Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-509/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu po sutkinji toga suda Zdenki Kudović-Husain, u parničnom predmetu tužiteljice FF OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 12. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužiteljice osobno, 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. stavku 4. Ugovora o kreditu broj 3205234452/05 sklopljenom 4. kolovoza 2005. između tužiteljice FF (tada F), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB:92963223473, kao kreditora, a koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 789,81 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se iz Državnog proračuna isplatiti odvjetniku Matku Novincu iz Zagreba troškove delegacije u iznosu od 24,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je 4. kolovoza 2005. kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 3205234452/05 (dalje: Ugovor) kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 45.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a ona se obvezala taj iznos kredita sa pripadajućom ugovorenom kamatom vratiti tuženiku uz valutnu klauzulu u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom, iznosi i sadržaj Ugovornih odredbi o roku otplate i visini otplatne rate, a kao sporno ukazuje na odredbu člankom 2. stavak 4. toga Ugovora kojom je tuženik odredio da je dužna platiti i sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tvrdi da je u predmetnom Ugovoru imala svojstvo potrošača sukladno odredbi članka 3. stavak 1. u vezi sa člankom 56. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003-dalje:ZZP/03 koji je tada bio na snazi, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor sačinjen na tipičnom formulacijskom obrascu, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika koji korisnik može potpisati ili ne, odnosno po principu "uzmi ili ostavi", te o toj odredbi nije mogla pregovarati, a temeljem iste je imala obvezu platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iako u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji i zašto baš u tom iznosu. Stoga je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu kao potrošača pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. istoga Zakona ništava. Ističe kako sporni Ugovor nije sklopila u svrhu poslovne ili poduzetničke djelatnosti te da nema pravnih znanja potrebnih da bi joj takva odredba bila jasna i razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju toga Ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Smatra da naplatom ugovorene naknade po toj ugovornoj odredbi tuženik nije pokrivao niti troškove likvidnosti, niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, a ni pretrpio kakvu štetu pa da se radi samo o nezakonito uračunatim kamatama protivno članku 1024. stavak 4. ZOO-a. Nepoštenost te ugovorne odredbe vidi i u činjenici da je predmetni Ugovor koji ima brojčanu oznaku tuženika koji ju je sam i pripremio i sebi stavio u dispoziciju određivanje visine te naknade. Stoga predlaže utvrditi ništetnom spornu ugovornu odredbu, a potražuje i naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovora označenoj vrijednosti predmeta spora budući da je svrha ove tužbe utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe koja s odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja joj je naplaćena u iznosu od 5.337,65 eur pa predlaže sudu odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 708,43 eur.

3. Nadalje, u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva navodi da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača u predmetnom Ugovoru, dakle da je sporni kredit koristila isključivo u potrošačke svrhe, a niti je predložila dokaze na utvrđenje te okolnosti koja činjenica se ne presumira. Osporava da bi sporna ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna tvrdeći da je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa sukladno odredbi članka 57. ZZP-a i članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ (dalje: Direktiva) čiji je tekst inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Odredbom članka 5. Direktive propisano je da u slučaju ugovora koji se nudi u pisanom obliku te odredbe moraju uvijek biti jasno i razumljivo sročene što smatra i tvrdi da su i bile. Stoga da je potrebno ispitati informacije koje su pružene tužiteljici kao potrošaču ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja spornog Ugovora. U tom smislu tvrdi da je tužiteljicu informirao o potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i tijekom pregovora oko ugovaranja jer su službenici banke jasno iskomunicirali da je potrebno platiti naknadu za odobrenje kredita što dokazuje Uputom službenicima za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa, u kojoj stoji da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se može platiti iz sredstava kredita ili vlastitih sredstava. Ukazuje da je ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i pokrivala je troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškovi trećih strana ( npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova). Stoga tvrdi da su potpuno neosnovani navodi tužiteljice da je nerazumljiva odredba o plaćanju sporne naknade s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati sve usluge i troškove koji se time pokrivaju. Osim toga, tvrdi da ova odredba nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 53. ZZP, jer i po stavu suda EU unatoč tome što nije navedeno koje usluge se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, bitno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Stoga, uzimajući u obzir odnos plaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, kod činjenice da nije bilo zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade kao i da je tužiteljica imala sve obavijesti i informacije u to vrijeme, ne radi se o nepoštenoj/ništetnoj ugovornoj odredbi pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži troškove postupka.

4. Nadalje, nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 25. veljače 2026. osporava tužiteljici pravni interes na podnošenje samo tužbe na utvrđenje ništetnosti za čije podnošenje su pretpostavke propisane odredbama članka 187. ZPP- a. Tvrdi da ne postoji ni jedna procesna zapreka da je istovremeno postavila i kondemnatorni tužbeni zahtjev odnosno zahtjev na isplatu iznosa koji smatra da bi joj pripadao s osnove navodne ništetnosti sporne odredbe, jer se radi o tražbini koja je dospjela i prije podnošenja tužbe, uz uvjet osnovanosti deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora temeljem koje je plaćen taj novčani iznos, a koju on osporava. Stoga je uvjerenja da takvo postupanje tužiteljice predstavlja zlouporabu prava na pristup sudu, neopravdano opterećuje sud i neprimjereno povećava troškove što je suprotno načelu ekonomičnosti postupka.

5. Sud je u svrhu dokaza izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu (list 7- 12 spisa), otplatni plan (list 13-21), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 22), promet po kreditu (24-41) te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka (list 107).

6. Ocjenjujući provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25-dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe članka 2. stavak 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205234452/05 sklopljenog 4. kolovoza 2005. između stranaka kojom je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje svih naknada u vezi sa sklapanjem toga Ugovora prema odluci tuženika kao kreditora.

8. Sporna je vrijednost predmeta spora, radi li se o potrošačkom ugovoru, ima li tužiteljica pravni interes na podnošenje samo deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ove odredbe te je li nepoštena sporna ugovorna odredba.

9. Iz uvida u sporni Ugovor proizlazi da je tužiteljici kao fizičkoj osobi odobren gotovinski namjenski kredit za adaptaciju stana u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 45.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla kod tuženika još sa djevojačkim prezimenom F, u svrhu adaptacije stana u [adresa] u kojem i danas živi. Tada je u tom stanu živjela s momkom za kojeg se kasnije udala te su taj novac uložili u uređenje stana za zajednički život, a što im i nije bilo dovoljno već je i njezin partner također podigao kredit u istu svrhu. Oboje su tada bili u radnom odnosu, nisu imali sporedne djelatnosti, ni obrt ni ikakvu firmu, niti su u tom stanu ikada imali ikakvu gospodarsku djelatnost. Kredit je podigla u centrali tuženika u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića. Kada je rekla koji joj je iznos potreban, ponuđen joj je kredit vezan za valutu švicarski franak, kao tada najstabilniju valutu. Rečeno joj je da mora ispoštovati određene uvjete za realizaciju kredita i to sklopiti policu neživotnog osiguranja kod Allianz d.d. te upisati hipoteku na stan, a i platiti naknadu za obradu zahtjeva. Nije joj objašnjavano na što se odnosi ta naknada, ni koliko mora platiti, već joj je banka kod isplate kredita na ime te naknade uskratila isplatu toga iznosa kojeg se danas i ne sjeća. iznos. Tvrdi da nije dobila ikakvu prospektnu dokumentaciju iz koje bi mogla vidjeti koji iznos će joj se naplatiti.

11. Tuženik nije imao ikakvih primjedaba na iskaz tužiteljice koji je sudu uvjerljiv, logičan i životno moguć, a potvrđuje ga u sadržaju svrhe kredita i ugovorna odredba članka 6. predmetnog Ugovora. Prema teretu dokazivanja smatra se da tuženik ničim nije ni doveo u sumnju njezin iskaz, a ni dokazao da se ne bi radilo o svrsi koju je navela, a iz koje proizlazi da je u tom obveznopravnom odnosu imala položaj potrošača čiju definiciju je propisivao tada važeći članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje:ZZP/03). Stoga sud smatra dokazanim da se radilo o potrošačkom ugovoru na koji se imaju primijeniti odredbe toga Zakona.

12. Nadalje, prema odgovoru na tužbu nije sporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 5.337,65 kn, a što proizlazi i iz uvida u ispravu tuženika "Prometi po kreditu" u kojem stoji da je taj iznos naplaćen 24. kolovoza 2005., što sada odgovara iznosu od 708,43 eur.

13. Tuženik je i na ročištu za glavnu raspravu naveo da je naplatio tužiteljici taj iznos na ime naknade za obradu zahtjeva te da joj taj iznos nije vratio.

14. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se smatra nepoštenom ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. toga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako se radi o takvom obliku ugovora, dok je stavkom 4. toga članka propisano da je u tom slučaju (propisanom stavkom 2.) na tuženiku teret dokaza da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

15. Tuženik izrijekom ne osporava da se radilo o standardnom formatu ugovora o kreditu kakve je tada plasirao zainteresiranim osobama, a niti ne tvrdi da bi o spornoj ugovornoj odredbi sa tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, osim što ističe da je u sporno vrijeme službenicima banke bilo dano u zadatak da prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu sa zainteresiranim osobama komuniciraju na način kako je to bilo propisano im uputom za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa koju niti je dostavio u spis kao dokaz, niti je na drugi način dokazao kako je u konkretnom slučaju postupao službenik prezentirajući tužiteljici uvjete ugovora. Stoga se prema pravilu o teretu dokazivanja iz odredbi članka 219. stavak 1. i 221.a ZPP-a smatra da nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o toj ugovornoj odredbi.

16. Na tužiteljici je pak teret dokaza da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu. Unatoč tvrdnji tuženika da je ova odredba bila napisana jasno i lako razumljivo te da je u skladu sa odredbama ZZP/03 i Direktive kojima je propisano da odredbe ugovora u pisanom obliku moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, ovaj sud smatra da je tužiteljica dokazala da je ova odredba bila nepoštena jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama budući da niti joj je dokumentirano koliko iznosi, ni koji se troškovi tuženika time pokrivaju, te ovisi li njezina visina o iznosu kredita.

17. Što se pak jasnoće, lake razumljivosti i lake uočljivosti te odredbe tiče, običnim uvidom u tekst Ugovora koji je pisan izuzetno malim fontom, zgusnutih redova proizlazi da se nikako ne može raditi o lakoj uočljivosti te odredbe da ne bi bila podložna dopuštenosti ispitivanja njezine nepoštenosti. Formulacija "značajne neravnoteže" ne treba se i ne smije tumačiti doslovno samo u financijskom smislu, dakle koliko je ta obveza novčano iznosila, već da je unesena u ugovor upravo radi činjenice da tužiteljica pred tuženikom kao jačom ugovornom stranom nije imala mogućnosti utjecati na to da ona bude sadržana u ugovoru, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23-dalje ZOO), a i drugim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, zabrani zlouporabe prava suprotno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno ili priznato te da su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici dužni polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

18. I odredbom članka 3. stavak 1. Direktive Vijeća Europske unije 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja je ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju inkorporirana u domaći pravni sustav, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, dok je člankom 5. propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

19. Slijedom izloženog sud utvrđuje da je sporna ugovorna odredba bila nepoštena te da je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 i članku 322. stavak 1. ZOO-a ništetna.

20. Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica nema pravni interes samo na podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Naime, njezin pravni interes sastoji se u tome da u slučaju utvrđenja osnovanosti toga zahtjeva ima pravo zatražiti od tuženika povrat stečenog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe u skladu sa odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a, a budući da joj tuženik i u ovom postupku osporava to pravo. Činjenica što u istoj tužbi nije postavila i kondemnatorni tužbeni zahtjev na vraćanje stečenog bez osnove temeljem te ništetne ugovorne odredbe ne znači da nema pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti, iako je to mogla učiniti, no ukoliko će joj tuženik po pravomoćnosti ove presude dragovoljno vratiti tako stečenu korist neće ni biti potrebe za tužbom na isplatu toga iznosa pa suprotno tvrdnji tuženika neće nastajati daljnji troškovi.

21. Prigovor u tužbi označene vrijednosti predmeta spora sud je prihvatio i utvrdio je prema visini glavničnog iznosa koji tužiteljica trpi temeljem ovdje utvrđene ništetne ugovorne odredbe, u visini od 708,42 eur čemu se nije ni protivila, a nije ni dokazala da bi osim toga imala kakvo drugo potraživanje spram tuženika u većem iznosu od toga.

22. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a primjenjujući na zatraženi trošak zastupanja Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje:Tarifa). Opravdan je tužiteljici trošak sastava tužbe, podneska od 13. siječnja 2026. kojim se obrazloženo očitovao na odgovor na tužbu te pristupa punomoćnika na dva ročišta u iznosima od 150,00 eur po jednoj radnji (Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 u vezi sa Tbr. 54. Tarife) što je ukupno iznos od 600,00 eur, a na taj iznos i primjenom Tbr. 46. Tarife zatraženi trošak PDV-a od 25% što iznosi 150,00 eur. Pored toga ima pravo na trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eur te na presudu u iznosu od 13,27 eur što je ukupno opravdanih troškova postupka u iznosu od 789,81 eur.

23. Temeljem odredbi članka 11. stavak 4., 5. i 6. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 8215, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25) obzirom da se radi o delegiranom spisu ovom sudu naloženo je iz Državnog proračuna naknaditi punomoćniku tužiteljice trošak prijevoza na relaciji Zagreb- Vrbovec-Zagreb na dva ročišta u primjereno zatraženom iznosu moguće cijene javnog prijevoza po jednom putovanju u iznosu od 12,00 eur, što iznosi za dva ročišta trošak od 24,00 eur.

U Vrbovcu 14. travnja 2026.

Sutkinja

Zdenka Kudović-Husain

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je održano to ročište.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o istom, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano odnosno od dana objave presude na e-oglasnoj ploči.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o tom ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi putem ovog suda pisano u tri primjerka.

O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-odvj. Matko Novinc, Zagreb

-OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. Zagreb

-OGDO Zagreb, SS Sesvete