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići,

- da pravilo ''gubitnik plaća'', koje se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova, općenito teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih.

15. Kako bi se utvrdilo je li prvostupanjski sud time što je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a dosudio trošak tuženiku u iznosu od 1.500,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, ograničio pravo tužiteljice na pristup sudu protivno čl. 6. st. 1. Konvencije, prvenstveno valja ocijeniti je li ograničenje prava tužiteljice na pristup sudu težilo legitimnom cilju te je li to ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju koji se teži postići.

16. Ograničenje prava tužiteljice na pristup sudu težilo je legitimnom cilju, i to osiguranju pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih, kroz odvraćanje (budućeg) tužitelja da pokreće neutemeljeni spor.

17. Međutim, ograničenje prava tužiteljice na pristup sudu nije bilo razmjerno legitimnom cilju koji se teži postići, kada se uzme u obzir i stajalište koje je Ustavni sud Republike Hrvatske iznio u odluci broj U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008.:

Sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju. U takva očekivanja nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz članka 29. Ustava.

18. Tužiteljica je u ovom predmetu imala legitimno očekivanje, i to konkretno očekivanje da će spor primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme pokretanja postupka (tužbom od 14. lipnja 2022.) biti okončan u njezinu koristi, budući da je tadašnja sudska praksa bila takva da su tužiteljima u bitnom istovrsnim predmetima tužbeni zahtjevi bili pravomoćno prihvaćeni u dijelu koji se odnosio na njihovo glavno potraživanje, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (npr. presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2504/2021-2 od 11. listopada 2021., presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2389/2021-2 od 2. studenog 2021. i presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2307/2021-2 od 8. studenoga 2021.).

19. S obzirom na to da je tek nakon pokretanja postupka došlo do promjene (do tada važeće) sudske prakse, na način da se tužbeni zahtjevi u bitno istovrsnim predmetima pravomoćno odbijaju (npr. presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-417/2025-2 od 7. svibnja 2025.), što svakako predstavlja posebnu okolnost na koju, prema Presudi, treba obratiti pozornost, stav je ovog drugostupanjskog suda da prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice i zahtjevu tuženika za naknadu troška parničnog postupka nisu bili ispunjeni za (samo) mehaničku, odnosno automatsku primjenu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a, budući da time ne bi bio ostvaren legitimni cilj, i to osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih, kroz odvraćanje (budućeg) tužitelja da pokreće neutemeljeni spor.

20. Samim time, radi ostvarenja načela pravičnog postupka koje je sadržano u odredbi iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), a kojom je propisano da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, valjalo je prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice i zahtjevu tuženika za naknadu troška parničnog postupka primijeniti odredbu iz čl. 154. st. 4. ZPP–a te odrediti da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a kao pod točkom II. izreke ove odluke.

22. Tužiteljica nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer je s istom uspjela samo u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, koji predstavlja sporedno potraživanje, dok u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspjela, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

23. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, tako da je primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom IV. izreke ove odluke.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac