REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1385/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja GENERALI OSIGURANJE d.d., OIB 10840749604, Zagreb, Slavonska avenija 1B, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ljubičić-Vrdoljak & partneri d.o.o. u Splitu, protiv tuženika LOVIŠTE DIANA d.o.o., OIB 33686550637, Obrovac, Paravinje 4, uz sudjelovanje umješača na strani 1. tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB 29743547503, Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, i 2. tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi umješača na strani tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-264/2024-35 od 4. veljače 2026., 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba umješača na strani tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-264/2024-35 od 4. veljače 2026. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-264/2024-35 od 4. veljače 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.592,67 EUR sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2021. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 102,86 EUR sa zateznim kamatama od 31. kolovoza do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.632,72 EUR sa zateznim kamatama od 4. veljače 2026. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 167,28 EUR.

2. Protiv presude u točkama I. i III. izreke žalbu je podnio umješač na strani tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 378,86 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

6. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP -a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

7. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 1.698,53 EUR koji iznos je tužitelj isplatio s osnove štete na vozilu svojeg osiguranika, nastale u prometnoj nezgodi 31. srpnja 2021. na ŽC 6025, dionica Obrovac - Kaštel Žegarski - Ervenik, zbog naleta tog vozila na divljač (srnu). Prvostupanjski sud je utvrdio spornim je li prometna nesreća uzrokovana krivnjom vozača, je li tuženik odgovoran za predmetnu prometnu nesreću i visinu isplaćene imovinske štete.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni štetni događaj nastao udarom osiguranog vozila u srnu koja je iskočila iznenadno na prometnicu, dok tuženik nije dokazao da je do štetnog događaja došlo krivnjom vozača niti da bi njegova odgovornost bila isključena zbog odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom. Stoga je zaključio da je tuženik odgovoran za štetu sukladno odredbi članaka 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) te da tužitelj ima pravo regresno potraživati isplaćenu štetu prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Slijedom toga je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 1.592,67 EUR, koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku, sa zateznim kamatama prema odredbi članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a. Budući da tužitelj potražuje isplatu iznosa koji prelazi taj isplaćen iznos, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan zahtjev za isplatu iznosa od 102,86 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

9. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da javna cesta nije dio lovišta te da u vrijeme nastanka štetnog događaja u blizini nije bilo provođenja lova zbog čega je zahtjev neosnovan sukladno odredbi članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu, kao specijalnog propisa. Smatra da je prvostupanjski sud odredio i pogrešan tijek zateznih kamata.

10. Donošenjem pobijane presude nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju žalitelj posebno ukazuje svojim žalbenim navodima. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

11. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u odnosu na spornu odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač primijenio materijalno pravo.

12. Odredbom članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL) propisano je da se za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara na sljedeći način:

- vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi,

- lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

13. U konkretnom slučaju nesporna je činjenica da šteta nije nastala zbog provođenja lova.

14. Suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja okolnost na koju upire žalitelj da je odgovornost lovoovlaštenika isključena jer šteta nije nastala u lovištu, već u naseljenom mjestu i na prometnici gdje nije dozvoljeno ustanovljavanje lovišta. Naime, iz odredaba mjerodavnih propisa, kako Zakona o lovstvu, tako i Zakona o obveznim odnosima, ne proizlazi da bi odgovornost lovoovlaštenika bila ograničena samo na štete naleta od divljači isključivo na području lovišta, te da u prilog tome upućuju i odredbe Zakona o lovstvu prema kojima gospodarenje lovištem i divljači obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova (članak 1. stavak 2. ZL-a), kao i mjere koje je, radi sprečavanja nastanka štete od divljači dužan provoditi lovoovlaštenik (članak 77. stavak 1. ZL-a).

15. Slijedom toga pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o šteti koju je nanijela divljač u pokretu i koja se smatra opasnom stvari u smislu odredbe članka 1045. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da se odgovornost lovoovlaštenika za nastalu štetu, pa tako i tuženika kao njegovog osiguratelja, ocjenjuje s osnove odredbe članka 76. stavka 2. ZL-a i odredaba Zakona o obveznim odnosima koji propisuju objektivnu odgovornosti (dakle odgovornost bez obzira na krivnju) za imatelja opasne stvari budući da je odredbom članka 80. stavka 6. ZL -a propisano samo da lovoovlaštenik odgovara za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, no ne uređuje situacije, kakva je i predmetna, ako šteta nije nastala zbog provođenja lova.

16. Dakle, kako odredbama Zakona o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo kada se nije provodio lov (jer propisuje samo jedan slučaj objektivne odgovornosti lovoovlaštenika za štetu - ako je šteta nastala zbog provođenja lova), tada valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao lex generalis kojima se uređuje odgovornost za štetu od opasne stvari jer i u drugim slučajevima kada se divljač kreće cestom (ali pri tome se ne obavlja lov divljači) ta divljač i dalje predstavlja opasnu stvar. Tako i prema praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Pž-146/2023, Pž-2418/2023, Pž-4769/2024, Pž-3147/2025).

17. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019., između ostalog, naveo sljedeće: „14.1. Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama. Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača. Polazeći do ovlaštenja zakonodavca da mijenja modele pojedinih zakonskih instituta, posebice na području gospodarskih odnosa, Ustavni sud ne nalazi da je postojeće zakonsko rješenje iz članka 80. stavka 6. ZL-a nesuglasno s člankom 3. Ustava odnosno nije nesuglasno načelu izvjesnosti pravne norme jer je osporena norma dostatno određena, precizna i dostupna kako bi subjekti na koje se primjenjuje mogli prilagoditi svoje postupanje. Dakle, odštetna odgovornost nije isključivo na vozaču ili lovoovlašteniku jer je za određivanje odštete potrebno ispitati ponašanje lovoovlaštenika, vozača i oštećenika u svakom konkretnom slučaju.”

18. Slijedom navedenog, premda je odredbom članka 80. stavka 6. ZL -a propisano da je lovoovlaštenik odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, u slučaju kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov (i ako je vozač upravljao vozilom sukladno propisima kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, a što je u ovom predmetu nesporno), činjenica što se u vrijeme nastanka prometne nezgode (i štete) nije provodio lov ne znači da lovoovlaštenik (tuženik) ne može odgovarati za štetu. Naprotiv, upravo zbog toga što je divljač koja se kreće na javnoj cesti opasna stvar (da je divljač koja se kreće cestom opasna stvar proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004. i Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008.), to u slučaju kada je do štete nastale u lovištu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a u vezi s odredbom članka 76. stavka 2. ZL-a, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu odredbe članka 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Međutim, tuženik to u ovom sporu nije dokazao, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

19. Prema tome, tuženik je kao lovoovlaštenik lovišta u konkretnom predmetu odgovoran za nastanak štete nastale na motornom vozilu osiguranom kod tužitelja neovisno od toga što šteta nastala tužiteljevom osiguraniku nije nastala zbog provođenja lova, a ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika za štetu iz članka 1067. ZOO-a.

20. Neosnovano žalitelj žalbom osporava i tijek zateznih kamata. Prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Odredbom članka 1086. ZOO -a propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. S obzirom na to da je tužitelj nesporno isplatio iznos naknade štete 31. kolovoza 2021., tužitelj ima pravo na zatezne kamate od prvog sljedećeg dana nakon obavljene uplate kao što je to tužitelj tražio u tužbenom zahtjevu.

21. Slijedom svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatu iznosa od 1.592,67 EUR na ime nastale štete na vozilu tužiteljevog osiguranika u predmetnom štetnom događaju sa zateznim kamatama prema odredbi članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO -a po stopi propisanoj za ostale odnose.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju žalitelj ne ističe posebne žalbene razloge, već je uopćeno pobija zbog žalbenih razloga kao i odluku o glavnoj stvari, je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a).

23. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Sutkinja

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak