Poslovni broj P-27/2024-22
Republika Hrvatska
Općinski sud u Metkoviću
Stalna služba u Pločama
Ploče, Vladimira Nazora 14
U I M E R E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, po sucu tog suda Darku Jelčiću, u pravnoj stvari tužitelja HD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojega zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 3. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, prema članku 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. - u daljnjem tekstu: ZPP), 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu br. 51404627/5102756609 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 08.12.2005. god.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 51404627/5102756609 - kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 05.12.2005. god. - u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime zatezne kamate na preplatu kamate do konverzije 30. rujna 2015. godine novčani iznos od 278,56 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od preplate pa do isplate - a koje se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
- na iznos od 10,46 EUR od 3. svibnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 10,25 EUR od 3. lipnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 10,04 EUR od 3. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,82 EUR od 3. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,61 EUR od 3. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,40 EUR od 3. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,18 EUR od 3. studenog 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 8,97 EUR od 3. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 8,76 EUR od 3. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,55 EUR od 3. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,35 EUR od 3. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,14 EUR od 3. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,94 EUR od 3. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,73 EUR od 3. lipnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,51 EUR od 8. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,32 EUR od 6. kolovoza 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,11 EUR od 8. rujna 20210. god. pa do isplate
- na iznos od 6,91 EUR od 8. listopada 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 6,71 EUR od 7. studenog 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 6,51 EUR od 9. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 6,33 EUR od 7. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,14 EUR od 6. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,96 EUR od 6. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,76 EUR od 7. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,58 EUR od 7. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,39 EUR od 8. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,21 EUR od 7. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,05 EUR od 6. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 4,88 EUR od 7. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 4,72 EUR od 8. listopada 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 3,01 EUR od 6. studenog 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 2,91 EUR od 7. prosinca 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 2,80 EUR od 7. siječnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,69 EUR od 8. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,60 EUR od 7. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,50 EUR od 7. travnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,41 EUR od 6. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,30 EUR od 7. lipnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,21 EUR od 7. srpnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,12 EUR od 5. kolovoza 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,02 EUR od 8. rujna 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,93 EUR od 7. listopada 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,84 EUR od 8. studenog 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,75 EUR od 8. prosinca 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,66 EUR od 9. siječnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,58 EUR od 9. veljače 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,51 EUR od 3. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,43 EUR od 3. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,34 EUR od 3. svibnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,27 EUR od 3. lipnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,19 EUR od 3. srpnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,11 EUR od 3. kolovoza 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,04 EUR od 3. rujna 20213. god. pa do isplate
- na iznos od 0,97 EUR od 3. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 0,90 EUR od 3. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 0,84 EUR od 3. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 0,77 EUR od 3. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,71 EUR od 3. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,65 EUR od 3. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,59 EUR od 3. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,54 EUR od 3. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,49 EUR od 3. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,44 EUR od 3. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,38 EUR od 3. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,34 EUR od 3. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,29 EUR od 3. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,25 EUR od 3. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,22 EUR od 3. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,18 EUR od 3. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,15 EUR od 3. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,12 EUR od 3. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,09 EUR od 12. travnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,06 EUR od 10. svibnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,04 EUR od 11. lipnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,03 EUR od 10. srpnja 2015. god. pa do isplate
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
IV. Odbijaju se tužbeni zahtjevi što glase:
"a) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope novčani iznos od 534,61 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
- na iznos od 12,97 EUR od 2. svibnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,90 EUR od 2. lipnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,81 EUR od 2. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,73 EUR od 2. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,65 EUR od 2. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,56 EUR od 2. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,47 EUR od 2. studenog 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,38 EUR od 2. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,29 EUR od 2. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 12,20 EUR od 2. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 12,10 EUR od 2. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 12,00 EUR od 2. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,91 EUR od 2. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,81 EUR od 2. lipnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,71 EUR od 7. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,61 EUR od 5. kolovoza 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,51 EUR od 7. rujna 20210. god. pa do isplate
- na iznos od 11,40 EUR od 7. listopada 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,29 EUR od 6. studenog 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,18 EUR od 8. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,08 EUR od 6. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,96 EUR od 5. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,85 EUR od 5. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,73 EUR od 6. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,62 EUR od 6. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,50 EUR od 7. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,38 EUR od 6. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,25 EUR od 5. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,13 EUR od 6. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,00 EUR od 7. listopada 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,52 EUR od 5. studenog 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,43 EUR od 6. prosinca 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,34 EUR od 6. siječnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 6,25 EUR od 7. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 6,16 EUR od 6. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 6,07 EUR od 6. travnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,98 EUR od 5. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,88 EUR od 6. lipnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,79 EUR od 6. srpnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,69 EUR od 4. kolovoza 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,59 EUR od 7. rujna 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,49 EUR od 6. listopada 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,38 EUR od 7. studenog 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,28 EUR od 7. prosinca 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,18 EUR od 8. siječnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 5,07 EUR od 8. veljače 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,97 EUR od 2. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,86 EUR od 2. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,74 EUR od 2. svibnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,63 EUR od 2. lipnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,52 EUR od 2. srpnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,40 EUR od 2. kolovoza 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,29 EUR od 2. rujna 20213. god. pa do isplate
- na iznos od 4,17 EUR od 2. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,05 EUR od 2. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 3,93 EUR od 2. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 3,80 EUR od 2. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,68 EUR od 2. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,56 EUR od 2. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,42 EUR od 2. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,30 EUR od 2. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,17 EUR od 2. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,04 EUR od 2. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,87 EUR od 2. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,74 EUR od 2. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,60 EUR od 2. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,46 EUR od 2. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,32 EUR od 2. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,18 EUR od 2. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 2,01 EUR od 2. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,87 EUR od 2. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,72 EUR od 11. travnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,57 EUR od 9. svibnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,43 EUR od 10. lipnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,23 EUR od 9. srpnja 2015. god. pa do isplate
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
"b) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog valutne klauzule i promjene kamatne stope novčani iznos od 4.708,51 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
- na iznos od 19,57 EUR od 6. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 15,52 EUR od 11. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 14,98 EUR od 28. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 55,00 EUR od 5. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 28,67 EUR od 22. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 55,24 EUR od 5. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 14,50 EUR od 8. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 48,98 EUR od 6. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 1,67 EUR od 2. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 55,00 EUR od 6. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 2,74 EUR od 2. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 74,06 EUR od 7. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 65,23 EUR od 6. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 91,55 EUR od 5. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 92,51 EUR od 6. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 69,54 EUR od 7. listopada 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 71,55 EUR od 5. studenog 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 51,37 EUR od 6. prosinca 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 54,78 EUR od 6. siječnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 58,91 EUR od 7. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 29,16 EUR od 8. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 106,61 EUR od 21. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,78 EUR od 2. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 61,41 EUR od 6. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 56,37 EUR od 6. travnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 56,80 EUR od 5. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 19,02 EUR od 6. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 61,69 EUR od 6. lipnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 60,00 EUR od 6. srpnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 71,74 EUR od 4. kolovoza 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 61,95 EUR od 7. rujna 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 60,45 EUR od 6. listopada 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 125,71 EUR od 7. studenog 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 123,69 EUR od 7. prosinca 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 127,37 EUR od 8. siječnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 103,11 EUR od 8. veljače 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,87 EUR od 2. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 61,22 EUR od 8. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 64,40 EUR od 2. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 19,00 EUR od 9. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 80,81 EUR od 2. svibnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 74,45 EUR od 2. lipnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 71,94 EUR od 2. srpnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 75,07 EUR od 2. kolovoza 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 77,22 EUR od 2. rujna 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 64,28 EUR od 2. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,29 EUR od 8. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 62,52 EUR od 2. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 17,27 EUR od 16. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 64,64 EUR od 2. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 17,04 EUR od 14. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 65,64 EUR od 2. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 16,10 EUR od 15. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 32,21 EUR od 2. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 51,72 EUR od 13. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 33,28 EUR od 2. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 52,76 EUR od 12. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 32,56 EUR od 2. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 52,65 EUR od 12. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 31,60 EUR od 2. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 51,12 EUR od 13. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 31,73 EUR od 2. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 50,14 EUR od 12. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 32,59 EUR od 2. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 50,96 EUR od 12. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 22,34 EUR od 2. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 64,03 EUR od 12. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 22,56 EUR od 2. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 64,76 EUR od 12. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 21,90 EUR od 2. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 65,31 EUR od 11. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 21,67 EUR od 2. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 68,61 EUR od 12. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 20,64 EUR od 2. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 70,65 EUR od 12. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 18,78 EUR od 2. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 72,60 EUR od 13. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 19,84 EUR od 2. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 71,93 EUR od 11. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 18,01 EUR od 2. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 60,14 EUR od 11. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 11. travnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 105,21 EUR od 9. svibnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 10. lipnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 9. srpnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 8. kolovoza 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 7,29 EUR od 9. kolovoza 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,23 EUR od 2. rujna 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 9. rujna 2015. god. pa do isplate
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
"c) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime zatezne kamate na preplatu tečaja do konverzije 30. rujna 2015. godine novčani iznos od 1.536,84EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. određuju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
- na iznos od 6,47 EUR od 3. studenog 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 8,75 EUR od 3. siječnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,61 EUR od 3. veljače 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 10,47 EUR od 3. ožujka 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 7,44 EUR od 3. travnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 7,35 EUR od 3. svibnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 4,09 EUR od 3. lipnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,39 EUR od 3. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,03 EUR od 9. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 1,82 EUR od 3. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,06 EUR od 6. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 4,25 EUR od 3. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,14 EUR od 6. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 1,78 EUR od 3. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,10 EUR od 7. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 1,51 EUR od 3. studenog 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,15 EUR od 7. studenog 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 4,09 EUR od 3. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,26 EUR od 6. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 5,98 EUR od 3. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 0,54 EUR od 7. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,22 EUR od 3. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 0,99 EUR od 6. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,14 EUR od 3. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 1,39 EUR od 6. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 10,45 EUR od 3. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 2,52 EUR od 8. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,72 EUR od 3. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 3,17 EUR od 7. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,87 EUR od 3. lipnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 18,09 EUR od 8. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 9,44 EUR od 31. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 15,48 EUR od 6. kolovoza 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 21,17 EUR od 8. rujna 20210. god. pa do isplate
- na iznos od 18,80 EUR od 8. listopada 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 15,45 EUR od 7. studenog 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 21,62 EUR od 9. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 6,36 EUR od 23. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 27,06 EUR od 7. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 8,84 EUR od 12. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 8,43 EUR od 29. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 30,79 EUR od 6. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 15,86 EUR od 23. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 30,33 EUR od 6. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 7,94 EUR od 9. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 26,29 EUR od 7. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 0,88 EUR od 3. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 28,89 EUR od 7. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 1,41 EUR od 3. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 37,99 EUR od 8. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 32,76 EUR od 7. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 45,07 EUR od 6. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 44,57 EUR od 7. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 32,79 EUR od 8. listopada 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 33,06 EUR od 6. studenog 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 23,21 EUR od 7. prosinca 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 24,19 EUR od 7. siječnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 25,40 EUR od 8. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 12,56 EUR od 9. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 45,48 EUR od 22. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,18 EUR od 3. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 25,91 EUR od 7. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 23,21 EUR od 7. travnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 22,85 EUR od 6. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 7,65 EUR od 7. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 24,17 EUR od 7. lipnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 22,92 EUR od 7. srpnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 26,72 EUR od 5. kolovoza 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 22,38 EUR od 8. rujna 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 21,27 EUR od 7. listopada 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 42,91 EUR od 8. studenog 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 41,00 EUR od 8. prosinca 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 40,89 EUR od 9. siječnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 32,05 EUR od 9. veljače 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 5,73 EUR od 3. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,46 EUR od 9. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,89 EUR od 3. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 5,53 EUR od 10. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 22,91 EUR od 3. svibnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 20,35 EUR od 3. lipnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,95 EUR od 3. srpnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 19,01 EUR od 3. kolovoza 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,77 EUR od 3. rujna 20213. god. pa do isplate
- na iznos od 14,99 EUR od 3. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,23 EUR od 9. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 13,94 EUR od 3. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 3,77 EUR od 17. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 13,78 EUR od 3. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 3,57 EUR od 15. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 13,32 EUR od 3. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,20 EUR od 16. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 6,21 EUR od 3. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 9,78 EUR od 14. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 6,11 EUR od 3. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 9,51 EUR od 13. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 5,65 EUR od 3. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 8,96 EUR od 13. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 5,17 EUR od 3. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 8,17 EUR od 14. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 4,87 EUR od 3. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 7,52 EUR od 13. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 4,68 EUR od 3. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 7,14 EUR od 13. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,98 EUR od 3. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 8,32 EUR od 13. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,78 EUR od 3. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 7,76 EUR od 13. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,48 EUR od 3. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 7,20 EUR od 12. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,23 EUR od 3. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 6,84 EUR od 13. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 1,92 EUR od 3. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 6,35 EUR od 13. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 1,56 EUR od 3. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 5,76 EUR od 14. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,44 EUR od 3. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 5,02 EUR od 12. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,15 EUR od 3. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 3,65 EUR od 12. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 4,54 EUR od 12. travnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 4,34 EUR od 10. svibnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 2,76 EUR od 11. lipnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,90 EUR od 10. srpnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,08 EUR od 9. kolovoza 2015. godine pa do isplate
- na iznos od 0,09 EUR od 10. kolovoza 2015. godine pa do isplate
- na iznos od 0,01 EUR od 3. rujna 2015. godine pa do isplate
- na iznos od 0,44 EUR od 10. rujna 2015. godine pa do isplate
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 2.412,04 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi 1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio dana 8. prosinca 2015. god. Ugovor o kreditu, broj 51404627-5102756609, a temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.
Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi
U čl. 8. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 7,99 % godišnje, promjenjiva, a istim čl. navedeno je da se mogu vršiti promjene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika, što je isti činio.
Navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate.
Predmetnom odredbom – koju je sastavio tuženik i na koju tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope.
Slijedom navedenog, takva ugovorna odredba (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu je potpuno nerazumljiva tužitelju, posebice kada se uzme u obzir da je isti zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja.
Presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.
Sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana
– a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope.
Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je nesumnjivo jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara – dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja, kao dužnika.
Tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo.
Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva.
Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača.
U konkretnom slučaju, stopa ugovorene redovne kamate se mijenjala više puta, i to tako da je nakon svake promjene bila znatno viša od početno ugovorene stope, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita, odnosno povećanje tužiteljevih obveza po kreditu.
Odredbe kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu CHF - valutna klauzula
Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora određeno je da tuženik stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.000,00 CHF prema tuženikovom srednjem tečaju na dan puštanja kredita u tečaj.
Odredbom čl. 6. Ugovora određeno je da je rok otplate 120 mjeseci, a čl. 7. Ugovora da se otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u iznosu od 412,33 CHF, ali tuženik nije informirao tužitelja- niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu – o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.
Tuženik nije obavijestio tužitelja na sljedeće činjenice:
- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO.
Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;
- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta.
To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;
- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite.
MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;
- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja
EURO zone gotovo potpuno izvjestan;
- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;
- da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.
Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju
- budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao.
Ovdje se ističe presuda Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i presuda istog suda u predmetu broj C-186/16.
Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C- 186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.
U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
Ističe se kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj
- poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
Obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.
Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakve odredbe neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku.
Zbog predmetne odredbe (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF.
Tuženik je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta.
Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž-6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.
Podsjećamo, da je ustaljeno stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage,tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.
Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. god., naloženo je bankama (pa tako i tuženiku) da – u svrhu provedbe konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: CHF krediti) u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR – potrošačima ponude sklapanje novog ugovora ili aneksa/dodatka postojećem ugovoru o kreditu. Tuženik se odlučio na drugu opciju te je tužiteljici ponudio sklapanje aneksa osnovnom ugovoru (dalje u tekstu: Aneks).
Tužiteljica je pristala na sklapanje Aneksa – obzirom da se je, kao i većina ostalih potrošača sa „CHF kreditima“, u tom trenutku nalazila u financijski jako teškom položaju u koji je dovedena zbog enormnog rasta valute CHF u odnosu na HRK te zbog istovremenog povećavanja kamatne stope od strane tuženika – pa je predmetni kredit konvertiran/pretvoren u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenjene su za ubuduće ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule i kamatne stope te je utvrđeno novo stanje preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. god. Dakle, Aneksom je utvrđena kamatna stopa isključivo za buduće razdoblje, odnosno isključivo za period od trenutka sklapanja Aneksa pa nadalje - do isplate kredita.
Međutim, sklapanjem Aneksa, odnosno provedbom konverzije, tužiteljica nije obeštećena za preplaćene iznose na ime razlike u visini mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.
Slijedom svega navedenog, tužiteljica u ovom postupku zahtijeva potpuno obeštećenje, na što nedvojbeno ima pravo temeljem zakona i presude Europskog suda od 14. ožujka 2019. god. u predmetu C-118/17 - u kojoj se izrijekom navodi da zakonodavna intervencija ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
Drugim riječima, predmetnom presudom je utvrđeno da se zakonom ne smiju umanjiti prava potrošača na restituciju, odnosno da zakonodavna intervencija ne smije ići nauštrb potpunog obeštećenja potrošača za štetu koja mu je nastala zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.
Položaj potrošača koji su svoje „CHF kredite“ ranije otplatili ili nisu proveli konverziju jer su im u njoj postavljeni lošiji uvjeti ili im ista nije dozvoljena zbog prekoračenja roka ili su bolje platežne moći pa su jednostavno mogli riskirati i čekati pravomoćnost odluke o valutnoj klauzuli u kolektivnom sporu (koja je postala pravomoćna tek 2018. godine), nikako ne smije biti povoljniji od položaja potrošača koji su svoje kredite konvertirali odnosno na koje se odnose posljedice zakonodavne intervencije sukladno ZID ZPK/15.
Budući da je za pretpostaviti kako će tuženik tijekom ovog postupka osporavati postojanje tužiteljičinog pravnog interesa za podizanjem ove tužbe, tužiteljica ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. god. - kojim rješenjem je jasno i nedvojbeno utvrđeno da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu potrošač nije izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.
Dakle, navedenim rješenjem je utvrđeno da potrošač ima pravni interes te da može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.
Tako se u predmetnom rješenju (na str. 4.) navodi sljedeće:
„Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom ....
Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.
Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“
Naposljetku, tužitelj ističe da provedbom konverzije ništetnost spornih ugovornih odredbi nije otklonjena, budući da ništetnost (ništavost) nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a ništetan ugovor (ili njegov dio) ne postaje pravovaljan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 107. st. 1. ZOO/91) - osim iznimno, pod uvjetima koje propisuje odredba čl. 107. st. 2. ZOO/91, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti izvršen).
Navedeno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u prethodno citiranoj odluci.
Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa – temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91
- od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio do trenutka konverzije kredita, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 7,99 % te srednji tečaj za devize tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita.
Obzirom da tužitelj zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan joj je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da isti ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo – predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita.
Tužitelj smatra da je – zbog promjena kamatne stope te zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK - do trenutka konverzije preplatio preko 100.000,00kn.
Dodatno se ističe kako će tužitelj u tom pogledu – kao i u pogledu tijeka zateznih kamata - specificirati tužbeni zahtjev po primitku Nalaza i mišljenja vještaka.
Nakon pribave zatražene dokumentacije i provedbe financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj predlaže donijeti sljedeću
p r e s u d u
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu br. 51404627/5102756609 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 08.12.2005. god.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 51404627/5102756609 - kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 05.12.2005. god. - u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate
- a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
2.Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nenadležnosti. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102756609 od 08. prosinca 2005. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće
r j e š e nj e
1. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 26. travnja 2021. godine.
2. Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.
Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 40.000,00 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika.
Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.
Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari.
Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 5. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
O KONVERZIJI KREDITA SUKLADNO ODREDBAMA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O POTROŠAČKOM KREDITIRANJU NN 102/2015
Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 15. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).
Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
➢ O oglednom postupku pred Vrhovnim sudom RH, posl.br. Gos 1/2019
Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:
Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”
odgovorio:
“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”
VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.
VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.
U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).
U tom dijelu VSRH navodi:
„Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.
Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“
Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.
VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C- 118/17 - H) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.
Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:
Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
I.Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
II.Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,
III.Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.
Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.
Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR).
Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.
Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.
U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi:
„Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“
Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž- 1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6).
Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje je bilo predmetom tužbenog zahtjeva).
➢ O odluci Suda EU u predmetu C-81/19 od 9. srpnja 2020. g. Dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.
U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.
Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.
Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.
Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:
o Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?
Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.
Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019.
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi.
IV. O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE IZRAŽENE U CHF
➢ O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU
Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, koja se vezano za konverziju razmatra u prethodnoj točki ovog odgovora na tužbu.
Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.
Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.
Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.
Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.
Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.
➢ O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora
Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:
➢ u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);
➢ ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;
➢ težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;
➢ isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;
➢ na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;
Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.
Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:
Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.
Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.
Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.
Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.
Iz letka ”Paket iz minusa u plus” (za zatvaranje ranijih obveza, kao što je kod tužitelja) vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli.
Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.
Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.
Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gosp. TD te njegove neposredno nadređene gđe. HDH.
Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ŽD (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.
Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ŽD svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.
➢ O nepostojanju «ekstra profita» Banke
Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika.
Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.
Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:
• promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)
• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)
• tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije
Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita.
U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.
➢ Zaključno
Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.
Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.
Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.
Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.
Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.
Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.
Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
V. O NIŠTETNOSTI ODREDBE O PROMJENJIVOJ KAMATNOJ STOPI
➢ Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima
Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan.
Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.
Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.
Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive).
Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.
Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.
Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.
➢ Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa
Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13).
Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa.
Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu.
Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014.
Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.
Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.
Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine).
Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ➢ Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa
Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije.
Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.
Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 7,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.
Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.
Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.
Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.
U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ED, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).
Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. ➢ Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju
Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.
U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.
Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.
VI. O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.
Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
VII. PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – MANJE PLAĆENI IZNOSI S OSNOVE TEČAJA Podredno, a u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta te predlaže naslovnom sudu da utvrdi da postoji tražbina tuženika u iznosu od kn 3.037,11 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: - kn 5,97 od 02.02.2006. pa do isplate, - kn 41,90 od 02.03.2006. pa do isplate, - kn 54,35 od 02.04.2006. pa do isplate, - kn 49,65 od 02.05.2006. pa do isplate, - kn 45,07 od 02.06.2006. pa do isplate, - kn 54,14 od 02.07.2006. pa do isplate, - kn 56,95 od 02.08.2006. pa do isplate, - kn 41,03 od 02.09.2006. pa do isplate, - kn 46,22 od 02.10.2006. pa do isplate, - kn 45,32 od 02.11.2006. pa do isplate, - kn 52,70 od 02.12.2006. pa do isplate, - kn 73,71 od 02.01.2007. pa do isplate, - kn 87,83 od 02.02.2007. pa do isplate, - kn 81,27 od 02.03.2007. pa do isplate, - kn 85,10 od 02.04.2007. pa do isplate, - kn 120,86 od 02.05.2007. pa do isplate, - kn 129,64 od 02.06.2007. pa do isplate, - kn 141,23 od 02.07.2007. pa do isplate, - kn 141,14 od 02.08.2007. pa do isplate, - kn 125,27 od 02.09.2007. pa do isplate, - kn 148,89 od 02.10.2007. pa do isplate, - kn 149,47 od 02.11.2007. pa do isplate, - kn 132,90 od 02.12.2007. pa do isplate, - kn 134,71 od 02.01.2008. pa do isplate, - kn 99,21 od 02.02.2008. pa do isplate, - kn 75,67 od 02.03.2008. pa do isplate, - kn 52,41 od 02.04.2008. pa do isplate, - kn 106,96 od 02.05.2008. pa do isplate, - kn 122,11 od 02.06.2008. pa do isplate, - kn 105,56 od 02.07.2008. pa do isplate, - kn 138,55 od 02.08.2008. pa do isplate, - kn 131,13 od 02.09.2008. pa do isplate, - kn 98,55 od 02.10.2008. pa do isplate, - kn 61,64 od 02.12.2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i zadatkom:
- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. odgovora na tužbu.
Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.
VIII. PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – PREPLATA IZ KONVERZIJE Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. III. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.
Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji.
Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 15. prosinca 2015. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 17.031,75, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa.
Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.
Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 17.031,75 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine.
Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 17.031,75 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu.
Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.
Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu/podneskom ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 17.031,75 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Dokaz: - nesporno - po potrebi financijsko vještačenje
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-798/2023-3 od 17. siječnja 2024. prihvaćena je žalba tuženika i ukinuto rješenje Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama poslovni broj P-666/2019-19 od 4. listopada 2023. o prekidu postupka do zauzimanja konačnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u konkretnim predmetima (Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022., Rev- 586/2019-11 od 16. studenoga 2022., i Rev-639/2019-2 od 15. studenoga 2022.,), budući da trenutna tri različita pravna shvaćanja koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske nisu prošla kontrolu Službe evidencije sudske prakse, te stoga nema niti konkretnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
4. U dokaznom postupku pregledani su: ugovor o kreditu br. 2402006/1031262160 ( listovi 10-11 spisa i poleđina tog lista), aneks br. Ugovor o kreditu br. 5102756609 (listovi 12,13 i poleđina lista 13), otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita, obavijest o promjeni kamatne stope, usklađivanje kamatne stope, obavijest o kreditu, otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita, obavijest o usklađivanju kamatne stope (listovi 14-34 spisa), pregled prometa po partiji (listovi 61- 80 spisa), metodologija utvrđivanja promjena kamatnih stopa na kredite(listovi 81-87 spisa), presada VPS RH (list 89-91 spisa)priopćenja za javnost HNB, paket iz minusa u plus, obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita, obrasci, nacrti, letak, presuda, informacije, pitanje i odgovori i dr. dokumentacija vezano za stambene kredite (listovi93-179 spisa), odluke sudova, izvod iz zapisnika VSRH, informacija i dokumentacija banke, presude sudova (listovi 180-260 spisa), odluke sudova (listovi 267-284 spisa), odluke sudova (listovi 309-342 spisa), odluke sudova (listovi 355-378 spisa), aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse(listovi 380-420 spisa), odluke Ustavnog suda RH (listovi 429-465 spisa),sudska praksa (listovi 467-482 spisa), čitaju se iskazi svjedoka TD i tužitelja SD (listovi 488-491 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić (listovi 499-536 spisa), sudska praksa (listovi 556-642 spisa), očitovanje i dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 14.11.2025. (listovi 659-660 spisa).
5. Tužitelj u podnesku od 14. travnja 2025. potvrđuje primitak Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić, dipl. oec. sukladno kojem tužitelj precizira točke III. i IV. tužbenog zahtjeva kako slijedi:
„III. a) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope novčani iznos od 534,61 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
- na iznos od 12,97 EUR od 2. svibnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,90 EUR od 2. lipnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,81 EUR od 2. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,73 EUR od 2. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,65 EUR od 2. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,56 EUR od 2. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,47 EUR od 2. studenog 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,38 EUR od 2. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 12,29 EUR od 2. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 12,20 EUR od 2. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 12,10 EUR od 2. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 12,00 EUR od 2. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,91 EUR od 2. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,81 EUR od 2. lipnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,71 EUR od 7. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,61 EUR od 5. kolovoza 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,51 EUR od 7. rujna 20210. god. pa do isplate
- na iznos od 11,40 EUR od 7. listopada 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,29 EUR od 6. studenog 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,18 EUR od 8. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 11,08 EUR od 6. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,96 EUR od 5. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,85 EUR od 5. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,73 EUR od 6. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,62 EUR od 6. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,50 EUR od 7. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,38 EUR od 6. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,25 EUR od 5. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,13 EUR od 6. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 10,00 EUR od 7. listopada 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,52 EUR od 5. studenog 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,43 EUR od 6. prosinca 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,34 EUR od 6. siječnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 6,25 EUR od 7. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 6,16 EUR od 6. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 6,07 EUR od 6. travnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,98 EUR od 5. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,88 EUR od 6. lipnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,79 EUR od 6. srpnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,69 EUR od 4. kolovoza 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,59 EUR od 7. rujna 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,49 EUR od 6. listopada 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,38 EUR od 7. studenog 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,28 EUR od 7. prosinca 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 5,18 EUR od 8. siječnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 5,07 EUR od 8. veljače 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,97 EUR od 2. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,86 EUR od 2. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,74 EUR od 2. svibnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,63 EUR od 2. lipnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,52 EUR od 2. srpnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,40 EUR od 2. kolovoza 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,29 EUR od 2. rujna 20213. god. pa do isplate
- na iznos od 4,17 EUR od 2. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,05 EUR od 2. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 3,93 EUR od 2. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 3,80 EUR od 2. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,68 EUR od 2. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,56 EUR od 2. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,42 EUR od 2. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,30 EUR od 2. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,17 EUR od 2. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,04 EUR od 2. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,87 EUR od 2. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,74 EUR od 2. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,60 EUR od 2. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,46 EUR od 2. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,32 EUR od 2. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,18 EUR od 2. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 2,01 EUR od 2. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,87 EUR od 2. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,72 EUR od 11. travnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,57 EUR od 9. svibnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,43 EUR od 10. lipnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,23 EUR od 9. srpnja 2015. god. pa do isplate
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
b) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime zatezne kamate na preplatu kamate do konverzije 30. rujna 2015. godine novčani iznos od 278,56 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od preplate pa do isplate - a koje se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
- na iznos od 10,46 EUR od 3. svibnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 10,25 EUR od 3. lipnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 10,04 EUR od 3. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,82 EUR od 3. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,61 EUR od 3. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,40 EUR od 3. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,18 EUR od 3. studenog 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 8,97 EUR od 3. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 8,76 EUR od 3. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,55 EUR od 3. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,35 EUR od 3. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,14 EUR od 3. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,94 EUR od 3. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,73 EUR od 3. lipnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,51 EUR od 8. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,32 EUR od 6. kolovoza 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,11 EUR od 8. rujna 20210. god. pa do isplate
- na iznos od 6,91 EUR od 8. listopada 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 6,71 EUR od 7. studenog 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 6,51 EUR od 9. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 6,33 EUR od 7. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 6,14 EUR od 6. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,96 EUR od 6. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,76 EUR od 7. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,58 EUR od 7. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,39 EUR od 8. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,21 EUR od 7. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 5,05 EUR od 6. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 4,88 EUR od 7. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 4,72 EUR od 8. listopada 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 3,01 EUR od 6. studenog 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 2,91 EUR od 7. prosinca 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 2,80 EUR od 7. siječnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,69 EUR od 8. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,60 EUR od 7. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,50 EUR od 7. travnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,41 EUR od 6. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,30 EUR od 7. lipnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,21 EUR od 7. srpnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,12 EUR od 5. kolovoza 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,02 EUR od 8. rujna 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,93 EUR od 7. listopada 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,84 EUR od 8. studenog 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,75 EUR od 8. prosinca 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,66 EUR od 9. siječnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,58 EUR od 9. veljače 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,51 EUR od 3. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,43 EUR od 3. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,34 EUR od 3. svibnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,27 EUR od 3. lipnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,19 EUR od 3. srpnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,11 EUR od 3. kolovoza 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 1,04 EUR od 3. rujna 20213. god. pa do isplate
- na iznos od 0,97 EUR od 3. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 0,90 EUR od 3. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 0,84 EUR od 3. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 0,77 EUR od 3. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,71 EUR od 3. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,65 EUR od 3. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,59 EUR od 3. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,54 EUR od 3. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,49 EUR od 3. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,44 EUR od 3. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,38 EUR od 3. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,34 EUR od 3. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,29 EUR od 3. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,25 EUR od 3. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,22 EUR od 3. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 0,18 EUR od 3. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,15 EUR od 3. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,12 EUR od 3. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,09 EUR od 12. travnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,06 EUR od 10. svibnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,04 EUR od 11. lipnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 0,03 EUR od 10. srpnja 2015. god. pa do isplate
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
c) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime povrata preplaćenih iznosa razlike anuiteta zbog valutne klauzule i promjene kamatne stope novčani iznos od 4.708,51 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
- na iznos od 19,57 EUR od 6. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 15,52 EUR od 11. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 14,98 EUR od 28. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 55,00 EUR od 5. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 28,67 EUR od 22. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 55,24 EUR od 5. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 14,50 EUR od 8. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 48,98 EUR od 6. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 1,67 EUR od 2. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 55,00 EUR od 6. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 2,74 EUR od 2. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 74,06 EUR od 7. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 65,23 EUR od 6. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 91,55 EUR od 5. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 92,51 EUR od 6. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 69,54 EUR od 7. listopada 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 71,55 EUR od 5. studenog 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 51,37 EUR od 6. prosinca 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 54,78 EUR od 6. siječnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 58,91 EUR od 7. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 29,16 EUR od 8. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 106,61 EUR od 21. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 2,78 EUR od 2. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 61,41 EUR od 6. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 56,37 EUR od 6. travnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 56,80 EUR od 5. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 19,02 EUR od 6. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 61,69 EUR od 6. lipnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 60,00 EUR od 6. srpnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 71,74 EUR od 4. kolovoza 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 61,95 EUR od 7. rujna 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 60,45 EUR od 6. listopada 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 125,71 EUR od 7. studenog 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 123,69 EUR od 7. prosinca 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 127,37 EUR od 8. siječnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 103,11 EUR od 8. veljače 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,87 EUR od 2. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 61,22 EUR od 8. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 64,40 EUR od 2. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 19,00 EUR od 9. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 80,81 EUR od 2. svibnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 74,45 EUR od 2. lipnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 71,94 EUR od 2. srpnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 75,07 EUR od 2. kolovoza 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 77,22 EUR od 2. rujna 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 64,28 EUR od 2. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,29 EUR od 8. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 62,52 EUR od 2. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 17,27 EUR od 16. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 64,64 EUR od 2. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 17,04 EUR od 14. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 65,64 EUR od 2. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 16,10 EUR od 15. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 32,21 EUR od 2. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 51,72 EUR od 13. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 33,28 EUR od 2. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 52,76 EUR od 12. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 32,56 EUR od 2. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 52,65 EUR od 12. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 31,60 EUR od 2. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 51,12 EUR od 13. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 31,73 EUR od 2. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 50,14 EUR od 12. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 32,59 EUR od 2. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 50,96 EUR od 12. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 22,34 EUR od 2. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 64,03 EUR od 12. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 22,56 EUR od 2. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 64,76 EUR od 12. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 21,90 EUR od 2. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 65,31 EUR od 11. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 21,67 EUR od 2. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 68,61 EUR od 12. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 20,64 EUR od 2. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 70,65 EUR od 12. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 18,78 EUR od 2. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 72,60 EUR od 13. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 19,84 EUR od 2. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 71,93 EUR od 11. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 18,01 EUR od 2. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 60,14 EUR od 11. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 11. travnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 105,21 EUR od 9. svibnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 10. lipnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 9. srpnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 8. kolovoza 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 7,29 EUR od 9. kolovoza 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,23 EUR od 2. rujna 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 89,94 EUR od 9. rujna 2015. god. pa do isplate
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
d) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime zatezne kamate na preplatu tečaja do konverzije 30. rujna 2015. godine novčani iznos od 1.536,84EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. određuju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
- na iznos od 6,47 EUR od 3. studenog 2008. god. pa do isplate
- na iznos od 8,75 EUR od 3. siječnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 9,61 EUR od 3. veljače 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 10,47 EUR od 3. ožujka 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 7,44 EUR od 3. travnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 7,35 EUR od 3. svibnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 4,09 EUR od 3. lipnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,39 EUR od 3. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,03 EUR od 9. srpnja 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 1,82 EUR od 3. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,06 EUR od 6. kolovoza 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 4,25 EUR od 3. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,14 EUR od 6. rujna 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 1,78 EUR od 3. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,10 EUR od 7. listopada 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 1,51 EUR od 3. studenog 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,15 EUR od 7. studenog 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 4,09 EUR od 3. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 0,26 EUR od 6. prosinca 2009. god. pa do isplate
- na iznos od 5,98 EUR od 3. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 0,54 EUR od 7. siječnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,22 EUR od 3. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 0,99 EUR od 6. veljače 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,14 EUR od 3. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 1,39 EUR od 6. ožujka 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 10,45 EUR od 3. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 2,52 EUR od 8. travnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 8,72 EUR od 3. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 3,17 EUR od 7. svibnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 7,87 EUR od 3. lipnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 18,09 EUR od 8. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 9,44 EUR od 31. srpnja 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 15,48 EUR od 6. kolovoza 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 21,17 EUR od 8. rujna 20210. god. pa do isplate
- na iznos od 18,80 EUR od 8. listopada 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 15,45 EUR od 7. studenog 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 21,62 EUR od 9. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 6,36 EUR od 23. prosinca 2010. god. pa do isplate
- na iznos od 27,06 EUR od 7. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 8,84 EUR od 12. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 8,43 EUR od 29. siječnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 30,79 EUR od 6. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 15,86 EUR od 23. veljače 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 30,33 EUR od 6. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 7,94 EUR od 9. ožujka 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 26,29 EUR od 7. travnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 0,88 EUR od 3. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 28,89 EUR od 7. svibnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 1,41 EUR od 3. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 37,99 EUR od 8. lipnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 32,76 EUR od 7. srpnja 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 45,07 EUR od 6. kolovoza 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 44,57 EUR od 7. rujna 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 32,79 EUR od 8. listopada 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 33,06 EUR od 6. studenog 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 23,21 EUR od 7. prosinca 2011. god. pa do isplate
- na iznos od 24,19 EUR od 7. siječnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 25,40 EUR od 8. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 12,56 EUR od 9. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 45,48 EUR od 22. veljače 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 1,18 EUR od 3. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 25,91 EUR od 7. ožujka 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 23,21 EUR od 7. travnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 22,85 EUR od 6. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 7,65 EUR od 7. svibnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 24,17 EUR od 7. lipnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 22,92 EUR od 7. srpnja 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 26,72 EUR od 5. kolovoza 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 22,38 EUR od 8. rujna 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 21,27 EUR od 7. listopada 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 42,91 EUR od 8. studenog 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 41,00 EUR od 8. prosinca 2012. god. pa do isplate
- na iznos od 40,89 EUR od 9. siječnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 32,05 EUR od 9. veljače 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 5,73 EUR od 3. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,46 EUR od 9. ožujka 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,89 EUR od 3. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 5,53 EUR od 10. travnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 22,91 EUR od 3. svibnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 20,35 EUR od 3. lipnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,95 EUR od 3. srpnja 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 19,01 EUR od 3. kolovoza 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 18,77 EUR od 3. rujna 20213. god. pa do isplate
- na iznos od 14,99 EUR od 3. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 4,23 EUR od 9. listopada 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 13,94 EUR od 3. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 3,77 EUR od 17. studenog 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 13,78 EUR od 3. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 3,57 EUR od 15. prosinca 2013. god. pa do isplate
- na iznos od 13,32 EUR od 3. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 3,20 EUR od 16. siječnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 6,21 EUR od 3. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 9,78 EUR od 14. veljače 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 6,11 EUR od 3. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 9,51 EUR od 13. ožujka 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 5,65 EUR od 3. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 8,96 EUR od 13. travnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 5,17 EUR od 3. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 8,17 EUR od 14. svibnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 4,87 EUR od 3. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 7,52 EUR od 13. lipnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 4,68 EUR od 3. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 7,14 EUR od 13. srpnja 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,98 EUR od 3. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 8,32 EUR od 13. kolovoza 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,78 EUR od 3. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 7,76 EUR od 13. rujna 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,48 EUR od 3. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 7,20 EUR od 12. listopada 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 2,23 EUR od 3. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 6,84 EUR od 13. studenog 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 1,92 EUR od 3. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 6,35 EUR od 13. prosinca 2014. god. pa do isplate
- na iznos od 1,56 EUR od 3. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 5,76 EUR od 14. siječnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,44 EUR od 3. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 5,02 EUR od 12. veljače 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,15 EUR od 3. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 3,65 EUR od 12. ožujka 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 4,54 EUR od 12. travnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 4,34 EUR od 10. svibnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 2,76 EUR od 11. lipnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,90 EUR od 10. srpnja 2015. god. pa do isplate
- na iznos od 1,08 EUR od 9. kolovoza 2015. godine pa do isplate
- na iznos od 0,09 EUR od 10. kolovoza 2015. godine pa do isplate
- na iznos od 0,01 EUR od 3. rujna 2015. godine pa do isplate
- na iznos od 0,44 EUR od 10. rujna 2015. godine pa do isplate
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
2. Tužitelj također ovim putem dostavlja pravnu praksu/pravomoćne Presude i Rješenja sudova RH koje se odnose na istu pravnu osnovu koja je predmet ovoga postupka.
Donesene odluke i izraženi pravni stavovi govore u prilog do sada iznesenih tvrdnji tužitelja.
Dokazi:
- Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Revd 2809/2023-2
- Rješenja Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-17/2024-2 i Gž-375/2023-
- Presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-501/2023-2
- Presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž- 42/2024-3 i Gž- 1737/2021-3
- Presuda i Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-935/2020-2 zajedno s potvrđenom Presudom Općinskog suda u Kutini posl. br. P-314/2019-17
- Presuda Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž- 477/2020-2
3. Slijedom navedenog, predlaže se da sud usvoji tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti te obveže tuženika na plaćanje parničnog troška.
6. Tuženik se na podnesak tužitelja od 14.4.2025. godine očitovao kako slijedi:
O ZAKONSKIM ZATEZNIM KAMATAMA
Tužitelj podneskom od 14 travnja 2025. godine uz postojeće tužbene zahtjeve postavlja i zahtjev za isplatom iznosa od 1.536,84EUR i 278,56 EUR, a s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa tečaja i kamate do konverzije 30. rujna 2015. godine.
Protivljenje preinaci
Tuženik ističe da izričito protivi učinjenoj preinaci tužbe, a ujedno smatra bi se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužitelja, odnosno radi se o sasvim novim okolnostima, koje tužitelj ranije u postupku uopće nije niti spomenuo.
Opreza radi u odnosu na novo postavljeni tužbeni zahtjev tuženik se očituje kako slijedi.
Prigovor zastare
U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare.
Aneks kojim je provedena konverzija sklopljen je dana 15.12.2015. godine, a kada bi dospjelo navodno potraživanje tužitelja s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije.
Odredbom članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sporedne povremene tražbine, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti.
Obzirom da je od dana 15.12.2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana postavljanja tužbenog zahtjeva proteklo više od tri godine, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Opreza radi, tuženik ističe da je od dana kada je konverzija izvršena proteklo i više od pet godina, tako da bi tužiteljev tužbeni zahtjev bio opet u zastari i u slučaju da bi se na isti primjenjivao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima.
O Zakonu o potrošačkom kreditiranju
Za slučaj da potraživanje tužitelja ne bi bilo u zastari, tuženik ističe da bi tužiteljev zahtjev opet bio neosnovan.
Odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da
- iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
Nadalje, točkom 5. istog članka zakona određeno je da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. tog stavka koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka smatra preplatom koja se preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. godine i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.
Slijedom navedenog, tuženik ističe da je odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da se preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate.
Iz citiranih odredbi zakona nedvojbeno proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev u izričitoj suprotnosti s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i u suprotnosti s drugim stavovima koje je tuženik iznio po pitanju konverzije, slijedom čega je isti u cijelosti neosnovan.
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
7. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 8. Ugovora o kreditu broj 51404627/5102756609 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, zaključenim 8. prosinca 2005., zatim zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredba sadržanih u članku 2. i članku 7. spomenutog ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da se isplata kredita (glavnica) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), te isplate iznosa pobliže označenih pod III. i IV.
8. Nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 8. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 51404627/5102756609 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine za kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.000,00 CHF, koji će se otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 412,33 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja s promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako, nije sporno da je 15. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 1.420,46 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.843,74 €.
9. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:
- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovci korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,
- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.
10. Tijekom postupka je utvrđeno:
- da iz nalaza i mišljenja vještaka Stefani Gardašanić koja u nalazu i mišljenju od 13. veljače 2025. na stranici 37., da se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navedene pretplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Na temelju dokumentacije o konverziji može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZKP/15. Preplata u konverziji ne bazira se na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, koji u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja i zaključuje da se ovdje radi o pravnom pitanju. U očitovanju od 14. studenog 2025. vještak na prvo pitanje da li je kada se uzme u obzir iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija tj. da li je uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo, je ne. Nakon prijeboja preplate u konverziji sa zateznom kamatom na pozitivne preplate kamate i tečaja do konverzije 30.9.2015. preostaje 445,10 eura preplate po konverziji, a kada se taj iznos prebije s preplatom kamate i tečaja, preostaje 5.201,15 eura preplate kamate i tečaja.
11. Sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, određene jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 - dalje: ZID ZPK/15).
12. Budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, br. 96/2003. - dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. - dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021- 2 od 21. prosinca 2022.).
Imajući u vidu odredbu čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, prema kojoj se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a što su svakako ugovorne strane, osnovano tužitelj tvrdi da ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine ugovorene odredbe ugovora o kreditu od 8. prosinca 2005. ništetne.
13. Naime, odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, br. 96/2003. - dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. - dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno je pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelju dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o postojanju presuda o kolektivnoj zaštiti potrošača koje su navedene kao i provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).
14. Dakle, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke. Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.
15. U konkretnom predmetu tužitelj je dokazao da su tužbeni zahtjevi označeni pod I. i II. izreke ove presude osnovani u potpunosti iz slijedećih razloga:
16. Već je rečeno da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, određene jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne.
17. Svjedok TD, bivši zaposlenik tuženice iskazao je da bi krenuo od općih uvjeta koji su bili propisani za kredite u RH. Kao kreditni savjetnik za građane primao je njihove zahtjeve i davao informacije o kreditima i drugim proizvodima banke. Poznato mu je da bi građani obilazili više banaka u vezi kredita i gledali gdje mogu podignuti najpovoljniji kredit pa su tako dolazili i kod njega. U to vrijeme kamatna stopa za kredit u CHF je bila znatno niža 25 do 30 % u odnosu na kredite u eurima, a pogotovo vezano uz HRK koji nisu bili devizni što je isključivi razlog zašto su ljudi podizali kredite u CHF. Ljudima koji su dolazili predočio bi varijantu kredita koja bi za njih bila najpovoljnija. Sjeća se da ja na letku za građane kamatna stopa u HRK bila 7 %, u eurima 6 % a u CHF mislim 4,90 %. Letci o kamatama su bili izloženi unutar poslovnice u kojoj sam ja radio i bili su dostupni građanima. U odnosu na pitanja o konverziji kredita s tim se nije susreo jer je u to vrijeme bio u mirovini. Rekao bi da sam je sam osobno odradio oko 150 kredita u CHF, a koji su bili većinom stambeni oko 90 % da li adaptacijski ili dogradnja, u tom smislu. Tužitelj je bio prvi klijent kojeg se sjeća iz tog vremena za CHF. U odnosu na valutu CHF rekao bi da su svi korisnici znali da će ovisno o tečaju (o njegovom povećanju ili smanjenju) platiti veći ili manji anuitet kredita. Nije bio upoznat sa ponašanjem valute CHF na tržištu, ali znao je da je riječ o stabilnoj valuti. Tužitelju je predočen obrazac ugovora kojeg je sastavila banka i tužitelju je bio u situaciji ''uzmi ili ostavi''. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj kredita u smislu visine kamate, rokove otpale, ali je mogao birati rok otplate npr. 8 ili 10 godina, a što je ovisilo o njegovim primanjima. Još bih naglasio da je kod podizanja ovih kredita u CHF bilo važno što je, rekao bih, sposobnost građana bila veća zbog niže kamatne stope u odnosu na kredit u eurima ili HRK. Rekao bi da službenici u banci sigurno nisu znali za rizike u CHF, a da li je netko u vrhu banke znao za to ja to doista ne znam jer sam siguran da bi banka igrala drugačije. Nije vršio izračun tužitelju za predmetni kredit u CHF, EUR i HRK ali je postajao otplatni plan, a letak je bio kao obavijest o visini kamate na kredite u tim valutama.
18. Iz iskaza ovoga svjedoka ne može se zaključiti da je tuženik postupao pošteno jer je tužitelj sklopio osnovni ugovor o kreditu jer je "u to vrijeme kamatna stopa za kredit u CHF je bila znatno niža 25 do 30 % u odnosu na kredite u eurima, a pogotovo vezano uz HRK koji nisu bili devizni što je isključivi razlog zašto su ljudi podizali kredite u CHF. Uz to tužitelj je bio u situaciji ''uzmi ili ostavi'' i nije imao nikakav utjecaj na sadržaj kredita u smislu visine kamate, rokove otpale, niti je bio upućen u rizik podizanja kredita u CHF.
19. Tužitelj HD je iskazao da je podigao predmeti ugovor o kreditu i to iz razloga što mu je bila najpovoljnija kamata u CHF, a kredit se odnosi na adaptaciju stambene kuće u kojoj stanuje. Imao je neki manji kredit u eurima koji je zatvorio pa je zato ovaj kredit nazvan "iz minusa u plus". Sa slušanim svjedokom razgovarao je o kreditu. Tražio je moju platnu listu, predložio mu je kredit u CHF uzimajući u obzir podatke iz platne liste. Rekao mu je da je najisplativija rata u CHF. Tek kada je potpisao kredit dobio je otplatni plan. Samo je potpisao obrazac ugovora o kreditu kojeg je dobio od banke. Nije bio upoznat s valutom CHF, niti njenom kretanju na tržištu već ga je samo zanimala visina rate. Nije razgovarao ništa o kamatnoj stopi, niti je upozoren od strane banke u vezi promjene tečaja, kamate i sl. Kredit je konvertirao 2015. Nitko mu nije objasnio iz banke što znači fiksna marža, promjenjivi parametar i valuta utočišta. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o konverziji. Pročitao je ugovor o kreditu kada ga je dobio. Samo ga je zanimala visina rate, a u ostalo nije uopće ulazio jer se ne razumije. Banka ga nije nagovarala na sklapanje ovog ugovora već mu je saslušani svjedok TD rekao da u usporedbi eura i CHF bio najpovoljniji ovaj kredit u CHF. Banka ga je savjetovala da je najbolje da prihvatim konverziju.
20. Tužitelj je zaključio osnovni ugovor o kreditu vjerujući tuženiku da je riječ o najpovoljnijem kreditu na čije odredbe nije imao nikakav utjecaj, već ga je dočekao gotov ugovor sastavljen od strane banke s opcijom "uzmi ili ostavi", te u uvjerenju dobivenom od bankarskog službenika da je najisplativija rata u CHF potpisuje ugovor, bez objašnjenja o riziku sklapanja ovakvog ugovora u valuti CHF i njenom kretanju na tržištu promjenjivoj kamatnoj stopi. Očito da je tužitelj znao o problemima koji će nastati nakon sklapanja ovakvog ugovora, sigurno ga ne bi zaključio.
21. Pri tome, valja reći da u činjenično istovjetnim sporovima u smislu pravnog pitanja u ovom sporu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama Rev- 886/2024- 2 od 8. siječnja 2025. i Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024. izrazio pravno shvaćanje
- da ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan, slijedom čega je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu izreke pod točkom I. st. 2.
22. Sud zaključuje da je konverzija ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
23. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.
24. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.
25. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).
26. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 15. prosinca 2015. Aneks uz Ugovor o kreditu, da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica na dan 30. rujan 2015. je €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.420,46 € te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK- a.
27. Prema tome, navedenim Aneksom uz Ugovor o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 8. prosinca 2005., u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao, tako da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 8.prosinca 2005., odnosno zaključenjem tog Aneksa osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovoru od 15. prosinca 2015. Sklapanjem tog Aneksa tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovor o kreditu u EUR.
28. Prema tome, imajući u vidu da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - Narodne novine br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice.
29. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 15. prosinca 2015., sastavni dio kojeg je i Otplatni plan, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.
30. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).
31. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.
32. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.
33. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.
34. U situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 - dalje: ZID ZPK) sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom tužitelj je pristao da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.
35. Naime, ne može tužitelj, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.
36. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu.
37. Valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.
38. Tu treba uzeti u obzir i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."
39. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
40. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C-308/156 TDH, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.
41. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužitelj izričito prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019- 2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, valjalo je odbiti tužbene zahtjeve koji se odnose na ove tražbine.
42. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.
43. U tom smislu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.
44. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).
45. Dosuđene zatezne kamate ne odnose se na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.
46. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu odnosno "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena ne bi bila povrijeđena odredba čl. 5. st. 3. ZPP, a ne bi se radilo niti odlučivanju izvan postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije (dakle, kamate na izračuni iznos pretplate).
47. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.(tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.).
Iz prvog nalaza i mišljenja vještaka Stefani Gardašanić proizlazi:
Po prijedlogu tužitelja:
- na okolnost preplata kamate zbog ništetnosti promjene kamatne stope sa zateznom kamatom:
Preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 847,98 CHF, odnosno 4.028,01 HRK po početnom
tečaju, ili 534,65 EUR (tab. 3).
Manje plaćena kamata iznosi 0,07 CHF, ili 0,33 HRK, odnosno 0,04 EUR (tab. 3).
Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 847,91 CHF, odnosno 4.027,68 HRK, ili 534,61 EUR (tab. 3).
Zatezna kamata na preplatu kamate do konverzije 30.09.2015. iznosi 278,56 EUR (tab. 4, st. 4).
- na okolnost preplata tečaja zbog ništetnosti promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom:
Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 38.513,40 HRK, odnosno 5.111,60 EUR (tab. 5).
Zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do 30.09.2015. iznosi 1.536,84 EUR (tab. 6, st. 4).
- prijedlogu tuženika:
izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima,kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 2. veljače 2006. godine pa do 2.prosinca 2008. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VI odgovora na tužbu od dana 2.lipnja 2021. godine.
Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 3.037,11 HRK, ili 403,09 EUR (tab. 5).
- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR):
Na temelju dokumentacije o konverziji može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15.
Preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja. Moram zaključiti da se ovdje radi o pravnom pitanju.
Iz drugog nalaza i mišljenja (očitovanja i dopune) vještaka Stefani Gardašanić proizlazi:
Odgovor na prvo pitanje: „da li je, kada se uzme u obzir iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija tj. da li je uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ne bi bilo“ je ne. Preplata u konverziji ne polazi od ništetnosti preplate kamate i tečaja, što više, nema nikakve veze sa kreditom u CHF, osim što se za izračun preplate koriste iste uplate u kunama. Stoga je logično da postoji razlika u odnosu na ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Razlika iz drugog zadatka „te da utvrdi razliku iznosa preplate koji je utvrđen prilikom konverzije sa iznosom koji bi tužitelju pripadao temeljem restitucije zbog, kako tužitelj tvrdi, nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru“ prikazana je u tabeli 1.
Nakon prijeboja preplate u konverziji sa zateznom kamatom na pozitivne preplate kamate i tečaja do konverzije 30.09.2015. preostaje 445,10 EUR preplate u konverziji. Kada se taj iznos prebije s preplatom kamate i tečaja, preostaje 5.201,15 EUR preplate kamate i tečaja.
Tabela 1 Prijeboj preplate u konverziji i preplate kamate i tečaja sa zateznom kamatom do 30.09.2015.
Preplata u konverziji 17.031,75 HRK 2.260,50 euro
Zatezna kamata na više plaćenu kamatu 2.098,81 HRK 278,56 euro
Zatezna kamata na pozitivne tečajne razlike 11.579,32 HRK 1.536,84 euro
PREOSTALA PREPLATA U KONVERZIJI IZNAD ZATEZNE KAMATE 3.353,62 HRK 445,10 euro
Više plaćena kamata 4.028,01 HRK 534,65 euro
Pozitivne tečajne razlike 38.513,40 HRK 5.111,60 euro
PREOSTALA PREPLATA KAMATE I TEČAJA 39.187,79 HRK 5.201,15 euro.
48. Sud je vještačenjem utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO i prihvatio tužbeni zahtjev za ovu tražbinu.
49. O prigovoru zastare
50. Tužba je podnesena 5. lipnja 2019. pa nije nastupila zastara jer je rok za podnošenje tužbe bio 13. lipnja 2019. Na zastaru ne utječe konverzija jer prema odluci Vrhovnog suda RH potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo na obeštećenje.
51. Prigovor prijeboja (preplata iz konverzije) je po mišljenju ovog suda neosnovan jer tuženikov dug (zatezne kamate zbog ništetnosti) i ono što je rađeno u konverziji (usklađivanje kredita sa zakonom) nisu iste vrste dugovanja da bi se prebijali. Uz to zatezne kamate se tretiraju kao kazna za banku jer je koristila tužiteljev novac bez osnove.
52. O parničnom trošku stranaka
Prije svega valja imati u vidu da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici (znatno manji) posljedica neustaljene sudske prakse.
53. Stoga tužitelj po mišljenju ovog suda ima pravo na parnične troškove u potpunosti.
54. Tužitelju su priznati troškovi: za sastav tužbe od 5. lipnja 2019. 200,00 eura, za žalbu protiv rješenja od 29.10.2021. 125,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 3. veljače 2023. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 7. veljače 2023. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 12. studenog 2024. 200,00 eura, sastav podneska od 14. travnja 2025. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 16. travnja 2025. 200,00 eura i zastupanje na ročištu 3. ožujka 2026. 200,00 eura ili ukupno 1.650,00 eura što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 412,50 eura daje ukupni trošak od 2.062,50 eura što uvećano za vještačenje 250,00 eura i trošak sudskih pristojbi za tužbu 99,54 eura daje parnični trošak u iznosu od 2.412,04 eura (članak 155. st. 1. ZPP-a).
U Pločama, 14. travnja 2026.
Sudac:
Darko Jelčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku 15 dana od kada je održano ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.
DNA:
1.Punomoćnik tužitelja Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću
2.Punomoćnik tuženika Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu
