Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1633/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Dario Banić i Tomislav Horački odvjetnicima iz Karlovca, protiv tuženika ABC“ iz [adresa]., OIB: 19362003810, zastupan po punomoćnicima iz ZOU Josip Janković i Mate Burazin odvjetnicima iz Karlovca, radi utvrđenja, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj P 289/2025 od 14. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika ...“, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj P 289/2025 od 14. srpnja 2025.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđena je ništetnom Odluka o stegovnoj mjeri za tužitelja kao člana tuženika od 27. lipnja 2021. i Odluka o prigovoru člana – tužitelja na stegovnu mjeru od 27. lipnja 2021., od 21. srpnja 2021., točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 573,44 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

7.Iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

-da je Odlukom tuženika od 27. lipnja 2021. tužitelju izrečena stegovna mjera zabrane lova svih vrsta divljači na rok od 8 mjeseci, da u toj Odluci nije navedeno koje je akte tuženika, tužitelj svojim ponašanjem povrijedio, ne sadrži razloge za donošenje iste, već samo uputu o pravu na podnošenje žalbe u roku od 15 dana po primitku,

-da je protiv te Odluke, tužitelj izjavio prigovor pravovremeno,

-da je Izvršni odbor tuženika predmetni prigovor odbio kao neosnovan i Odlukom od 21. srpnja 2021. potvrdio Odluku od 27. lipnja 2021.,

-da iz sadržaja Zapisnika sa zasjedanja Stegovnog suda tuženika od 27. lipnja 2021. proizlazi da se tuženik prilikom izricanja stegovne mjere tužitelju pozvao: na čl. 44. t.4., 54. t.5. i 60. t.2. Zakona o lovstvu, na čl. 23. Pravilnika o lovnom redu, te na čl. 2. i 5. t. 2., 4. i 5. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, te da mu je određena stegovna mjera zabrana lova svih vrsta divljači u trajanju od 8 mjeseci,

-da je tužitelj podneskom od 12. srpnja 2023. zatražio od tuženika da pozivom na člo. 42. st.2. Zakona o udrugama (“Narodne novine” broj 74/2014 i dr., dalje: ZU), da otkloni propuste koje je počinio pri donošenju pobijane odluke,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi pored ostalog da je pred Stegovnim sudom tvrdio da nije kriv, da nije ustrijelio krmaču koja je imala mlade, da je on odstrijelio nazimicu, ženskog spola,, što da je i prijavio, te poslao na fotografiju, na kojoj da međutim nije bilo mladih, a da je pred Stegovnim sudom to tvrdio BV, što da nije točno jer da ih on nije ni vidio. Također je ustvrdio da je predmetnog dana kada je išao u lov, imao sve potrebno: oružni list, dopuštenje za lov, te svu ostalu dokumentaciju koja je potrebna u slučaju da dođe kontrola od bilo koja, da se po primitku sporne Odluke na istu žalio. Osim toga, da je otišao i na inspektorat u [adresa], gdje mu je rečeno da je zbog afričke svinjske kuge propisano da se slobodno odstrijeli svinjska divljač od 2018., sa 20. prosincem 2018., oružni list i svu dokumentaciju koja je potrebna u slučaju da dođe kontrola od bilo koga.

-da iz iskaza zz tuženika proizlazi da je tužitelj 6. lipnja 2021. u večernjim satima odstrijelio krmaču koja je vodila 3 malena šarena praseta, da je to tužitelj prijavio telefonom, njihovom lovniku, kod kojeg je tada bio BV, koji je čuo za tu prijavu, da je tužitelj poslao i fotografiju na kojoj se vidi krmača s nabreklim vimenom i sisama po kojima da se vidjelo da je dojila malu prasad. Stoga je svjedok ustvrdio da tužitelj nije smio ustrijeliti tu divljač, jer da je bila dozvola za odstrijel nazimeta muško ili ženskog, te vepra starosti od 3 godina na više. Ujedno je pojasnio da divlju svinju do 1 godine starosti nazivaju prasad, od 1 do 2 godine nazimat, bez obzira na spol, od 3 godine starosti da ženke nazivaju krmače, a muške veprovi, da je dopuštenje za lov u stvari obrazac u koji se upisuju određeni podaci. Između ostalog i striktno što se smije loviti odnosno ustrijeliti, područje na kojem se može loviti, vremenski interval i dr. U odnosu na to da sporna Odluka od 21. lipnja 2021. ne sadrži nikakvo obrazloženje, ovaj je svjedok naveo da je to zbog toga jer da je na Zapisniku Stegovnog suda sve pojašnjeno.

-da je iz iskaza svjedoka JV razvidno da mu je tužitelj prijavio odstrel divljači koju nije smio odstrijeliti, zbog čega da je bio vođen disciplinski postupak, te mu izrečena kazna zabrane lova nekoliko mjeseci,

-da je prema navodima svjedoka MV, protiv tužitelja vođen stegovni postupak zbog odstrijela divlje svinje krmače koje nije imao na dozvoli.

8.1.Polazeći od takvih utvrđenja, prvostupanjski sud ponajprije uvažava čl. 42. ZU, te temeljem toga zaključuje da član udruge kojem je izrečena stegovna mjera, ako je protivna Statutu ili drugom aktu udruge ima pravo tražiti sudsku zaštitu povrijeđenog prava, da je nastavno tome u konkretnom slučaju tužitelj pravilno postupio kada je tražio od tuženika da otkloni povrede Statuta tuženika, te da kako tuženik na to nije reagirao, da je unutar zakonskog roka podnio predmetnu tužbu.

Pored toga, obzirom na ranije navedeno, stajalište je suda prvog stupnja da je tuženik gore opisanim postupanjem povrijedio Statut udruge odnosno Pravilnik o stegovnoj odgovornosti, čime da su počinjene nepravilnosti i nezakonitosti, koje su u direktnoj protivnosti s aktima samog tuženika, točnije Statuta i Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, a posljedično tome i s ostalim propisima i Zakonom.

8.2.Kako po stajalištu prvostupanjskog suda, stegovni sud nije proveo dokaze, odnosno da isti ne proizlaze iz sporne Odluke, niti je tuženik iznio činjenice temeljem kojih bi se moglo zaključiti da postoji krivnja tužitelja, a istodobno Stegovni sud nije određeno naveo ni opisao koja je konkretna radnja tužitelja imala obilježja kojeg stegovnog prekršaja za koji bi se mogla izreći stegovna kazna i koja konkretna stegovna kazna, to sud smatra da iz Odluke tuženika od 21. lipnja 2021., ne proizlazi osnov za izricanje iste.

Nastavno tome, prosudba je prvostupanjskog suda da je ništetna prethodno spomenuta Odluka, a posljedično tome i Odluka od 21. srpnja 2021., kojom je odbijen prigovor izjavljen protiv Odluke od 21. lipnja 2021., pa odlučuje kao u točki I. izreke presude. Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a u svezi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).

9.1.Rukovodeći se prethodno iznesenim, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima je isti utemeljio svoju odluku, ustrajući i u ovoj fazi postupka na tome da je pobijana Odluka od 21. lipnja 2021. u potpunosti zakonita i pravilna.

9.2.Ovo iz razloga, jer kao što je pravilno zaključio sud prvog stupnja, sama Odluka od 21. lipnja 2021. ni prema uvjerenju ovog suda nije pravilna na način da ista ne sadrži razloge zbog koji je donijeta, kako glede činjeničnog utvrđenja odnosno okolnosti temeljem kojih je utvrđeno da je tužitelj počinio povredu koja mu se stavlja na teret, a nastavno tome niti pravni osnov temeljem kojeg mu je izrečena sporna stegovna mjera.

Pri tome valja istaknuti da činjenica da Zapisnik sa sjednice Stegovne komisije, na koji se tuženik poziva, sadrži sve prednje navedeno, po ocjeni ovog suda je u konkretnoj pravnoj situaciji apsolutno pravno irelevantno, jer se radi o Zapisniku, a ne o Odluci.

Nadalje, ne manje bitno je i to da za povredu koja je navedena u spornoj Odluci

– zabrana lova svih vrsta divljači, čl. 7. t.2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti predviđeno da ista traje od 0-3 mjeseca, dok je predmetnom Odlukom tužitelju ista određena u trajanju od 8 mjeseci, dakle drugim riječima protivno spomenutom Pravilniku tuženika.

9.3.Isto tako, skreće se pažnja i na činjenicu da tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka, ukazuje na to da je tužitelj lovio ono što mu nije bilo u dopuštenju za lov, dok međutim, spisu ne prileži, navedeno dopuštenje koje je tužitelj predmetne prilike dobio od tuženika. Shodno tome, stajalište je ovog suda da je u tim okolnostima upravo na tuženiku bio teret dokaza ove tvrdnje, odnosno da je tuženik bio taj koji je trebao dokazati da je tužitelj doista postupio protivno internim propisima tuženika kao što su Pravilnik o lovnom redu, Pravilnik o stegovnoj odgovornosti i dr., odnosno da je lovio i odstrijelio divljač koju tada nije smio. No, kako dakle spisu ne prileži primjerak predmetnog dopuštenja izdatog tužitelju, to ova tvrdnja tuženika o postupanju tužitelja protivno propisima se ne može smatrati vjerodostojnom odnosno dokazanom.

Vezano za prednje, ovaj je sud je imao u vidu da je zz tuženika u svom iskazu između ostalog naveo da je tužitelj na dopuštenju imao samo dozvolu za odstrel nazimeta muškog ili ženskog, te vepra starosti od 3 godine, sa time da to nije potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka. Slijedom toga, u kontekstu prethodno rečenog, ni prema uvjerenju ovog suda, se taj navod zz tuženika ne može prihvatiti kao točan, jer na to ne upućuju ostali provedeni dokazi.

10.U kontekstu do sada iznesenog, pravno irelevantnim drži ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na autonomnost tuženika kao udruge, te pravo tuženika da unutar svoje statutarne autnomije iskoristi pravo da samostalno uredi odnose među svojim članovima, što ne dovodi u pitanje ni ovaj sud. No to suprotno stavu tuženika ipak ne znači da se članovima mogu izricati stegovne mjere koje nisu predviđene internim propisima samog tuženika, kao ni da odluke tuženika kojima se izriču stegovne mjere, ne trebaju biti pravilno sastavljene, dakle sadržavati sve što je potrebno.

Također, pravno irelevantnim za ishod ovog postupka, drži ovaj sud i činjenicu da je tužitelju izrečena i mjera opreza zabrane približavanja članu tuženika ĆV.

11. Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

12.Zbog svih prethodno navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi presudu suda prvog stupnja, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

13. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković