Poslovni broj: P-7197/2025-12
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VD iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Tamara Mušnjak-Špišić odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 Zastupan po punomoćniku Kruno Knežević odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice Tamara Mušnjak-Špišić odvjetnice te zamjenika punomoćnika tuženika FD odvjetničkog vježbenika, dana 14. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se da su ništetne i bez pravnog učinka odredba:
članka 2. Ugovora o kreditu zaključenog između Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i TD (sada VD), kao Korisnika kredita i BD kao sudužnica kojom, je propisano:
“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor”
članak 20. točka F. Ugovora o kreditu zaključenog između Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i TD (sada VD), kao Korsnika kredita i BD kao sudužnica kojom, je propisano:
“Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora”.
članak 5.1. Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d. od dana 06. srpnja 1999. godine kojim je propisano:
“Uređenje dužne kamate, naknada i troškova:
Način i osnovica obračuna te visina, rokovi i način naplate kamate i naknade koje Banka obračunava regulirani su Odlukom o kamatnim stopama Banke, Pravilnikom o načinu obračuna kamate i revalorizacije te Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka, odnosno drugim aktom koji svojim donošenjem zamijeni pojedini od navedenih akata za vrijeme postojanja poslovnog odnosa. Visina kamatne stope i visina naknade za svaki pojedini posao ravnaju se i obračunavaju za svako pojedino obračunsko razdoblje prema odredbama akata Banke iz prethodnog stavka.
Navedeni akti smatraju se sastavnim dijelom svakog pojedinog ugovora koji se sklapa između Banka i Klijenta, te zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama, donosenim za vrijeme”
članak 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu zaključenog dana 13. prosinca 2000. godine između tuženika Zagrebačka banka d.d. kao kreditora i tužiteljice VD (ranije ĆD) kao korisnika kredita, i BD, kao sudužnika u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor”
II. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 181,59 EUR (slovima: stosoamdesetjedan EUR i pedesetdevet centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. siječnja 2007. godine, pa do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473,naknaditi tužiteljici VD, OIB: [osobni identifikacijski broj]; iz [adresa], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 332,41 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2026. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi kako je dana 26. studenog 2000. godine s tuženikom zaključila Ugovor o namjenskom kreditu, pod brojem 49/00 (u daljnjem tekstu: Ugovor) u iznosu od 25.000 tadašnjih DEM u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita. Tužiteljica je zaključila navedeni kao ĆD, time da je promijenila prezime te se sada zove VD. Člankom 2.. Ugovora o kreditu propisano je: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor”. Člankom 20. točka F. Ugovora o kreditu propisano je: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora”. Člankom 5.1. Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d. (od dana 06. srpnja 1999. godine) koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja i trajanja predmetnog ugovora propisano je: “Uređenje dužne kamate, naknada i troškova: Način i osnovica obračuna te visina, rokovi i način naplate kamate i naknade koje Banka obračunava regulirani su Odlukom o kamatnim stopama Banke, Pravilnikom o načinu obračuna kamate i revalorizacije te Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka, odnosno drugim aktom koji svojim donošenjem zamijeni pojedini od navedenih akata za vrijeme postojanja poslovnog odnosa. Visina kamatne stope i visina naknade za svaki pojedini posao ravnaju se i obračunavaju za svako pojedino obračunsko razdoblje prema odredbama akata Banke iz prethodnog stavka. Navedeni akti smatraju se sastavnim dijelom svakog pojedinog ugovora koji se sklapa između Banka i Klijenta, te zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama, donosenim za vrijeme. ”Ova ugovorne odredba unijete su u Ugovor i Opće uvjete, bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Naime, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik je predmetnu ugovornu odredbu ugradilo u tzv. tipski, standardizirani ugovor, koji je tužiteljici predočen po principu „uzmi ili ostavi“ te tužiteljica na istu nije mogla utjecati, odnosno sa tuženom o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao; a istom je došlo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka. Naime, temeljem ove odredbe tužiteljici je naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, bez ikakvoga objašnjenja a bez plaćanja navedenog tužiteljica nije mogla isti zatvoriti. Prema tome, navedena odredba čl. 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Iz svega navedenog proizlazi kako su gore citirane odredbe predmetnog ugovora i Općih uvjeta poslovanja nepoštene, a samim time ništetne, slijedom čega tužiteljica ima pravo tražiti vraćanje onoga što je po tom osnovu naplaćeno od nje s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja. Predmetne odredbe citirane pod točkom 3) ove tužbe ništetne su. Ugovaranje ovakvih odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita izravno je zabranjeno Zakonom o obveznim odnosima tj. člankom 1024 st.4. Zakon o obveznim odnosima, ali i direktivom EU 2008/48/EZ o potrošačkim kreditima. Kod prijevremene otplate kredita banka ima pravo na naplatu samo glavnice i do tada dospjele kamate, ali nema pravo na bilo kakovu naknadu zbog prijevremene otplate. Dakle, pobijane odredbe suprotne su kogentnom zakonskoj normi i ništetne. Osim toga, istu su i neodređene i neodredive jer je potrošaču tužitelju bilo nemoguće u trenutku ugovaranja kredita uopće znati da će mu se naplaćivati naknada za prijevremenu otplatu, te isto tako nije bilo moguće znati niti kolika će ista biti niti čak po donošenju gore navedenih akata jer temeljem navedenih odredbi tužena je tužiteljici naplatila dana 05. siječnja 2007. godine iznos od 1.368,19 kn, što preračunato u EUR prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 181,59 EUR kao naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2; čl. 20. točka F Ugovor o namjenskom kreditu broj: 49/00 zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 26. studenog 2000. godine. Nadalje tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe članak 5.1. Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d. od dana 06. srpnja 1999. godine. S prethodno naveden osnove tužitelja traži isplatu iznosa od 181,59 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedene ugovorne odredbe imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u kojem je određeno kako je za prijevremenu otplatu kredita, korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorne odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imale smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prvotno ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na Zakon o zaštiti potrošača. Naime predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2000. godine, dok je Zakon o zaštiti potrošača stupio na snagu tek 2003. godine. Samim time u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana za ugovaranje sporne odredbe, pa se tako sukladno općim načelima obveznog prava ima primijeniti onaj propis koji je u trenutku sklapanja ugovor bio na snazi. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ĐD protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska odluka u dijelu kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, sud je stajališta da je korisnik kredita jasno ugovorio s kreditorom, tuženikom, mogućnost prijevremene otplate kredita te da je tu mogućnost i iskoristio uz uvjete koji su se mogli odrediti (postotak naknade jasno je određen aktom/odlukom banke kao tuženika). Isto tako, drugostupanjski sud ne nalazi da bi se odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi ugovora iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača već da se radi o odustanini u smislu odredbe čl. 306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je u obvezi platiti ugovorenu odustaninu. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik također ističe kako su neosnovani navodi tužitelja kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita iz razloga što se predmetnom odredbom Zakona o obveznim odnosima isključivo daje definicija ugovora o kreditu, odnosno, istim se definiraju bitni sastojci takvog ugovora, a dok stranke temeljem takve odredbe, a upravo zbog njezine dispozitivnosti, nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi. Isto tako, odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, određeno je da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Uzimajući dakle u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o izlaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 5. siječnja 2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 5. siječnja 2007. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 18 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 5. siječnja 2007. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. “Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO- a treba smatrati savjesnim. Dodatno, tuženik ističe u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnost odredbe toč.5.1. Općih uvjeta poslovanja, kako je istaknuti tužbeni zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan i paušalan. Prvenstveno iz razloga što tužitelj ničim ne potkrepljuje svoje navode, niti je ikakvim dokazima dostavljenim u dosadašnjem tijeku postupka dokazao zašto bi se navedena odredba imala smatrati nepoštenom. Naime odredbom čl. 187. ZPP-a propisano je: „Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“ Prvenstveno se ukazuje da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe toč.5.1. Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 01.10.1999.g., niti je svoj interes dokazao u dosadašnjem tijeku postupka. Opći uvjeti poslovanja su odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Obzirom da Opći uvjeti poslovanja predstavljaju interne akte kreditora, tužitelj nema pravni interes da utvrdi ništetnost istih, nego bi već isti mogao eventualno utvrđivati ništetnost pojedinih ugovornih odredbi. Tužitelj ničime nije obrazložio, niti u sudskom spisu postoje bilo kakvi dokazi na temelju kojih bi sud mogao utvrditi osnovanost takvog tužbenog zahtjeva. Stoga je u potpunosti neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnih Općih uvjeta poslovanja tuženika iz 1999. godine, budući da navedena ugovorna odredba nije u suprotnosti sa moralom društva, prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, niti takve okolnosti proizlaze iz provedenog postupka. Pored prethodno navedenog, nesporno je da su Opći uvjeti poslovanja tuženika uručeni tužitelju u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te da su mu bili predočeni i nisu mogli ostati nepoznati. Sporna odredba je jasna, razumljiva i bila je lako uočljiva tužitelju u vrijeme sklapanja samog Ugovora o kreditu. Tužitelj tek paušalno ukazuje na navodnu ništetnost navedene odredbe s tim nije priložio nikakav materijalni dokaz kojim bi dokazao da je uslijed ugovaranja navedene odredbe tužitelju nastupila ili da bi mu eventualno u budućnosti mogla nastupiti ikakva šteta. Nadasve tužitelj nije dokazao svoj pravni interes na utvrđenje ništetnosti gore citiranih odredba, slijedom čega tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kao neosnovan. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe toč.5.1. općih uvjeta poslovanja, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a. Međutim, tužitelj ničim nije dokazao iz kojih razloga bi se navedene odredbe imale smatrati ništetnim, osim što se tek paušalno poziva na ništetnosti odredaba utuženog Ugovora o kreditu koje se odnose na iznos naknade za obradu kredita, a čime tužitelj nije ni na koji način dokazao svoj pravni interes za utvrđenje ništetnosti iste. U odnosu na ovako postavljeni deklaratorni zahtjev, tuženik ukazuje na stručni članak: “Pravne osobitosti tužbe na utvrđenje i konstitutivne tuže” autora dr. sc. LD u kojemu se za deklaratornu tužbu navodi sljedeće: “za razliku od ostalih pravnih zaštita, kod deklaratorne pravne zaštite do intervencije dolazi prije nanošenja same povrede u očekivanju da bi ona zaista mogla nastati sa zadatkom da se ona preventivno spriječi”Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Tužitelj nije dokazao da mu je ikakva povreda nastala niti je dokazao da bi mu eventualna povreda mogla nastati u budućnosti. Obzirom na navedeno, odredbe nisu ni mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a osobito kada se uzme u obzir da tužitelj nije dokazao da mu je takvim odredbama uzrokovana šteta. Slijedom svega navedenog, tužitelj ni u kojem slučaju nema pravni interes za ovakvu pravnu zaštitu koju zahtijeva postavljenim tužbenim zahtjevom u toč. I. petita tužbe, jer njegovo pravo nikada nije bilo povrijeđeno niti će u budućnosti moći biti povrijeđeno. Slijedom svega, tuženik predlaže naslovnom sudu da zbog nedostatka pravnog interesa, odbaci tužbu u pogledu istaknutog tužbenog zahtjeva budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, odnosno budući da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, a podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja te naloži tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu (list 6-14 spisa), potvrda banke o naplaćenoj naknadi (list 15 spisa), Izvadak iz matice rođenih (list 16-17 spisa), Opće uvjete banke (list 22 spisa), sudska praksa (list 35-89,100- 114 i 136-176 spisa) te iskaz tužiteljice osobno dan na ročištu koje je održano dana 05. ožujka 2026. godine (list 179-180 spisa).
4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, i 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
5. Sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 49/00 te je utvrdio da su navedeni Ugovor sklopili dana 13.12.2000. godine tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor. Tim Ugovorom se kreditor obvezao staviti korisniku na raspolaganje iznos od 25.000,00 DEM. Rok otplate kredita je bio 15 godina, a svrha je bila kupnja stana. Čl. 2 Ugovora je, između ostalog, određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.
6. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 05. ožujka 2026. godine tužiteljica VD je izjavila da je predmetni kredit podigla u svrhu kupnje stana. U tom stanu je živjela i nije imala niti imam firmu ili obrt. Radila sam u banci. Radila je u banci i to kao službenik na šalteru. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Ona je otplaćivala kredit i to administrativnom zabranom na plaći. Kada je došla u banku ugovor je već bio potpisan i sjeća se da je došla s jamcima koji su joj bili potrebni, to je bilo u Jastrebarskom, ne sjeća se da sam sa službenicom u banci razgovarala o naknadama koje bi trebala platiti pa se tako ne sjeća niti da sam platila izlaznu naknadu osim onoga što se vidi financijskim papirima. Ne sjeća se više da li sam išla kod javnog bilježnika. Koliko se sjeća razgovora sa službenicom u banci razgovarali su o roku otplate, iznosu kredita i kamatnoj stopi, a ne sjeća se da su razgovarali o bilo čemu drugome vezano uz predmetni ugovor. Ne sjeća se da su joj išta govorili kod prijevremene otplate kredita, a u banci su joj rekli koliko mora platiti vezano uz prijevremenu otplatu kredita. Nisu joj govorili od čega se sastoji taj iznos koji mora platiti, odnosno da li je u njemu sadržana uz glavnicu duga kamata i naknada. Prilikom podizanja kredita nije imala osjećaj da nešto može promijeniti, a što se tiče kamata tada joj je odgovarala. Na poseban upit pun. tužitelja zašto je prijevremeno otplatila kredit odgovara da je izgubila posao, te je prodala stan. Ona je prijevremeno otplatila kredit.
7. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit tužitelj realizirao kod tuženika s namjerom kupnje stana za osobne potrebe, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije tužitelja obavijestio o navedenoj naknadi kao niti o svrsi ugovaranja iste i što će tom naknadom biti podmireno. Isto tako je sud utvrdio da je ta naknada bila jednostrano unesena od strane tuženika u Ugovor te da se o naknadi niti nije pojedinačno pregovaralo.
8. Sud je izvršio uvid u dopis tuženika od 21.07.2025. godine te je iz istog utvrdio da je tuženik naplatio tužiteljici dana 05.01.2007. godine naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.368,19 kuna. Nadalje, parnične stranke sud a ročištu 09.02.2026. godine učinile nespornim podatak iz potvrde banke tuženika od 21.7.2025. godine da je banka tužiteljici dana 05.01.2007. godine naplatila iznos od 1.368,19 kn, što prema službenom konverzijskom tečaju iznosi 181,59 EUR. Obzirom da se radilo o suglasnom i dopuštenom raspolaganju obaju stranaka sud na te okolnosti nije provodio daljnje dokaze već je je utvrdio da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita dana 05.01.2007. godine u iznosu od 1.368,19 kn, što prema službenom konverzijskom tečaju iznosi 181,59 EUR.
9. Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva iz tč. II. istog u iznosu od 181,59 EUR te da je taj iznos tuženik naplatio tužitelju dana 05.01.2007. godine.
10. Vezano uz pitanje ništetnosti naknada iz čl. 2, 5 i 20 Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C- 26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
11. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 2 i 20 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknada također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
12. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
13. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
14. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
15. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 2, 5 i 20 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 181,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. siječnja 2007. godine pa do isplate obzirom da je to prvi slijedeći dan od dana naplate tog iznosa.
16. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
17. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na naknadu (naknadu za prijevremenu otplatu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
18. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).
19. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.).
20. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe sa 50,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 19.12.2025. i 05.02.2026. godine sa 50,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 09.02.2026. i 05.03.2026. godine sa 50,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pripadajućeg PDV-a sa 62,50 EUR (tbr. 46), trošak sudske pristojbe na tužbu 6,64 EUR te na presudu od 13,27 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 332,41 EUR te je taj iznos sud dosudio tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.
21. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 14. travnja 2026. godine pa do isplate.
22. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 14. travnja 2026. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
