Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-1111/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Hrvoju Joviću, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Polet d.o.o. Vinkovci, Trg kralja Tomislava 1, OIB: 49026633125, zastupan po Igoru Plavšiću, odvjetniku Iz Vinkovaca, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru pod posl. br. Pr- 82/2017 od 07. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Vukovaru pod posl. br. Pr-82/2017 od 07. listopada 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim je zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 62.181,00 kn ( 8.250,83 eura ) zajedno sa zateznom kamatom, dok je toč. II) izreke naloženo tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn ( 663,61 eura), a toč. III) izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 7.500,00 kn ( 995,42 eura ).

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a) navodeći u bitnom da je u utuženom periodu od 14.07.2012. do 10.06.2016. bio na snazi ugovor o radu kojim je ugovorno trajanje punog radnog vremena od 40 sati tjedno, dok da je on svaki dan radio više od ugovornih 40 sati tjedno, pa da mu pripada pravo na isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad. Predlaže ukidanje pobijane presude uz vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnijet.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vozača autobusa za isplatom dodatka na plaću za prekovremeni rad za razdoblje od 14.07.2012. do 10.06.2016.

6. Donoseći pobijanu odluku prvostupanjski sud utvrđuje:

- da među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao vozač autobusa od ponedjeljka do petka s početkom od 6,45 sati i završetkom smjene u 17,00 sati,

- da se u konkretnom slučaju, a obzirom na nespornu činjenicu da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kao vozača autobusa, kao lex specialis primjenjuju odredbe Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu ( NN 60/08, 124/10, dalje Zakon o radnom vremenu iz 2008. ) i Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu ( NN 75/13, 36/15 i 46/17, dalje Zakon o radnom vremenu iz 2013. ), a kojim propisima da je u čl. 1. propisano da se istim uređuju radno vrijeme i obvezni odmor mobilnih radnika i vozača u cestovnom prijevozu, vremenu vožnje, prekidima vožnje i razdobljima odmora vozača koji obavljaju cestovni prijevoz tereta i putnika,

- da se sukladno čl. 2. st. 1. i 2. navedenog Zakona o radnom vremenu iz 2008., odnosno čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu iz 2013. isti primjenjuju na mobilne radnike koji sudjeluju u aktivnostima cestovnog prijevoza, vozače, kao i na samozaposlene vozače,

- da sukladno čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu iz 2008., odnosno čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu iz 2013. prosječno tjedno radno vrijeme mobilnih radnika ne smije biti dulje od 48 sati, dok da se maksimalno tjedno radno vrijeme može produljiti do 60 sati, samo ako prosjek od 48 sati nije prekoračen tijekom četiri mjeseca,

- da iz čl. 3. i 5. Zakona o radnom vremenu iz 2008., kao i čl. 6. st. 2. Zakona o radnom vremenu iz 2013, te Direktive 2002/15 EZ proizlazi da su razdoblja dnevnog odmora, odmora, prekida vožnje i stanke (dakle, razdoblja tijekom kojih vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom) isključena iz radnog vremena, kao i da su iz radnog vremena isključena i „razdoblja raspoloživosti“,

- da tužitelj nije dokazao niti osnov, niti visinu tužbenog zahtjeva, a predloženim financijskim vještačenjem da se ne bi moglo utvrditi, obzirom na odredbe Zakona o radnom vremenu iz 2008. i 2013., da li je tužitelj radio duže od prosječnog tjednog radnog vremena od 40 sati.

7. Slijedom navedenog prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

8. Ocjenjujući prvostupanjsku odluku, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. ZPP-a.

9. Međutim osnovani su žalbeni navodi tužitelja da prilikom donošenja odluke prvostupanjski nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje posljedično čemu je pogrešno primjenio materijalno pravo.

10. Među strankama je sporna osnovanost zahtjeva za isplatu s osnove dodataka na plaću za prekovremeni rad, odnosno sporna je primjena materijalnog prava koji se odnosi na definiranje pojma radnog vremena, te posljedično tome i obračun broja sati prekovremenog rada.

11. Iz stanja u spisu nesporno proizlazi:

- da je tužitelj u utuženom periodu bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa temeljem Ugovora o radu od 03.01.2005. i Aneksa ugovora o radu od 01.02.2011.

- da je čl. XII. navedenog Ugovora o radu ugovoreno trajanje tjednog radnog vremena radnika od 40 sati, da je radni tjedan raspoređen u 6 radnih dana od ponedjeljka do subote, te da će radnik koristiti tjedni odmor nedjeljom,

- da je čl. VII. navedenog Aneksa ugovora o radu utvrđeno da radnik ima pravo na osnovnu plaću radnog mjesta i na pripadajuće dodatke,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio od ponedjeljka do petka s početkom u 6,45 sati i završetkom u 17,00 sati,

- da je čl. 14. Kolektivnog ugovora od 01.02.2011. utvrđen pojam radnog vremena na način da je to vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili u drugom mjestu koje odredi poslodavac,

- da je čl. 15. st. 1. navedenog Kolektivnog ugovora iz 2011. utvrđeno da puno radno vrijeme iznosi 40 sati,

- da je čl. 50. navedenog Kolektivnog ugovora iz 2011. utvrđeno da se plaća radnika na radnom mjestu vozača autobusa obračunava na poseban način, da radno vrijeme vozača čini efektivno vrijeme, vrijeme stanke u trajanju od 30 minuta u toku dana, vrijeme rezerve i vrijeme režije,

- da su identične odredbe o pojmu radnog vremena, trajanju punog radnog vremena i posebnog načina obračuna plaće vozača sadržane i u čl. 14., čl. 15. i čl. 50. Kolektivnog ugovora od 24.06.2013., kao i u čl. 14., čl. 15. i čl. 47. Kolektivnog ugovora od 10.07.2015.

12. Iz navedenog proizlazi da su stranke ugovorile puno radno vrijeme od 40 sati, dok je tužitelj u utuženom periodu radio od ponedjeljka do petka s početkom u 6,45 sati i završetkom u 17,00 sati, odnosno duže od ugovorenog punog radnog vremena, a rad koji je duži od punog radnog vremena predstavlja prekovremeni rad.

13. Odredbom čl. 42. st. 1. Zakona o radu ( NN 149/09, 6/11, 82/12 i 73/13, dalje ZR/09 ) propisano je da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Identično je propisano i odredbom čl. 60. Zakona o radu ( NN 93/14, 127/17 , 98/19 , 151/22 , 64/23 , dalje ZR/14 ).

14. Prema citiranoj odredbi čl. 42. st. 1. ZR/09, u radno vrijeme ulazi i vrijeme spremnosti (raspoloživosti), dakle, vrijeme u kojem je radnik spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

15. S druge strane naprijed navedeni Zakoni o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu iz 2008. i 2013. na drugačiji način definiraju pojam radnog vremena.

16. Tako je odredbom čl. 3. toč. 20. Zakona o radnom vremenu iz 2008., odnosno čl. 4. toč. 6. Zakona o radnom vremenu iz 2013. propisano da je "radno vrijeme" vrijeme od početka do završetka rada, tijekom kojeg se mobilni radnik nalazi na svom radnom mjestu, na raspolaganju poslodavcu te obavlja svoje poslove, s time da se u radno vrijeme ubraja, između ostalog i vrijeme tijekom kojeg mobilni radnik ne može slobodno raspolagati svojim vremenom te mora biti na svom radnom mjestu, spreman poduzeti svoje uobičajene poslove, pri čemu su neki poslovi vezani uz dežurstva, posebno tijekom vremena čekanja na utovar ili istovar, kada vrijeme trajanja nije unaprijed poznato prije polaska ili prije početka trajanja dotičnog razdoblja.

17. Nadalje odredbom čl. 3. toč. 21. Zakona o radnom vremenu iz 2008., odnosno čl. 4. toč. 7. Zakona o radnom vremenu iz 2013. definirano je da su "razdoblja raspoloživosti" ona razdoblja koja se isključuju iz radnog vremena, a znače razdoblja tijekom kojih mobilni radnik ne mora ostati na svom radnom mjestu, ali mora biti na raspolaganju za sve pozive kao bi počeo ili nastavio voziti ili obavljati druge poslove, a koja ne uključuju razdoblja stanke i odmora. Razdoblja raspoloživosti uključuju posebno razdoblja tijekom kojih mobilni radnik prati vozilo koje se prevozi trajektom ili vlakom te razdoblja čekanja na graničnim prijelazima ili zbog zabrane prometovanja. Razdoblja i njihovo predviđeno trajanje moraju mobilnom radniku biti poznati unaprijed, odnosno, prije polaska ili neposredno prije stvarnog početka utvrđenog razdoblja, ili pod općim uvjetima dogovorenim između socijalnih partnera i/ili u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim zakonodavstvom.

18. Iz navedenog proizlazi da su prema naprijed citiranim odredbama Zakona o radnom vremenu iz 2008. i iz 2013. „razdoblja raspoloživosti“ ona razdoblja koja se isključuju iz radnog vremena i ne ulaze u radno vrijeme, te ne ulaze niti u obračun prekovremenih sati.

19. Također Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 04.11.2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena u čl. 2. toč. 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

20. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je zauzeo stav da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o radnom vremenu iz 2008. i iz 2013. jer da navedeni propisi predstavljaju lex specialis u odnosu na opću odredbu o radnom vremenu čl. 42. st. 1. ZR/09.

21. Međutim po stavu ovog drugostupanjskog suda u odnosu na sporno pravno pitanje da li se u konkretnom slučaju primjenjuje na pojam radnog vremena definicija iz ZR-a ili definicija iz Zakona o radnom vremenu, potrebno je uzeti u obzir svrhu donošenja ta dva zakona. Tako je odredbom čl. 1. ZR/09 propisano da se tim zakonom uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj, dok je s druge strane odredbom čl. 1. st. 2. Zakona o radnom vremenu iz 2008. propisano da je svrha tog zakona poboljšavanje uvjeta rada i sigurnosna zaštita osoba koje obavljaju mobilnu djelatnost cestovnog prijevoza i vozača, podizanje razine sigurnosti cestovnog prijevoza i izjednačavanje uvjeta tržišnog natjecanja, kao i promicanje poboljšanog nadzora. Isto tako je odredbom čl. 2. Zakona o radnom vremenu iz 2013. utvrđeno da se tim zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzimaju navedene Direktive EZ Europskog parlamenta ( Direktiva 2002/15, Direktiva 2006/22 i dr. ), prema čijim uvodnim dijelovima je svrha njihova donošenja da se utvrde konkretnije odredbe o radnim satima u cestovnom prijevozu kojima bi se osiguravala sigurnost prijevoza, te zdravlje i sigurnost uključenih osoba.

22. Dakle, primarna svrha navedenih Zakona o radnom vremenu iz 2008. i iz 2013. nije uređenje radnih odnosa vozača glede njihovih prava koja se tiču materijalnih davanja, već prije svega poboljšavanje njihovih uvjeta rada i sigurnosti cestovnog prijevoza. Stoga navedeni propisi u pogledu isplate dodatka na plaću za prekovremeni rad ne predstavljaju lex specialis u smislu odredbe čl. 1. ZR/09 i ZR/14.

23. Stoga se naprijed citirano značenje radnog vremena u smislu Zakona o radnom vremenu iz 2008. i iz 2013. ne odnosi na isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad. Na navedeno ukazuje i činjenica da je naprijed citiranom odredbom čl. 3. toč. 21. Zakona o radnom vremenu iz 2008., odnosno čl. 4. toč. 7. Zakona o radnom vremenu iz 2013. izričito propisano da razdoblja raspoloživosti dakle, u razdoblja koja se isključuju iz radnog vremena i ne ulaze u radno vrijeme, ulaze i razdoblja kada mobilni radnik prati vozilo koje se prevozi trajektom ili vlakom, te razdoblja čekanja na graničnim prijelazima ili zbog prometovanja. Kada bi se navedena odredba primijenila na isplatu plaće ili pak naknadu za prekovremeni rad, to bi značilo da vozači koji čekaju na graničnim prijelazima ili se prevoze uz vozilo trajektom ili vlakom zapravo, pravno gledajući, uopće ne obavljaju rad u radnom vremenu, što bi bilo potpuno nelogično i neprihvatljivo.

24. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, to će u nastavku postupka sud, uvažavajući iznijeta stajališta ovog drugostupanjskog suda, potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje, odnosno provesti predložene dokaze i potom donijeti novu zakonitu odluku, te odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku.

25. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci, 14. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec