Poslovni broj 19 P.249/2025-60

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima BRANKA SKANSI i OSKAR BENUSSI, odvjetnici u Dubrovniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba u Ugovoru o kreditu pod br. 818-50-2908149 potvrđenog pod brojem OU-537/05 od 28. lipnja 2005., koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu koja se određuje jednostrano Odlukom o kamatnim stopama tuženice.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba u Ugovoru o kreditu pod br. 818-50-2908149 potvrđenog pod brojem OU-537/05 od 28. lipnja 2005., koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati više plaćeni iznos anuiteta po Ugovoru o kreditu pod br:818-50-2908149 potvrđenog pod brojem OU-537/05 od 28.06.2005. u ukupnom iznosu od 2.833,14 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno članku 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima i to na iznose od:

- 15,46 eura od 1.5.2010.

- 17,06 eura od 1.6.2010.

- 28,15 eura od 1.7.2010.

- 25,87 eura od 1.8.2010.

- 28,69 eura od 1.9. 2010.

- 26,33 eura od 1.10.2010.

- 22,54 eura od 1.11.2010.

- 30,54 eura od 1.12.2010.

- 40,71 eura od 1.1.2011.

- 33,51 eura od 1.2.2011.

- 36,03 eura od 1.3.2011.

- 32,82 eura od 1.4.2011.

- 33,40 eura od 1.5.2011.

- 47,03 eura od 1.6.2011.

- 47,36 eura od 1.7.2011.

- 58,69 eura od 3.8.2011.

- 52,87 eura od 1.9.2011.

- 46,49 eura od 1.10.2011.

- 45,81 eura od 3.11.2011.

- 45,32 eura od 17.12.2011.

- 48,36 eura od 1.1.2012.

- 51,01 eura od 1.2.2012.

- 51,37 eura od 1.3.2012.

- 49,53 eura od 4.4.2012.

- 50,77 eura od 1.5.2012.

- 51,62 eura od 1.6.2012.

- 50,19 eura od 1.7.2012.

- 50,57 eura od 1.8.2012.

- 49,50 eura od 1.9.2012.

- 47,19 eura od 1.10.2012.

- 49,65 eura od 1.11.2012.

- 50,83 eura od 1.12. 2012.

- 50,00 eura od 1.1.2013.

- 45,36 eura od 1.2.2013.

- 49,31 eura od 5.3.2013.

- 49,65 eura od 1.4.2013.

- 48,10 eura od 1.5.2013.

- 43,30 eura od 1.6.2013.

- 43,17 eura od 1.7.2013.

- 44,35 eura od 8.8.2013.

- 46,25 eura od 5.9.2013.

- 48,87 eura od 5.10.2013.

- 47,52 eura od 6.11.2013.

- 48,47 eura od 13.12.2013.

- 49,56 eura od 5.1.2014.

- 47,83 eura od 6.2.2014.

- 49,24 eura od 6.3.2014.

- 48,78 eura od 6.4.2014.

- 47,22 eura od 6.5.2014.

- 46,72 eura od 5.6.2014.

- 46,94 eura od 4.7.2014.

- 48,71 eura od 5.8.2014.

- 50,21 eura od 5.9.2014.

- 49,90 eura od 5.10.2014.

- 51,19 eura od 6.11.2014.

- 52,06 eura od 4.12.2014.

- 51,55 eura od 4.1.2015.

- 52,25 eura od 4.2.2015.

- 52,25 eura od 5.3.2015.

- 52,25 eura od 4.4.2015.

- 52,25 eura od 6.5.2015.

- 52,25 eura od 4.6.2025.

- 52,36 eura od 4.7.2015.

pa do isplate po stopi koja se do 31.07.2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.951,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 24. lipnja 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 818-50-2908149, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU-537/2005 dana 28. lipnja 2005., temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljica se obvezala otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF s rokom dospijeća na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s kamatnom stopom koja je promjenjiva. Kamatna stopa u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu iznosila je 4,95 % promjenjiva. Tužiteljica je dana 3. srpnja 2015. u cijelosti otplatila kredit.

1.2. Tuženik je koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva jednostrano određuje prema odluci banke, postupao jednostrano i nepošteno, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o promjeni visine kamatne stope, čime je povrijedio njezina prava kao potrošača, a s druge strane Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti su tužiteljici na transparentan način bili objašenjeni razlozi i mehanizam promejen kamatne stope. RAdi svega iznesenog, ta odredba da je ništetena.

1.3. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt- 249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.4. Smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Navodi kako se upravo odredbama članka tužiteljeva Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, te glavnica i otplata vezuju uz tečaj švicarskog franka, pa su iste nepoštene i samim time ništetne.

1.5. Tužiteljica je prije pokretanja ovog postupka dala izraditi izračun razlike kamata i anuiteta po kreditu te je stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izračunao da razlika anuiteta zbog valutne klauzule i promjene kamatne stope iznosi 21.345,17 HRK.

1.6. Slijedom navedenog, predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i isplatu iznosa od 21.345,17 kuna s pripadajućim zateznima kamatama, uz nadoknadu parničnog troškova, uz alternativni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu uvodno iznosi prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, ističe da je deklaratorni tužbeni zahtjev sadržan u točki I. i II. tužbenog zahtjeva neodređen jer precizno ne određuje koje odredbe konkretno osporava, pa u tom dijelu predlaže odbaciti tužbu. Osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka dalje izlaže kako slijedi.

2.1. U odnosu na postupak zaštite kolektivnih interesa, ističe da je neosnovano stajalište tužitelja o primjenjivosti utvrđenja iz istih na konkretni postupak. Smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a na koju okolnost nije predložio dokaze.

2.2. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ta odredba je tužitelju bila jasna kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Nadalje, solemnizacijom ugovora javni bilježnik je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Ističe da su u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli uza koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, obzirom je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio "uzmi ili ostavi", već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem kunskog kredita ili kredita vezanog uz EUR. Ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja jer je tužitelj od početka kreditnog odnosa imao mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, a koju mogućnost nije iskoristio.

2.3. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, smatra da je ta odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Metoda i kriterij promjene propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 10. Ugovora, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je upoznat s tekstom akta. Slijedom iznesenog, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i u činjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti već objektivnih tržišnih okolnosti. U trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni. Tuženik je svoje djelatnike obučavao da potrošačima ukažu na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj na to upozoren.

2.4. Prigovara visini zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen, a da povrede na koje tužitelj ukazuje su manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati. Prigovara i tijeku zateznih kamata. Slijedom svega iznesenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu parničnog troška.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj 818-50-2908149 od 28. lipnja 2005. (stranica 9-15 spisa), pregled kamatnih stopa pd 21. siječnja 2015. (stranica 16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 10. lipnja 2019. za predmetni kredit (stranica 17-28 spisa), otplatna tablica-kredit informativni izračun (stranica 29-36 spisa), otplatni plan (stranica 37 spisa), dopis tuženika od 11. srpnja 2015. (stranica 38 spisa), izračuna razlika kamata i anuiteta po kreditu iz lipnja 2019. (stranica 39-46 spisa), sudsku praksu koju su stranke dostavile (stranica 55-64, 77-96 spisa), ponuda stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD (stranica 65-69 spisa), pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004 do prvog kvartala 2013. (stranica 70- spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 140-144 spisa), saslušao tužiteljicu (stranica 129-131 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlica (stranica 145-157 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 259-260 spisa).

3.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka HM jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga, a ni dokaz saslušanjem javnog bilježnika Anđelka Stanića držeći da prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije valjan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora, a ne razjašnjava im financijske posljedice samog ugovora, dakle da se tim dokaznim prijedlogom ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti sud nije prihvatio ocijenivši da je za predmetni spor mjesno nadležan a sukladno odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP). Citiranom je zakonskom odredbom propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovni jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U konkretnom slučaju tužitelj je s tuženikom, ugovor zaključio u Poslovnici Dubrovnik, u poslovnoj jedinici izvan svog sjedišta (Zagreb) slijedom čega je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan ovaj sud.

5. U odnosu na tvrdnju tuženice da je tužba neuredna i da je zahtjev tužiteljice u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu neodređen, ocjena je ovog suda da tužba nije nepotpuna jer ista sadrži sve elemente propisane čl. 186. ZPP-a, dok je zahtjev u pogledu ništetnosti konkretnih odredbi ugovora dovoljno jasno određen jer je naveden sadržaj odredbi ugovora na koje se odnosi, pa činjenica da tužiteljica nije navela brojeve članaka ugovora ne čini istaknute deklaratorne zahtjeve neodređenima, pri čemu treba dodati da je iz historijata tužbe razvidno na koje odredbe (po člancima) ugovora o kreditu tužiteljica smatra da su ništetne.

6. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile dana 24. lipnja 2005. Ugovor o kreditu br. 818-50-2908149 i, koji je 28. lipnja 2025. potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića pod posl. br. OU 537/05, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata 4,95 % koja je promjenjiva, da se člankom 1. Ugovora o kreditu otplata kredita veže uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita na rok od 120 mjeseci, da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit i da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora o kreditu.

8. Sporno je:

- primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

- ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- je li osnovan prigovor zastare,

- visina potraživanja,

-dospijeće zakonskih zateznih kamata na iznose pretplata kredita.

9. Odredbom članka 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja da ga je sklopio za potrebe rješavanja stambenog pitanja, pri čemu treba dodati da tuženik nije ni osporavao status tužitelja kao potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10.1. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

12. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

13. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

15. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženik i sam tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužiteljice jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužiteljica kao nestručni potrošač zasigurno nije bila u istovjetnom položaju, dapače ista je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogla samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

17. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

17.1. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

17.2. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze (odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka HM) kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

18. Tužiteljica je saslušana kao parnična stranka iskazala da joj je trebao stambeni kredit i Raiffeisen banka- tuženica joj je ponudila kredit u iznosu od 24.000,00 švicarskih franaka na 10 godina -120 mjeseci. Ističe da je tu ponudu dobila nakon što je došla pitati u banku da li može ostvariti kredit. Ističe da je ona inače primala plaću preko te banke pa je došla kod njih prvo pitati i pitala je što joj je najpovoljnije pitala je kako može najpovoljnije dobiti stambeni kredit te su joj rekli da joj je najpovoljniji u CHF a nisu rekli zbog čega je najpovoljniji već su rekli da će biti kamata 4,95, a ne sjeća se da li su rekli da će biti fiksna ili promjenjiva te da joj je to i povoljno zbog toga što preko te banke inače ona prima plaću, pa da može odmah staviti i zabranu na plaću tako da oni odmah odbijaju od plaće mjesečni anuitet. Ističe da je njoj bilo važno da dobije što prije taj kredit ističe da je imala stalna primanja u vidu plaće a imala je i solidarnog jamca a to je bila kolegica s posla CM. Vrlo brzo su u banci pripremili ugovor o kreditu i zvali je da ga potpiše. Tada kada je došla pokazali su joj pripremljeni ugovor tu se nije moglo ništa pregovarati oko pojedinih odredbi, bila je sretna da ga je uopće dobila. Ističe da se ne može sjetiti da li je taj službenik koji joj je uručio ugovor o kreditu bio isti onaj koji joj je dao informacije o kreditu, a ne može se sjetiti ni da li je bio muško ili žensko. Ističe da nije nosila taj ugovor da ga pročita znala je što joj je bilo bitno kolika joj je kamata i koliko joj iznosi mjesečna rata-anuitet i mjesečni anuitet iznosio je 242,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate. Ističe da je redovito vraćala kredit skroz do otplate i nikad nije dobila niti opomenu, koliko se može sjetiti, a inače bila je zaposlena sve do 2018.g. kada je otišla u mirovinu nakon što je otplatila taj kredit. Misli da je kredit podigla 2005.g., a otplatila ga je 2015.g. Kad se tužiteljici predočava ugovor o kreditu od 28. lipnja 2005. godine (l.s. 10-13) koji je ona zaključila sa tuženikom ističe da je to taj ugovor koji je ona tada zaključila. Ističe da se nije odlučila tražiti konverziju ne zna ni sama zašto. Nakon što je otplatila kredit banka joj se nije više obraćala da bi eventualno vratila neke iznose. Ističe da je cijelo vrijeme rasla rata- mjesečni anuitet sada točno ne zna koliko je iznosio mjesečni anuitet ali misli da je bio preko 2.000,00 kuna. Kada je bila kod javnog bilježnika potpisati ugovor o kreditu nije bio nitko iz banke već su samo bile ona i njena sudužnica CM. Ističe da njoj službenik banke niti u jednom trenutku nije spomenuo da je kamatna stopa promjenjiva, a ona pretpostavlja da su se mijenjale kada su rasle rate. Ističe da ona nije mogla utjecati nikako na rast kamatne stope, a nitko je iz banke nije pitao prethodno da li je suglasna s promjenom stope. Ističe da njoj ni danas nije jasno kako se kamatna stopa usklađuje se tzv. liborom niti što je to, iako je po struci ekonomist. Ističe da se ne sjeća da je odlazila u neku drugu banku da vidi kakvi su njihovi uvjeti, a uobičajeno je bilo da prvo pođe u banku u kojoj prima plaću. Njoj nikad nisu objašnjeni razlozi ni mehanizam promjene zatezne kamate na kredit i misli da nije primala nikakve obavijesti od banke da se mijenja zatezna kamata tijekom otplate kredita. Ali bi primijetila da joj se od plaće odbija više tako da joj ostaje manje novaca budući joj se automatski obustavljalo od plaće. Nije išla radi toga u banku pitati. Ističe da se ne sjeća da li je prilikom potpisivanja pročitala cijeli ugovor, a i znala je osnovno da je otplata 120 mjeseci i da je kamata 4,95. Ističe da nisu nudili nekakav kredit sa eventualno hipotekom, a što su joj ponudili to je i uzela, a mislila je da joj kao komitentu banke nude ono što je najbolje. Ističe da nije pokušala promijeniti valutu kredita, a kako je to propisano čl. 9 ugovora o kreditu. Ističe da nije pratila tijek zatezne kamate , primjećivala bi da bi joj mjesečni anuitet znao rasti u odnosu na početni, a misli da je nekad bio i manji nego što je bio početni anuitet u jednom periodu.

19. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

20.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Neosnovan je i prigovor tuženika prekluzije. Iako je kredit u cijelosti otplaćen, tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnima odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi te isplatu iznosa koje je tuženik neosnovano stekao. Naime, odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Prigovor zastare nije osnovan.

22.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

22.3. S obzirom da je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu po presudi Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/2012 koja se odnosi na promjenu kamatne stope koja je postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe protekao nije opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan, a isto vrijedi i za promjenu valute jer je Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok.

23. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta, i to u visini razlike između iznosa kamate naplaćene tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 4,95 % godišnje, kao i razlike između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF po srednjem tečaju tuženika i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun vršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku.

24. Na okolnost utvrđenja visine novčane tražbine, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlica sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika, izražena u kunama, između iznosa kamate naplaćene tužitelju po Ugovoru o kreditu br. 818-50-2908149 sklopljenog 28. lipnja 2005. i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 4,95 % godišnje te između iznosa koji je tužiteljici naplaćen na temelju obračuna promjene tečaja valute CHF i iznosa obračunatog prema tečaju valute CHF na dan isplate kredita. Vještak će svaki iznos uplaćenog anuiteta u vrijeme uplate izraziti u CHF i u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti na dan uplate, kao i eventualno nastale razlike s obzirom na tečajne razlike i promjenu ugovorene kamate izraziti u CHF i kunskoj protuvrijednosti (kako bi se moglo vidjeti kolika je razlika u otplati kredita u njegovom početku te tijekom i na kraju otplate kredita).

25. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Jelena Ćurlica proizlazi da je razlika u kunama, između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju i iznosa sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 21.345,95 kuna te je tablično prikazala pozitivne razlike između anuiteta koji su plaćeni i anuiteta koji su obračunati po nalogu suda, i to na način da su negativne razlike po pojedinačnom anuitetu oduzete od najstarijih pozitivnih razlika.

25.1. Na nalaz i mišljenje sudske vještakinje tužiteljica nije imala primjedbi. Razlika od 0,78 lipa između utuženog iznosa i utvrđenog iznosa iz nalaza i mišljenja vještaka nastala je radi zaokruživanja decimala kod pojedinih mjesečnih iznosa. Međutim, tužiteljici nije jasna tablica br. 4. nalaza i mišljenja kojim se prikazuju pozitivne razlike između anuiteta koji su plaćeni i anuiteta koji su obračunati po nalogu suda odnosno konkretno rata broj 1 kojom je utvrđena razlika u iznosu od 116,46 kuna sa datum dospijeća od 30.04.2010 tj. nije jasno zašto vještakinja nije prikazala razlike u anuitetima za mjesece prije kako je to istaknuto u tužbenom zahtjevu.

25.2. Tuženik nije imao prigovora ni primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju vještakinje, dok su ostale primjedbe prema ocjeni ovog suda pravne naravi.

25. 3. Usmeno saslušana, stalna sudska vještakinja je u cijelosti ostala kod danog pisanog nalaza i mišljenja. Istaknula je da kamata u njenom vještačenju teče od trenutka plaćanja svakog pojedinačnog anuiteta, a ne od trenutka dospijeća svakog anuiteta kao što je to zatraženo u tužbenom zahtjevu. Ističe da je u uputi za vještačenje rečeno da se prikaže razlika u anuitetima od trenutka uplate svakoga anuiteta. Ističe da su u tablici br. 4 prikazane samo pozitivne razlike i to na način da su negativne razlike saldirane odnosno oduzete od najstarijih pozitivnih izračunatih razlika po nalogu suda. Stoga u tablici broj 4 prva stavka od 30. travnja 2010. godine iznosi 116,46 pozitivne razlike anuiteta koji se dobio kada se od ukupne pozitivne razlike anuiteta na dan 30. travnja 2010(st. 58 u tab. br. 3) oduzela negativna razlika anuiteta u tome trenutku te je preostala pozitivna razlika u anuitetima od 116,46 od tada idu nadalje sve pozitivne razlike u anuitetima te su one identične u tablici broj 3 i tablici broj 4.

25.4. Tužiteljica nije imala primjedbi na ovo razjašnjenje, a tuženik nije imao posebnih primjedbi na sam izračun, a ustraje u ranije iznesenim primjedbama vezano za osnovanost obračuna anuiteta.

25.5. Podneskom od 2. studenoga 2025. vještakinja je dostavila dopunu nalaza i mišljenja kojom je iznose iz tablice broj 4. prikazala dodatno u valuti EUR, s obzirom da je u međuvremenu došlo do promjene službene valute.

25.6. Tužiteljica je podneskom od 3. studenoga 2025. uskladila svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem vještakinje, odnosno dopunom te potražuje na ime ništetnih odredbi isplatu iznosa od 2.833,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

26. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Jelena Ćurlica, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 2.833,14 EUR na ime razlike između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju i iznosa sukladno obračunu prema nalogu suda. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljima pravo na iste. Iz prometa po kreditu (specifikacija uplate) su razvidni datumi uplate te da je tužitelji redovito po dospijeću plaćao anuitete. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa).

28.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podnesaka od 13. studenog 2019., 16. prosinca 2021., 13. lipnja 2022. (Tbr.8.t.1.) svaki po 100 bodova, sastav podneska od 3. studenog 2025. (Tbr. 8. t. 4.) 25 bodova, sastav žalbe protiv rješenja (Tbr. 10. t. 4.) 50 bodova, zastupanje na ročištima od 27. siječnja 2022., 30. ožujka 2022., 8. prosinca 2022., 16. travnja 2025. i 4. ožujka 2026. . (Tbr.9.t.1.) svako po 100 bodova, pristup ročištu od 8. studenog 2022. (Tbr. 9.5.) 25 bodova, ukupno 1000 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 2.500,00 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR-a i trošak sudske pristojbe za tužbu u granicama zahtjeva tužitelja u iznosu od 53,00 EUR (potvrda o uplati na stranici 176 spisa), što konačno daje iznos od 2.951,17 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

28.2 Stoga je tužitelju priznat iznos od 2.951,17 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 14. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika