Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
Poslovni broj: P-619/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 24. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Mire Glavaša, odvjetnika u ZOU Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni OČ, odvjetničke vježbenice u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 14. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 771903 od 10. 5. 2006., sklopljenog između tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravni slijednik Volksbank d.d., sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:
„6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, …minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita…“
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11.1. Ugovora o kreditu broj 771903 od 10. 5. 2006. sklopljen između parničnih stranaka dana 10. 5. 2006. u dijelu koji glasi: „11.1. Prijevremena otplata kredita
Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“
III. Nalaže se tuženoj Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Sberbank d. d.), Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao pravni slijednik Volksbank d.d., da tužitelju MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita izvrši isplatu novčanog iznosa od 71,23 EUR (sedamdeset jedan eur i dvadeset tri centa) sa zateznim kamatama koje teku počevši od 10. 5. 2006. pa do 31. 12. 2007. po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. 7. 2015., nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31. 12. 2022., a od 1. 1. 2023. pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženoj Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Sberbank d. d.), Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao pravni slijednik Volksbank d.d., da tužitelju MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetne odredbe o prijevremenoj otplati kredita isplati iznos od 357,68 EUR (tristo pedeset sedam eura i šezdeset osam centi) zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20. 8. 2012. do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženoj Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 388,27 eura (tristo osamdeset osam eura i dvadeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 13,27 eura (trinaest eura i dvadeset sedam centi) kao neosnovanom.
Obrazloženje
1. Tužitelj je po punomoćniku 15. studenog 2025. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
1.1. U tužbi navodi da je s tuženom bankom (tada pod nazivom Volksbank d.d) kao kreditorom dana 10. 5. 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 771903 (uz valutnu klauzulu u CHF), a temeljem kojeg Ugovora o kreditu tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 10.455,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, na rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca.
1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom (čl. 6.1.) ugovoreno: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, …minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita…“ O navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri, te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno suprotno čl. 4., čl. 6. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/2019, C- 222/2019 i C-252/2019) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Tuženik je tužitelju temeljem čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 115,00 CHF, što je na dan plaćanja iznosilo 536,70 HRK (sada 71,23 EUR). Istovremeno navodi da je postupanje tužene protivno prisilnim propisima, a podredno i moralu društva, o čemu se očitovao i Ustavni su u rješenjima broj U-III-2521/2015 od 13. 12. 2016. i U-I-3685/2015 od 4. 4. 2017.
1.3. Nadalje, člankom 11.1. Prijevremena otplata kredita, spomenutog Ugovora o kreditu utvrđeno je da „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“ Temeljem spomenute ugovorne odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita dana 20. 8. 2012. obračunao i naplatio iznos od 2.694,94 HRK, sada 357,68 EUR. Sukladno svemu navedenom tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi o naknadama, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu, kao i da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe čl. 11. toč. 3. Ugovora o kreditu.
2.1. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Naime, kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom 17. 11. 2025. to tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima te ističe da prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine.
2.2. Nadalje, po tuženiku da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja.
2.3. U okviru odgovora na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, te potražuje od tužitelja plaćanje prozročenih parničnih troškova.
3. Tužitelj se svojim podneskom od 23. 12. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, stoga i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže u nastavku postupka saslušanje tužitelja na okolnost informiranosti u odnosu na tzv. „ulaznu naknadu“, te provedbu financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva, budući tuženik istu osporava.
4. Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti isti prigovor odbio rješenjem broj P-619/2025-5 od 6. veljače 2026.
5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list 6-8), nalog za uplatu za prijevremenu otplatu (list 9), izračun prijevremene otplate za kedit (list 10), presliku Ugovora o kreditu broj: 771903 sklopljenog 10. 5. 2006. (list 11-18), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu od 13. 2. 2026. (list 95-98).
6. Na održanom ročištu kod ovoga suda 13. veljače 2026. tužena ističe kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te je tužitelj stoga odustao od prijedloga za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.
7. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužene banke 10. 5. 2006. u svrhu kupnje automobila, koji je koristio za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer su mu iz auto kuće gdje je kupovao automobila preporučili odnosno sugerirali ovu banku. Nije zatražio kredit u CHF već su mu ponudili kao najpovoljniji. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovor. Rekli su mu da će morati platiti nekakve naknade i da nema izbora odnosno da nije prihvatio platiti naknadu ne bi mogao dobiti kredit. Nitko mu nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora o naknadama koje treba platiti. Naknada za odobravanje kredita je bila naplaćena u sklopu rate kredita. Ugovor je pročitao, a to je bio ugovor po principu uzmi ili ostavi. Da nije nešto prihvatio kredit sigurno ne bi niti dobio. Naknada koju je morao platiti kod zatvaranja kredita od oko 2.700,00 kn predstavljala je za njega značajan iznos. Prilikom sklapanja ugovora odredbe o naknadama su mu bile jasne, odnosno znao je da mora platiti naknadu da mu odobre kredita, a kada je ugovarao kredit nije razmišljao o prijevremenoj otplati kredita niti onaknadi za prijevremenu otplatu. Međutim,vremenom kako je tečaj CHF rastao morao je kredit ranije otplatiti pa time platiti i tu naknadu. Nije znao koliko će ta naknada iznositi.
8. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:
8.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 10. svibnja 2006. na iznos od 10.455,00 s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 71,23 eura na ime naknade za obradu kredita i iznos od 357,68 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.
8.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
9.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
9.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.
9.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.
10. Analizirajući sporne odredbe članka 6.1. i 11.1. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 10. 5. 2006.
10.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.
11. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 6.1. i 11.1. Ugovora o kreditu ništetne.
11.1. Naime, navedene odredbe su nepošteno ugovorene u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega su iste i ništavne sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedene odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.
12. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz članka 6.1. i 11.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.
13. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.
14. Kako proizlazi iz otplatne tablice tužene da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 10. 5. 2006. platio iznos od 71,23 eura (536,70 kn), te iz izračuna prijevremene otplate za kredit zbog ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita 20. 10. 2012. platio iznos od 357,68 eura (2.694,94 kn), a koje iznose tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu naplaćenih iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.
14.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.
15. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.
16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
17. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23.) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 23. 12. 2025. u iznosu od 100,00 eura, te za zastupanje na ročištu od 26. 3. 2026. u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 75,00 eura čini ukupan iznos od 375,00 eura.
17.1. Tužitelju je također priznat uplaćen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 388,27 eura.
17.2. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.
U Vinkovcima 14. travnja 2026.
Sudac
Snježana Kozina
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DOSTAVITI:
1. ZOU Glavaš & Šutalo, Vinkovci – pun. tužitelja
2. Odvjetnik Jurica Barbarić, Vinkovci – pun. tuženika