REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] Ć 5
Poslovni broj: Us I-2224/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Frane Dobrović, odvjetnik Rijeci, Ivana Grohovca 2/II, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi ponovnog određivanja mirovine, 14. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II 141-02/25-01/03095675011, URBROJ: 341-99-05/3-25-1892 od 2. listopada 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 141-02/24-01/03095675011, URBROJ: 341-14-05/3-24-21094 od 4. ožujka 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/25-01/03095675011, URBROJ: 341-99-05/3-25-1892 od 2. listopada 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 141-02/24-01/03095675011, URBROJ: 341-14-05/3-24-21094 od 4. ožujka 2025. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za ponovni izračun mirovine uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 185. st. 1. i 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.; dalje: ZOMO).
2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. Ističe da je zahtjev za ponovno određivanje mirovine bio usmjeren na utvrđivanje ukupnog mirovinskog staža, uključujući i staž ostvaren u bivšoj JNA u razdoblju od 30. srpnja 1974. do 2. kolovoza 1979., pri čemu naglašava da nakon prestanka vojne službe ostvaruje kontinuirani radni staž u Republici Hrvatskoj te dodatni staž temeljem uplata doprinosa po osnovi drugog dohotka. Smatra da je pogrešan zaključak tuženika da se predmetni staž ne može uzeti u obzir pozivom na čl. 185. st. 3. ZOMO-a budući da pravo na invalidsku mirovinu ostvareno 1979. nije temeljeno na stažu osiguranja, već na utvrđenoj nesposobnosti za vojnu službu zbog bolesti, pa se ne radi o situaciji iz navedene zakonske iznimke. Nadalje ističe da tuženik nije uzeo u obzir službene evidencije o uplaćenim doprinosima niti cjelokupan ostvareni staž, čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Osporava i raniji izračun starosne mirovine utvrđen rješenjem iz 2015., ističući da je u tom postupku također pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer nije uzeta u obzir odredba čl. 185. ZOMO-a, niti je pravilno valoriziran ukupni mirovinski staž. Navodi da je tom prilikom utvrđen staž u Republici Hrvatskoj, ali bez uključivanja svih relevantnih razdoblja, osobito onih koji proizlaze iz dodatnih uplata doprinosa, kao i bez pravilnog tretmana staža ostvarenog u bivšoj JNA. Ističe da je takav izračun doveo do situacije u kojoj mu je priznato pravo na starosnu mirovinu, ali se ista ne isplaćuje jer je ocijenjena manje povoljnom od invalidske mirovine, pri čemu smatra da bi pravilnim izračunom i uključivanjem cjelokupnog staža starosna mirovina bila znatno viša i za njega povoljnija. Poziva se i na međunarodne ugovore o socijalnom osiguranju te načelo legitimnih očekivanja, zaključujući da ispunjava uvjete za ponovno određivanje mirovine prema čl. 185. ZOMO-a. Slijedom, predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Ističe da je u upravnom postupku pravilno utvrđeno kako je tužitelju rješenjem nadležnog vojnog tijela iz 1979. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 3. kolovoza 1979. na temelju staža osiguranja ostvarenog u bivšoj JNA, uključujući i staž u povećanom trajanju. Budući da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj ostvario pravo na mirovinu izvan hrvatskog mirovinskog osiguranja na temelju staža osiguranja navršenog u bivšoj JNA u razdoblju od 30. srpnja 1974. do 2. kolovoza 1979., to da se navedeno razdoblje ne može uzeti u njegov ukupni mirovinski staž sukladno čl. 185. st. 3. ZOMO-a. Vezano uz tužbene navode u kojima se tužitelj poziva na međunarodne ugovore o socijalnom osiguranju ukazuje da je Aneksom E Ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 2/04. i 5/04.) uređeno preuzimanje prava iz mirovinskog osiguranja bivše federalne države vezano za isplate mirovina te da čl. 2. Aneksa E uređuje preuzimanje mirovinskih prava pripadnika bivše JNA i opseg toga preuzimanja, prema kojoj odredbi preuzimanje mirovinskog staža navršenog u bivšoj JNA temelj za ostvarivanje prava iz hrvatskog mirovinskog osiguranja za osobe koje nisu već bile u mirovini i nisu ostvarile pravo na mirovinu u času raspada SFRJ (8. listopada 1991.), a što kod tužitelja nije slučaj. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijen je daljnji dokazni prijedlog tužitelja zbog razloga iznesenih u tom rješenju (čl. 93. st. 2. ZUS-a), kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
6. Među strankama nije ni sporno da je tužitelj kao pripadnik bivše JNA ostvario pravo na invalidsku mirovinu na temelju rješenja Saveznog sekreterijata za narodnu odbranu, Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, Beograd, IP-broj 072473 od 17. rujna 1979., počevši od 3. kolovoza 1979., a u Republici Hrvatskoj mu je vojna invalidska mirovina određena rješenjem Područne službe Rijeka broj 879 od 20. srpnja 2004. počevši od 1. listopada 1997. primjenom odredaba Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA (Narodne novine br. 96/93.). Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelju rješenjem broj 879 od 25. kolovoza 2015. priznato i pravo na starosnu mirovinu na temelju mirovinskog staža od 23 godine 3 mjeseca i 24 dana uz utvrđenje kako se ista neće isplaćivati jer mu je invalidska mirovina povoljnija.
7. U predmetnom postupku rješavalo se o zahtjevu tužitelja od 19. lipnja 2024. za ponovno određivanje mirovine primjenom čl. 185. ZOMO-a.
8. Navedenom zakonskom odredbom propisano je da će se na zahtjev korisnika mirovine hrvatskog državljanina, kojemu je priznato pravo na mirovinu od 1. siječnja 1992. do dana stupanja na snagu toga Zakona, prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja Republike Hrvatske, a kojemu je u ukupan mirovinski staž uračunat i staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991. prema prijašnjim propisima kojima su bila uređena prava vojnih osiguranika, ponovno odrediti mirovinu na način da će se za razdoblja toga staža osiguranja plaće (osobni dohodak i posebni dohoci) ostvarene u bivšoj JNA uračunati u visini od 63,22% (stavak 1.). Mirovina iz stavka 1. toga članka pripada od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva (stavak 2.). Odredba stavka 1. i 2. toga članka se ne primjenjuju ako je osoba na temelju staža osiguranja navršenog u bivšoj JNA ostvarila pravo na mirovinu izvan hrvatskog mirovinskog osiguranja ili ako je ukupni mirovinski staž navršen u Republici Hrvatskoj kraći od 12 mjeseci (stavak 3.).
9. Dovodeći u vezu naprijed navedene nesporne činjenice s citiranim zakonskim odredbama, ovaj sud ocjenjuje da su pravilno postupila upravna tijela kada su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim.
10. Naime, tužitelj nije korisnik mirovine iz citiranih zakonskih odredaba koji bi imao pravo na ponovno određivanje mirovine. To stoga što mu nije priznato pravo na mirovinu prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja Republike Hrvatske, a izričita zakonska odredba čl. 185. st. 3. ZOMO-a se ne primjenjuje ako je osoba na temelju staža osiguranja navršenog u bivšoj JNA ostvarila pravo na mirovinu izvan hrvatskog mirovinskog osiguranja, kao što je konkretno slučaj.
11. Sud ne prihvaća tužiteljev navod da pravo na invalidsku mirovinu ostvareno 1979. godine nije relevantno za primjenu čl. 185. st. 3. ZOMO-a jer nije ostvareno „na temelju staža osiguranja“. Naime, pojam ostvarivanja prava na mirovinu „na temelju staža osiguranja“ iz navedene odredbe ne može se tumačiti usko, isključivo u smislu formalnog pravnog temelja pojedine vrste mirovine (npr. starosne), već ga je potrebno sagledati u kontekstu svrhe te odredbe. Svrha čl. 185. st. 3. ZOMO-a jest spriječiti dvostruko korištenje istog staža osiguranja navršenog u bivšoj JNA u različitim mirovinskim sustavima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. proizlazi da je svrha čl. 185. uređivanje ponovnog određivanja mirovine pripadnicima bivše JNA kojima je u Republici Hrvatskoj priznat mirovinski staž navršen do 8. listopada 1991., pri čemu je razvidno da je zakonodavac kao cilj propisivanja predmetne odredbe imao potrebu sprječavanja nepovoljnijeg položaja tih osiguranika u odnosu na preuzete vojne mirovine, ali i uspostavu jedinstvenog i pravednog načina vrednovanja razdoblja osiguranja u bivšoj JNA. Stoga je odlučno je li taj staž bio uključen u ostvarivanje i određivanje mirovinskog prava izvan hrvatskog mirovinskog osiguranja, neovisno o tome je li riječ o starosnoj ili invalidskoj mirovini, budući da iz istog obrazloženja proizlazi da vrsta mirovine pritom nije odlučna, nego činjenica je li mirovinski staž navršen u bivšoj JNA već bio korišten za ostvarivanje mirovinskog prava izvan hrvatskog mirovinskog sustava. Budući da iz spisa nedvojbeno proizlazi da je tužitelju invalidska mirovina priznata uz uračunavanje staža osiguranja navršenog u bivšoj JNA, taj je staž već bio iskorišten u sustavu izvan Republike Hrvatske, slijedom čega je ispunjena zapreka iz čl. 185. st. 3. ZOMO-a za ponovno određivanje mirovine. Dodatno se ukazuje i kako samo postojanje invalidnosti nije nužno dovoljno za priznavanje prava na mirovinu ako nisu ispunjeni strogi zakonski uvjeti u pogledu staža.
12. Sud napominje da starosna mirovina utvrđena rješenjem iz 2015. na temelju 23 godine, 3 mjeseca i 24 dana mirovinskog staža nije predmet ovog spora budući da tužitelj u zahtjevu od 19. lipnja 2024. nije tražio poništenje tog rješenja niti je ono osporavano u zakonom propisanim rokovima. Predmet ovog spora nije utvrđivanje povoljnije mirovine niti preispitivanje zakonitosti ranije utvrđene starosne mirovine, već isključivo ispunjenost pretpostavki za primjenu čl. 185. ZOMO-a.
13. Sud je razmotrio tužbeni navod prema kojem tužitelj smatra da su ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 185. ZOMO-a s obzirom na priznati mirovinski staž u Republici Hrvatskoj u trajanju duljem od 12 mjeseci. Međutim, ta okolnost nije odlučna za rješenje ove upravne stvari. Odredbom čl. 185. st. 3. ZOMO-a alternativno su propisane zapreke za primjenu instituta ponovnog određivanja mirovine te je za isključenje primjene čl. 185. dovoljno utvrđenje jedne od njih. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tužitelj 1979. godine ostvario pravo na invalidsku mirovinu na temelju staža osiguranja navršenog u bivšoj JNA, čime je ispunjena jedna zapreka iz navedene odredbe. Slijedom navedenog, primjena instituta ponovnog određivanja mirovine već je po toj osnovi isključena, neovisno o drugim okolnostima koje se odnose na trajanje ili strukturu mirovinskog staža u Republici Hrvatskoj.
14. Stoga činjenica da tužitelj u Republici Hrvatskoj ima priznat mirovinski staž dulji od 12 mjeseci, kao i da mu je priznato pravo na starosnu mirovinu koja se ne isplaćuje zbog povoljnije invalidske mirovine, nije pravno odlučna za primjenu članka 185. ZOMO-a.
15. U odnosu na tužiteljev prigovor o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu doprinosa po osnovi drugog dohotka i kontinuiranog staža u Republici Hrvatskoj sud ukazuje da čl. 185. ZOMO-a ne predviđa ni selektivnu primjenu po pojedinim razdobljima staža niti dopušta ponovni izračun samo za ona razdoblja koja nisu bila osnova za stjecanje mirovine izvan hrvatskog mirovinskog sustava. Zakonska zabrana iz st. 3. tog članka apsolutna je i primjenjuje se u cijelosti čim je jednom utvrđeno da je osoba na temelju staža u bivšoj JNA ostvarila pravo na mirovinu izvan hrvatskog mirovinskog osiguranja. Stoga je neosnovan prigovor nepotpunog utvrđenja staža jer su tijela prvenstveno bila dužna ispitati postoji li zapreka iz stavka 3. citiranog članka. Budući da je ta zapreka utvrđena, upravna tijela nisu bila dužna ulaziti u daljnje izračune niti analizirati ukupni staž na način kako to predlaže tužitelj.
16. Vezano uz međunarodne ugovore o socijalnom osiguranju na koje se tužitelj poziva, sud prihvaća pravno stajalište tuženika da je Aneks E Ugovora o pitanjima sukcesije jasan u pogledu opsega preuzimanja mirovinskih prava bivše SFRJ, odnosno da se preuzimanje odnosi isključivo na osobe koje na datum raspada SFRJ (8. listopada 1991.) nisu bile u mirovini. Tužitelj je pravo na invalidsku mirovinu ostvario 1979. te je na navedeni dan već bio umirovljenik pa se na njega preuzimanje mirovinskog staža bivše JNA kao osnova za ostvarivanje prava iz hrvatskog mirovinskog osiguranja ne odnosi u mjeri u kojoj bi isključilo primjenu čl. 185. st. 3. ZOMO-a.
17. Načelo legitimnih očekivanja, mada je jedno od temeljnih pravnih načela (osobito u kontekstu pravne sigurnosti), u praksi se primjenjuje samo iznimno, a do izražaja prije svega dolazi u slučajevima izmjene pravnog režima. To načelo štiti ona legitimna i razumna očekivanja koja su nastala na temelju pravne prakse ili akata nadležnih tijela, ne očekivanja koja su u izravnoj suprotnosti s izričitom zakonskom odredbom. Tužitelju nije pravno zajamčeno pravo na ponovni izračun u smislu čl. 185. ZOMO-a, a koje je od samog početka isključeno zakonskom zabranom iz stavka 3. tog članka.
18. Slijedom iznesenog, sud ocjenjuje da je u provedenom upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te da je na tako utvrđeno stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su tijela pravilno primijenila odredbu čl. 185. st. 3. ZOMO-a i odbila zahtjev tužitelja za ponovni izračun mirovine. Tijela su za svoju odluku dala jasne i dostatne razloge, a tužbeni prigovori nisu od utjecanja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari.
19. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje, ocijenjeno je zakonitim te je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno kao u t. I. izreke presude.
20. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.
21. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe jer su stranke u ovoj vrsti sporova oslobođene plaćanja na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).
U Rijeci 14. travnja 2026.
Sutkinja
Ana Sabljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).
