Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1915/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČL iz [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Valentini Gacik odvjetnici u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Poslovnica Požega, Požega, Trg Sv. Trojstva 20, OIB:92963223473, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-27/2025-15 od 26. rujna 2025.,u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-27/2025-15 od 26. rujna 2025. u točki I i točki II izreke za iznos od 9.222,42 eura.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i rješenje Općinskog suda u Požegi i poslovni broj P 27/2025-15 do 26. rujna 2025. potvrđuje u točki II izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika citirana presuda se ukida u točki II izreke za iznos od 13,80 eura.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi ugovara o kreditu broj br. ugovora: 421/2005 sklopljenog između stranaka u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojima nije pojedinačno pregovarano.

1.1. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku s osnove preplaćene razlike u kamatama te razlike u tečaju isplatiti tužitelju iznos od 9.236,22 eura, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose, po stopi i za razdoblje kako je pobliže navedeno u izreci, sve u roku od 15. dana.

1.2 Rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke tužitelj je odbijen sa dijelom zahtjeva u iznosu od 13.80 eura, dok je točkom II izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.880,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku do 15 dana.

2. Protiv navedene presude i rješenja u točki II izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na visinu zahtjeva.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 9.236,22 eura na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule u CHF.

6. U fazi žalbenog postupka sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, te da li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i zastara novčane tražbine tužitelja.

7. Donošenjem pobijane presude i rješenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima razlozi o odlučnim činjenicama nisu međusobno proturječni pa se odluke mogu ispitati.

8. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude i rješenja nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

9. Protivno tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe, jer je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju imao saznanje o visini preplaćenog iznosa te sukladno rezultatima vještačenja precizirao tužbeni zahtjev. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a dozvolio preinaku koja je u fazi glavne rasprave svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

10. Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 10. lipnja 2005. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu do 73.590,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 300 mjeseci. Istim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta temeljem odluke o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao. Stranke su sklopile dodatak ugovoru o kreditu od 26. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

11. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., dalje: ZZP/14) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 49. ZZP/14 te da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zaključuje da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi kao osnovan.

12. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, jer da je protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama tužitelj stavljen u neravnopravni položaj, kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev.

13. U odnosu na zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da razlika koja je nastala uslijed promjene kamatne i tečajne razlike iznosi 9.236,22 eura, da tužitelj prilikom konverzije nije obeštećen, pa zaključuje da je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove navedene iznose, te pozivom na čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO), prihvaća tužbene zahtjeve za isplatu u cijelosti.

14. Prigovor zastare smatra neosnovanim pozivom na čl. 241. ZOO-a, kao i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Utvrđuje da je kolektivni spor u odnosuna ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. travnja 2019., dakle unutar zastarnotg roka od 5 godina.,

15. Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO- a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

16. Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa tuženika obvezuje na naknadu troškova postupka tužitelju u visini odmjerenoj prema Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142./12., 103./14., 118./14., 107./15., 37./22., 126./22., 138./23. - dalje Tarifa), uz trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

17. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli ništetne te da tužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

18. Naime, s obzirom na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije dokazao da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora, pa je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. Naime, sporna odredba među strankama sklopljenog Ugovora kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, odnosno kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,50 %, kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u dogovoru s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna.

20. Osim toga, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koji dovode do promjene valutnog tečaja tijekom otplate kredita pa time niti o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna.

21. Odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a tuženik je mogao dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora od 10. lipnja 2005. dao odgovarajuću obavijest potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi koje su od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

22. Žalbeni navodi kojima tuženik ističe da valutna klauzula nije nepoštena s obzirom da je izričito dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopušteno je ugovaranje valutne klauzule, ali takva ugovorna odredba nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ.

23. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

24. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

25. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano, odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, tako da nije riješeno pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa protivno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

26. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom stavu ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 26. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju takvih odredbi. Osim toga, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi prilikom izračuna konverzije i sklapanja dodatka ugovora tužitelju bio dostavljen izračun u kojem se navodi promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti da bi u tom izračunu bio izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

28. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., DL protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) pa je bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a potrošači su sklapali dodatke ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njihove obveze toliko povećane da je bila dovedena u pitanje njihova egzistencija.

29. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

30. Osim toga, bilo bi protivno načelu pravičnosti i diskriminirajuće da potrošači koji su sklopili dodatak ugovora o konverziji nemaju pravo na obeštećenje u odnosu na potrošače koji isti nisu sklopili. Naime, time što je sukladno odredbi čl. 19.b. i 19.s. toč. 6. ZID ZPK sklopljen Dodatak Ugovora o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer istim nije regulirano pitanje preplaćenih kamata te razlike u tečaju valute CHF uslijed ništetnih ugovornih odredbi već je regulirano pitanje nakon njihova sklapanja i ne odnosi se na restitucijski zahtjev korisnika kredita prema tuženiku na ime stjecanja bez osnove, a odnosi se na razdoblje od početka otplate kredita do sklapanja Dodatka ugovora.

31. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

32. Tražbina tužitelja odnosi se na razliku između početno ugovorene kamate i tečaja u CHF u odnosu na obračunate prilikom isplate uslijed njihova povećanja. Visina iznosa utvrđena je nalazom i mišljenjem vještaka, s time da nakon očitovanja vještaka u odnosu na primjedbe stranaka, daljnji dokazi na okolnosti visine zahtjeva nisu predloženi. Međutim, ukupan zbroj iznosa iz nalaza i sukladno tome preciziranom tužbenom zahtjevu iznosi 9.222,42 eura, a ne 9.236,22 eura na što osnovano tuženik ukazuje u žalbi. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da se radi o iznosu od 9. 236,22 eura sukladno kojem je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev, a sud prvog stupnja isti prihvatio. Međutim, pravilan zbroj pojedinih iznosa ne daje iznos od 9.236,22 eura već 9.222,42 eura. Stoga je prvostupanjsku presudu u točki III izreke za navedeni iznos valjalo potvrditi, a za iznos od 13,80 eura ukinuti.

33. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

34. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, s obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., te da je tužba u ovom postupku podnesena 12. travnja 2019., pravilan je stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, a u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog sud RH od 27. svibnja 2024.

35. S obzirom na ishod postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife odlučio o troškovima postupka, jer tužitelj nije uspio samo sa razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

36. Pravilna je odluka o troškovima postupka iz točki II izreke rješenja donesena primjenom odredbe čl.154. st. 5 i čl. 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife. Dosuđeni iznos sukladno troškovniku tužitelja odnosi se na troškove sastava tužbe, podneska od 26. svibnja 2019. kojim se tužitelj detaljno očituje na navode odgovora na tužbu te podneska do 25. rujna 2019. kojim se očituje na nalaz vještaka te precizira tužbeni zahtjev. (Tbr. 7. točka 1. i Tbr. 8. toč. 1. Tarife). Pravilno je nadalje odmjeren trošak pristupa za ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 4. studenog 2019., 12. svibnja 2025. i 15. rujna 2025 od po 200,00 eura, za ročište od 5. lipnja 2019 iznos od 100,00 era a za ročište od 7. srpnja 2020. iznos od 50,00 eura primjenom Tbr. 9. točka 1.,2. i 5. Tarife. Stoga je pravilno utvrđen osnovanim zahtjev tužitelja pored navedenog iznosa troškova vještačenja u dosuđenom iznos do 1.880,82 eura.

37. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan, jer je uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 1. u vezi sa člankom 154. stavak 5. ZPP-a).

38. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, čl. 369. st. 5. i čl. 380 toč 2 ZPP-a odlučeno kao u izreci.

39. Rješenje suda prvog stupnja u točki I. izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak