REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-689/2019-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici HZ, ZZ, PZ, Marko Komorski i Toni Primorac, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja te punomoćnika tuženika, 14. travnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 13. Ugovora o kreditu broj 118-50-3777486 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. studenog 2006. a koja glasi: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“.
II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 2. i čl. 9. Ugovora o kreditu broj 118-50-3777486 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. studenog 2006., a koje glase: čl. 2. „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“, čl. 9. „...sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora...“, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 118-50-3777486 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. studenog 2006. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi: „… tečaju Kreditora na dan korištenja.“, u odredbi čl. 7. koje glase: „...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“ „Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.“, te u odredbi čl. 9. koja glasi: „… primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije...“, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 825,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 2.173,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VI Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati iznos od 368,55 EUR.
VII Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtjeva:
- utvrđenje ništetnosti Dodatka broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118- 50-3777486 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. studenog 2006.;
- zatezne kamata na iznose od 825,46 EUR i 2.173,99 EUR iznad dosuđenog u točkama V i VI izreke ove presude;
- isplatu iznosa od 786,18 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate.
i r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 17. veljače 2026.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.925,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. travnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 5. lipnja 2019. u bitnome navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 118-503777486, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF. Ističe da Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke (č. 13.), a koja odredba je po ocjeni tužitelja nepoštena i ništetna jer je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka te parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, već je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, s obzirom da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnoj poslovanja tuženika. Ističe kako takva ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na to da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem , iako je iz samog ugovora razvidno da je ugovor solemniziran u [adresa]. Nadalje, navodi da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. Ističe da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Kako je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita, te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan dospijeća , a da je iz početnog plana otplate mjesečni anuitet tužitelja trebao je iznositi 148,24 CHF. Navodi kako je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (14. studeni 2006.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi banke da je iznosio je 4,597563, te da od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018., da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom na to da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka. Kako se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuitet kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nadalje, navodi kako su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklapali anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu, a kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je za korisnika kredita značilo da se od dana zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. U cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz EUR temeljem čega da je u velikom broju kredita utvrđena "pretplata" (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog EUR kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita). Ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, odnosno da pravno uopće ne postoje. To nadalje znači da u trenutku sklapanja Anexa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanje anexa/dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u EUR. Stoga je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog Anexa/dodatka. Ističe da su 15. veljače 2016. tužitelj i tuženik zaključili su Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-3777486 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da je u odredbi čl. 4. i čl. 5. Dodatka navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.395,54 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 64.057,97 kuna (prema tečaju EUR na dan 30. rujna 2015. koji je iznosio 7,63). No, s obzirom na to da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30 rujna 2015. prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 12.400,42 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora – 4,597563) iznosi 57.011,71 kuna. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja nego što je prikazano u anexu ugovora. Budući da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutaka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, u dodatku ugovora o kreditu netočno je prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak anexa ugovora te je predmetni Dodatak broj Konv-01/2016 u cijelosti ništetan. Kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog anexa, isti postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Dodatka ugovora o kreditu. Ukazuje kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisn ici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Ističe kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli da su protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke jer su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Kako je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, kao i način promjene kamatne stope, a što povlači sa sobom i ništetnost cijelog anexa/dodatka, tužitelj smatra da je predmetni kredit u razdoblju od 31. prosinca 2017. preplatio za iznos od cca. 27.094,05 kuna (sada 3.596,00 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450). Ističe da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Stoga, predlaže da sud nakon provedenog postupka utvrdi ništetnost odredbi čl. 1., 2., 7., 9. i 13. Ugovora o kreditu (o isključivoj nadležnosti, o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), kao i da utvrdi ništetnim i Dodatak broj Konv- 01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-3777486, te s time u vezi predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 27.094,05 kuna (3.596,00 EUR) zajedno s pripadajućim zateznim kamata koje teku na pojedinačne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća pa do isplate, a tužitelj potražuje i parnični trošak.
1.2. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope potražuje iznos od 824,46 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate , te po osnovi preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 2.173,99 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate, te na ime razlike u nedospjelim glavnicama iznos od 786,18 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate. S time da je tužitelj predložio da u slučaju da sud smatra da valja uzeti u obzir i preplatu iz konverzije da tada predlaže da sud obveže tuženika da tužitelju isplati iznos preplate po kamati u iznosu od 825,46 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, kao i iznos preplate po tečaju u iznosu od 2.173,99 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, te iznos razlike u glavnicama u iznosu od 786,18 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate i preostali utvrđeni iznos zateznih kamata u iznosu od 368,55 EUR.
1.3. Tuženik se na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. veljače 2026. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, međutim sud je takvu preinaku dopustio na temelju čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da ocjena ovog suda da je to svrsishodno za konačno uređenje odnosa između stranaka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a na koju se tužitelj poziva, donesena u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te da u navedenom postupku sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedinačne potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već da su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Stoga, smatra da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne, budući da takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da iz čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno i jasno i razumljivo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Tužitelju da je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući da je tako izričito ugovoreno, a navedeno je bilo naznačeno i na svakoj stranici otplatnog plana. Tuženik ističe da je tužitelju i prije i prilikom zaključenja ugovora obrazložena posljedica i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Nadalje, navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika koji je na temelju čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj volji. Solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrđuje da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužitelju je bilo poznato, odnosno nije mu moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita . Isto tako mogao je procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostruka klauzula što znači u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na kunu padala tužitelj bi morao vratiti manji iznos kredita. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu. Sukladno tome, tuženik smatra da ta ugovorna odredbe ne uzrokuje neravnotežu u pravnim odnosima ugovornih strana. Povećanje vrijednost CHF na svjetskom tržištu nije u nikakvoj vezi sa postupanjem tuženika niti je tuženik ostvario dodatan profit. U pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik smatra da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. Na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluke banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne s tope. Tuženik je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja. Promjene kamatnih stopa tuženik određuje ovisno o tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Ističe da unatoč tome što u spornom razdoblju nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12) da je tuženik mijenjao kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara iz čl. 11.a st. 2. toga Zakona. Naglašava da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 1. siječnja 2014. iznosila 3,23 %. Ističe da je tužitelj svakako kao razumno dobro informiran, pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te je tužitelj svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope i promjene tečaja. Osporava pravo tužitelja na potraživanje bilo kakve isplate te ističe da su stranke zaključile Dodatak broj KONV -01/2016 temeljem odredba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužitelja u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 3.193,70 EUR, te su sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene novčane obveze po novom otplatom planu. Smatra da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate (uključujući svako povišenje kamatne stope i svako povišenje tečaja CHF) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. Tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, ali je tužitelj nije bio obvezan prihvatiti, a tužitelj nije isticao nikakve primjedbe te je na konverziju pristao. Konverzijom su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužitelja da sada potražuje bilo kakve „preplate“. Naglašava da je tuženik konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Nadalje, ukazuje na pravne stavove iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. te s time u vezi osporava osnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništetnosti Dodataka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija. Ističe da je u potpunosti neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu u dijelu koji se odnosi na razdoblje nakon provedbe konverzije. Tuženik je osporio i potraživanje po osnovi zakonskih kamata jer tuženik nije bio nepošten te je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Slijednom navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
3. U dokaznom postupku pročitane su arhive tečajne liste, ugovor o kreditu, otplatni planovi, dodatak broj KONV-01/2016, obavijest tuženika o provedenoj konverziji, prijepis knjigovodstvene kartice, opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF i sa valutnom klauzulom u EUR, pregled izvršenih uplata, izvještaj, nalaza i mišljenje vještaka od 7. kolovoza 2025., iskaz tužitelja.
3.1. U postupku nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka IZ jer je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-3777486 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te solemniziranog po javnom bilježniku 15. studenog 2006., koje su sadržane u čl. 1., 2., 7., 9. i 13. toga Ugovora (o mjesnoj nadležnosti, o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli), kao i zahtjev za utvrđenje ništetnim Dodatka broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50- 3777486, te s time u vezi zahtjev za isplatu iznosa od 825,46 EUR s osnova preplaćene kamate, iznosa od 2.173,99 EUR s osnova preplaćenog tečaja, te iznos od 786,18 EUR s osnova razlike nedospjele glavnice, sve to s pripadajućim zateznim kamatama.
6. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom 14. studenog 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 118-50-3777486, koji je solemniziran 15. studenog 2006. kod javnog bilježnika Franka Čerina iz [adresa], i to u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a s rokom otplate od 204 mjeseci. Nesporno je da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 3,95 % godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a korisnik se istu obvezao plaćati. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,95 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno da je u čl. 13. Ugovora određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora.
6.1. Konačno, nije sporno da je na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-3777486 odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
7. Između parničnih stranaka sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2016., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, primjenjivati u konkretnom slučaju, s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, te pripada li tužitelju pravo na preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu (s osnove preplaćene kamate, preplaćenog tečaja CHF i razlike nedospjele glavnice), kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
8. Prvenstveno u ovoj pravnoj stvari valjalo je odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 13. Ugovora o prorogaciji mjesne nadležnosti.
8.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.
8.2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8.3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), kao i čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14).
8.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.
8.5. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u [adresa], tužitelj živi u [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (Zagreb) formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza tužitelja, dok tuženik suprotno nije dokazao. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja , kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 270 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.
8.6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 ništetna.
8.7. Pritom, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] (kako je to navedeno i u samom ugovoru), očito je da nadležnost ovoga suda postoji i na temelju odredbe čl. 59. ZPP, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu).
8.8. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
8.9. Iz svega navedenog proizlazi da je odredba čl. 13. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (u mjestu sjedišta kreditora), ništetna, pa je odlučeno kao u točki I izreke presude.
9. Nadalje, valja istaknuti kako okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe.
10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj 118-50-3777486 između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1., 7. i 9. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.
10.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
10.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
11.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, dok je tuženik odustao o dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka osobnog bankara.
11.2. Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, utvrđeno je da tužitelju djelatnik banke nije objasnio pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa, kao i da mu nisu ništa objašnjavali o tome što se može dogoditi sa tečajem CHF već da mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit s najmanjom kamatnom stopom i s najnižom ratom kredita, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.
11.3. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, odnosno da je odustao od predloženog dokaza za saslušanjem svjedoka IZ, te da u bitnome tuženik u postupku ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
12. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.
12.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.
12.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana na 5,45 % u odnosu na početnih 3,95 %, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.
12.3. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, a u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
12.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
12.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod t. II i III izreke ove presude.
13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
13.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
14. Pri tome, prema pravnom shvaćanju ovog suda, a suprotno navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
14.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članak 19.s točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim Zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
14.2. Odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa suprotno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
14.3. Sukladno navedenom, prama pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK.
14.4. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.u predmetu UZ protiv Erste Bank Hungary Zrt, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvarivati povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a potrošači su sklapali dodatke ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njihove obveze bile toliko povećane da je bila dovedena u pitanje njihova egzistencija, što proizlazi i iz iskaza tužitelja da je konverziju prihvatio jer se bojao da će mu rata kredita u valuti CHF još više narasti.
14.5. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinka prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužitelja i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužitelj odrekao prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
14.6. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti kako nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, a u skladu s kojim pravnim shvaćanjem je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50- 3777486 (t. VII izreke presude).
14.7. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.
15. Kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, kao i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.
15.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-Fin d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju (list 241-285 spisa) utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati u utuženom razdoblju uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj , te je izvršio usporedbu s provedenom konverzijom. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 22.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 3,95 %, da je početni tečaj na dan korištenja kredita bio 1 CHF = 4,5895440 HRK, te da je izvršena konverzija kredita.
15.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate i valute tijekom otplate kredita sve do 30. rujna 2015., odnosno po mjesecima izračunata pozitivna razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu od 3,95 % godišnje do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2012. pa nadalje primjenom kamatne stope od 3,23 % i iznosa kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi 2.999,45 EUR, a od kojeg iznosa 2.173,99 EUR otpada na pretplatu po osnovi valute (Tabela br. 5. Nalaza i mišljenja – list 257 do 260 spisa) te iznos od 825,46 EUR na preplaćenu kamatu (Tabela br. 6 Nalaza i mišljenja – list 261 do 264 spisa). Nadalje, vještak je izračunao da zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos od dana preplate do 30. rujna 2015. iznosi 1.227,03 EUR (Tabela br. 9 Nalaza i mišljenja). Razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u CHF obračunatom po početnom tečaju iznosi 786,18 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita. Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 858,48 EUR.
15.3. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa zatim pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO), pa kada se od iznos ukupno obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (1.227,03 EUR) umanji za preplatu iz konverzije (858,48 EUR), preostali iznos zateznih kamata (do 30. rujna 2015.) iznosi 368,55 EUR.
15.4. Slijedom navedenog, prema vještaku ukupna tražbina tužitelja na dan 30. rujna 2015. s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama i umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku obuhvaća:
- 2.999,45 EUR s osnova preplaćenih anuiteta – kamate i tečaja do 30. rujna 2015. (2.173,99 EUR s osnova preplaćenog tečaja i 825,46 EUR s osnova preplate zbog promjene kamatne stope);
- 368,55 EUR s osnova zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. (nakon umanjenja s preplatom priznatoj u konverziji) te
- 786,18 EUR s osnova razlike u glavnici.
15.5. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući kako je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom, te da je vještačenje bespredmetno s obzirom na sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, koje navode tuženika ovaj sud ne nalazi osnovanim, a kako je to već ranije detaljno obrazloženo te takvim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost matematičkog izračuna vještaka, a tuženik je izričito naveo kako na navedene okolnosti nije potrebno usmeno saslušavati vještaka.
16. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tužitelj sklapanjem Dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećen i to za utvrđeni iznos preplate u visini od 854,48 EUR, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatio 2.999,45 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
16.1. Dakle, tužitelj je ukupno preplatio 2.999,45 EUR po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 13.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 368,55 EUR. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (1.227,03 EUR) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji (858,48 EUR) u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.)
17. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos od 2.999,45 EUR, odnosno iznos od 825,46 EUR na ime preplate po osnovi kamatne stope te iznos od 2.173,99 EUR na temelju preplate s osnova tečaja CHF, kao i iznos od 368,55 EUR na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom. Na dosuđene iznose od 2.999,45 EUR i 825,46 EUR tužitelju pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, dok na iznos obračunatih zateznih kamata (u iznosu od 290,61 eura) ne teku zatezne kamate (čl. 31. ZOO/05), pa je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate.
18. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještakinje iznosi 786,18 EUR, a u kojem dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.
18.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost , kako je to već obrazloženo u točci 14.6. obrazloženja, uz napomenu da u tijeku postupka nije osporeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK.
18.2. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužitelja ništa stekao niti ništa nap latio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužitelja za isplatu 786,18 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.
19. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.
19.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).
19.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (5. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 80 %, pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 90 %, dok uspjeh tuženika iznosi 10 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 80 %.
20.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 100 bodova, za sastav podneska od 27. kolovoza 2020. i 6. listopada 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife 100 bodova za svaki, za zastupanje na ročištima od 24. rujna 2020., 23. listopada 2024. i 17. veljače 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife 100 bodova za svako, te za pristup na ročište za objavu presude 50,00 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, ukupno 650 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.300,00 EUR, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 325,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), iznosi 1.625,00 EUR. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 621,00 kuna (odnosno 82,42 EUR), kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 700,00 EUR. Međutim, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13. prosinca 2024. jer navedeni trošak nije bio potreban u ovoj parnici s obzirom na to da je tim podneskom tužitelj samo obavijestio sud o izvršenoj uplati te o zadatku vještaka, što je mogao učiniti na pripremnom ročištu odnosno prilikom predlaganja provođenja tog dokaznog prijedloga te koji trošak nije bio potreban niti iz razloga što je dokaz o uplati mogao biti dostavljen i bez sastava podneska .
20.2. Dakle, ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 2.407,42 EUR, a tuženik je dužan tužitelju naknaditi 80 % toga iznosa, što iznosi 1.925,94 EUR. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.
20.3. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.
U Puli-Pola, 14. travnja 2026.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
