REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-21/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužiteljice FK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Štorga, odvjetnik u Puli, Ciscuttijeva 15, protiv tuženice BK iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Dražan Gunjača, odvjetnik iz Pule, Kandlerova 3/I, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o darovanju, nakon glavne rasprave zaključene 13. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice GK, tuženice i njezinog punomoćnika Dražana Gunjače, 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

„1. Utvrđuje se ništetnim ugovor o darovanju zaključen 27. siječnja 2010. između stranaka pok. CK, [adresa], kao darovatelja, BK, [adresa], kao odbarenika i FK, [adresa] kao stjecateljice prava plodouživanja i potvrđen kod javnog bilježnika Marija Blečić pod brojem OV-469/2010 i OV-470/2010.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Pazinu provesti brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi Ugovora o darovanju sklopljenog dana 27. siječnja 2010. i uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja kakvo je postojalo prije upisa posl. br. Z-174/10 na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Pazinu k. č. [katastarska čestica], u naravi obiteljska stambena zgrada s dvorištem, pomoćna zgrada spremište sa kotlovnicom i pomoćna zgrada garaža i spremište ukupne površine 1133 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici troškove postupka isplatom iznosa od 24.440,00 eura (dvadeset četiri tisuće četiristo četrdeset eura) u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženice radi utvrđenja da je ugovor o darovanju koji su 27. siječnja 2010. sklopili pok. CK kao darovatelj, tuženica kao obdarenik i ona kao stjecateljica prava plodouživanja, ništetan. Navela je da su ona i njezin pok. suprug CK za vrijeme trajanja braka zajedničkim radom sagradili i stekli nekretninu k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja u naravi predstavlja obiteljsku stambenu zgradu s dvorištem ukupne površine 1133 m2. U zemljišnim knjigama je kao vlasnik te nekretnine bio upisan samo njezinim pokojni suprug. Tijekom 2023. kada je htjela sastaviti oporuku, shvatila je da ju je tuženica navela da potpiše navedeni ugovor o darovanju kojim se cjelokupna nekretnina daruje tuženici, dok je ona mislila da potpisuje ugovor o darovanju između njezinog pokojnog supruga i nje osobno, a kako joj je tuženica i rekla. Osim tuženice, ima još jednu kćerku i želja njezinog pokojnog supruga i nje osobno je uvijek bila da se njihova imovina podijeli na dva jednaka dijela, a ne da se cjelokupna nekretnina daje isključivo tuženici. Navedeni ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika, ali nije pročitan, pa s obzirom na to da je slabovidna i da je vjerovala tuženici, mislila je da potpisuje ugovor o darovanju između nje i supruga, a to je mislio i njezin pokojni suprug prilikom potpisivanja ugovora. Prilikom sklapanja ugovora nije došlo do prave predaje u posjed nekretnine koja je bila predmet darovanja, već samo do fiktivne predaje, a ugovor o darovanju nije sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerene (solemnizirane) isprave. U stanu na prvom katu tuženica nikada nije bila u posjedu jer u tom stanu stanuje ona. U trenutku potpisa ugovora pok. CK je bio nesposoban za rasuđivanje zbog bolesti i teškog zdravstvenog stanja te nije bio u mogućnosti sam i svojom voljom pomicati ruke, pa nije bio svjestan na koji dokument otiskuje otisak prsta, evidentno uz pomoć druge osobe, a ne vlastitom voljom. Imajući u vidu sve navedeno evidentno je da je predmetni ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva i time ništetan, a s obzirom na to da se tuženica koristila nedovoljnim iskustvom, znanjem i zdravstvenim stanjem nje i njezinog pok. supruga.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknula je da nije nikoga, ni oca ni majku (tužiteljicu), navela na potpisivanje bilo kakvog ugovora, pa ni predmetnog ugovora. Predmetni ugovor o darovanju nekretnine samo je jedan od pravnih poslova kojima je pok. CK darovao svoju imovinu, odnosno raspolagao s njome za života i to upravo u tom razdoblju. Naime, osim predmetne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju je darovao njoj, samo dan kasnije je njezinoj sestri FKC darovao k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i 185/484 dijela k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U tom ugovoru je utvrđeno i da joj je prethodno darovao iznos od 16.000,00 DEM te se ona obvezala da po smrti oca neće potraživati nikakav pripadajući nužni ili zakonski dio na obiteljskoj kući k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (dakle, na predmetnoj nekretnini). Osim toga, 16. veljače 2010. je sklopljen i ugovor o kupoprodaji kojim joj je darovao i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Iz navedenog je više nego razvidno da je namjera pok. CK bila raspodijeliti svoju imovinu za života, kao i da je u potpunosti bio svjestan pravnog značenja tih postupaka. Nadalje, nekoliko mjeseci nakon toga, odnosno 3. studenog 2010., je sklopio ugovor o darovanju i s tužiteljicom kojim joj je darovao sljedeće nekretnine: k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u 824/2016 dijela, k. č. [katastarska čestica] ZGR, 366, 461, 494, 565, 1146/1, 1212, 1341, 1347, 1372, 1396/2, 1397/2, 1428, 1439/2, 2321/1, 2468, 2517/4, 2626, 2650/1 zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u 824/2016 dijela, k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i GRČ. 49 zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Dakle, ona nije navela svoga oca da joj daruje nešto kako bi na taj način oštetila tužiteljicu, svoju majku i/ili HK, svoju sestru. Upravo suprotno, pok. CK je na temelju navedenih ugovora raspodijelio svoju imovinu za života, u skladu s dogovorom svih članova obitelji, i to na način da nitko od njih nije oštećen. Da je netko od daroprimatelja bio oštećen vjerojatno bi nešto poduzimao tada ili najkasnije na ostavinskoj raspravi koja se vodila iza pok. CK.

2.1. U kući koja je predmet darovanja živi od 1986. i u njoj je živjela i u trenutku sklapanja ugovora, pa nije točno da nije došlo do prave predaje u posjed predmeta darovanja. Ona i tužiteljica zajedno žive u kući koja je predmet darovanja na način da ona živi u prizemlju, a tužiteljica na prvom katu. Ona ima ključeve stana na prvom katu, pa je u njezinom suposjedu. Tamo je živio i njezin pok. otac o kojem je pred kraj njegovog života brinula i skrbila te na svaki način pomagala. Danas pomaže i tužiteljici u mjeri koliko joj to zatreba, a njezino pravo plodouživanja ni na koji način nije okrnjeno, odnosno dovedeno u pitanje.

2.2. Nije točno ni da je pok. CK bio nesposoban za rasuđivanje i da nije bio svjestan na koji dokument stavlja otisak prsta. Točno je da je bio bolestan, no bolest mu nije utjecala na mogućnost rasuđivanja. Naime, on je bolovao od autoimune bolesti mišića koja se očituje slabošću mišića ruku i nogu, a koja ne utječe na moć rasuđivanja bolesnika. Iz tog razloga se nije potpisao na ugovor nego stavio otisak prsta. Ako je predmetni ugovor o darovanju zbog toga ništetan, onda su ništetni i svi ostali ugovori o darovanju kojima je pok. CK raspolagao svojom imovinom u isto vrijeme, odnosno nedugo nakon toga. Da je pok. CK bio sposoban za rasuđivanje proizlazi iz načina ovjere njegovog rukoznaka na predmetnom ugovoru. Javni bilježnik je predmetni ugovor najprije pročitao pok. CK, a s kojim su bile i parnične stranke, pa je tužiteljica i na taj način bila upoznata sa sadržajem ugovora kojeg potpisuje.

2.3. Istaknula je da je iza pok. CK proveden ostavinski postupak i donijeto rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-382/12, UPP/OS-131/12 od 16. siječnja 2013., da je u tom ostavinskom postupku kao stranka sudjelovala i tužiteljica i da nije iznijela niti jedan od navoda koje sada iznosi u tužbi. Naime, nasljednici su vezani izjavama danim u ostavinskom postupku i pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju te su prigovore o opsegu i sastavu ostavine dužni iznijeti na ostavinskoj raspravi, a potom ih razriješiti u parnicama na koje su upućeni (iz te ostavinske rasprave). Tužiteljica je znala za darovanje predmetne nekretnine i njen status u vrijeme ostavinskog postupka, pa ako se protivila raspolaganju svog supruga, to je trebala istaknuti u ostavinskom postupku. Navedeno nije učinila jer je znala da je njen suprug darovao i ostale svoje nekretnine, a njoj osigurao pravo doživotnog plodouživanja na predmetnoj nekretnini, pa na taj način riješio i njeno pitanje stanovanja.

2.4. Da je tužiteljica od samog darovanja znala da je predmetna nekretnina darovana tuženici, kao i da ona ima pravo doživotnog plodouživanja, poznato je svjedocima kojima je to sama tužiteljica govorila. Nije se okoristila nedovoljnim iskustvom i znanjem te zdravstvenim stanjem i lakomislenoću tužiteljice i/ili svoga oca. Naime, radi se o ugovoru koji je plod očeve volje i sporazuma cijele obitelji o načinu raspodjele imovine (jer sve činjenice ukazuju upravo na to), a kojom raspodjelom nitko nije ni oštećen ni iskorišten. U svakom slučaju tvrdnje tužiteljice kako je predmetni ugovor o darovanju protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva jer su ona i darovatelj (navodno) iskorišteni, neosnovane su i kontradiktorne ostalim tvrdnjama tužiteljice i neprijepornim činjenicama.

3. Tuženica je u podnescima od 16. travnja 2024. i 29. travnja 2024. dodatno navela i da njezine navode da joj je ciljano darovana k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i da je volja njezinog oca bila da ta nekretnina pripadne njoj ukazuju brojni radovi koje je izvela na kući i pomoćnim objektima tijekom 2017. Osim toga, tijekom 2021. je organizirala i financirala adaptaciju postojeće garaže na predmetnoj nekretnini, a ranije (tijekom 2016.) je izvela i radove dogradnje kuće kojima je izgrađena pomoćna zgrada od 32 m2, a koja u naravi predstavlja produženje stana u kojem stanuje i s njime je povezana hodnikom. Iz navedenog jasno proizlazi da se o predmetnoj nekretnini brinula, a nije logično da bi netko toliko ulagao u nekretninu koja nije njegova. Tužiteljica ni na koji način nije sudjelovala u tim radovima, ni organizacijski ni financijski, a nije ni pokazala interes da bi na bilo koji način sudjelovala u izvođenju ili financiranju tih radova.

4. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o darovanju nekretnina (str. 4-7), izvadak iz zemljišne knjige (str. 9-11), ugovori o darovanju nekretnina (str. 29-40), rješenje o nasljeđivanju iza pok. CK (str. 41-42), uvjerenje o prebivalištu (str. 43), rješenje o izvedenom stanju (str. 68-71), rješenje Općine Lupoglav od 31. prosinca 2020. (str. 72-73), troškovnik, računi i ponuda (str. 74-80), rješenje ovog suda, ZK odjela Pazin posl. br. Z-2791/2021 od 30. ožujka 2021. (str. 81-82), ugovor o projektiranju (str. 90-92), zapisnik ovog suda posl. br. P-21/2024 od 19. rujna 2024. na kojem je izveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka (str. 100- 103) i od 22. siječnja 2025. na kojem je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ŠK (str. 107-109) te su razgledane fotografije (str. 17, 88-89). Pored toga, izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka FKC (str. 129-131) te NK i MK (str. 132-135).

4.1. Odbijen je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka TK jer izvođenje navedenog dokaza nije bilo potrebno, a na osnovi izvedenih dokaza je pravna stvar dovoljno raspravljena za donošenje meritorne odluke.

4.2. Nisu izvedeni dokazi pribavljanjem liječničkog kartona i provođenjem medicinskog vještačenja jer je tužiteljica odustala od izvođenja tih dokaza. S obzirom na navedeno, i tuženica je odustala od saslušanja svjedoka LK, UK i BKC.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovora o darovanju koji su 27. siječnja 2010. sklopili pok. CK kao darovatelj, tuženica kao obdarenik i tužiteljica kao stjecateljica prava plodouživanja.

6.1. Uvidom u navedeni ugovor utvrđeno je da je pok. CK nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a za koju je potvrdio da je njegovo isključivo vlasništvo, darovao tuženici, a da je ona darovanu nekretninu primila sa zahvalnošću. Sve ugovorne strane su tim ugovorom osnovale pravo doživotnog plodouživanja na toj nekretnini u korist darovatelja CK i tužiteljice. Pok. CK je ovlastio i dozvolio tuženici da na temelju tog ugovora, a bez ikakvog njegovog daljnjeg odobrenja ili sudjelovanja, zatraži i ishodi upis prava vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist i na svoje ime, uz istovremeni upis osnovanog prava plodouživanja u njegovu korist i korist tužiteljice.

6.2. Tužiteljica i tuženica su ugovor vlastoručno potpisale, dok je pok. CK na ugovor stavio svoj rukoznak. Potpisi parničnih stranaka i rukoznak pok. CK su ovjereni od strane javnog bilježnika Marije Blečić pod brojem OV-469/2010 od 27. siječnja 2010. Na predmetni ugovor je stavljena i potvrda javnog bilježnika da je pok. CK, koji zbog bolesti i nemoći ne može pisati, ugovor pročitan prije ovjere rukoznaka.

6.3. Na temelju navedenog ugovora je u zemljišnim knjigama 2. veljače 2010. uknjiženo pravo vlasništva predmetne nekretnine u korist tuženice, dok je u korist tužiteljice uknjiženo pravo doživotnog plodouživanja.

7. Između stranaka nije sporno da nekretnina (obiteljska stambena zgrada) koja je bila predmet darovanja nije etažirana i da se sastoji od dva stana, da u stanu u prizemlju živi tuženica, a u stanu na katu tužiteljica te da su u tim stanovima živjele i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

8. Sporne su okolnosti oko sklapanja tog ugovora, odnosno jesu li tužiteljica i njezin pok. suprug CK bili svjesni kakav ugovor sklapaju ili ih je tuženica navela na sklapanje ugovora takvog sadržaja iskoristivši njihovo zdravstveno stanje i/ili nedovoljno znanje i iskustvo. Sporno je i je li predmetni ugovor sklopljen u valjanom obliku, odnosno da li taj ugovor predstavlja ugovor bez prave predaje stvari za koji, da bi u smislu čl. 482. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005. i 41/2008., u nastavku: ZOO) bio pravno valjan, potrebna forma javnobilježničkog akta.

8.1. Tužiteljica je u tužbi navela da je predmetni ugovor ništetan, između ostalog, i jer pok. CK zbog svog zdravstvenog stanja nije bio sposoban za rasuđivanje. Nakon što je izveden dio personalnih dokaza, tužiteljica je na ročištu od 6. studenog 2025. navela da više ne osporava njegovu sposobnost za rasuđivanje zbog čega su stranke odustale od izvođenja daljnjih dokaza na tu okolnost (t. 4.2. obrazloženja) i to nije bilo potrebno utvrđivati.

9. U odnosu na okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora parnične stranke nisu iskazivale na istovjetan način.

9.1. Tužiteljica je u iskazu navela da su ugovor potpisali kod njih u kući u dnevnom boravku te da su sklapanju ugovora bili prisutni njezin suprug, javni bilježnik, tuženica i ona. Tekst ugovora je sastavila tuženica, ali ga ona, iako 2010. nije imala problema s vidom, nije pročitala jer joj je sve vjerovala. U vrijeme potpisivanja ugovora njezin suprug je ležao u krevetu i ne zna je li znao zbog čega je došao javni bilježnik i je li bio svjestan što potpisuje. S obzirom na to da je otišla u kuhinju spremiti kavu ne zna je li javni bilježnik pročitao taj ugovor i tko je na ugovor stavio otisak prsta. Njezin suprug je sedam godina bio nepokretan u krevetu i nije mogao pomaknuti ruku na papir, pa nije mogao ni sam staviti otisak prsta na ugovor. Teško joj je procijeniti čiji je rukoznak na predmetnom ugovoru, ali ako je njegov, netko mu je u tome morao pomoći. Mislila je da će joj tim ugovorom pripasti gornji stan, a tuženici donji stan. Suprug i ona su zajedno gradili tu kuću i kod razgovora oko podjele njegove imovine uvijek je govorio da neće biti zakinuta. Tek je početkom 2023. (godinu i pol dana prije saslušanja u ovom predmetu) pročitala predmetni ugovor i saznala da to tako nije učinjeno. Tada je išla pogledati papire i vidjela da nema ništa i da joj na toj nekretnini pripada samo pravo doživotnog plodouživanja.

9.2. Tuženica je navela da je mjesec dana prije sklapanja ugovora otišla kod javnog bilježnika Marije Blečić gdje ju je primio Marijan Paulišić. Dobro se sjeća dana kada je ugovor sklopljen i kada su kod njih došli javna bilježnica Marija Blečić i Marijan Paulišić koji je i sastavio tekst darovnog ugovora. Najprije su u uvodnom dijelu popili kavu, a nakon toga su prešli u dnevni boravak gdje im je Marijan Paulišić pročitao darovni ugovor. Bili su prisutni njezin pok. otac, tužiteljica i ona te ih je Marijan Paulišić pitao jesu li razumjeli što piše u ugovoru na što su svi odgovorili potvrdno. Nakon toga je Marijan Paulišić otišao do kreveta u kojem je ležao njezin tata te ga je ponovno pitao je li razumio što piše u ugovoru i on je rekao „da“. Marijan Paulišić je onda uzeo ruku njezinog tate i stavio rukoznak na darovni ugovor. Taj ugovor su tada potpisale i tužiteljica i ona, ali se ne sjeća točnog redoslijeda potpisivanja. Njezin otac je umro 2012., a jače je počeo bolovati sedam godina prije smrti. Negdje oko 2007. počeo je govoriti da želi podijeliti svoju imovinu kako poslije ne bi bilo nikakvih svađa. Njegova je volja bila što će darovati njoj, što njezinoj sestri, a što tužiteljici, pa je tako osim predmetnog ugovora, u to vrijeme sklopio darovne ugovore i s njezinom sestrom, kao i darovni ugovor s tužiteljicom za nekretnine na Učki i Veprincu. Tužiteljica je bila upoznata sa svim okolnostima sklapanja predmetnog ugovora, kao i ostalih ugovora, pa je tako znala i koja joj prava pripadaju.

10. Na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i stvarne volje ugovornih strana saslušani su i svjedoci ŠK (zet tužiteljice/šogor tuženice), FKC (kćerka tužiteljice/sestra tuženice) te NK i MK. Oni nisu bili prisutni sklapanju predmetnog ugovora, ali o tome imaju saznanja po pričanju parničnih stranaka, a NK i MK i po pričanju pok. CK.

10.1. Svjedok ŠK je naveo da je za predmetni ugovor čuo negdje 2014., 2015. kada je njegova supruga o tome razgovarala s majkom. Tada je čuo da je tužiteljica ostala bez kuće i da nema pravo na kuću, već da ima samo pravo na plodouživanje. Tužiteljica je, kad je shvatila što je potpisala, bila uznemirena i rekla je da je gradila tu kuću, a ostala bez ičega.

10.2. Svjedokinja FKC je navela da joj je majka rekla da su sklopili ugovor vezano za obiteljsku kuću i da sve vezano za taj ugovor zna po pričanjima majke. Majka joj je uvijek govorila da je tim ugovorom stan na prvom katu pripao njoj, a stan u prizemlju njezinoj sestri. Tek joj je negdje sredinom 2024. (godinu i pol dana prije saslušanja u ovom predmetu) majka rekla da je cijela kuća pripala njezinoj sestri i na to nije baš dobro reagirala. Taj ugovor su oni sklopili prije više od deset godina, a njezina majka je tek naknadno, možda prije negdje dvije godine, saznala da ona nije upisana kao suvlasnica te nekretnine. Ona nema nikakve pretenzije prema toj kući, a otac joj je uvijek govorio da će pola te kuće ostaviti njezinoj majci, a drugu polovicu njezinoj sestri. Uvijek je pričao i da će se pobrinuti da njezinoj majci ništa ne nedostaje jer se i ona uvijek brinula za njega.

10.3. Svjedoci NK i MK su naveli da je predmetna kuća bila vlasništvo pok. CK, a da je sada vlasništvo tuženice. Pok. CK je prije 15 ili više godina sklopio ugovor o darovanju s tuženicom kojim joj je darovao cijelu kuću, dok je tužiteljica stekla pravo da tu kuću koristi do smrti. Navedeno im je poznato po pričanju pok. CK koji im je govorio da sve želi riješiti za života i da je svu svoju imovinu raspodijelio kćerkama, a o tome im je govorila i sama tužiteljica. Svjedok NK je naveo da je, po njihovim pričanjima, siguran da je tužiteljica od početka znala da je tim ugovorom cijela kuća pripala tuženici. I svjedokinja MK je navela da joj je tužiteljica, i prije smrti CK, govorila da je kuća pripala tuženici, a da ona ima pravo doživotnog uživanja stana na prvom katu i da može činiti što ju je volja, kao i da su ona i suprug odlučili svu imovinu raspodijeliti kćerkama. Naveli su da je tužiteljica govorila i da je podstanar u vlastitoj kući, a svjedokinja MK je navela i da joj je tužiteljica rekla da to govori kroz šalu jer su suprug i ona svu svoju imovinu raspodijelili te da nikada nije stekla dojam da je tužiteljica tim ugovorom nezadovoljna, odnosno da je nezadovoljna što je kuća pripala tuženici. Oni su naveli i da su godinama odlazili u posjet tužiteljici, a ranije i pok. CK, kao i da su s tužiteljicom uvijek bili u dobrim odnosima. Svjedok NK s tužiteljicom nije u dobrim odnosima jer ga je napala zašto ide svjedočiti u ovom predmetu, a svjedokinja MK da ju tužiteljica ne posjećuje otkad je saznala da je svjedok u ovom predmetu.

11. Sud je iskaze tužiteljice te svjedoka ŠK i FKC u dijelu u kojem su naveli da je tužiteljica tek naknadno saznala da je predmetna nekretnina darovana tuženici u cijelosti, odnosno da joj to nije bilo poznato u vrijeme sklapanja ugovora, ocijenio kao neistinite jer su iskazivali neuvjerljivo, u suprotnosti s iskazima svjedoka NK i MK te međusobno proturječno. Tako su tužiteljica i svjedokinja FKC navele da je tužiteljica navedeno saznala tijekom 2023./2024., a svjedok ŠK da je to saznala gotovo deset godina ranije (2014./2015.). S obzirom na to da iz dostavljene dokumentacije (rješenja o izvedenom stanju, rješenja o plaćanju naknade za nezakonito izgrađene zgrade, troškovnika, računa, ponude i ugovora o projektiranju) proizlazi da je tuženica nakon sklapanja ugovora o darovanju na predmetnoj nekretnini vršila brojne radove (adaptacije i dogradnju) nije životno uvjerljivo da tužiteljica, kojoj izvođenje tih radova nije moglo ostati nepoznato, se tijekom svih tih godina za te radove ne bi interesirala i sufinancirala ih ako je zaista smatrala da je dio te nekretnine darovan njoj. Ona je tužbu za utvrđenje ništetnosti ugovora o darovanju podnijela tek 14 godina nakon sklapanja tog ugovora, i to onda kada su se njezini odnosi s tuženicom pogoršali, a odnosi s drugom kćerkom FKC, s kojom je ranije imala narušene odnose (što je potvrdio i svjedok ŠK), popravili. Iz navedenog, kao i iz okolnosti da tužiteljica ne bi podnijela ovu tužbu da je ugovoreno njezino doživotno uzdržavanje (kako je to sama navela u iskazu), može se zaključiti da pravi razlog za podnošenje ove tužbe nije okolnost da pok. CK i ona nisu znali da je cijela nekretnina darovana tuženici, već njezina bojazan da se za nju neće imati tko brinuti. Ona je više puta tijekom postupka istaknula da bi predmetnu nekretninu htjela ostaviti onome tko bi se za nju brinuo jer se osjeća nemoćno, pa je tako i u svom iskazu navela da želi da ju netko uzdržava i da joj stan i pola okoliša treba upravo iz razloga „da bi ju netko gledao“ ili da pokloni onome tko bi joj plaćao dom. Osim toga, u tužbi je navela je njezin pok. suprug CK mislio da predmetnim ugovorom kuću daruje njoj, a ne tuženici, dok je u svom iskazu navela da ne zna je li bio svjestan što potpisuje i da ne zna je li mu taj ugovor javni bilježnik pročitao. Koja je bila stvarna volja njezinog oca prilikom sklapanja ugovora nije poznato ni svjedokinji FKC koja sve vezano za sklapanja predmetnog ugovora zna po pričanjima majke, a to nije poznato ni svjedoku ŠK koji pok. CK nije ni upoznao.

11.1. S druge strane, svjedoci NK i MK su pok. CK dobro poznavali te su ga posjećivali, pa o navedenom imaju neposredna saznanja. Oboje su naveli da im je pok. CK rekao da je svoju imovinu raspodijelio kćerkama i da je predmetna nekretnina pripala tuženici, a to im je govorila i tužiteljica koja se šalila da je podstanar u vlastitoj kući. Oni su iskazivali na objektivan i uvjerljiv način te su s parničnim strankama (dakle i s tužiteljicom) uvijek bili u dobrim odnosima (do ovog spora) te nemaju poseban interes za ishod ovog postupka. Za razliku od njih, svjedokinja FKC, iako je navela da prema predmetnoj nekretnini nema nikakvih pretenzija, je osobno zainteresirana za ishod ovog postupka jer bi u slučaju uspjeha tužiteljice u ovoj parnici navedena nekretnina predstavljala ostavinsku imovinu tužiteljice.

12. Da je volja pok. CK bila da predmetnu nekretninu daruje tuženici ukazuje i sam način ovjere njegovog rukoznaka od strane javnog bilježnika. Javni bilježnik je u sklapanju navedenog ugovora postupao u svojstvu službene osobe te je upravo zbog činjenice da u sklapanju ugovora sudjeluje i osoba koja se zbog svog zdravstvenog stanja ne može potpisati, taj ugovor prije ovjere rukoznaka pročitao pok. CK i vezano za to na ugovor stavio potvrdu. Pok. CK je, iako lošeg zdravstvenog stanja, sve do svoje smrti nesporno bio sposoban za rasuđivanje, pa je zasigurno dobro razumio sadržaj ugovora koji potpisuje i mogao je shvatiti značenje i posljedice svojih postupaka.

12.1. Nisu osnovani ni navodi tuženice da volja pok. CK nije bila predmetnu nekretninu darovati tuženici u cijelosti jer je njihova volja uvijek bila da se sva imovina podijeli na dva jednaka dijela (između dvije kćeri). Naime, i sama svjedokinja FKC je u svom iskazu potvrdila da otac nije govorio da će tu nekretninu / dio nekretnine ostaviti njoj (već parničnim strankama), a iz ugovora o darovanju koje je ona sklopila s ocem (str. 29-36) proizlazi da je i njoj darovao dio svoje imovine (nekretnine u k. o. [katastarska općina]). S obzirom na to da su ugovori o darovanju između pok. CK kao darovatelja i svjedokinje FKC kao obdarenice, sklopljeni 28. siječnja 2010. i 16. veljače 2010., odnosno otprilike u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, proizlazi da je pok. CK u to vrijeme svjesno raspolagao svojom imovinom želeći ju raspodijeliti između svojih kćeri još za života.

13. Na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđeno je da je pok. CK, prilikom sklapanja predmetnog ugovora, dobro znao i razumio sadržaj tog ugovora te da je u ugovoru sadržana njegova stvarna volja, kao i da je to u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato i tužiteljici. Niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da je tuženica kod svojih roditelja izazvala zabludu oko predmeta ugovora ili da je postupala prijevarno na način da ih je navela na sklapanje ugovora koji nije predstavljao njihovu volju i s čijim sadržajem nisu bili upoznati. Osim toga, eventualne mane volje u smislu čl. 280. i 284. ZOO-a predstavljaju razlog za poništaj ugovora, a ne utvrđenje njegove ništetnosti.

14. S obzirom na to da je i tužiteljica bila stranka predmetnog ugovora i vlastoručno ga potpisala (kao poslovno sposobna osoba koja u to vrijeme nije imala problema s vidom) i da je utvrđeno da je znala za sadržaj ugovora i s njim bila suglasna, njezini navodi da su nekretninu koja je predmet darovanja ona i njezin suprug stekli zajedničkim radom za vrijeme trajanja braka nisu relevantni i ne utječu na valjanost predmetnog ugovora. Osim toga, iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Nataše Jeromela Mauša, povjerenice ovog suda, posl. br. O-382/12, UPP/OS-131/12 od 16. siječnja 2013. (str. 41-42) proizlazi da tužiteljica u ostavinskom postupku iza pok. CK nije osporavala sastav ostavine iako je sudjelovala u ostavinskoj raspravi.

15. Uzimajući u obzir sve utvrđene okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora, utvrđeno je da predmetni ugovor nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva kako to tvrdi tužiteljica. Stoga navedeni ugovor nije ništetan u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a.

16. Navedeni ugovor nije ništetan ni iz razloga jer nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kako je to propisano čl. 482. st. 2. ZOO-a budući se u konkretnom slučaju ne radi o darovanju bez prave predaje stvari. Kod darovanja bez prave predaje stvari akt sklapanja ugovora je vremenski odvojen od akta ispunjenja, odnosno predaja darovane stvari je odgođena za neko buduće vrijeme, pa se zbog toga za takav ugovor o darovanju zahtjeva oblik javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave. U konkretnom slučaju nesporno je da je tuženica u vrijeme sklapanja ugovora bila u posjedu predmetne nekretnine i da je i nakon sklapanja ugovora nastavila u toj nekretnini živjeti zajedno sa svojim ocem (darovateljem) i majkom (ovlaštenicom prava plodouživanja). S obzirom na to da je tužiteljica već u vrijeme darovanja bila u suposjedu darovane nekretnine, predmetni ugovor koji je sklopljen u pisanom obliku i na kojem su potpisi/rukoznak stranaka javnobilježnički ovjereni, u potpunosti udovoljava formi propisanoj čl. 482. st. 1. ZOO- a.

17. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

18. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

18.1. Prema čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZPP) pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tuženica uspjela u ovom sporu, valjalo joj je dosuditi opravdane parnične troškove.

18.2. Tuženica je zatražila naknadu za zastupanje kod sastava odgovora na tužbu, sastava podnesaka od 16. travnja 2024. i 29. travnja 2024. te za zastupanje na ročištima od 18. travnja 2024., 19. rujna 2024., 22. siječnja 2025., 6. studenog 2025. i 13. veljače 2026. u iznosima od po 3.008,00 eura, uvećano za PDV. Osim toga, zatražila je i naknadu troškova na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu 666,00 eura.

18.3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) tuženici su priznati troškovi zastupanja za sastav odgovora na tužbu i podneska od 29. travnja 2024. (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) te za zastupanje na ročištima od 19. rujna 2024., 22. siječnja 2025., 6. studenog 2025. i 13. veljače 2026. (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) u zatraženim iznosima od po 3.008,00 eura, dok joj za zastupanje na pripremnom ročištu od 18. travnja 2024. priznat trošak u iznosu od 1.504,00 eura (Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) jer se na tom ročištu nisu izvodili dokazi, niti se je raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima. Tuženici na ime PDV-a pripada iznos od 4.888,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

18.4. Tuženici nije priznata naknada za sastav podneska od 16. travnja 2024. (str. 65-67) jer je navode iz tog podneska mogla istaknuti na pripremnom ročištu 18. travnja 2024. za koje joj je priznat trošak zastupanja, pa taj trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a. Osim toga, tuženica nema pravo na naknadu na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu, u skladu s čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018., 51/2023.), nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. S obzirom na to da je tuženica uspjela u parnici, ona neće biti pozvana na plaćanje te pristojbe.

18.5. Prema tome opravdani troškovi tuženice iznose 24.440,00 eura (19.552,00 eura uvećano za PDV).

18.6. Slijedom navedenog, naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 24.440,00 eura (t. II. izreke presude), dok su odbijeni zahtjev tuženice u preostalom dijelu i zahtjev tužiteljice u cijelosti (t. III. i IV. izreke presude).

U Pazinu 14. travnja 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužiteljica p. p.,

- tuženica p. p.