Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1165/2019-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužiteljice AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 12. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, po objavi dana 16. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103404768 od 8. veljače 2007. koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjivana na osnovi jednostrane odluke banke.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., da tužiteljici AI, isplati iznos od 114,36 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče do isplate na slijedeće iznose:

- na iznos od 0,01 eura od 01.05.2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.07.2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.09.2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.11.2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.01.2008. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.03.2008. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.05.2008. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.08.2008. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 0,01 eura od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 4,22 eura od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 4,20 eura od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 4,18 eura od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 4,15 eura od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 4,12 eura od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 4,09 eura od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 4,07 eura od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 4,04 eura od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 4,01 eura od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 3,98 eura od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 3,95 eura od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 3,93 eura od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 3,90 eura od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 3,87 eura od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 3,84 eura od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 3,81 eura od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 3,77 eura od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 3,74 eura od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 3,71 eura od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 3,67 eura od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 3,65 eura od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 3,62 eura od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 3,59 eura od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 3,55 eura od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 3,51 eura od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 3,48 eura od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 3,45 eura od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 3,41 eura od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 3,38 eura od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 3,35 eura od 01.10.2011. do isplate,

po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., po kamatnoj stopi od 14% godišnje počem od 1.1.2008. do 30.6.2011., po kamatnoj stopi od 12% godišnje počem od 1.7.2011. do 31.7.2015., nastavno počem od 1.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počem od 1.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok počem od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 2 i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103404768 od 8. veljače 2007. koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., da tužiteljici AI, isplati iznos od 5.147,77 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče do isplate na slijedeće iznose:

- na iznos od 0,26 eura od 01.03.2007. do isplate,

- na iznos od 0,44 eura od 01.04.2007. do isplate,

- na iznos od 1,53 eura od 01.03.2008. do isplate,

- na iznos od 4,22 eura od 01.04.2008. do isplate,

- na iznos od 16,73 eura od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 3,15 eura od 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 19,23 eura od 01.01.2009. do isplate,

- na iznos od 20,25 eura od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 21,28 eura od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 18,21 eura od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 18,21 eura od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 14,81 eura od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 10,84 eura od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 12,47 eura od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 15,35 eura od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 12,55 eura od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 12,27 eura od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 15,61 eura od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 18,28 eura od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 21,78 eura od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 20,93 eura od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 26,95 eura od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 25,65 eura od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 27,08 eura od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 43,09 eura od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 39,54 eura od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 52,57 eura od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 46,11 eura od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 40,54 eura od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 57,19 eura od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 65,69 eura od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 59,33 eura od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 61,29 eura od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 55,97 eura od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 56,56 eura od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 73,44 eura od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 76,23 eura od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 95,46 eura od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 92,74 eura od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 77,65 eura od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 76,59 eura od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 75,54 eura od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 79,41eura od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 83,74 eura od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 83,84 eura od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 81,14 eura od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 82,03 eura od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 83,69 eura od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 82,11 eura od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 82,23 eura od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 80,70 eura od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 77,69 eura od 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 81,16 eura od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 82,15 eura od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 82,23 eura od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 77,21 eura od 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 80,44 eura od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 81,31 eura od 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 79,37 eura od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 73,94 eura od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 71,79 eura od 01.07.2013. do isplate,

- na iznos od 74,47 eura od 01.08.2013. do isplate,

- na iznos od 76,31 eura od 01.09.2013. do isplate,

- na iznos od 81,02 eura od 01.10.2013. do isplate,

- na iznos od 78,42 eura od 01.11.2013. do isplate,

- na iznos od 79,58 eura od 01.12.2013. do isplate,

- na iznos od 80,53 eura od 01.01.2014. do isplate,

- na iznos od 78,88 eura od 01.02.2014. do isplate,

- na iznos od 80,69 eura od 01.03.2014. do isplate,

- na iznos od 79,76 eura od 01.04.2014. do isplate,

- na iznos od 77,95 eura od 01.05.2014. do isplate,

- na iznos od 77,13 eura od 01.06.2014. do isplate,

- na iznos od 77,49 eura od 01.07.2014. do isplate,

- na iznos od 79,77 eura od 01.08.2014. do isplate,

- na iznos od 82,10 eura od 01.09.2014. do isplate,

- na iznos od 81,89 eura od 01.10.2014. do isplate,

- na iznos od 83,07 eura od 01.11.2014. do isplate,

- na iznos od 84,75 eura od 01.12.2014. do isplate,

- na iznos od 84,06 eura od 01.01.2015. do isplate,

- na iznos od 85,01 eura od 01.02.2015. do isplate,

- na iznos od 85,01 eura od 01.03.2015. do isplate,

- na iznos od 85,01 eura od 01.04.2015. do isplate,

- na iznos od 85,01 eura od 01.05.2015. do isplate,

- na iznos od 85,01 eura od 01.06.2015. do isplate,

- na iznos od 85,02 eura od 01.07.2015. do isplate,

- na iznos od 85,02 eura od 01.08.2015. do isplate,

- na iznos od 85,02 eura od 01.09.2015. do isplate,

V. Preostali dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti iznad dosuđenog u točki I.

i III. izreke ove presude odbija se kao neosnovan.

VI. Prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 225,18 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

"EUR 3,70 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 4,72 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 6,06 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 6,05 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 4,21 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 6,95 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 7,01 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 5,10 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 5,31 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 1,20 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 2,09 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 3,85 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 1,93 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 5,75 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 4,89 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 1,12 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 1,83 od 02.08.2014. pa do isplate,

EUR 14,34 od 02.09.2014. pa do isplate,

EUR 13,93 od 02.10.2014. pa do isplate,

EUR 13,51 od 02.11.2014. pa do isplate,

EUR 13,10 od 02.12.2014. pa do isplate,

EUR 12,68 od 02.01.2015. pa do isplate,

EUR 12,25 od 02.02.2015. pa do isplate,

EUR 11,82 od 02.03.2015. pa do isplate,

EUR 11,39 od 02.04.2015. pa do isplate,

EUR 10,96 od 02.05.2015. pa do isplate,

EUR 10,52 od 02.06.2015. pa do isplate,

EUR 10,08 od 02.07.2015. pa do isplate,

EUR 9,64 od 02.08.2015. pa do isplate,

EUR 9,19 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena" odbija se kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.943,97 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 16. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja sve, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice učinjena podneskom od 22. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 31. svibnja 2019. podnijela tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 8. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103404768 (dalje: Ugovor o kreditu) u kunskom iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 32.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 120 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. Navela je da je odredbom članka 2. i članka 7. ugovorena valutna klauzula, a člankom 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,990%.

2. Nadalje navodi kako je s tuženikom 22. prosinca 2015. sklopila aneks broj 1 ugovora kreditu broj 5103404768, kojim je promijenjen broj partije kredita te ista sada glasi 5114188247, kojim je suglasno utvrđeno da se radi o istom ugovorno- pravnom odnosu bez obzira na promjenu kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim aneksom ili bilo kojim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove ili novacije, a sve temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine (u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15), time da je na taj dan utvrđen iznos nedospjele glavnice od 6.057,85 CHF odnosno 3.968,76 EUR. Kako je utvrđen iznos od 30.382,77 kuna kao preplata prilikom promjene valute ugovora, ugovorni odnos zaključile 22.12.2015. godine svoj stranke su na način da je tužiteljica zatvorila kredit isplatom preostalog nedospjelog duga.

3. Ističe kako se radi o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te da su bez pravnog učinka, budući su iste nepoštene i protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom se radi o nedopuštenom postupanju tužiteljici je prouzročena šteta u vidu povrede zakonom zaštićenih prava i interesa tužitelja koja se očituje u više plaćenom iznosu glavnice kreditne obveze vezane uz valutu CHF u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i u pretplaćenim mjesečnim anuitetima prema ništetnim odredbama ugovora temeljem kojih je tuženik ostvario imovinsku korist bez zakonom priznate pravne osnove. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje nišetnosti Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103404768 i Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5103404768 te isplatu preplaćenih iznosa obzirom je prema načelu restitucije ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog pravog posla.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i svojim daljnjim očitovanjima osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Tuženik ističe da tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužiteljica mogala samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sama vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan, a što osporava u cijelosti. Iz pregleda prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane Rožman Danice.

5. Ističe kako su stranke sklopljenim Aneksom izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, promijenjena je ugovorna valutna klauzula i kamatna stopa iz osnovnog ugovora, a koju je tužiteljica prihvatila. Tužiteljica je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ju stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koja se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

6. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Podredno ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 526,97 HRK, na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, odnosno 2.831,22 HRK/447,93 CHF na ime promjene u kamatnoj stopi.

7. Tužitelj i tuženik su u daljnjem tijeku postupka u bitnom ponavljali već istaknute navode, i prilagali relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora.

8. Radi razjašnjavanja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, sud je u postupku proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita od 8. veljače 2007. (list 11-14 spisa), Aneks broj 1. Ugovora (list 15-17 spisa), otplatni plan za kredit (list 20-23 spisa), obavijest banke (list 31-32 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 18-19 spisa), saslušana je tužiteljica AI (list 222- 223 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oec. (list 230-275 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

10. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu kao i povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica zaključila sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

11. U ovom postupku nije sporno da je tužiteljica 8. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 32.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

12. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.

13. Predmetnim presudama utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja, kao i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

14. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

15. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

16. Sporna je primjena prethodno navedenih pravomoćnih odluka na konkretan slučaj obzirom tuženik ističe kako se radi o nepravilnim i nezakonitim odlukama. Sporno je da li je nastupila zastara, te je ujedno sporna i visina tako postavljenog tužbenog zahtjeva.

17. Obzirom na iznesene navode tuženika, stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja, pa stoga svako isticanje tuženika da navedene pravomoćne odluke ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju ovaj sud nije cijenio osnovanim.

18. Ugovor o kreditu je sklopljen 8. veljače 2007. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima (35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Tuženik navodi kako su odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, lako uočljive i lako razumljive, te da to ne može biti dvojbeno budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a da je tužiteljici bila razumljiva proizlazi iz Ugovora.

20. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je kako su odredbe čl. 8. točka 1., točka 2. i točka 3. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, te su bile lako uočljive. Isto tako je naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, iz čega proizlazi da su predmetne odredbe bile jasne.

21. Međutim potrebno je razgraničiti i ocijeniti da li su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošaču, odnosno korisniku kredita, a nastavno da li su iste bile poštene.

22. Naime, kao što je već prethodno navedeno, ugovorena je odredba kojom banka ima ovlasti izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, odnosno banka de facto ima mogućnost izmijeniti kamatnu stopu na temelju jednostrane odluke o kojoj tužiteljica nema nikakve mogućnosti utjecati, odnosno ono isključivo ovisi o jednostranoj odluci tuženika. Takva Odluka je akt banke koja u svojoj biti čini financijski dokument a kojega jedino osobe koje posjeduju dovoljno stručnog znanja i izobrazbe mogu razumjeti i rastumačiti njezin sadržaj. Stoga takve odluke, kao i sami razlozi koji utječu na njihovu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive prosječnom potrošaču.

23. Sukladno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a sama činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Obzirom na zakonske propise to kamatna stopa mora biti određena, odnosno odrediva.

24. Imajući u vidu kako je u predmetni Ugovor o kreditu unesena neodređena formulacija glede promjenjive kamatne stope, potrebno ju je dovesti u svezi sa načelima obveznog prava, pa su tako sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 3. i 4. ZOO-a). Isto tako je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a), a sukladno čl. 7. ZOO-a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, te je zakonom određeno u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.

25. Obzirom na navedeno razvidno je da je tužiteljica kao korisnik kredita, dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao davatelja predmetnog kredita.

26. Također je potrebno naznačiti kako je Ugovorom o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja Ugovora a da istodobno nisu naznačeni bilo koji kriteriji, podaci ili parametri koji bi mogli služiti kao orijentir u slučaju promjene kamatne stope, pa stoga isti nisu bili određeni, pa ni odredivi, već je samo paušalno navedeno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sve sukladno Odluci tuženika.

27. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga u takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

28. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe bile razumljive iz razloga što je što je ista sastavni dio ugovora, te je izričito navedena. Naime, tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora djelatnik objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na formiranje tijekom ugovornog razdoblja, a temeljem čega bi tužitelj kao potrošač mogla razaznati učinke koji će u budućnosti nastati iz takve odredbe.

29. Isto tako tužiteljica, kao ni svaki drugi prosječan građanin RH nije bila u dovoljnoj mjeri educirana iz područja financija da bi mogao shvatiti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope, niti je mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja Ugovora. Posebno se napominje kako se ovdje radi o potrošaču koji sa svojim prosječnim znanjem financijskih segmenata bankarskog i financijskog sustava nije mogao znati o elementima i parametrima istog.

30. Potrebno je istaknuti kako je tuženik, kao banka, financijska institucija čija je temeljna djelatnost obavljanje poslova novčanog posredovanja te obavljanje pomoćnih novčanih poslova koji su povezani s financijskim posredovanjem, a time i njezini krajnji cilj ostvarivanje zarade, koja je ovlaštena sklapati ugovore na duže vremenske razdoblje (od kojih velika većina otpada upravo na ugovore o kreditu) ovlaštena i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. No, potrebno je napomenuti da je tuženik dužan postupati sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je u obvezi nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču u skladu sa njihovim mogućnostima za podmirivanje istih, a da pri tome za njega ujedno ne nastaje šteta.

31. Budući tuženik kao financijska institucija ima najviše i najsveobuhvatnije znanje o financijskom/bankarskom sektoru, pa je stoga prilikom zaključenja predmetnog Ugovora bio u obvezi potrošača detaljno i obuhvatno upoznati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te mu posebno skrenuti pozornost o rizicima glede ugovaranja iste, odnosno da postoji mogućnost da u jednom trenutku za vrijeme ispunjenja obveze iz Ugovora može doći do promjene koja bi bila vrlo otegotna za potrošača glede daljnjeg ispunjenja njegovih obveza. Imajući u vidu kako tuženik nije obavijestio tužitelja o svim gore navedenim segmentima sklopljenog Ugovora, to je isti postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog, a posljedično tome ni odredbu koja se tiče promjenjive kamatne stope, što je kasnije i utjecalo na promjenu samih anuiteta.

33. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužiteljica, odnosno potrošač stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

34. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

35. Ovaj sud cijeni da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, te da tuženik može unijeti u ugovor predmetne ugovorne odredbe, no ne na način kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju, a bez da je ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi, i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom i primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega i nastati.

36. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

37. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

38. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

39. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

40. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

41. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

42. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

43. Tuženik navodi kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli jasno koncipirane Ugovorom te kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te kako su tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i urečeni obrasci u kojima je pojašnjen pojam valutne klauzule. Isto tako ističe kako je tužitelj mogao svakodnevno provjeriti tečaj valute telefonom ili na internetskoj stranici. Ovakve navode ovaj sud smatra neosnovanim.

44. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

45. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužiteljicu, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužiteljica uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogla pregovarati o istima, zbog čega je dovedena u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužiteljice.

46. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužiteljici, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

47. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužiteljice o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužiteljica, odnosno potrošač stavljena u nepovoljniji položaj čime joj je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

48. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

49. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

50. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

51. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

52. U postupku je saslušana tužiteljica AI koja u svome iskazu u bitnome navodi kako je kredit iskoristila za rješavanje stambenoga pitanja, odnosno za adaptaciju nekretnine. Otplatni plan joj nije dostavljen prilikom podizanja kredita. Nije mogla pregovarati oko pojedinih odredaba tog Ugovora, već je isti bio unaprijed sastavljen. U banku je odlazila sa sinom koji je ujedno i sudužnik. Službenica banke je istaknula kako je bolje sklopiti ugovor o kreditu u valuti CHF jer ako se bude mijenjala kamatna stopa manje će se mijenjati u valuti CHF nego u valuti EUR. Što se tiče konverzije, kada je počeo govor o tome tužiteljica je otišla u banku gdje su joj rekli da ima preplaćeno oko 35.000,00 kn te su joj savjetovali da to ostavi pa da će se iz toga kasnije otplaćivati, ista to nije htjela već je htjela napraviti konverziju.

53. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim, logičnim i životnim, te se njezin iskaz slaže sa dokumentacijom koja prileži spisu i isti se smatra potrošačem. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

54. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem bankarice TI, koja bi eventualno dokazala da je pojedinačno pregovarala s tužiteljicom o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

55. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužiteljica sklopila sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

56. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka Ugovoru kojim je tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorni odnos između stranaka u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega je tužiteljica zaključenjem dodatka ugovora od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, zbog čega ista ne bi imala osnova potraživati isplatu preplaćenih iznosa, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

57. Isticanje da bi pristankom tužiteljice na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona, na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

58. Posebno je potrebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

59. VSRH je u svojoj odluci Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

60. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako sklapanje predmetnog Aneksa ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu bez značaja obnove a koja svoje uporište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15-u, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri, odnosno intervenciji samog zakonodavca, te da se stoga opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, pod pretpostavkom da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15-u.

61. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kao u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

62. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

63. Isto tako sklopljenim Aneksom tužiteljica se ni na koji način nije odrekla zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužiteljice da bi se ista odrekla isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći. Ujedno se ističe kako Aneks ugovora o kreditu, pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate.

64. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

65. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

66. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

67. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema stajalištu VSRH izraženom u Odluci, Rev-1172/18 od 19.ožujka 2019. ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora. Prema odredbi čl. 1065. i čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci Ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja danog iznosa uz plaćanje ugovorenih kamata u vrijeme i na način kao što je to utvrđeno ugovorom. Eventualna ništetnost odredbi u dijelu ugovorene zaštitne klauzule i načina mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora, te ugovor može opstati bez njih. Odredbom čl. 87. i 102. ZZP. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora ako isti može opstati bez te ništetne odredbe. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na glavni predmet, početno ugovorenu kamatnu stopu mogu opstati i bez zaštitne klauzule i bez načina određivanja kako se mijenja kamatna stopa. S obzirom na navedeno tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu nije osnovan.

68. Također, Prema Direktivi 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 15. travnja 1993., potrošač se dovodi u položaj koji je imao kod sklapanja ugovora kao da nije bilo nepoštenih odredbi. Dakle sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača ali će ispitati može li se ugovor održati na snazi, kod čega kriterij nije li povoljnije za potrošača održati ugovor na snazi ili ne, već je kriterij može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, da li se mijenja pravna priroda ugovora ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora. Dakle, utvrđenje ugovorene odredbe nepoštenom nema za posljedicu štetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te je preostali dio ugovora i dalje obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako se ugovor ne može opstati bez nepoštenih odredbi on će tada biti ništetnost, a kod ocjene može se ugovor opstati bez nepoštenih odredbi kriterij je da li je nastavak ugovora moguć, te je potrebno ispitati da li je zbog izuzimanja od primjene nepoštenih odredbi došlo do promjena u samoj svrsi ugovora i da li bez nepoštenih odredbi postoji ravnoteža između prava i obveza stranke.

69. Po stajalištu ovoga suda utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužiteljica kao potrošač dovedena u poziciju kao da je ugovor sklopila bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vremenu. zaključenja ugovora.

70. Nadalje, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu. Valja naglasiti da konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu izvršena temeljem je Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju. Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbe iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl. 19. c točka 6. ZID ZPK na način kako se to nalazi u zakonu. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u vrijednosti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u vrijednosti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima vrijednosti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

71. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom ništetnost Aneksa toga ugovora jer on može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Također, angažirani sudski vještak je u svom nalazu i mišljenju jasno istaknuo kako je izračun konverzije kredita tuženik izvršio ispravno i u skladu s odredbama članka 19. c Zakona o potrošačkom kreditiranju.

72. Valja naglasiti da se tužiteljica u činjeničnom opisu tužbe poziva na članke 2. i 7. Ugovora o kreditu, a u kojima je ugovorena valutna klauzula te članak 8. predmetnog Ugovora kojim je utvrđena promjenjiva kamatna stopa. Stoga je činjenični opis tužbe u suprotnosti s postavljenim zahtjevom kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1.

73. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

74. U ovom postupku je utvrđeno kako tužiteljica nije imala mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužiteljicu kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope kao i valutne klauzule smatraju nepoštenima, a ujedno i ništetnima.

75. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatila.

76. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužiteljice tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

77. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

78. Tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužiteljica stavljena u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imala kredit u CHF te da su sve uplate tužiteljice kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana a što je bit zaštite potrošača koja je bila predmetom presude Suda EU, a što da je potvrđeno praksom suda EU.

79. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako takva odluka predstavlja izravnu zakonodavnu intervenciju određenih ugovornih odredaba koje su utvrđene nepoštetnim i ništetnim, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužiteljicu već samo za tuženika.

80. U odnosu na samostalnost odluke tužiteljice da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Ankesa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužiteljice pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužiteljica mogla ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužiteljica je donijela odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazila.

81. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Goranki Šmer Maraš, dipl. oec., koja je izradila nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužiteljica isplatila 114,36 EUR više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala. U odnosu na tečaj ističe kako je tužiteljica preplatila iznos od 5.147,77 EUR, i to u periodu od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.

82. Budući stranke nisu imale primjedbe na tako izrađen nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

83. Tužiteljica je podneskom od 22. siječnja 2026. preinačila tužbu sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka kao i dopunom istoga te potražuje ukupan iznos od 5.262,13 EUR kako slijedi: iznos od 114,36 EUR po osnovi preplaćene kamate te iznos od 5.147,77 EUR po osnovi pretplate tečaja.

84. Tuženik se izričito usprotivio preinaci tužbe, međutim, sud je primjenom odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a istu dopustio jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj tek po primitku nalaza i mišljenje vještaka mogao konačno postaviti svoj tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke rješenja.

85. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

86. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

87. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

88. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 114,36 EUR u odnosu na preplaćenu kamatu te 5.147,77 EUR na ime preplaćenog tečaja, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužiteljica preplatila unutar ukupnog iznosa.

89. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točki I. – IV. izreke ove presude.

90. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužiteljice nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 31. siječnja 2022. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-33/2022 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

91. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., dok je u dijelu valutne klauzule postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila, kako za isplate glede promjenjive kamatne stope tako i za valutnu klauzulu. U odnosu na prigovor zastare na preinačeni iznos ističe se kako sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u slučaju preinačenja tužbe nema zastare.

92. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu, pa je stoga i neosnovan prigovor tuženika da bi se kamate trebale računati od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita budući se kamate računaju od trenutka kada tuženik dođe u zakašnjenje.

93. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužiteljice nije prešlo u zastaru.

94. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja. Po primitku nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka tuženik je istaknuo kako izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 69,94 EUR, dok u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,99%. obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi EUR 155,24 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

95. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje kamatne stope proizašle su iz činjenice što je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.

96. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, odnosno jednostrano mijenjanih kamatnih stopa, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan, slijedom čega je trebalo odlučiti kao u točki VI. izreke ove presude.

97. U odnosu na prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da su neke uplate vršene od strane NI valja navesti kako prigovor nije osnovan. Iz provedenih dokaza neprijeporno proizlazi da su novci uplaćeni u ime i za račun tužiteljice odnosno kredita koji je odobren tužiteljici stoga je aktivna legitimacije tužitelje neprijeporna i ima pravo na povrat preplaćenih iznosa. Pored toga kredit koji je podignut za realizaciju stambenog pitanja.

98. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. te čl. 155. Zakona o parničnom postupku pa su tužiteljici priznati parnični troškovi njezinog zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to: za sastav tužbe u iznosu od 200 eura (Tbr. 7 toč.1), za zastupanje na ročištima 11. studenoga 2024., 2. lipnja 2025. i 12. ožujka 2026. u iznosu od 200 eura svako (Tbr. 9 toč.1), za sastav podneska od 22. siječnja 2026. u iznosu od 200 eura (Tbr. 8 toč.1), sve uvećano za pdv 25% (iznos od 250,00 eura), dakle sveukupno iznos od 1.250,00 eura. Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak predujma za izvođenje financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 93,97 eura, dakle sveukupno iznos od 1.943,97 eura. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23).

99. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

100. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 11. ožujka 2026. obzirom se ne radi o obrazloženom podnesku. Tužiteljici nije priznat trošak plaćenog vještačenja prije podnošenja tužbe u iznosu od 132,72 eura jer se ne radi o trošku nastalom u povodu postupka koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u odluci broj Rev-1011/2024-2 od 6. studenog 2024. tužitelj u sporu protiv banke za povrat preplaćenih sredstava po osnovi stjecanja bez osnove na temelju djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, nema pravo na naknadu troškova vještačenja visine preplaćenih sredstava koje je provedeno prije podnošenja tužbe.

101. Preostali dio troška tužiteljice iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim.

102. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao točki VII. izreke presude.

U Rijeci, 16. travnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte