Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
P-3063/2019-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja CV iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 10. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 14. travnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz članka 2. točke 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207076454, broj partije 7103232726 od 31.7.2006., ovjeren kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod brojem OU-2102/2006 od 3.8.2006., sklopljenog između tužitelja CV iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu odredbe koji glasi: „a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…“,
- iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 7102928249, broj partije 3205683411 od 8.11.2005., ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem OU- 2235/05 9.11.2005., sklopljenog između tužitelja CV i tuženika Zagrebačka banka d.d., u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju CV na ime preplaćenog iznosa kamata zbog promjene kamatnih stopa u iznosu od 12.759,84 EUR i na ime preplaćenog iznosa tečajne razlike zbog promjene tečaja CHF u iznosu od 4.597,88 EUR, ukupno isplati iznos od 17.357,72 EUR (sedamnaesttisućatristopedesetsedameuraisedamdesetdvacenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31.12.2022., a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se uračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacija refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, za koje se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke i to: iznos od 7,40 € Sa zateznim kamatama od 1.10. 2006. godine pa sve do isplate; iznos od 5,30 € Sa zateznim kamatama od 1.11. 2006. godine pa sve do isplate; iznos od 1,89 € Sa zateznim kamatama od 1.12. 2006. godine pa sve do isplate; iznos od 103,70 € Sa zateznim kamatama od 1.11. 2007. godine pa sve do isplate; iznos od 104,63 € Sa zateznim kamatama od 1.12. 2007. godine pa sve do isplate; iznos od 104,71 € Sa zateznim kamatama od 1.1. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 106,44 € Sa zateznim kamatama od 1.2. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 108,04 € Sa zateznim kamatama od 1.3. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 211,46 € Sa zateznim kamatama od 1.4. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 200,07 € Sa zateznim kamatama od 1.5. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 198,03 € Sa zateznim kamatama od 1.6. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 200,69 € Sa zateznim kamatama od 1.7. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 196,32 € Sa zateznim kamatama od 1.8. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 196,92 € Sa zateznim kamatama od 1.9. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 199,78 € Sa zateznim kamatama od 1.10. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 270,83 € Sa zateznim kamatama od 1.11. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 204,25 € Sa zateznim kamatama od 1.12. 2008. godine pa sve do isplate; iznos od 278,16 € Sa zateznim kamatama od 1.1. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 288,29 € Sa zateznim kamatama od 1.2. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 293,36 € Sa zateznim kamatama od 1.3. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 281,11 € Sa zateznim kamatama od 1.4. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 279,29 € Sa zateznim kamatama od 1.5. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 260,10 € Sa zateznim kamatama od 1.6. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 243,24 € Sa zateznim kamatama od 1.7. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 339,54 € Sa zateznim kamatama od 1.8. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 352,92 € Sa zateznim kamatama od 1.9. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 345,18 € Sa zateznim kamatama od 1.10. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 337,63 € Sa zateznim kamatama od 1.11. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 354,73 € Sa zateznim kamatama od 1.12. 2009. godine pa sve do isplate; iznos od 370,90 € Sa zateznim kamatama od 1. 1. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 387,93 € Sa zateznim kamatama od 1. 2. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 383,35 € Sa zateznim kamatama od 1. 3. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 412,09 € Sa zateznim kamatama od 1. 4. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 404,58 € Sa zateznim kamatama od 1. 5. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 418,98 € Sa zateznim kamatama od 1. 6. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 500,46 € Sa zateznim kamatama od 1. 7. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 481,79 € Sa zateznim kamatama od 1. 8. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 551,33 € Sa zateznim kamatama od 1. 9. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 514,48 € Sa zateznim kamatama od 1.10. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 486,75 € Sa zateznim kamatama od 1.11. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 570,64 € Sa zateznim kamatama od 1.12. 2010. godine pa sve do isplate; iznos od 622,44 € Sa zateznim kamatama od 1. 1. 2011. godine pa sve do isplate; iznos od 584,66 € Sa zateznim kamatama od 1. 2. 2011. godine pa sve do isplate; iznos od 590,05 € Sa zateznim kamatama od 1. 3. 2011. godine pa sve do isplate; iznos od 580,30 € Sa zateznim kamatama od 1. 4. 2011. godine pa sve do isplate; iznos od 588,61 € Sa zateznim kamatama od 1. 5. 2011. godine pa sve do isplate; iznos od 681,46 € Sa zateznim kamatama od 1. 6. 2011. godine pa sve do isplate; iznos od 694,38 € Sa zateznim kamatama od 1. 7. 2011. godine pa sve do isplate; iznos od 747,48 € Sa zateznim kamatama od 1. 8. 2011. godine pa sve do isplate; iznos od 711,05 € Sa zateznim kamatama od 1. 9. 2011. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju CV naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.956,81 EUR (dvijetisućedevetstopedeset šesteuraiosamdesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. travnja 2026. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja CV za naknadom troškova ovog postupka u iznosu od 625,00 EUR (šestodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama koja teče od dana donošenja presude do isplate, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3207076454, broj partije 7103232726 od 31.7.2006., ovjeren kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod brojem OU-2102/2006 od 3.8.2006. Predmetnim ugovorom je kreditor tužitelju, odnosno korisniku kredita, stavio na raspolaganje iznos od 297.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Sklopljen je i trostrani ugovor u ustupu i prijenosu tražbine od strane Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja dalje prema APS DELTA s.r.o. Češka, a ovi dalje prema APS DELTA S.A., ovdje tuženiku. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima uz redovnu kamatu koja je člankom 2. ugovora određena kao promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama ovdje tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30% godišnje. Kamatna stopa se s početnim 4,30% godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Dio odredbe u članku 2. i 7. predmetnog ugovora koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke banke o kamatnim stopama ovdje tuženika je ništetan. Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Poziva se na presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu od 13.6.2014., broj Pž-7129/13 i od 14.6.2018., broj Pž- 6632/2017. Navodi tužitelja i naprijed navedenih presuda su potvrđeni i od strane VSRH odlukom od 9.4.2014., broj Revt-249/14. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelj se poziva na odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (članak 131. stavak istog Zakona) i članak 502.c ZPP. Napominje kako je tužitelj i nakon otkaza kredita imao uplate po navedenom kreditu. Tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim tj. kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita jer je tužitelj na dan puštanja kredita nesporno primio točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare za sva potraživanja dospjela, odnosno plaćena prije 13. lipnja 2014. Također ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos glavnice odobrenog kredita od 297.500,00 CHF, na datum isplate odgovarao, u kunskoj protuvrijednosti, iznosu od 1.371.279,25 kuna. Prema tome, iako tužitelj u tužbi tvrdi da je riječ o „potrošačkom kreditu“, pozivajući se na utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen u odnosu na potrošačke kredite, odredba čl. 3. st. 1 tč. a) Zakona o potrošačkom kreditiranju, takvom zaključku proturiječi, propisujući da se odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, „ne primjenjuju na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn“. Samim time, a imajući u vidu da je navedena zakonska odredba, definirala i ograničila pojam „potrošačkog kredita“, znatno prije nego što je uopće započeo kolektivni spor za potrošačke CHF kredite, utvrđenja iz kolektivnog spora (kada bi uopće bila primjenjiva na konvertirane kredite, što nisu), ne mogu se odnositi na kredite čiji početni iznos glavnice, izražene u kunama, premašuje 1.000.000,00 kn, poput tužiteljevog. Otkazom je Ugovor o kreditu prestao postojati, a samim time, ne može se utvrđivati isti ništetnim, kao niti odredbe koje su bile u njemu sadržane. Isključena je i mogućnost potraživati iznos koji tužitelj potražuje, s obzirom da je potraživanje tužitelja, u suštini, restitucijski zahtjev s naslova ništetnosti ugovora, odnosno, s naslova ništetnosti pojedinih odredaba ugovora. Tuženik predlaže stoga tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan. Osim navedenog, ugovor o kreditu otkazan je zbog tužiteljevog sustavnog neplaćanja obveza iz ugovora o kreditu, što je tuženik već isticao u svom odgovoru na tužbu. Presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača ne odnose se na otkazane ugovore o EUR kreditu. Tužitelj nije potrošač, on je dužnik. Tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev na utvrđenje duga očigledno neosnovan jer nije usmjeren na utvrđenje opstojnosti prava/pravnog odnosa/istinitosti/neistinitosti isprave u skladu s čl. 187. ZPP, već je usmjeren na utvrđenje činjenica (stanje duga). Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tužitelj je poduzetnik koji je bio ili još uvijek je član tri trgovačka društva i to:
APPLY d.o.o. za računalne djelatnosti u stečaju, COREBIT društvo s ograničenom odgovornošću za informatiku i telekomunikacije u stečaju, DATATECH društvo s ograničenom odgovornošću za informatiku i telekomunikacije pa je potrebno ispitati je li tužitelj sredstva kredita koristio i za poslovne namjene. S obzirom na citiranu praksu Suda EU koja se nalazi na stranicama 31-32 spisa, tužitelj u ovoj parnici ne može ostvariti zaštitu pozivom na utvrđenja iz kolektivne parnice koje se odnose na potrošača. Tužitelj nije dokazao da je potrošač. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Svaka promjena kamatne stope učinjena je u skladu sa zakonom i ugovorom. Odredbom članka 2. st. 1. Ugovora o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999., a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. Dakle, banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. ekst ugovorne odredbe u čl. 2. stavku 1. Ugovora (što je dopunjeno odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. „Jednostrana promjenjivost kamatne stope“, na koju upire tužitelj, nema materijalnopravno isti tretman, kao i „promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru“ – i to upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača. OUP/1999 su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1.1.2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope. Ujedno, u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Prema tome, počevši od 1.1.2013. kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora te čl. 23. R) Ugovora u kojem je navedeno, neposredno prije potpisa tužitelja da je upoznat s vraćanjem obveza iz kredita uz valutnu klauzulu te je izrijekom prihvatio tečajni rizik. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 6,80%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije 84. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a EV prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ukazuje na stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:532. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjevi za isplatu s osnove navodne preplate uslijed navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule iz ugovora o kreditu tužitelja. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
3. Prije nego što je tužba u odnosu na II. tuženika dostavljena II. tuženom na odgovor tužitelj je u odnosu na II. tuženog povukao tužbu. Ovaj sud je svojim rješenjem od 13. rujna 2023., broj P-3063/2019-9, utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari u odnosu na tada II. tuženika APS DELTA S.A. iz Velikog Vojvodstva Luksemburg, 1 Rue Jan Piret, L-2350-Luxemburg, upisano u registar trgovine i kompanija Luxemburga pod brojem RCS B 204.416, OIB: 45421012929, povučena. Predmetno rješenje je postalo pravomoćno.
3.1. Tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je svojim podneskom od 6. siječnja 2026. uredio tužbeni zahtjev i to na način da je uredio točku II. tužbenog zahtjeva, točke I. i III. su ostale nepromijenjene.
3.2. Sud je na glavnoj raspravi održanoj kod ovog suda 6. siječnja 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to naznačeno u podnesku tužitelja 6. siječnja 2026., a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., br. Rev-549/2023, kao i sukladno članku 186.b stavku 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. – dalje u tekstu: ZPP).
4. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u spis i pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to ugovor o namjenskom kreditu (stranice 6-11 spisa), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Rijeci (stranice 45-48 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (stranice 49- 63 spisa), potvrda o pismenom priopćenju otkaza ugovora o kreditu od 6.7.2011. (stranice 64-66 spisa), zapisnik o pismenom priopćenju otkaza ugovora o kreditu (stranice 67-68 spisa), otkaz kredita (stranica 69 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (stranice 70-71 spisa), promet po kreditu (stranice 71-76 spisa i stranice 152-158 spisa), opći uvjeti poslovanja (stranice 77-89 spisa), ovjereni prijevod s engleskog na hrvatski jezik (stranice 96-123 spisa), odabir valute (stranica 124 spisa), trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina (stranice 139-147 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 159 spisa), efektivna kamatna stopa (stranice 176- 187 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku ŠV, dipl.oec. (Posrednik d.o.o.), te je pročitao vještakov nalaz i mišljenje od 7. svibnja 2025. (stranice 188-205 spisa). Saslušani su vještak ŠV, dipl.oec. i tužitelj CV.
5. Saslušan na raspravi, tužitelj CV iskazao je kako je on 2006. godine kod tuženika podigao stambeni kredit radi kupnje stana koji je bio potreban njemu i njegovoj obitelji za njihove osobne potrebe i u kojemu oni žive. Kod tuženika je podigao predmetni kredit jer je kod njih već od ranije bio klijent. Ističe da je dolaskom u prostorije tuženika razgovarao sa zaposlenikom tuženika tj. osobnim bankarom, gdje mu je tom prilikom nuđen kredit u hrk i u valuti CHF, a banka je ponudila kredit u valuti CHF jer je manja kamata, dok bi kod kunskog kredita bila 2% veća kamata, pa su mu tako prikazali mjesečnu ratu za kunski i za kredit u valuti CHF, s time da su obje mjesečne rate prikazane u kunama, te je vidio da je razlika između jednog i drugog kredita veća, pa je zbog toga odabrao kredit u valuti CHF, a iskazuje kako mu od strane zaposlenika tuženika nije objašnjeno zbog čega je razlika između kunskog i kredita u valuti CHF. Navodi kako on nije niti pitao zaposlenika tuženika zbog čega je takva razlika između ta dva kredita, a tom prilikom mu nije objašnjen pojama valutna klauzula. Nije mu niti navedeno niti objašnjeno da će predmetni kredit sadržavati odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Iskazuje da čim je odabrao kredit u valuti CHF, sve je išlo brzo, pa se tako sve isti dan riješilo, a on je zbog toga bio iznenađen, te je zaposlenik tuženika unio podatke u kompjuter s njegovih osobnih dokumenata i tom prilikom mu je samo isprintan tipski obrazac ugovora o kreditu i ništa mu dalje nije objašnjeno. Pregledao je taj ugovor koliko je to mogao i pročitao ga je, a misli da nije imao nakon toga pitanja za osobnog bankara, te je nakon toga samo po uputi zaposlenika tuženika otišao kod javnog bilježnika koji mu nije čitao niti objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu, već ga je samo ovjerio, a on je potom taj ugovor i potpisao. Zaposlenik tuženika mu je sugerirao da uzme kredit u valuti CHF, a on nema financijska ili bankarska znanja budući da je on po struci informatičar, a u odnosu na pojam valutne klauzule, ističe kako nije bio upoznat s istim pojmom, a da misli da se radi o pojmu da je navedeni iznos u jednoj valuti, a plaća se u kunama. Iskazuje kako mu prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu zaposlenik tuženika nije davao simulacije u vidu kako će se mijenjati kredit u slučaju promjene valute, odnosno kamatne stope. Također, ne bi sklopio predmetni ugovor o kreditu da je znao da će mu toliko narasti rata, pa je tako s početnih 6.000,00 hrk mu je rata kredita došla na preko 9.000,00 hrk i potom je on išao u prostorije tuženika, na što mu je jedino rečeno da je ugovor takav kakav je i da on to mora plaćati. Predmetni kredit je otkazan budući da ga nije mogao plaćati jer je isti prešao ukupnu plaću njega i njegove supruge, s time da ne zna točno kada je to bilo.
5.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, te bez proturječnosti i nejasnoća.
6. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku ŠV, dipl.oec. (Posrednik d.o.o.) od 7. svibnja 2025. (stranice 188-205 spisa) proizlazi kako preplaćeni iznos anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do mjeseca rujna 2011. godine unutar svakog anuiteta iznosi na ime kamate 12.759,84 eura, na ime tečajne razlike 4.052,14 eura, odnosno sveukupno 16.811,98 eura. Kad se u obračun ne uzme razdoblje kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog, preplaćeni iznos anuiteta na ime kamate iznosi 12.759,84 eura, na ime tečajne razlike 4.597,88 eura, odnosno sveukupno 17.357,72 eura. Svakomjesečne razlike su prebrojane u tabelarnom pregledu na stranicama 15 i 16 nalaza i mišljenja vještaka.
6.1. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struk prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.
7. Saslušan na ročištu održanom kod ovog suda 10. veljače 2026., vještak ŠV, dipl.oec., iskazao je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 7. svibnja 2025., te nije imao ništa drugo za dodati.
8. Iz ugovora o namjenskom kreditu (stranice 6-11 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio namjenski kredit tužitelju za kupovinu stana i to u iznosu od 297.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita od 30 godina, s kamatom od 4,30% godišnje, koje se obračunavaju u CHF, a naplaćuju po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja s time da će sve naknadne izmjene visine kamatne stope biti sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, s time da se može prijevremeno otplatiti kredit prema naknadi prema tarifi banke na preostali iznos kredita.
9. Iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Rijeci za trgovačko društvo Datatech d.o.o. (stranice 45-48 spisa) proizlazi kako je društvo osnovano 16. rujna 2019., a osoba ovlaštena za zastupanje i jedini osnivač d.o.o. je tužitelj.
10. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranice 49-57 spisa) proizlazi kako je tužitelj bio član društva (suvlasnik) COREBIT d.o.o. sa sjedištem u [adresa], te da je društvo osnovano 14. svibnja 2018., a brisano 7. rujna 2020. uslijed otvaranja i zaključenja stečajnog postupka.
11. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranice 58-63 spisa) proizlazi kako je tužitelj bio član uprave društva APPLY d.o.o. sa sjedištem u [adresa], te da je društvo osnovano 27. rujna 2000., a otvoren stečajni postupak 4. veljače 2009. i brisano 8. prosinca 2009. na način da je obustavljen i zaključen stečajni postupak budući da stečajna masa nije dostatna ni za pokriće troškova stečajnog postupka.
12. Iz potvrde o pismenom priopćenju otkaza ugovora o kreditu od 6.7.2011. (stranice 64-66 spisa) proizlazi kako je tužitelju dostavljena obavijest o otkazu predmetnog ugovora o kreditu 29. lipnja 2011., a iz zapisnika o pismenom priopćenju otkaza ugovora o kreditu (stranice 67-68 spisa) proizlazi kako će se otkaz predmetnog ugovora o kreditu, putem javnog bilježnika, uručiti tužitelju, preporučenom poštom, uz povratnicu.
13. Iz otkaza kredita (stranica 69 spisa) proizlazi kako zbog nepodmirenja dospjele tražbine po predmetnom kreditu se otkazuje kredit tužitelju, a iz izvatka iz poslovnih knjiga (stranice 70-71 spisa) proizlazi kolika je tražbina, po predmetnom kreditu, bila u vrijeme njegova otkaza.
14. Iz prometa po kreditu (stranice 71-76 spisa i stranice 152-158 spisa) proizlazi kako je tužitelj, tijekom otplate kredita, podmirivao obveze po kreditu, ali i da je 2. rujna 2011. prenijeta na predmetni kredit dospjela obveza po kreditu, te kasnije uplate od strane tužitelja, ali i da je izvršena prodaja potraživanja 30. svibnja 2017., dok je za ostatak knjižen prestanak priznavanja potraživanja u odnosu na zateznu kamatu i dospjelu glavnicu.
15. Iz općih uvjeta poslovanja (stranice 77-89 spisa) proizlazi kako je tuženik, i to točkom 5.1. vršio obračun kamate i naknade i da su isti regulirani odlukom o kamatnim stopama banke.
16. Iz trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina (stranice 139-147 spisa) proizlazi kako je tužitelj ustupio svoje potraživanje, na temelju ugovora od 30. svibnja 2017. na ime i za korist društva APS DELTA S.A.
17. Iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 159 spisa) proizlazi kako na koji način se mijenjala kamatna stopa tijekom otplate kredita.
18. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.
19. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3207076454, broj partije: 7103232726, zaključen 31.7.2006.
20. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3207076454, broj partije: 7103232726, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamatna stopa, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa. Sporno je i je li tužitelj potrošač.
21. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 31.7.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 3207076454, broj partije: 7103232726, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 297.500,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,30% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, kao i da je predmetni ugovor o kreditu otkazan.
22. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostataka aktivne legitimacije budući da je kredit otplaćivao tužitelj, dok uplatitelji navedeni u otvorenim stavkama je zapravo fizička osoba (DV) koja je uplaćivala navedeni novac u ime i za račun korisnika kredita, iz razloga jer su te treće osobe otplaćivale dug u ime i za račun korisnika kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev- 153/2024-2 od 29. svibnja 2024., ali i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U- III/5101/2021 od 7. lipnja 2023.). Također sve te uplate su bile vršene nakon otkaza predmetnog kredita.
22.1. U odnosu na tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije ovaj sud smatra kako isti nije osnovan. Naime, banka (tuženik) je tijekom otplate kredita primila neosnovane uplate (tako u svojoj odluci i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u predmetu broj Pž-4553/2024-2 i Pž-1143/2024-2), a svoje potraživanje je tek prodala kasnije (naknadno) i to nakon otkaza ugovor o kreditu i nakon što je tužitelj još godinama vršio uplate po istom i to 30. svibnja 2017. (list 139-147 spisa).
23. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.
23.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom broj Revt-575/16 od 3.10.2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.-dalje u tekstu: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje u tekstu: ZOO),
- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.
23.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
23.3. Naime, odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.
23.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).
23.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
23.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.
24. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
24.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je banka imala tipski ugovor, odnosno ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitao, ali nije te struke te ga nije baš mogao pratiti. Nije razumio da bi mu rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumio da diže kredit u CHF. Nisu ga u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR. Pri tome treba reći da prema stavu ovog suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da je obavješten o parametrima promjene kamatne stope.
24.2. Prema praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti s time da se svojstvo potrošača procjenjuje obzirom na trenutak sklapanja ugovora o kreditu.
24.3. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je stan kupio za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.). Jednako tako navod tuženika da je isti bio član trgovačkog društva APPLY d.o.o. u vrijeme podizanja kredita (pa i naknadno član još dva trgovačka društva i to COREBIT d.o.o. i DATATECH d.o.o., oba društva su osnovana 2018., odnosno 2019.) nikako ne dokazuje da je tužitelj imao namjeru sredstva utrošiti za trgovačka društva (to stoga što su dva trgovačka društva osnovana 12, odnosno 13 godina nakon podizanja samog kredita), a u odnosu na trgovačko društvo APPLY d.o.o. ne proizlazi da je predmetni kredit podigao u ime i za račun društva, pa tako u ugovoru o kreditu se niti ne spominje navedeno društvo, već samo društvo PRIOR d.o.o. (kao založni dužnik), čiji član, a niti direktor nije tužitelj, a u samom ugovoru o kreditu je navedeno kako je kredit namijenjen za kupnju stana. Pa kako je tužitelj izjavio da je predmetni kredit podigao za sebe i svoju obitelj, a za kupnju stana gdje oni žive i da mu je isti služio za osobne potrebe, to je sud utvrdio kako je tužitelj upravo i potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP. Jednako tako ovaj sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja, a kako je to predložio i tuženik, kako bi se utvrdilo da je isti potrošač, međutim tuženik, iako uredno pozvan, nije pristupio na ročište, pa stoga ovaj sud zaključuje kako je i samo paušalan navod bio tuženik da isti nije potrošač, a sve to iz razloga jer tuženik nije dokazao da je tužitelj predmetni kredit podigao u neke druge (poslovne) svrhe.
24.4. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, isto tako nije obavijestio tužitelja koliko bi mogao rasti anuitet zbog promjenjive kamatne stope.
24.5. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 31.7.2006., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
25. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika da Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita od 1.000,000,00 kuna (sada 132.722,81 eura) valja navesti da odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama uređene su Zakonom o zaštiti potrošača, a ne Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a predmet ovog spora je upravo tvrdnja tužitelja da je odredba u ulaznoj naknadi nepoštena ugovorna odredba. To znači da je Zakon o zaštiti potrošača lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Zakon za zaštiti potrošača u definiciji potrošačkog ugovora (čl. 3.) primjenjuje funkcionalno načelo, odnosno da je potrošač sklopio ugovor izvan poslovne djelatnosti i to neovisno o iznosu kredita. Zato tužitelj ima pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, koju i traži, neovisno o tome je li riječ o potrošačkom kreditiranju u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, iznos kredita nije značaja na pitanje je li predmetni kredit potrošački budući se na ugovorni odnos, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.
26. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužitelj u otkazan kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora, ne može protekom vremena konvalidirati, se ne može raditi o situaciji da ugovor ne postoji. Naime, takav ugovor i nadalje egzistira, pa je tako i samim otkazom ugovora tražbina iz ugovora dospijeva na naplatu, a ne da ugovor ne postoji, nego se radi upravo o tražbini iz ugovora. Stoga je tuženik temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, a to sve iz razloga jer takav ugovor i dalje postoji (mogućnost provedbe ovrhe po ugovoru, kao ovršnoj ispravi, utvrđena tražbina po istom, zabilježba tražbine u zemljišnim knjigama itd.). Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor otplaćen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otkazan.
27. Slijedom svega navedenog, budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su sljedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ništetne. Stoga je ovaj sud je utvrdio ništetnost odredbe iz članka 2. točke 1. Ugovora o kreditu broj o namjenskom kreditu broj 3207076454, broj partije 7103232726 zaključenog između tužitelja i tuženika 31.7.2006., u dijelu odredbe koji glasi: „a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…“ i u članku 7. stavku 1. glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
28. Dakle, budući da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i redovna kamatna stopa promjenjiva, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika koji je sastavio predmetne nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
29. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku ŠV, dipl.oec., iz kojeg proizlazi kako je pretplata po osnovi tečajne razlike od 4.597,88 EUR, a na ime kamate od 12.759,84 EUR, odnosno ukupno iznos od 17.357,72 EUR. Također sve navedeno je izračunato do otkaza ugovora o kreditu, odnosno do trenutka kada je tražbina iz predmetnog ugovora u cijelosti dospjela na naplatu, a koje razdoblje obuhvaća vrijeme kada su se pojedinačne uplate vršile sukladno ništetnim ugovornim odredbama o kreditu.
30. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
31. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja, promjenjive kamate i tečajne razlike u ukupnom iznosu od 17.357,72 EUR-a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
32. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.
33. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.
34. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.7.2013.:
- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,
- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.
35. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13.6.2019., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.
36. Nadalje, potrebno je reći i kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Potrebno je reći da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. U vezi s navedenim, potrebno je uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4, u kojoj je navedeno da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Ovdje je potrebno reći da tuženik nije tijekom postupka zahtijevao da vještak izračuna negativnu razliku, a nije niti postavio odgovarajući zahtjev – protutužbu, prigovor radi prebijanja.
37. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.
38. Tužitelju je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 250 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.-dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 6.1.2026. (kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) u visini od 250 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištima od 8.2.2023. i 10.2.2026. za svako u visini od po 250 bodova sukladno članku 9. točki 1. Tarife, te za pristup ročištu za objavu presude u visini od 50 bodova, odnosno ukupno 1050 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25%, ukupno iznosi 2.625,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak za obavljeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 331,81 eura, a što sveukupno iznosi 2.956,81 eura, pa je sud odlučio kao pod točkom III. izreke ove presude.
39. Tužitelju nije priznata naknada troška za sastav podneska od 7.3.2025. u iznosu od 625,00 eura, budući da istim samo navodi kako tuženik neće moći pristupiti na ročište, pa se ne radi o podnesku koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka sukladno članku 155. ZPP-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
40. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.
41. Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Osijek, 14. travanj 2026.
Sudac
Marko Šimunić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
