Poslovni broj: P-3690/2025-9
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja ČJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva, koga zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 3. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika Ivana Malnara, odvjetnika u Zagrebu, 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se da su ništetne odredbe Ugovor o kreditu broj: 312403 od 7. siječnja 2008. koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika i to: čl. 5. koji glasi: Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 0,60% (slovima: nukacijelih šezdesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. 5.2. Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora
čl. 9.19. koji glasi: Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. čl. 9.20. koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora i ostali važeći akti Kreditora.
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 2.871,72 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose od
- 489,02 eura od 15.2.2008.
- 236,70 eura od 18.2.2008.
- 65,41 eura od 18.2.2008.
- 2.080,59 eura od 29.11.2019.
koje teku do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 258,60 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od
1,33 eura od 29.02.2008.
1,33 eura od 31.03.2008.
1,33 eura od 30.04.2008.
1,33 eura od 31.05.2008.
1,33 eura od 30.06.2008.
1,33 eura od 31.07.2008.
1,60 eura od 31.08.2008.
1,60 eura od 30.09.2008.
1,60 eura od 31.10.2008.
1,60 eura od 30.11.2008.
1,60 eura od 30.12.2008.
1,60 eura od 31.01.2009.
1,60 eura od 28.02.2009.
1,60 eura od 31.03.2009.
1,60 eura od 30.04.2009.
1,86 eura od 31.05.2009.
1,86 eura od 30.06.2009.
1,86 eura od 37.07.2009.
1,86 eura od 31.08.2009.
1,86 eura od 30.09.2009.
1,86 eura od 24.10.2009.
1,86 eura od 24.11.2009
1,86 eura od 24.12.2009
1,86 eura od 24.01.2010.
1,86 eura od 24.02.2010.
1,86 eura od 24.03.2010.
1,86 eura od 24.04.2010.
1,86 eura od 24.05.2010.
1,86 eura od 24.06.2010.
1,86 eura od 24.07.2010.
1,86 eura od 24.08.2010.
1,86 eura od 24.09.2010.
1,86 eura od 24.10.2010.
1,86 eura od 24.11.2010.
1,86 eura od 24.12.2010.
1,86 eura od 24.01.2011.
1,86 eura od 24.02.2011.
1,86 eura od 24.03.2011.
1,86 eura od 24.04.2011.
1,86 eura od 24.05.2011.
1,86 eura od 24.06.2011.
1,86 eura od 24.07.2011.
1,86 eura od 24.08.2011.
1,86 eura od 24.09.2011.
1,86 eura od 24.10.2011.
1,86 eura od 24.11.2011.
1,86 eura od 24.12.2011.
1,86 eura od 24.01.2012.
1,86 eura od 24.02.2012.
1,86 eura od 24.03.2012.
1,86 eura od 24.04.2012.
1,86 eura od 24.05.2012.
1,86 eura od 24.06.2012.
1,86 eura od 24.07.2012.
1,86 eura od 24.08.2012.
1,86 eura od 24.09.2012.
1,86 eura od 24.10.2012.
1,86 eura od 24.11.2012.
1,86 eura od 24.12.2012.
1,86 eura od 24.01.2013.
1,86 eura od 24.02.2013.
1,86 eura od 24.03.2013.
1,86 eura od 24.04.2013.
1,86 eura od 24.05.2013.
1,86 eura od 24.06.2013.
1,86 eura od 24.07.2013.
1,86 eura od 24.08.2013.
1,86 eura od 24.09.2013.
1,86 eura od 24.10.2013.
1,86 eura od 24.11.2013.
1,86 eura od 24.12.2013.
1,86 eura od 24.01.2014.
1,86 eura od 24.02.2014.
1,86 eura od 24.03.2014.
1,86 eura od 24.04.2014.
1,86 eura od 24.05.2014.
1,86 eura od 24.06.2014.
1,86 eura od 24.07.2014.
1,86 eura od 24.08.2014.
1,86 eura od 24.09.2014.
1,86 eura od 24.10.2014.
1,86 eura od 24.11.2014.
1,86 eura od 24.12.2014.
1,86 eura od 24.01.2015.
1,86 eura od 24.02.2015.
1,86 eura od 24.03.2015.
1,86 eura od 24.04.2015.
1,86 eura od 24.05.2015.
1,86 eura od 24.06.2015.
1,86 eura od 24.07.2015.
1,86 eura od 24.08.2015.
1,86 eura od 24.09.2015.
1,86 eura od 24.10.2015.
1,86 eura od 24.11.2015.
1,86 eura od 24.12.2015.
1,86 eura od 24.01.2016.
1,86 eura od 24.02.2016.
1,86 eura od 24.03.2016.
1,86 eura od 24.04.2016.
1,86 eura od 24.05.2016.
1,86 eura od 24.06.2016.
1,86 eura od 24.07.2016.
1,86 eura od 24.08.2016.
1,86 eura od 24.09.2016.
1,86 eura od 24.10.2016.
1,86 eura od 24.11.2016.
1,86 eura od 24.12.2016.
1,86 eura od 24.01.2017.
1,86 eura od 24.02.2017.
1,86 eura od 24.03.2017.
1,86 eura od 24.04.2017.
1,86 eura od 24.05.2017.
1,86 eura od 24.06.2017.
1,86 eura od 24.07.2017.
1,86 eura od 24.08.2017.
1,86 eura od 24.09.2017.
1,86 eura od 24.10.2017.
1,86 eura od 24.11.2017.
1,86 eura od 24.12.2017.
1,86 eura od 24.01.2018.
1,86 eura od 24.02.2018.
1,86 eura od 24.03.2018.
1,86 eura od 24.04.2018.
1,86 eura od 24.05.2018.
1,86 eura od 24.06.2018.
1,86 eura od 24.07.2018.
1,86 eura od 24.08.2018.
1,86 eura od 24.09.2018.
1,86 eura od 24.10.2018.
1,86 eura od 24.11.2018.
1,86 eura od 24.12.2018.
1,86 eura od 24.01.2019.
1,86 eura od 24.02.2019.
1,86 eura od 24.03.2019.
1,86 eura od 24.04.2019.
1,86 eura od 24.05.2019.
1,86 eura od 24.06.2019.
1,86 eura od 24.07.2019.
1,86 eura od 24.08.2019.
1,86 eura od 24.09.2019.
1,86 eura od 24.10.2019.
1,86 eura od 25.11.2019.
IV. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.116,64 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. travnja 2026. eura do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s prednikom tuženika 7.1.2008. sklopio ugovor o kreditu broj: 312403 u kunskoj protuvrijednosti od 136.500,00 CHF po kupovnom tečaju tuženika. Tvrdi da su u tom ugovoru ništetne odredbe o naknadi za vođenje računa, naknada za obradu kredita, naknada za prijevremenu otplatu te naknada za osiguranje kredita. Banka u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetne naknade i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Također, predmetne naknade temelje se na nekoj neodređenoj odluci banke, međutim, u svakom slučaju radi se o potpuno jednostranom aktu tuženika. Predmetna ugovorna odredba nedvojbeno je nepoštena jer s njom tuženik, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu kredita. Predmetni trošak za obradu kredita ne postoji, tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita. Tuženik je tužitelju tijekom otplate kredita naplaćivao i tzv. „trošak vođenja računa“, a osnovu, visinu i tijek naplate takvog troška tuženik je odredio potpuno samoinicijativno, bez navođenja ikakvih parametara ili metoda kojima bi se ti parametri mogli izračunati. Da je tuženik zaista i naplaćivao naknadu za vođenje računa, kao i da je ona se mijenjala na potpuno netransparentan način, sukladno jednostranoj odluci tuženika vidi se iz prometne kartice po kreditu. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, s obzirom na to da se o ovoj konkretnoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo te uzevši u obzir da je sporna ugovorna odredba propisana na nedorečen način po kojem je banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena. Što se tiče troška osiguranja, tuženik je svojim postupanjem uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je povrijedio interese i prava tužitelja time što je u potrošačkom ugovoru o kreditu bez pravne osnove od tužitelja naplatio troškove osiguranja, a bez da je o tome obavijestio tužitelja te da je s tužiteljem o tome pregovarao. Predložio je kao dokaze Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, svoje saslušanje i financijsko vještačenje te je predložio usvojiti tužbeni zahtjev kako je naveden u izreci.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je potraživanje tužitelja u zastari, odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,60% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, naknada za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu nije ništetna. Nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora, te odredbe su uočljive, jasne i razumljive. Priznao je visinu zahtjeva i dan dospijeća te predložio odbiti tužbeni zahtjev pri čemu je zatražio trošak.
3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju te je saslušao tužitelja.
4. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.
5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu opisan u izreci presude, kao ni da su ugovorene odredbe kako su navedene u točki I. izreke ove presude. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva kao ni tijek kamata.
6. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnima odredbama te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa.
7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.
9. U svom je iskazu tužitelj naveo da u vrijeme kad je uzeo kredit, još nije bio ekonomist, a sad radi kao informatičar. Kredit je uzeo radi kupnje stana za osobne potrebe koji nije nikad iznajmljivan. Stan je na adresi Č [adresa]. U predmetnom stanu je živio do 2019., a prodao ga je 2019. Ovu banku je izabrao jer je bila najpovoljnija. Ugovor je pročitao i razumio. Prilikom potpisivanja ugovora nije bio svjestan da će morati platii ulaznu i izlaznu nakandu, misli da nije bio svjestan ni da će mu se naplaćivati vođenje računa. Za trošak osiguranja mu je bilo jasno da ću ga morati platiti. Ugovorne odredbe su bile pripremljene, nije mogao utjecati na njih. Čak je tražio kredit u eurima ali je morao uzeti u CHF. Nije imao nikakvih pitanja vezano uz ulaznu i izlaznu naknadu, vođenje računa i trošak osiguranja. Nisu mu objašnjavali ništa pa tako ni koji su stvarni troškovi koje plaća ulaznom i izlaznom naknadom, kao ni za vođenje računa. Nije imao osjećaj da je moguće dobiti kredit bez navedenih odredaba o ulaznoj, izlaznoj naknadi, vođenju računa i trošku osiguranja. Predmetno osiguranje nije koristio. Riječ je bila o polici životnog osiguranja, za slučaj smrti. Kredit je zatvoren. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi. Što se tiče nakande za vođenje kredita, nije bio ni svjestan da se ti iznosi mijenjaju i da se uopće naplaćuju.
10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji osobe koje nisu ekonomske sruke pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi, a tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije bio ekonomist. Utvrđeno je i da banka nije pojasnila na što se odnosi trošak kao i da je tužitelj sklopio ugovor kao potrošač. Iz iskaza proizlazi da je tužitelj morao pristati na sve ugovorne odredbe ako je htio dobiti kredit koji mu je bio potreban radi stambenom zbrinjavanja.
11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
12. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.
13. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).
14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
15. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).
16. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne ulazne i izlazne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, kao ni za naknadu za prijevremenu otplatu, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
18. Što se tiče naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, navedene ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora. Proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o glede naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva odnosno predočiti strukturu i načinu obračuna te naknade, kao i uvjete osiguranja, od čega se sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužiteljicu, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva i načinu obračuna te naknade te da to nije učinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi, načinu obračuna i konačnom iznosu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva.
20. U odnosu na naknadu za vođenje računa, isto se nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano koji su to troškovi tuženiku nastali i koji će joj troškovi nastati u budućnosti. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti. Tužitelj nije bila informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje spornih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takvih ugovornih odredbi kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo.
21. Stoga je ovaj na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva nepoštene, a time i ništetne te je odlučeno kao u točki I izreke.
22. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa plaćene ulazne naknade zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.
23. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
24. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju.
25. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara još nije istekla.
26. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II izreke.
27. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 3. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta 25. rujna 2025. i 3. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 800,00 eura što s PDV-om iznosi 1.000,00 eura. Tome treba pridodati trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 38,88 eura i na presudu u iznosu od 77,76 eura. Ukupno je riječ o 116,64 eura, odnosno, ukupno 1.116,64 eura.
28. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu 14. travnja 2026.
Sudac
Ivan Borković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana
- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćnici
