REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3681/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 538-50-3928820 sklopljenog 19.02.2007. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita i to točka 3 u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 750,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.04.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s tuženikom, 19.02.2007., sklopio Ugovor o kreditu br. 538-50-3928820, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 64.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, pri čemu su odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, stranke ugovorile obvezu tužitelja na plaćanje naknade u visini 1,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl.3. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotuežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužitelju strukturu navednih troškova niti mu je omogućio pregovaranje oko navedene odredbe.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, budući da je tužitelju predmetna naknada naplaćena 26.02.2007. u iznosu 2.924,42 kuna to tužitelj traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada od 1,00% od iznosa kredita te naložiti tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik se nije očitovao o tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 538-50-3928820 od 19.02.2007., Kontrolni ispis unosa korištenja i proveden je dokaz saslušanjem tužitelja zamolbenim putem po Općinskom sudu u Virovitici te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br. 538-50-3928820 od 19.02.2007..

4.1. Iako tuženik nije podnio odgovor na tužbu u smislu odredbe čl. 284 i čl. 285 sve ZPP-a, sud nije donio odluku sukladno odredbi čl. 331 b ZPP-a jer za donošenje odluke nisu bili ispunjeni uvjeti obzirom da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo provesti dokazni postupak.

5. Nesporno je, a uvidom u Ugovor o kreditu br. 538-50-3928820 od 19.02.2007. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), utvrđeno kako su stranke postupka, a temeljem Ugovora o kreditu zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 64.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, kao što nije sporno da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita plati naknadu u visini 1,00% od iznos kredita.

5.1. Nesporno je, a uvidom u Kontrolni ispis unosa korištenja, utvrđeno kako je tužitelju 26.02.2007., naplaćena naknada u iznosu 648,00 CHF, za koji iznos mu je umanjen iznos ugovorenog kredita.

6. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi kako je sredstvima iz Ugovora o kreditu financirao kupovinu stana za potrebe svoje obitelji, a u kojoj nekretnini i danas žive, a Ugovor je sklopio kod banke tuženika budući da su imali najpovoljnije uvjete kreditiranja. Nakon dostave tražene dokumentacije, banka je pripremila ugovor o kreditu koji je tužitelj zatim uz dva jamca i potpisao bez da je o sadržaju ugovora imao mogućnosti pregovarati. Iskazuje kako mu nitko nije rekao na obvezu plaćanja naknade, niti mu obrazlagao na što se naknada odnosi. Navodi kako nije bio vlasnikom obrta niti trgovačkog društva, već je sve do mirovine radio kao profesionalni vatrogasac.

7. Odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, kao namjena kredita ugovoren je stambeni kredit bez počeka, uz osiguranje povrata kredita uknjižbom prava zaloga u korist banke tuženika sukladno odredbi čl. 8 Ugovora o kreditu.

8. Slijedom navedenog, a budući da je Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba za kupnju nekretnine za koju navodi da je kupljena za osobne potrebe te u istoj i dalje živi sa svojom obitelji, to u neodostaku bilo kakve dokumentacije iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), ili da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao kupovinu nekretnine za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja u smislu odredbe čl. 3 ZZP/03 (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/03.

10. Nadalje je, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita, valjalo raspraviti osnovu tužbenog zahtjeva.

11. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

12. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za u iznosu 1,00% od iznosa kredita, to je činjenica ulazne naknade kao i visina iste bila poznata. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

13. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužitelj da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknadu platio u visini od ugovorenih 1,00% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan datuma ugovora kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85 ZZP/03.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

17. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

18.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

19. Slijedom navedenog odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos nakande tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

25. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzelo i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vazanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporna naknada nije koristila za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

27. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

28. Stoga, a budući da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03, odlučeno kao pod toč. I izreke.

29. Iz navedenog jasno proizlazi kako bi tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripadalo pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, i to u plaćenom iznosu kunske protuvrijednosti 648,00 chf od 26.02.2007. do isplate.

29.1. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju bi uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a pripadale zakonske zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuće od dana uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) odnosno od 26.02.2007. do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

29.2. Međutim činjenica da tužitelj uz deklaratorni zahtjev nije podnio i kondemnatorni zahtjev za isplatom, ne umanjuje tužiteljev pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih, sukladno odredbi članka 327 st. 1 u vezi odredbe čl. 328 sve ZOO-a, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, to treba imati na umu da tužitelj ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, što govori u prilog stava suda da tužitelj sukladno odredbi članka 187 st. 1 i stavka 2 ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

30. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe, za pristup na ročište 10.11.2025. i 13.03.2026. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što ukupno uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 750,00 eur. Budući da tužitelj nije dokazao da je obveznikom plaćanja sudske pristojbe obzirom da je u Obavijesti o primitku elektroničnog podneska navedeno da je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe, pri čemu niti dokazuje da je sudsku pristojbu na tužbu platio, to tužitelju nije priznat trošak suske pristojbe.

Na tako određen trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu, 14. travnja 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika