REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-4959/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J EŠ E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franu Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja RL, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika Nikol Gašić, odvjetnice, dana 14. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju PL, [adresa], iznos u visini od 11.625,96 EUR sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 10,06 EUR tekuće od 04. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 4,16 EUR tekuće od 11. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 4,46 EUR tekuće od 11. studenog 2005. godine do isplate,

- na iznos od 6,87 EUR tekuće od 11. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 6,35 EUR tekuće od 11. siječnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 2,40 EUR tekuće od 11. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 19,03 EUR tekuće od 11. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,26 EUR tekuće od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 41,48 EUR tekuće od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,44 EUR tekuće od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,02 EUR tekuće od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,58 EUR tekuće od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,12 EUR tekuće od 11. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,63 EUR tekuće od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,13 EUR tekuće od 11. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,96 EUR tekuće od 11. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,31 EUR tekuće od 11. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,11 EUR tekuće od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,50 EUR tekuće od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,45 EUR tekuće od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,05 EUR tekuće od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,40 EUR tekuće od 11. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,84 EUR tekuće od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 68,27 EUR tekuće od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 82,02 EUR tekuće od 11. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 63,83 EUR tekuće od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 115,41 EUR tekuće od 11. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 93,03 EUR tekuće od 11. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 96,64 EUR tekuće od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 115,90 EUR tekuće od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 148,58 EUR tekuće od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 113,12 EUR tekuće od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,71 EUR tekuće od 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 110,10 EUR tekuće od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 139,63 EUR tekuće od 11. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 167,02 EUR tekuće od 11. lipnja 2011 godine do isplate,

- na iznos od 174,23 EUR tekuće od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 223,68 EUR tekuće od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 9.393,09 EUR tekuće od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

sve u roku od15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju na ime razlike između tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan sklapanja kredita u visini iznosa od 797,93 EUR.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju PL, [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.025,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 7102732865 dana 02. lipnja 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 86.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90%. Navodi da je svoju obvezu ispunio u cijelosti. Nadalje navodi da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije prezentirao moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, već mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Nadalje navodi da je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013 godine u kojima se navodi da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i da je time tuženik postupio protivno odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj navodi da citirana odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obvezujuća je za ovaj sud (čl.502.c.ZPP-a). Slijedom navedenog tužitelj zahtjeva vraćanje onog što je primljeno sa zateznom kamatom, na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zahtjeva i naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava status potrošača tužitelja, ističe prigovor zastare. Tuženik u odnosu na činjenične navode tužbe o valutnoj klauzuli pozivom na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i da je tuženik upozoravao i informirao tužitelja kao i općenito potrošače o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina i da je u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Navodi da su tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utužene iznose. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, zahtijeva naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do dana isplate.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u izračun tečajne razlike (list 8 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu od 02.06.2005.g. (list 9-14 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa i efektivne kamatne stope tuženika (list 15-20 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 21-27, list 76-82 spisa), upute djelatnicima tuženika (list 39 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 40-74, list 88-131 spisa) proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja, vještak Petra Blašković, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23 i 145/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se navodima iz odgovora u tužbu sadržajno kao u podnesku od 20.02.2024. godine (list 136-142 spisa). Tužitelj se protivi istaknutom prigovoru zastare.

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, protivi se navodima tužitelja sadržajno kao u podnesku od 06.03.2024. godine (list 143-147 spisa). Tuženik ističe prigovor radi prijeboja s osnova tzv. negativne razlike tj. kada je tečaj bio niži tijekom otplate kredita od visine tečaja valute CHF na dan isplate kredita.

5. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je tužitelj podnio tužbu dana 04. lipnja 2023. godine, a zastara tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine to je neosnovan prigovor zastare.

6. Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu PLČ i PLČI protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

7. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo u ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktivu 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbama članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužitelj nije bio u zastari u bilo kojemu dijelu te je tužitelj opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

8. Nadalje podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvala, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. kolovoza 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

9. Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

10. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje obiteljskog stana, ne sjeća se visine kamatne stope koja nije bila promjenjiva. Navodi da je ispunio sve obveze iz Ugovora o kreditu. Nadalje tužitelj iskazuje da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu koji su mu predali na potpis i na čije odredbe nije mogao utjecati, a prije niti u trenutku potpisivanja ugovora nisu mu predani nikakvi materijali u pogledu sklapanja ugovora o kreditu u CHF. Navodi da je prije potpisivanja pročitao Ugovor o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Nadalje navodi da nije bio upozoren o eventualnim rizicima nekontroliranog rasta tečaja valute CHF, nije bio upozoren na rast mjesečnog anuiteta zbog rasta tečaja valute CHF, znao je da se anuitet može povećati ali ne u tolikoj visini kako se dogodilo. Iskazuje da mu je službenik banke preporučio zaključenje Ugovora o kreditu u CHF kao najpovoljnijeg kredita. Tužitelj ističe da nije u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bavio se nikakvom poduzetničkom djelatnosti, nije bio vlasnik trgovačkog društva ili slično, a predmetni stan kupljen je isključivo za obiteljsku svrhu stanovanja, stan nikada nije iznajmljivao biti je bio korišten u bilo koje druge svrhe.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

11.Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl.3 . Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na prigovor tuženika da nije dokazan status potrošača tužitelja sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kredita - kupnja stana (čl.6. Ugovora o kreditu), a Ugovor o kreditu sklopljen je od strane tuženika kao kreditora. Tuženik na kojem je teret dokaza, a koji osporava svojstvo potrošača tužitelju nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokazanog postupka na okolnost utvrđivanja da tužitelj nije koristio kreditna sredstva kao fizička osoba u potrošačke svrhe. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenski kredit, pa ukoliko tužitelj nije koristio sredstva u potrošačke svrhe ili ih je koristio u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer je isti sklopljen s tužiteljem kao fizičkom osobom u svojstvu potrošača. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

12. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nije niti sporno da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i da se tečaj valute švicarskog franka mijenjao tijekom ugovornog razdoblja sve do otplate kredita.

13. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Nadalje tuženik ne predlaže utvrđenje i okolnosti činjenica navedenih u odgovoru na tužbu a koje činjenice nisu raspravljene u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske koji su se vodili povodom tužbe Udruge Franak. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je tužitelja prije sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora.

14. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 7102732865 od dana 02. lipnja 2005. godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 86.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 4,90% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, kamata po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koje su promjenjive odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša sve u slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine (članak 2. Ugovora), rok otplate kredita 120 mjeseci (članak 3. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 908,75 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora.

15. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora.

16. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak otplata mjesečnog anuiteta tuženik osporava navode tužitelja da ugovaranje valutne klauzule ne proizvodi pravni učinak, ističe kako je u kolektivnom sporu tužitelja Potrošač protiv tuženika u odlukama Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 izraženo stajalište kako banke nisu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio institut valutne klauzule navodeći da je isti općeprihvaćen od svih subjekata društva i u svakodnevnoj je primjeni te je potrošačima takva ugovorna odredba bila jako dobro poznata uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Na takve navode tužitelj ističe kako nije niti u jednom trenutku bio informiran u odnosu na rizik valute CHF, a kako bi mogao donijeti razboritu odluku.

17. U ovoj pravnoj stvari sud je imao u vidu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužitelj bio u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili stambene kredite mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljem, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da su o valutnoj klauzuli u CHF potrošači pa tako i tužitelj mogao se informirati i putem medija.

18. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana uz valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu sklopljenim između Zagrebačke banke d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja PL, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule vezane uz glavnicu u valuti CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

19. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, vještak Petra Blašković na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Vještak Petra Blašković u nalazu i mišljenju od 12. studenog 2024. godine (list 156-162 spisa) navodi da je mišljenja da ukupan iznos preplate uzevši u obzir rasta anuiteta zbog rasa tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do prijevremene otplate kredita iznose 11.625,96 EUR. Nadalje navodi da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 797,93 EUR. Navodi zaključno da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 10.828,03 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj i tuženik nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

20. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja zahtjeva isplatu iznosa u visini od 11.625,96 EUR uslijed ništetnosti odredba kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (podnesak tužitelja od 10. veljače 2025. godine - list 168-170 spisa). Tuženik se protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva. Nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja. Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za isplatom s osnova stjecanja bez osnove, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu preplaćenih iznosa koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu koju tuženik osporava, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koje dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na isplatu, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret. Provedenim vještačenjem nisu utvrđene nove činjenice kako to smatra tuženik već je sud utvrdio visinu preplaćenih iznosa koju visinu je tuženik tijekom postupka osporavao. Slijedom navedenog sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva.

Sud pri tome ističe kako i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. godine navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu P protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

21. Nadalje tuženik ističe prigovor zastare na konačno specificirani tužbeni zahtjev pozivajući se i na stajališta viših sudova u kojima se navodi kako je u vrijeme preinake tužbenog zahtjeva nastupala zastara jer je protekao opći zastarni rok od 5 godina. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je uvećao dio tužbeni zahtjev u dijelu tužbenog zahtjeva s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kako u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tako i u odnosu na tijek zatezne kamate. Prema stajalištu ovog suda nije nastupila zastara tužitelja budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka, a koji iznos tužbenog zahtjeva nije niti mogao utvrditi prije izrade nalaza i mišljenja. Nadalje sud ima u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa druge sjednice Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. godine broj Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024. godine: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

22. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj preplatio imajući u vidu početni tečaj CHF na dan isplate kredita i anuiteta koje je otplaćivala tijekom ugovornog odnosa

23. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da joj tuženik na ime razlike iznose kao pod točkom I. izreke presude, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

24. Na dosuđene iznose tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od dana dospijeća pojedinih preplaćenih anuiteta. To iz razloga jer je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, … i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

25. Tuženik predlaže utvrđivanje tvz. negativne razlike,a koja visina je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka u visini iznosa od 797,93 EUR. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuiteta za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 797,93 EUR

26. Sud je ocijenio prigovor prijeboja kao neosnovan tj. nepostojanje tražbine tuženika. Da bi došlo do prijeboja potrebno je da se ispune određene pretpostavke koje su i izričito predviđene u članku 195. ZOO-a i to prvenstveno potraživanje i protupotraživanje moraju u trenutku prijeboja pravno postojati, dakle tražbine moraju biti faktično postojati i moraju biti dospjele te nadalje potraživanja moraju biti uzajamna, odnosno mora postojati dvostranoobvezni pravni odnos, temeljem kojeg su strane istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici. Dakle, sa vjerovnikovim potraživanjem se može prebiti samo potraživanje koje dužnik ima prema vjerovniku.

Nije sporno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka Petre Brkljačić.

27. Sud je imao u vidu da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da tužitelj s njim sklopi ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan, a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF- a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

28. Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primila ili stekla bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. Pri tome tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

Slijedom navedenog sud je odbio prigovor prijeboja jer je tražbina tuženika u zastarjela.

29. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 04.06.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.02.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 02.10.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.02.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točak 1. OT-a), pristup na ročište dana 22.09.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 05.03.2026. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište na objavu presude dana 14.04.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.300,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 325,00 EUR, ukupno 1.625,00 EUR uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, ukupno 2.025,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 14. travnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku