Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-1174/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Zinke Bulka članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, Područna služba Varaždin, Kolodvorska 20c, protiv tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, Glavni ured Varaždin, Optujska 25, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-152/2019-66 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-152/2019-66 od 4. travnja 2025.
Obrazloženje
1 . Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.432,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2019. do isplate, te sa zahtjevom za naknadu parničnog troška. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2025., do isplate.
2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupanja da pobijanu odluku preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici CC u razdoblju od 1. srpnja 2015. do 30. rujna 2019. u iznosu od 15.432,15 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, budući da je ista zadobila ozljede izvan rada kao posljedicu prometne nezgode od 17. travnja 2010. za koju odgovara osiguranik tuženika.
5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, žalitelj ističe proturječnost razloga presude, osobito u odnosu na utvrđenja iz točaka 14. i 16. obrazloženja. Ovaj sud primjećuje da u obrazloženju presude doista postoji nedosljednost u dijelu u kojem prvostupanjski sud, nakon pravilnog navođenja sadržaja nalaza i mišljenja vještaka prema kojem bi invalidska mirovina u slučaju ozljede na radu bila veća od stvarno isplaćene mirovine, u daljnjem tekstu očitom omaškom navodi suprotno. Međutim, navedeno ne čini presudu nerazumljivom niti onemogućuje njezino ispitivanje, budući da iz cjelokupnog sadržaja spisa, a osobito iz nalaza i mišljenja vještaka te očitovanja stranaka, nedvojbeno proizlazi odlučna činjenica da bi invalidska mirovina u slučaju ozljede na radu bila veća od stvarno isplaćene mirovine. Stoga se radi o određenoj nespretnosti u formulaciji obrazloženja koja nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. U postupku je utvrđeno da je osiguranica tužitelja CC stradala u prometnoj nesreći 17. travnja 2010. za koju je odgovoran osiguranik tuženika GC, koji je upravljao osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka]. Nije sporno među strankama da je CC uslijed ozljeda zadobivenih u nesreći tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu s osnova ozljede izvan rada 100%, a na temelju priznatog prava na invalidsku mirovinu, tužitelj joj je u razdoblju od 1. srpnja 2015. do 30. rujna 2019. isplatio iznos od 15.432,15 eura.
8. Provedenim financijskim vještačenjem po vještakinji Jadranki Dejanović utvrđeno je da je tužitelj isplatio CC za utuženo razdoblje invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uslijed ozljede izvan rada u ukupnom iznosu od 15.432,09 eura/116.273,52 kn, dok bi u slučaju ozljede na radu za utuženi period invalidska mirovina iznosila bi 16.275,02 eura/ 122.624,13 kn. Dakle, invalidska mirovina u slučaju ozljede na radu u odnosu na isplaćenu mirovinu zbog ozljede izvan rada bila bi veća za 842,91 eura.
9. Slijedom navedenog, mišljenjem vještaka (koje tužitelj ne osporava) utvrđeno je da bi iznos pretpostavljene invalidske mirovine osiguranice tužitelja određene u slučaju ozljede na radu bio veći od iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici, pa stoga u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2015. do 30. rujna 2019., između isplaćene invalidske i pretpostavljene invalidske mirovine nema razlike u korist tužitelja.
10. Imajući u vidu predmet spora, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je na snazi u vrijeme nastanka štete, dakle u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine čiju naknadu tužitelj potražuje. Slijedom toga, u ovom predmetu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP) i to čl. 27. koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ (takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev- 3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022). Navedeni zakon predstavlja poseban propis (lex specialis) u odnosu na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, budući da na izričit i ograničen način uređuje opseg i granice odgovornosti osiguratelja prema nositeljima socijalnog osiguranja, slijedom čega se u odnosima između stranaka primjenjuje upravo taj zakon.
11. Člankom 27. ZOOP je propisano:
(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.
12. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnove invalidske mirovine, kao što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu. Zato se isplaćena invalidska mirovina u punom iznosu ne može smatrati stvarnom štetom u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP.
13. Suprotno žalbenim navodima, okolnost da prvostupanjski sud nije detaljnije obrazložio razloge zbog kojih nije primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. Naime, sud je detaljno obrazložio razloge primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a iz tog proizlazi da primjena Zakona o mirovinskom osiguranju nije bila relevantna za utvrđivanje postojanja štete u smislu subrogacijskog zahtjeva.
14. Kako prvostupanjski sud provedenim vještačenjem nije utvrdio postojanje štete u smislu odredbe članka 27. st. 3 ZOOP, to je pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
15. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tužitelj, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP, dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Kako u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, a tužitelj glede visine troškova postupka prvostupanjsku presudu određeno ne pobija, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.
16. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Velikoj Gorici 14. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Ankica Jakovina
