REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-821/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1330/2023 od 15. prosinca 2025., dopunjene odlukom toga suda i poslovnoga broja od 14. siječnja 2026. i ispravljene rješenjem toga suda i poslovnoga broja od 14. siječnja 2026., te o žalbi tuženika protiv dopunske presude i rješenja o ispravku toga suda i poslovnog broja od 14. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1330/2023 od 15. prosinca 2025., dopunjena odlukom toga suda i poslovnog broja od 14. siječnja 2026. i ispravljena rješenjem toga suda i poslovnog broja od 14. siječnja 2026., u točkama I., II., III. i IV. izreke.
II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1330/2023 od 14. siječnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1330/2023 od 15. prosinca 2025. u točki II. izreke u odnosu na iznos od 2.240,90 eura sa zateznim kamatama i u točki IV. izreke.
II. Uvažava se tuženikova žalba, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1330/2023 od 15. prosinca 2025. u točki II. izreke u preostalom dijelu i rješava:
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava prigovora od 25. kolovoza 2023. protiv rješenja o pristojbi u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama kao neosnovan.
III. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1330/2023 od 15. prosinca 2025. u točki III. izreke u odnosu na iznos od 1.409,10 eura sa zateznim kamatama.
IV. Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1330/2023 od 15. prosinca 2025. u točki III. izreke u preostalom dijelu i rješava:
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ispravku od 14. siječnja 2026.
VI. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 612,50 eura kao neosnovan.
VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 1.106,80 eura kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je (ispravljenom i dopunjenom) pobijanom presudom presudio:
„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 028-50-4844650 sklopljenog 25. travnja 2008. između korisnika kredita SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, solemniziranog 26. travnja 2008. kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, Poljička 27, br. OU-12053/08, a koja u dijelu čl. 7. glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.
II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 028-50-4844650 sklopljenog 25. travnja 2008. između korisnika kredita SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, solemniziranog 26. travnja 2008. kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, Poljička 27, br. OU-12053/08, a koja: u čl. 3.
3./treće/NAKNADA 3.70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.907,15 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine dijelove iznosa glavnice po stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana. (stope zateznih kamata su dodane rješenjem o ispravku).
IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 394,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. travnja 2008. do isplate po stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana. (dodano dopunskom presudom).
Pobijanim dijelom rješenja naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.490,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.534,10 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke). Odbijen je u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka (točka IV. izreke).
2. U obrazloženju je navedeno da iz Ugovora o kreditu broj 028 -50-4844650 (list 9.-13. spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije ni obrtnik niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, razvidno je i da je svrha ugovora bila namjenska odnosno da se radilo o kreditu za kupnju vozila. Nadalje, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. lipnja 2023. (list 14. -19. spisa), proizlazi da je BI ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2.). Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, prenosive su, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU u presudama poslovni broj: C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenog 2020.). Nadalje, presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom I. njezine izreke, utvrđeno je, između ostaloga, da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovornog odnosa potrošač BI dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora koji se odnosi na plaćanje ulazne naknade, valja napomenuti kako je u svom iskazu danom na okolnost mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, o pružanju informacija o mogućim rizicima te na okolnost statusa potrošača, svjedok BI navela da je ona osobno plaćala rate kredita te da nije bila svjesna odredbe o naknadi za obradu kredita. U odnosu na osporenu visinu utuženog potraživanja, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću, i to na okolnost preplaćenog iznosa kredita s time da je vještaku dano u zadatak da izračuna razliku između iznosa pojedinih uplata izvršenih od strane korisnika kredita po predmetnom Ugovoru u kunskoj protuvrijednosti za CHF po tečaju tuženika koji je bio važeći na dan plaćanja i dužnih iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti za CHF po tečaju tuženika koji je bio važeći na dan sklapanja Ugovora te da utvrdi točan datum i iznos neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i da se očituje i na okolnost izračuna tzv. negativne razlike odnosno novčanog iznosa u EUR u razdoblju kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita. Tako je prvostupanjski sud iz provedenog vještačenja utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.907,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Nadalje, tuženik je korisnici kredita 28. travnja 2008. obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 394,47 EUR (konvertirani iznos) u skladu s člankom 3. predmetnog Ugovora. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241 . Zakona o obveznim odnosima. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., dakle , unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, razvidno je kako utuženo potraživanje nije u zastari.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja u točki III. njegove izreke. Navodi da su njegovi podnesci od 14. lipnja 2024., 3. travnja 2025. i 22. travnja 2025. sastavljeni isključivo kao očitovanja na tuženikove podneske, a kao takvi su također apsolutno bitni za vođenje postupka jer tužitelj i u njima iznosi činjenice i navode kojima se očituje na tuženikove podneske, a na koje je tužitelj bio primoran odgovoriti. Tužitelj tijekom cijeloga postupka niti jednom nije prvi samostalno fabricirao podneske, nego je svaki njegov podnesak bio isključivo očitovanje na navode koje bi tuženik iznio u određenom podnesku. Nesvrsishodno je da sud ne priznaje ovakve podneske tužitelja. Traži od suda da mu se dosudi nadoknada troška za zastupanje na ročištu za objavu presude i to u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova po iznosu 1 bod = 2,00 EUR) + 25% PDV. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 612,50 eura.
4. Tuženik presudu pobija u točkama I., II., III. i IV. izreke i to zbog svih zakonom dopuštenih razloga, a rješenje pobija u točkama II. i IV. izreke i to zbog svih zakonom dopuštenih razloga. Naslovni je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u vezi s čl. 186.c ZPP-a. Naslovni sud smatra da tužiteljeva tražbina s osnove ulazne naknade dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka. Prihvaćanjem takvog stajališta naslovni je sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, što naslovni sud nije učinio, niti obrazlaže zašto nije učinio. Naslovni sud pobijanu presudu temelji na primjeni odredbe čl. 502.c ZPP-a koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju. U smislu učinka utvrđenja iz kolektivnog postupka pokrenutog tužbom tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka mogu se primijeniti isključivo odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a ne čl. 502.c ZPP-a. Naslovni sud smatra da novčana tražbina potrošača nije strogo osobna, odnosno da se može slobodno prenositi, s čime se tuženik ne slaže. Korisnik kredita je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF. Tuženik je na te okolnosti dostavio isprave u spis (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i zahtjev za kredit korisnika kredita). Zaključak naslovnog suda o nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi se ne može ispitati jer naslovni sud ne daje nikakve razloge o zasebnim pretpostavkama nepoštenosti. Neosnovano je naslovni sud tužitelju dosudio trošak prigovora od 25. kolovoza 2023. s obzirom da tuženik nikada nije predmetni prigovor zaprimio stoga se ne može smatrati nužnim za vođenje postupka ako tuženiku nije niti dostavljen. Tuženik pretpostavlja da se radi o prigovoru na plaćanje sudske pristojbe, a što ponovno ne može biti trošak koji može pasti na teret tuženika. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 553,40 eura.
5. Pobijana dopunska presuda glasi:
„I. Dopunjuje se izreka presude ovog suda poslovni broj P-1330/2025 od 15. prosinca 2025. na način:
- da se iza točke III. izreke dodaje točka IV. izreke koja glasi:
„IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 394,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. travnja 2008. do isplate po stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
II. Točka IV. izreke presude poslovni broj P-1330/2025 od 15. prosinca 2025. postaje točka V. izreke presude.“
6. Pobijano rješenje o ispravku glasi:
„I. Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj P-1330/2023 od 15. prosinca 2025. i to na način da se u točci III. izreke nakon iznosa od „216,05 EUR od 7. svibnja 2015. do isplate“ dodaje: „po stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.“
II. Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj P-1330/2023 od 15. prosinca 2025. i to na način da u točci IV. izreke, tako da umjesto: „... točkom I. izreke ove presude.“
ima pravilno pisati: „točkom III. izreke ove presude.“
7. Tuženik podnosi žalbu protiv dopunske presude i rješenja o ispravku iz, u bitnom, istih razloga kao i žalbu protiv presude. Traži naknadu troška tog žalbenog postupka u iznosu od 553,40 eura.
8. Odgovora na žalbe nije bilo.
9. Pobijana presuda i rješenja ispitani su na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
10. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 028-50-4844650 kojim je ugovoreno da se dio glavnice kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. gore navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da naknada iznosi 3,70% od iznosa kredita, da je jednokratna te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi odredbe Ugovora o kreditu kojom je obveza vraćanja kredita vezana uz kretanje tečaja kune u odnosu na tečaj valute CHF u iznosu od 3.907,15 EUR te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi naplaćene ulazne naknade (394,47 EUR), sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
11. Neosnovani su svi tuženikovi žalbeni navodi u pogledu dijela pobijane presude koja se odnosi na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF i, posljedično tome, na isplatu iznosa od 3.907,15 EUR, pa tako i navodi da odredba čl. 502.c ZPP-a nije primjenjiva u konkretnom slučaju, da pobijana presuda nije dostatno obrazložena i da odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije nepoštena. Naime, prvostupanjski sud je detaljno obrazložio pobijanu presudu, pravilno se pozvao na presudu prvostupanjskog suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i s njom u vezi na odredbu čl. 502.c ZPP-a, pravilno ocijenio da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, te je taj dio presude u skladu s ustaljenom praksom i ovog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
12. Neosnovani su svi tuženikovi žalbeni navodi i u pogledu dijela pobijane presude koja se odnosi na utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za obradu kredita (ulaznoj naknadi) i, posljedično tome, na isplatu iznosa od 394,47 EUR.
13. Naime, neosnovano tuženik drži da se u konkretnom slučaju radi o tražbini čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima. Tražbina koja je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.
14. Neosnovani su u odnosu na naknadu za obradu kredita i tuženikovi žalbeni navodi da se pobijana presuda ne može ispitati i da nisu obrazloženi razlozi zašto su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, jer iz sadržaja obrazloženja pobijane presude, s kojim je i u tom dijelu suglasan i ovaj sud, proizlazi upravo suprotno. Pravilno je prvostupanjski sud obrazložio i zašto je prihvatio iskaz svjedokinje, korisnice kredita SI. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude uzeo u obzir i ostale mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača te je pobijana presuda i u tom dijelu u skladu s ustaljenom praksom i ovog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
15. Pobijana presuda je sukladna ustaljenoj praksi i ovog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske i u pogledu tijeka zatezne kamate i ocjene prigovora zastare, s čim u vezi tuženik pogrešno smatra da se datumi dospijeća tražbine i početka tijeka zastare uvijek podudaraju.
16. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke presude.
17. Tuženik u žalbi protiv dopunske presude i rješenja o ispravku, u bitnom, iznosi iste razloge kao i u žalbi protiv presude, pa su i ti razlozi neosnovani. Nadalje, dopunska presuda donesena je pravilnom primjenom čl. 339. i čl. 340. ZPP -a, a rješenje o ispravku pravilnom primjenom čl. 342. ZPP-a.
18. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke presude i točki V. izreke rješenja.
19. Neosnovana je tuženikova žalba protiv odluke o trošku u odnosu na iznos od 2.240,90 eura, a u tom dijelu tuženik odluku o trošku niti ne osporava obrazloženo. No, osnovano tuženik navodi da nije dužan naknaditi tužitelju trošak sastava prigovora od 25. kolovoza 2023. protiv rješenja o pristojbi u iznosu od 250,00 eura, i to ni primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a niti primjenom čl. 156. ZPP-a.
20. Neosnovana je tužiteljeva žalba protiv odluke o trošku u odnosu na iznos od 1.409,10 eura jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da trošak sastava tužiteljevih podnesaka od 14. lipnja 2024., 3. travnja 2025. i 22. travnja 2025. nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, i to neovisno o tome što se tužitelj njima očitovao na navode tuženika. Osnovana je tužiteljeva žalba u odnosu na iznos od 125,00 eura jer mu i sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku i sukladno odredbi Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) pripada pravo na trošak zastupanja na ročištu radi objave presude.
21. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka jer ni u jednoj žalbi nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka jer je uspio sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu.
22. Zato je, primjenom čl. 380. t. 2. i 3. i čl. 166. st. 1. ZPP -a, odlučeno kao u preostalom dijelu izreke rješenja.
Zagreb, 14. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Pustijanac
