Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-291/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-104/2025-8 od 19. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-104/2025-8 od 19. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja presuđeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 8. Ugovora o stambenom kreditu br. 9915980448, sklopljenog dana 16.04.2014. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,00 % (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.“

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4 da tužitelju KŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 300,00 eura (tristo eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 26.04.2014. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana. III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 176,55 eura (sto sedamdeset šest eura i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim 19. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdnja da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna nije utemeljena. Formularni ugovori dijele se na adhezijske ugovore, standardizirane ugovore i opće uvjete poslovanja. Temeljna razlika između adhezijskih i standardiziranih ugovora jest u tome što kod standardiziranih ugovora strana koja je sastavila ugovor može pristati na prilagodbu predloženih uvjeta, dok kod adhezijsk ih ugovora prevladava 'uzmi ili ostavi' načelo. Čak i ako je tuženik koristio ugovore s unaprijed utvrđenim uvjetima, to ne znači da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, jer se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u Ugovoru o kreditu jasno propisuje da se ista naplaćuje neposredno prije isplate kredita u iznosu 1,00% od iznosa kredita. Neprihvatljivo je tvrditi da bi navedena odredba, mogla biti nerazumljiva ili teško uočljiva za tužitelja. Odredbe su u Ugovoru jasno postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama. Tužitelj nije niti jednim dokazom dokazao tvrdnju da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti dokazao da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaja. Ništetnost odredbi Ugovora o kreditu nije ni moguće utvrđivati, jer čak i da se o spornim odredbama Ugovora nije pregovaralo, navedene odredbe koje su jasne. Nije proveden niti jedan dokaz koji bi podupirao zaključak suda da se radi o formularnom ugovoru . Sud zanemaruje činjenicu da je tužitelj svojom voljom pristao na uvjete tuženika za davanje kredita, kao i plaćanje sporne naknade, pa je presuda utemeljena na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 t. 11. u vidu proturječnosti izreke presude razlozima presude. Neosnovano je odbijen tuženikov prigovor zastare jer da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora je počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora . Sudovi su dužni suditi na temelju zakona, a ne kreirati pravo, kao što je to učinio VSRH spomenutim mišljenjem, što predstavlja miješanje sudbene vlasti u zakonodavnu vlast. Sud je prihvatio mišljenje VSRH o tijeku zastare kao posljedice ništetnosti ugovora, tj. da je zastara počela teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je pogrešna odluka vezano za početak tijeka zatezne kamate. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pobijanom presudom došlo je do pogrešne primjene odredbi čl. 154. Zakona o parničnom postupku u vezi s naknadom parničnih troškova tuženiku, jer je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev te u cijelosti dosuditi troškove postupka tuženiku, a posebno je pogrešno tužitelju priznao iznos od 26,56 eura. Priznanje troška sudske pristojbe tužitelju bilo je pogrešno, jer je isti oslobođen plaćanja svih sudskih pristojbi u ovom postupku. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 1,00 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara

- da nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu 4. prosinca 2025. naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu

- da tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužitelja, pa je utvrđeno da je naknada u iznosu od 300,00 eura plaćena tuženiku

- da je iz Ugovora o stambenom kreditu broj: 9915980448 utvrđeno da je čl. 8. navedenog ugovora ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva banka (tuženik) obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1% (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu nitko od djelatnika banke nije ostavio mogućnost pregovaranja u vezi bilo koje odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i članka 8. Ugovora

- da mu je djelatnik banke samo prikazao kolika će mu biti rata kredita

- da mu je ostavljena isključivo mogućnost uzmi ili ostavi prilikom realizacije kredita

- da je sklopio Ugovor o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 30.000,00 eura

- da je tuženik prilikom isplate kredita 25. travnja 2014. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 300,00 eura

- da se o ugovornim odredbama za tzv. "ulaznu naknadu" nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja

- da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga

- da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu

- da je tuženik istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja

- da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva

- da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da su odredbe u Ugovoru jasno postavljene i smještene na vidljivo mjesto

- da tužitelj nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru

- da sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi

- da o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade

- da je sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati

- da je utvrđeno da je tužitelj imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za otplatu ranije realiziranog stambenog kredita i adaptaciju nekretnine

- da je na tuženiku bio teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade

- da to tuženik to nije dokazao, već suprotno iz iskaza tužitelja je utvrđeno da se nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita

- da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu

- da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor

- da je predmetnom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja

- da tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade

- da je prvostupanjski sud utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 49. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 8. Ugovora o stambenom kreditu, te da je sukladno članku 52. i 55. ZZP-a ništetna

- da je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom

- da je nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 25. travnja 2014. u iznosu od 300,00 eura, pa na taj iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade)

- da je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare

- da je čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti

- da u odnosu na zahtjev za isplatu da se radi o restitucijskom zahtjevu

- da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Nesporno je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,00% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužen ik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 300,00 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

16. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), pa nije osnovan niti prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita, jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23). Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, osim za pristojbu, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

18. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da su tužitelju neopravdano priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer da su prema čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23) plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Ovo stoga jer predmetni postupak nije pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

19. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu suda prvog stupnja.

20. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina