Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: P-1442/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vedranu Mesariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zagoršćak & partneri d.o.o. u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, po objavi 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1., rečenice 5. Ugovora o kreditu broj 9014784947, sklopljenog između tužitelja i tužene 13. siječnja 2010., a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita.”.
II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 212,42 EUR (slovima: dvjesto dvanaest eura četrdeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2010. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se prigovor prijeboja tužene.
II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 258,57 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 14. listopada 2025. navodi da je s tuženom, odnosno u njezinoj podružnici u Osijeku, 13. siječnja 2010. sklopio Ugovor o kreditu broj 9014784947, prema kojem tužena kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 11.000,00 EUR, a koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 48 mjeseci. Odredbom članka 1., rečenica 5. Ugovora o kreditu tužena je obvezala tužitelja na plaćanje jednokratne naknade istovremeno sa korištenjem kredita u visini od 2.00% od iznosa kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnila svrhu odnosno predočila strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, niti je o navedenom pregovarala s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženičinog tipskog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom isplate kredita 13. siječnja 2010., tužena je tužitelju naplatila na ime naknade iznos od 1.600,50 HRK, a što u protuvrijednosti u eurima prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,5345 HRK) predstavlja iznos od 212,42 EUR. Budući je tužena nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ista se ima utvrditi ništetnom, te je tim samim tužena dužna tužitelju isplatiti predmetnu naknadu koju je stekla bez osnove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana kada je ista naplaćena. Citira odredbe članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje u tekstu: ZZP) i članka 81. ZZP-a iz kojeg proizlazi da je na tuženoj teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita, i to u unaprijed određenom iznosu. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Obzirom se o takvim odredbama po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tužena je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženičinih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje. Tužitelj o toj naknadi nije mogao pregovarati, te nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj (tipski) ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i okolnost da se radi o tipskom ugovoru te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP-a i ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a ništava, kao i prema odredbi članka 296. stavak 1. ZOO-a. Kako je dakle odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu njegova članka 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tužena nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP-a, odnosno odredbe članaka 96. - 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje u tekstu: ZZP/07), te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno izraženim stavovima u vezi nezakonitosti naplate ulazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev-673/23 od 13. veljače 2024., iz presude br. Rev-1051/23 od 3. travnja 2024., iz rješenja br. Revd-1601/24 od 30. travnja 2024., kao i sukladno stavu u vezi nezakonitosti naplate izlazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 112/18 od 9. ožujka 2022. i dr., kao i Ustavnog suda RH iz odluke br. U-III-3231/22, jasno se da zaključiti da je tužena obvezivanjem tužitelja na snošenje naknade za obradu kredita, postupala nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj. Slijedom navedenog, tužitelj smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tužena dužna vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama članka 323. i 1111. u vezi sa člankom 1115. ZOO-a. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud provede predložene dokaze, te nakon toga donese presudu:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1., rečenice 5. Ugovora o kreditu broj 9014784947, sklopljenog između tužitelja i tužene 13. siječnja 2010., a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita.”.
II. Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju iznos od 212,42 EUR, zbog ništetnosti odredbe o naknadi troška obrade kredita, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2010. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u roku 15 dana sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate."
2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava potraživanje i visinu predmeta spora. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 212,42 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 1.539,64 Eura. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 212,42 eura na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te bi to trebala biti i vrijednost predmeta spora. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena i ugovorena je iznosila 1.600,50 kn. Sudska praksa navodi da kada je predmet spora deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, vrijednost predmeta spora utvrđuje se prema visini kondemnatornog zahtjeva. (tako i Vrhovi sud Republike Hrvatske Rev 374/13-3, Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revr-220/04 od 15.9.2004 i dr.). Moli sud odrediti ispravnu vrijednost predmeta spora.
Tužena se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu na način da se potražuje glavnica i da se dio kamate na tu neisplaćenu glavnicu posebno uglavničuje i izražava u apsolutnom iznosu, jer se radi o sporednom potraživanju koje postoji uz glavnicu i potražuje se kao sporedno. Ukoliko se posebno potražuje jedina svrha toga je povećanje vrijednosti predmeta spora, i ne postoji niti jedan opravdani zahtjev za potraživanje kamate kao sporedne tražbine u posebnom apsolutnom iznosu kao dio tužbenog zahtjeva pod III. Spori obračun kamata.
Tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9014784947 od 13. siječnja 2010. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tužena nije koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu. Nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tužene, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu te ugovorio naknadu za obradu kreditu u visini od 2,00% dok je uobičajena naknada bila dva i više postotaka slijedom čega je evidentno da je pregovarano o spornom ugovoru i naknadi. Nije ugovorena naknada za osiguranje kredita slijedom čega je evidentno da se radi o pregovaranom ugovoru. Ne radi se o nejasnim i nerazumljivim odredbama.
Ističe prigovor zastare. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio ističe prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu - članak 187. stavak 2. ZPP-a. Obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2010. godine te je izvršena isplata iznosa kredita, te je ugovoreno koliko će se platiti kao naknada te se o naknadi i odredbama ugovora pregovaralo i razgovaralo, a ugovor nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina. Poziva se na praksu Županijskog suda u Zagrebu Gž-253/2023 od 25. ožujka 2025. Tužena ističe da se u spornom ugovoru ne radi o odredbi/odredbama o kojoj nije pojedinačno pregovaralo, a čak i da nije da bi se radilo o odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita – navodnog potrošača. Kako se ne radi o značajnoj neravnoteži koju bi ova naknada/naknade uzrokovala, ne može se utvrđivati ništetnost ove/ovih ovdje spornih ugovorne/ugovornih odredbe/ odredbi. Poziva se na presudu Općinskog suda u Splitu P-3322/2017 od 26. ožujka 2021., Županijskog suda u Zagrebu u predmetu Gž-3583/2018-2 od 3. rujna 2019., Županijskog suda u Zagrebu u predmetu Gž-253/2023. Niti u ovoj pravnoj stvari, kao niti u Gž-253/2023 tužitelj nije dokazao da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njegovu štetu. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za OBRADU KREDITA/KREDITNOG ZAHTJEV i to iznosa od 212,42 EUR (2,00% od ugovorene isplate), predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je isplaćen kredit u iznosu od 11.000,00 EUR a naplaćena je ovdje sporna naknada u iznosu od 212,42 EUR (2,00% od ugovorene isplate. Navedeni iznos predstavlja neznatan iznos u odnosu na isplaćeni iznos kredita, te ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Zakonska regulativa i danas propisuje naknade za određene usluge. Npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova – ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 Eur do 26,54 Eur, naknadu od 6,64 Eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 Eura određena u iznosu od 6,64 Eura u postotku 25% same tražbine. Ukoliko se ovdje radi o zakonitoj i određenoj naknadi, kako bi utužena naknada predstavljala znatnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ako je naknada od 25% tražbine propisana i naplaćuje se od državne agencije i ne predstavlja znatniju neravnotežu? Dakle, državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada u gore naznačenom iznosu koji predstavlja vrlo mali postotak koji je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganja žalbe – postavlja se pitanje „zna li žalitelj koje je ekonomsko opravdanje za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i jesu li detaljno prikazani troškovi koje sud ima u svom radu da je plaćanje upravo takove pristojbe potrebno i primjereno? Visina pristojbe vezana je uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. I HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator, predmetom su porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ 15/14.) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Prema tome ugovaranje naknade koja je predmetom ovog postupka regulirana je i dozvoljena stavka ugovornog odnosa u potrošačkim kreditima, dakle radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva. U konkretnom slučaju radi se o slobodno uređenom ugovornom odnosu u smislu članka 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). I Zakon o platnom prometu regulira određene naknade. Ugovorne odredbe o naknadama su razumljive i jasne, pa ih je tužitelj mogao uočiti jednostavnim čitanjem te razumjeti i shvatiti, a što je potvrdio svojim vlastoručnim potpisom ugovora o kreditu. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Suprotan stav doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Tada bi npr. za svaki proizvod ili uslugu trebala analiza, struktura i opravdanost troškova što bi ne samo bilo nemoguće, već bi predstavljalo i nerazmjernu analitiku u odnosu na troškove same usluge, pa bi tako prilikom npr. slanja poštanskih pošiljaka Hrvatska pošta morala svakom korisniku navesti postotak svake stavke materijalnog troška, regulatornog troška, operativnog troška, troška radnika, troška prijevoza, troška razvoja IT sustava, trošak uredskog materijala, trošak energenta i itd., za svaku pošiljku i plaćanje usluga slanja. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze, u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao predvidjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Stoga tužitelj nije bio u nepovoljnijem položaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan valjani razlog da je ta ugovorna odredba o naknadi protivna samoj svrsi ugovora, dobrim poslovnim običajima, da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu, pa time se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.
U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja prvih Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama („Narodne novine“ 84/02., 12/06.) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO članak 1022. stavak 2.), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Budući ZOO izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine i vrijedio je od 1. siječnja 2010. Člankom 2. stavkom 1. točkom 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tužena osnovano naplatila spornu naknadu.
Kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema članku 215. ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužena je stekla subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare. Slijedom čega u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske). U suprotnom bila bi osujećena stečena prava tužene. Sud nije utvrdio trenutak saznanja tužitelja za ništetnost ugovornih odredbi koje isti smatra ništetnim. Slijedom navedenog zastara počinje teći od njihova saznanja u odnosu na isplatu, jer je utvrđenje deklaratorne prirode, dok se isplata može tražiti u zastarnom roku. Slijedom navedenog važno je uzeti u obzir i neposredno primijeniti praksu sud Europske unije, jer nakon presude Velikog vijeća Suda Europske unije od 11. srpnja 2024. u spojenim predmetima C- 554/21, C-622/21 i C-727/21, ECLI:EU:C:2024:594 (tzv. Hann-Invest presuda), u pogledu zauzetog pravnog shvaćanja vezanog za istaknute prigovore zastare u postupcima po tužbama protiv Banke, sudovi svih razina (uz jedinu poznatu nam iznimku iz presude VTSRH broj Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.), odlučuju u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. S time u vezi, tužena smatra da se ne može zanemarivati obvezujuća pravna shvaćanja SUDA EUROPSKE UNIJE u pogledu rokova računanja početka zastare (tj. datum dospijeća tražbine). Nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe, proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C- 561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA).Nna temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, sud bi trebao utvrditi mogućnost da je potrošač bio i mogao biti svjestan da bi se po njegovom mišljenju radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbe i prije donošenja presude - konkretne o utvrđenju ništetnosti te ugovorne odredbe. Tužena smatra da je to znao – imajući u vidu veliku medijsku izloženost ove vrste sporova, udrugu koja je radi zaštite potrošača upravo u kolektivnom sporu iznjedrila čak i saborske zastupnike, činjenicu da se svaki mjesec, ako ne i svaki tjedan u medijima piše upravo o ovoj problematici i to od strane navedenih udruga, objave u novinama i na društvenim mrežama, činjenicu pokretanja niza postupaka vezanih uz kolektivni spor i problematiku vezanu uz isto – dakle saznanje je neupitno i svakako jasno u krajnjem slučaju trenutkom pravomoćnosti kolektivnog spora! Da je tome tako proizlazi i iz usporedne prakse sudova drugih država članica EU pa tako, primjerice, u Republici Sloveniji nije sporno da se dospijeće restitucijskog/kondicijskog zahtjeva iz ništetnih pravnih poslova (dakle, trenutak od kojeg počinje teći rok u kojem vjerovnik gubi pravo na prisilno ostvarenje tražbine) ne veže za datum pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost nego za trenutak kada je tužitelj postao svjestan ništetnosti ugovora i posljedica koje iz toga proizlaze (tako i Višje sodišče v Mariboru odluku broj Cp 62/2023 od 31. kolovoza 2023. - točka 19. obrazloženja). Konkretno zasigurno je i notorno obzirom na sudsku praksu i medijsku pozornost i zainteresiranost za ovu tematiku, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora. Svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/ postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Prema tome tužbeni zahtjevi vezani za restituciju plaćenih naknada su u zastari.
Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema članku 322. ZOO-a, jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84. ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH, Revt-89/09 od 10. listopada 2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24. listopada 2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tužena propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno je netočno jer se ne radi o neravnoteži jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/korisniku kredita. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je zatražio i sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali tužena to na taj način nije nudila, jer je nudila više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14. studenoga 2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Tužena je pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tužene utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tužene, a koju je ista u cijelosti ispunila, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa.
Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003), takva odredba o kojoj se nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao. Odredba o Bančinoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (iz članka 81. stavka 1. ZZP 2003) pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17). Iako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prema stavu Suda EU nije primjenjiva na odnose nastale prije pristupanja RH Europskoj uniji, ipak je interesantno reći da Sud EU u izreci odluke C-621/17 koja kaže: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza Banke, a kao što nije niti danas. Prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., A, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženoj naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.
2.1. U podnesku od 7. travnja 2026. tužena je iznijela da ne spori da je plaćena ulazna naknada u iznosu 1.600,50 kn odnosno 212,42 eura.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao potvrdu tužene od 22. srpnja 2025. (stranica 6 spisa), otplatnu tablicu (stranica 7 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9014784947 od 13. siječnja 2010. (stranica 8 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 11-15 spisa), iskaz tužitelja (stranica 72-73 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.
3.1. Nije provedeno financijsko vještačenje, budući je tužitelj na ročištu 8. travnja 2026., odustao od provođenja istog.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1., rečenice 5. Ugovora o kreditu broj 9014784947, sklopljenog između tužitelja i tužene 13. siječnja 2010., a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita.”, te isplata iznosa od 212,42 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2010. pa do isplate na ime ništetne odredbe.
5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 13. siječnja 2010. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9014784947, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 11.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,
- da je ugovoreno da Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita (članak 1.),
- da je tužena tužitelju na ime naknade za obradu kredita naplatila iznos od 212,42 eura.
6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova u visini 2,0% od iznosa kredita, sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.
6.1 U podnesku od 5. veljače 2026. tužena navodi da ostaje kod prigovora prijeboja (zadnji odlomak) ne konkretizirajući na što isti odnosi. Budući da je tužena prigovor prijeboja iznijela samo paušalno, ocijenjeno je da je takav potpuno neodređen prigovor nedopušten pa bez tako opredijeljene procesne radnje nema niti prigovora, a stoga niti obveze suda da postupa u tom pravcu. Ovaj sud ukazuje i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u presudi Rev-117/2024 od 20. studenoga 2024. prema kojem prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj. Ako u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka. 195. i članka 196. ZOO, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene, pa je o prigovoru prijeboja tužene riješeno kao u točki I. izreke rješenja.
7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2014., dakle u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Pri tome ovaj sud napominje da utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-401/2012 od 4. srpnja 2013., iz postupka kolektivne zaštite, ne obvezuju stranke u ovom postupku.
7.1. Člankom 74. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."
7.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, kao i o visini te naknade.
7.3. Člankom 96. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 96. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 96. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
7.4. Osim toga, tekst članka 96. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, dio sporne odredbe članka 1. Ugovora o kreditu nije izuzet iz ocjene poštenosti.
7.5. U okviru te ocjene, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporni dio ugovorne odredbe članka 1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita utrošio za zatvaranje postojećih dugova, da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, niti je sredstva iz kredita unio u imovinu tvrtke, obrta, naime tada je radio u Ingri Zagreb. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.
9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 13. siječnja 2010.
9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit u PBZ Banci, da je u banci pitao što imaju za ponuditi, rekli su mu da imaju gotovinske kredite, ponudili su mu uvjete. U svezi predmetne naknade za obradu kredita, samo mu je rečeno da mora platiti tu naknadu jer da to moraju svi platiti. Čak je i pitao da li mora platiti tu naknadu, ali odgovor je bio da bez plaćanje te nakade nema niti kredita. Nisu mu rekli na što se točno odnosi, odnosno što se iz te naknade podmiruje, niti na koji način se određuje visina iste. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu niti na spornu odredbu. Ne može se više sjetiti da li je taj iznos ustegnut od iznosa odobrenog kredita ili je posebno platio. Inače po zvanju je inžinjer elektrotehnike, u trenutku podizanja kredita radio je u Ingri Zagreb na podizanju Arene Zagreb. Nakon Ingre prešao je na Elektrotehnički fakultet u Osijeku gdje je predavao do umirovljenja. Kredit je otplaćivao sam na način da mu se mjesečno ustezao iznos kredita od plaće. Od sklapanja kredita pa do otplate bio je u braku.
9.2. Iz dijela odredbe članka 1. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita.
9.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena. Ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti je mogao mijenjati niti jednu odredbu ugovora.
9.4. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
9.5. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 2,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9.6. Odredba o troškovima obrade kredita je transparenta jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
9.7. Budući se o spornom dijelu odredbe članka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 102. stavak 1. ZZP-a.
9.8. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.
10. U odnosu na prigovor tužene da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne može biti nepoštena, ovaj sud ukazuje da sporna odredba ugovora o kreditu nije utvrđena ništetnom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.
11. Nadalje, odredbom članka 187. stavka 1. i 2. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Nadalje, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju. Ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapali s tuženom i drugim bankama.
12. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti dijela odredbi članka 1. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjeve za isplatu, pa se radi o restitucijskim zahtjevima, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti dijela odredbi članka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225.
ZOO-a od pet godina nije protekao.
13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
13.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 212,42 euro, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema knjigovodstvenoj kartici – konto 2900440 izvršena 13. listopada 2010. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
14. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev u cijelosti.
15. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 8. travnja 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 212,42 eura, a koji iznos predstavlja iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.
15.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:
- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),
- sastav obrazloženog podneska od 5. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 8. travnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu za objavu u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), ukupno 175,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 218,75 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i za presudu u iznosu 13,27 eura.
15.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27. siječnja 2026., budući isti nije bio potreban za vođenje postupka, istim je tužitelj molio odgodu ročišta. Jednako tako nije mu priznat trošak sastava podnesak od 12. veljače 2026., jer se radi o podnesku koji u biti sadrži navode iz tužbe i podneska od 5. siječnja 2026. , dakle, ni taj podnesak nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, niti je tužitelj od strane suda pozvan na očitovanje. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 258,57 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime troškova postupka odbijen. Pri tome ovaj sud napominje da tužitelju pripada zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja, a ne od podnošenja tužbe, pa se odbijajući dio zahtjeva odnosi i na tijek zakonske zatezne kamate na trošak postupka.
16. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.
U Osijeku 14. travnja 2026.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. Vedran Mesarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zagoršćak & partneri d.o.o. u Osijeku,
2. Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu
