Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-419/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Tošev, odvjetnici iz Zagreba, Ilica 253, protiv tuženika Raiffeiesnbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, dovršene 12. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužitelja Ane Tošev, odvjetnice iz Zagreba, te zamjenika punomoćnika tuženika KU, odvjetničkog vježbenika u OD Rožman & Oredić iz Karlovca, po objavi 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I

I.I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovor o kreditu broj: 148-50-4295876 od 01. kolovoza, 2007. godine između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i AU, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana] kao korisnika kredita, AU, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana] kao davatelja osiguranja potvrđenog po Javnom bilježniku Marini Augustinović, V. Nazora 6, Karlovac, pod brojem OV- 15360/2007, dana 01.08.2007. godine, u dijelu odredbi u kojem je ugovoreno da se otplata anuiteta veže uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), i to: Članak 7. Ugovora u dijelu koji glasi: a) „dio glavnice kredita u iznosu CHF 12.452,31 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…..” b). „preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 6.328,77 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća….“

I.II. Nalaže se Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužiteljici AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.211,17 Eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

- 1,83 EUR od 01.02.2008.g.

- 3,40 EUR od 01.03.2008.g.

- 6,07 EUR od 01.04.2008.g.

- 2,05 EUR od 01.05.2008.g.

- 0,46 EUR od 01.06.2008.g.

- 2,42 EUR od 01.07.2008.g.

- 1,39 EUR od 01.10.2008.g.

- 14,30 EUR od 01.11.2008.g.

- 5,65 EUR od 29.11.2008.g.

- 16,65 EUR od 01.01.2009.g.

- 18,34 EUR od 01.02.2009.g.

- 19,10 EUR od 28.02.2009.g.

- 17,00 EUR od 01.04.2009.g.

- 17,40 EUR od 01.05.2009.g.

- 14,18 EUR od 30.05.2009.g.

- 11,81 EUR od 01.07.2009.g.

- 12,44 EUR od 01.08.2009.g.

- 13,69 EUR od 01.09.2009.g.

- 13,58 EUR od 01.10.2009.g.

- 12,32 EUR od 01.11.2009.g.

- 14,69 EUR od 01.12.2009.g.

- 16,59 EUR od 01.01.2010.g.

- 19,29 EUR od 30.01.2010.g.

- 18,67 EUR od 28.02.2010.g.

- 22,34 EUR od 01.04.2010.g.

- 21,64 EUR od 01.05.2010.g.

- 23,00 EUR od 01.06.2010.g.

- 34,74 EUR od 01.07.2010.g.

- 32,32 EUR od 31.07.2010.g.

- 39,70 EUR od 01.09.2010.g.

- 37,15 EUR od 01.10.2010.g.

- 33,05 EUR od 30.10.2010.g.

- 41,71 EUR od 01.12.2010.g.

- 52,72 EUR od 01.01.2011.g.

- 44,92 EUR od 01.02.2011.g.

- 47,66 EUR od 01.03.2011.g.

- 44,18 EUR od 30.03.2011.g.

- 44,80 EUR od 30.04.2011.g.

- 59,56 EUR od 01.06.2011.g.

-61,00 EUR od 30.06.2011.g.

-73,34 EUR od 31.07.2011.g.

-67,00 EUR od 01.09.2011.g.

-2.157,02 EUR od 20.09.2011.g.

pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate obračunatoj po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II

II.I. Utvrđuju se nepoštenim i ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj: 148-50-4295876 od 01. kolovoza, 2007. godine između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i AU, [adresa], 47000 Karlovac, MBG: [jedinstveni matični broj građana] kao korisnika kredita, AU, [adresa], 47000 Karlovac, MBG: [jedinstveni matični broj građana] kao davatelja osiguranja potvrđenog po Javnom bilježniku Marini Augustinović, V. Nazora 6, Karlovac, pod brojem OV- 15360/2007, dana 01.08.2007. godine, u dijelu odredbi u kojem je ugovoreno na netransparentan i neodređen način ugovorena sloboda tuženika da sam odredi visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita i to:

Članak 9. Ugovora u dijelu koji glasi:”Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”

II.II. Nalaže se Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužiteljici AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 227,38 Eur-a na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.09.2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate obračunatoj po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužiteljici AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi i prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.638,78 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate obračunatoj po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom dana 01. kolovoza 2007. godine zaključila Ugovor o kreditu broj: 148-50-4295876, za kredit u iznosu od 18.781,08 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U id. Ugovoru je ugovorena tijekom postojanja obveze redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, s time da je temeljem Odluke o kamatnim stopama na dan sklapanja ugovora ista iznosila 5,49 % godišnje. Također je ugovorena kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15.00% godišnje, promjenjiva, koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje korisnik kredita duguje. Pri tom je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Kreditora na dan plaćanja za CHF, s ugovorenim rokom otplate kredita 60 mjeseci i s rokom korištenja kredita do 30. studenog 2007.g. Kredit je bio namjenski i korišten za kupnju automobila te je otplaćen je u cijelosti. Tužiteljica napose ističe da je redovna kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, na način da dakle o istim odredbama nije postojala mogućnost pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom t.j. s tužiteljicom kao korisnicom kredita. Tužiteljica prigovara i da ju tuženik kao trgovac prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je, kako dalje navodi, tuženik postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 93/03, dalje u tekstu: ZZP), a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima. Sklapanjem navedenog ugovora s tužiteljem tuženik je kako dalje ističe povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je dakle ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu bila promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnikom kreditnih usluga kao potrošačem-tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluke tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. To je pak za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i ovdje tužitelja.

1.1. U nastavku tužiteljica obrazlaže:

„Unošenjem nepoštenih i ništetnih odredbi kako o jednostranoj izmjeni kamatne stope od strane tuženika, tako gdje je i ugovorena valuta kojim je vezana glavnica za CHF bez suglasnosti i pregovaranja s tužiteljem, ostala je nepoznata konačna cijena kredita koju tužitelj kao korisnik usluge mora platiti, ne samo prilikom sklapanja ugovora o kreditu, već i tijekom otplate istog kroz anuitete, pa do same konačne isplate kredita.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donijeta u postupku po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom u dijelu koji je postao pravomoćan je utvrđeno da se je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, tako gdje je i ugovorena valuta kojim je vezana glavnica za CHF, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje odredba su kao takva ništetne, a kako je to navedeno u gore istaknutoj Presudi, a koja je donesena u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač. Tužitelj isto tako ističe da se navedena presuda odnosi na sve ugovore o kreditu (CHF; EUR; HRK…) u kojima su unijete odredbe o tome da banka ima pravo svojom odlukom jednostrano mijenjati visinu kamatne stope bez ikakvih objektivnih kriterija. Pravomoćnom presudom, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14, naloženo je ovdje tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njegovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima mu se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Pravomoćno je utvrđeno kako je tuženik protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09: dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, članak 322., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

Budući da se predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja i razdoblje u odnosu na koji se traži pravna zaštita ima primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije, valja napomenuti i da je identičan stav zauzet u predmetima Suda Europske unije br. C-472/10 i C-26/13. U predmetu suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, a povodom zahtjeva Nacionalnog suda upućenog tom sudu vezano za pitanje (ne)poštene ugovorne odredbe u smislu čl. 3. st. 1. i 3. Direktive 93/13 koja dopušta mogućnost jednostrane izmjene pojedinih ugovornih odredbi, neovisna odvjetnica tog suda prof. dr. A izrazila je pravno shvaćanje prema kojemu ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi.

Sud Europske unije u presudi posl. Br. C-26/13 od 30.04.2014. godine povodom zahtjeva mađarskog suda o tumačenju odredbe čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ zauzeo je stajalište kako treba tumačiti navedenu odredbu te između ostalog navodi da ugovorna odredba potrošača ne mora biti samo gramatički razumljiva tj. objašnjava da bi potrošaču tužitelju morali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope.

Slijedom navedenog, tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem, postupao suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03, a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama ZZP 07 i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima.

Odredbe ugovora ne smiju sadržavati skrivene zamke, a čestitost u poslovanju nalaže da pružatelj usluge ne smije steći korist zbog toga što je potrošač potrebit niti smije steći prednost zbog nedostataka iskustva potrošača ili zbog slabog pregovaračkog položaja.“

1.2. Nastavno tužiteljica navodi:

„Nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka to jest od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača čitavo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kad su ugovorene pa nadalje, što sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene.

Nedvojbeno je da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, a temeljem prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, te zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj naglašava kako je tuženik jednostrano sastavio ugovor te obrazac dao na potpis tužitelju koji nije imao mogućnosti niti prava pregovarati o pojedinim odredbama, a posebno nije imao nikakvih uvida niti utjecaja na sporne odluke tuženika.“

1.3. I nastavlja:

"4. Primjenom materijalnog prava, razvidno je da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, a temeljem prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu, obvezuju kao i ove.

Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

Prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a prema članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Odredbom članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili Prema članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.“

1.4. Nadalje iznosi:

„ Predmetni ugovor o kreditu ništetan je u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu uz primjenu švicarskog franka iz istih razloga koji se odnose i na promjenjivost kamatne stope. Ugovorne odredbe iz sklopljenog ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka nisu bile jasne i razumljive za tužitelja, a time ni poštene, sve u smislu odredbe čl. 81. -88. ZZP/03, kasnije čl. 96.-102. ZZP. U odnosu na ovdje tužitelja (klijenta) kao potrošača s kojima je sklapala ugovor o kreditu, banka je bila u superiornom položaju, zbog čega se od nje očekivalo savjesno i odgovorno ponašanje, a kojim će se pri sklapanju ugovora s klijentom (ovdje tužiteljem) izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi.

Međutim, tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima isključivo i namjerno prikazivao tužitelju samo pozitivnu stranu predmetnog kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a bez da je ukazao ovdje tužitelju na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju.

Nadalje, tužitelj ističe kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Visoki trgovački sud RH potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak, a kojom odlukom je obuhvaćen i ovdje tuženik, slijedom čega u cijelosti smatramo da je pasivna legitimacija i odgovornost tuženika nesporna. U više naznačenoj presudi utvrđeno je da:

- prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive,

- je logično da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi, osim o kamatama, i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka, uključujući i ovdje tuženika nije u odnosu na osobe i potrošače postupala savjesno, obzirno, pošteno ni moralno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

1.5. Uz to tužiteljica ističe daljnji prigovor:

„Tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužitelja, i to dokazno pisanim putem, kao i o mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj napominje kako je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužitelja koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe. Naime, osoba koja je ugovarala kredit a ovdje tužitelj nema potrebno stručno znanje vezano uz financijske tokove što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranje predmetne odredbe, dok je tuženik financijska ustanova koja se bavi davanjem kredita, te kao profesionalac u poslu ima službu za makroekonomske analize i mogao je predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita te je raspolagao svim potrebnim stručnim znanjima, temeljem kojih je bio u obvezi upozoriti tužitelja na financijske rizike vezane za valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Konačno, tužitelj ističe kako je nesporno da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.“

1.6. U odnosu na pitanje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF kao i kojim je određena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke te pitanje pravnih učinaka Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je donesena u tzv. kolektivnom sporu na postupke individualne pravne zaštite, tužitelj se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br: Rev-18/2018 od dana 26. svibnja 2020. godine u kojem je navedeno slijedeće: „Također treba uzeti u obzir da je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF, kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Nastavno navodi i da je sud u obrazloženju iste odluke naveo i slijedeće: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj REV-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, također jasno izrazio pravno shvaćanje da je u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 41/14 i 110/15, dalje ZPP-a/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st. 1 ZZP-a/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Slijedom toga zaključuje da je odluka donesena u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c. ZPP-a obvezujuća za sud, pa i u konkretnoj pravnoj stvari. Nadalje smatra potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda RH osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (prema čl. 20. st.1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema članku 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnosti i jednakost svih pred zakonom. Imajući u vidu više navedeno tužitelj smatra nepotrebnim, nesvrsishodnim i neekonomičnim provođenje dokaza na okolnost ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF.

1.6. Najzad navodi;

„Navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija, nezakonito i nepošteno primjenjivao neodređenu ugovornu odredbu u članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu, da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost tuženika, te uz uvjete koje mu tuženik odredi, pa je ovdje tužiteljici slijedom toga naplatio i naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 227,38 Eur-a/ 1.713,19 kuna dana 21. rujna 2011. godine, a na što ovdje tužiteljica nije mogla niti pregovarati, a niti utjecati, na koji način je tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 87., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima pozivom na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi toč. 9 Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju "uzmi li ostavi". Tuženik mu nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka prijevremene otplate pa da bi to tužitelj morao naknaditi, a niti mu je objasnio strukturu tih troškova prijevremene otplate. Polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika i o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj, tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te su isti ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno.

Također i u odlukama i presudama Suda EU C-224/19 i C-84/19 je utvrđeno je da su takvi troškovi nepošteni, jer nije objašnjeno za koju konkretnu svrhu su naplaćeni te su neproporcionalni iznosu kredita i konkretnoj usluzi kod ugovaranja kredita.

Iz presude C-84/19:

„97 z prethodno navedenog slijedi da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na nekamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.”

Iz presude C-224/19:

78 U tom pogledu treba uzeti u obzir činjenicu da, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, u skladu sa Zakonom 2/2009, naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Iz toga slijedi da ugovorna odredba koja bi imala za učinak izuzimanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obveze dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev s obzirom na sve odredbe ugovora, nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i, slijedom toga, na njegovu štetu stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.“

1.8. Slijedom svega navedenog tužiteljica zaključuje kako je predmetna ugovorna odredba ništetna jer se radi o odredbi o kojoj se nije pregovaralo i koja je ponuđena potrošaču po principu uzmi ili ostavi, pa je ista uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, a presudama Suda EU C-84/19 i C-224/19 je utvrđeno da je (takva) ugovorna odredba nepoštena ako nije ugovoreno za koju konkretnu svrhu je naplaćena, te ako je neproporcionalna kreditu i uslugama za koje se naplaćuje. Prema tome, budući da nikakve posebne usluge u biti i ne postoje, nego banka općenito ima službenike koji rade na kreditima, onda je po tužiteljici očigledno da ne postoji nikakav posebni trošak za prijevremenu otplatu kredita. Zbog svih tih razloga smatra da je ugovorna odredba kredita nepoštena, neodređena i neodrediva, te sukladno tome i ništetna. Također općenito iznosi, ako banka ugovori bilo što da će naplaćivati na temelju svojih odluka i na temelju općih uvjeta koji će se tek donijeti, a ne onih koji su na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, tada je „sve to ništetno jer se radi o neodredivim činidbama, što je protivno člancima 269. do 272. ZOO“, kako navodi. Isto tako završno iznosi da su, zbog promjene deviznog tečaja anuiteti otplate kredita za razdoblje od 30.10.2007. god. do 21.09.2011. god. više plaćeni u ukupnom iznosu od 5.380,00 Eur-a /40.535,61 kn, koji sada potražuje, te napominje da je takva razlika izračunata kao razlika iznosa kunske rate po prvotnom iznosu anuiteta i prodajnog tečaja navedenog u otplatnom planu u odnosu na iznose plaćenih anuiteta promjenjivog prodajnog tečaja na dan plaćanja anuiteta. Ujedno predlaže provesti financijsko vještačenje, s time da se po potrebi službenim putem pribavi preostala dokumentacija, ako podaci potrebni za izradu Nalaza i mišljenja financijskog vještaka budu nepotpuni, te najzad da se po izradi nalaza financijskog vještaka i provedenom postupku donese presudu kao u izreci ove odluke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik iznosi kako nije sporno da su stranke 01.08.2007. g. zaključile Ugovor o kreditu broj 148-50-4295876 kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 18.781,08 CHF s ugovorenom redovnom kamatom od 5,49 % godišnja, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću kako već navodi tužiteljica u tužbi, ali tuženik ističe da je takav Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, kako navodi. Analogno iznosi kako je istim propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita platiti banci ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik smatra kako tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, te kao takva ništetna. Prigovara i kako tužiteljica ne navodi u čemu se sastoji njegov propust kreditora da upozori tužiteljicu na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja, sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. U tom smislu tuženik iznosi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH, u odnosu prema stranoj valuti, a iz čega onda proizlazi da je tuženik postupao „isključivo u skladu sa zakonom“, kako navodi, te je neosnovana tvrdnja tužitelja da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Nastavno tuženik iznosi i da je prilikom sklapanja Ugovora obavijestio tužitelja o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, te je tužitelj po vlastitom izboru nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Slijedom toga tuženik smatra da takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, budući je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe t.j. valutnu klauzulu.

2.2. Tuženik nadalje iznosi da promjena tečaja strane valute nije bila ni na koji način predvidiva niti je on (tuženik) mogao procijeniti kretanje tečaja CHF ili bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja smatra da je ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj također preuzeo valutni rizik „s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula“, kako doslovno iznosi. S tim u vezi nastavlja: „Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.“

2.3. Tuženik također osporava navode tužitelja da bi postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i iznosi „da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.“

2.4. Tuženik pored toga ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule „jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja“, kako navodi. Također u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva i protivi se pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove. U tom smislu iznosi da konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove i obrazlaže da bi takav institut došao u obzir samo u slučaju „kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu.“ Tužitelj naime po tuženiku nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika, a niti da pravne osnove nema ili da je otpala, kako navodi. Obrazlaže:

„Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.“

2.5. Nastavno se tuženik, u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, referira na navode tužitelja da je tužitelju naplatio određeni iznos na ime id. naknade iako ugovorne strane nisu pregovarale o visini takve naknade, te prvenstveno ističe da se protivi takvim navodima tužitelja o ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora. Naime, navodi da je takvo svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio kao kreditor i vjerovnik iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, dok je tužitelj kako navodi potpisujući id. Ugovor pristao na sve odredbe i uvjete iz Ugovora, pa tuženik smatra da ni takva odredba nije ništetna. Pri tom napose ističe da da je tužitelj slobodnom voljom“ sklopio predmetni Ugovor o kreditu te su mu prilikom sklapanja bili uručeni opći akti kreditora i nesporno se potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu kao i uručenim općim aktima. Tuženik najzad iznosi prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima navodeći da „tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare“, a tužba u ovom predmetu je podnesena dana 12.06.2023. g. te je po tuženiku razvidno da je predmetna tražbina zastarjela. Stoga slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a tužitelju naložiti da njemu - tuženiku naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zatezno0m kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. U dokaznom postupku a u cilju utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 148-50-429576 od 01. 08. 2007., u potvrdu javnog bilježnika na listu 17 spisa, u Otplatni plan na listu 19-22 spisa, u Prijepis knjigovodstvene kartice na listu 23-25 spisa, u Obavijest tužene banke upućene tužiteljici, u ispravu o prijevremenoj isplati kredita na listu 28-29 spisa, u Obavijesti o promjeni kamatne stope na listu 29-30 spisa, u u potvrdu o izvršenom plaćanju, Kontrolni ispis i Otplatni plan na listu 31-36 spisa, u priloženu odluku iz sudske prakse na listu 36-40 i druge odluke iz sudske prakse na listu 41- 131 spisa, uvid u podnesak tužitelja na listu 204 i 207-208 spisa, uvid u podnesak i punomoć tuženika na listu 226 i 227 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 11.06.2024. s Odlukom Ustavnog suda RK od 13.07.2023. u privitku, Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 30.04.2025. g., podnesak tužitelja od 26.06.2025. kojim precizira tužbeni zahtjev, podnesak tuženika od 18.09.2025. i iskaz tužiteljice dan na glavnoj raspravi održanoj dana 12.03.2026.

4. Nakon provedenog postupka imajući u vidu svaki dokaz ponaosob i ukupnost cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja sud je sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 nadalje: ZPP), utvrdio da je tužba osnovana unatoč osporavanju i navodima tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, pa je prihvaćajući tužbeni zahtjev, donio odluku kao u izreci ove presude.

5. Naime, u predmetu ovog postupka utvrđuje se da je između stranaka sklopljen dana 01. kolovoza 2007. godine Ugovor o kreditu broj 148-50-4295876, kojim je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 18.781,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je već sadržano u tužbi, te je temeljem istog Ugovora ispunjavala obvezu povrata kredita u vremenu od sklapanja id. ugovora sve do prijevremene isplate id, kredita. Tužiteljica je rate kredita otplaćivala sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak (CHF), te je dakle navedeni kreditni iznos u cijelosti isplaćen. No, nesporno je da je u navedenom vremenu otplate po takvom ugovoru uplaćen veći iznos od onog koji je dogovoren a u odnosu na kamatnu stopu koja je ugovorena i važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu- .-…Naime, za vrijeme otplate kredita u nekoliko navrata mijenjao se tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta, te je neosporno tužiteljica platila veći iznos od onog dogovorenog u odnosu na kamatnu stopu koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

6. Pri tom među stranaka nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, koji je pravomoćno okončan, povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i tužena banka iz ovog postupka, a predmet tog spora je bila upravo valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi. No, među stranaka je sporno ima li i u kojoj mjeri odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, učinka na ovaj postupak, te ukoliko ima treba li zaključiti da nisu valjane odredbe o valutnoj klauzuli, kao i može li se uopće u kontekstu tužiteljeve tražbine uzeti u obzir da je kamatna stopa ugovorne kamate trebala biti fiksna, i to ona koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, za cijelo vrijeme otplate. Jednako tako, sporno je može li se u kontekstu tražbine tužitelja uzeti u obzir da je za cijelo vrijeme otplate tečaj CHF u odnosu na kunu trebao biti fiksan t.j. jednak onome koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Sporno je i je li nastupila zastara za tužiteljevo potraživanje iz ovog postupka.

7. Inače je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je između ostalih i ovdje utužena banka u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima bila promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa da je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

8. Isto tako je za istaći da u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona, a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Također je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama, koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava, s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl., mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojim je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana isplata po tom ugovoru, te je i takvu ugovornu odredbu (uz onu vezanu uz promjenjivost kamatne stope) citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a vezan takvim pravnim utvrđenjima i u ovom postupku. To tim više što se nakon iskaza tužitelja ne utvrđuje nešto drugo, osim da se i u ovom slučaju radilo o ništetnoj odredbi, budući nisu određeni parametri po kojima bi se kamatna stopa mogla mijenjati, pa je dakle ista bila neodređena i neodrediva te kao takva ništetna obzirom je banci omogućeno da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu. Sve to podredno dovodi do utvrđenja ne samo ništetnosti tog dijela ugovora, nego i krivnje tuženika, zbog čega je onda i opravdano prihvatiti potraživanje tužitelja da mu tuženik isplati ono što je primio po osnovi ništetne odredbe.

13. Prethodno je uostalom potvrdio tužitelj t.j. tužiteljica koja je s tim u vezi na završnom ročištu prvenstveno istaknula da „uopće nisu mogli“ utjecati na visinu otplate rata kredita niti na bilo koju stavku iz ugovora. Štoviše, navela da „uopće nisu imali kontakta s bankom već samo s auto kućom“, te opisala da su suprug i ona 2007. došli u auto kuću u [adresa] jer su htjeli kupiti auto. Razgovarali su s djelatnikom autokuće o kupnji nekog testnog vozila koje je imalo je malu kilometražu i bilo 2.000,00 kn jeftinije, pa su pitali djelatnika koliko može pričekati da osiguraju novčana sredstava za kupnju tog vozila. On je međutim rekao da se „sve to može odmah riješiti“ i „predati zahtjev za kredit banci“, te je sve to išlo preko auto kuće. Naime, već je u auto kući popunila zahtjev za odobravanje kredita i vrlo brzo je došla povratna informacija, na način da ju je pozvao djelatnik iz RBA banke da dođe u banku i donese dokument o plaći u prethodna tri mjeseca. Nakon što je to učinila, rečeno joj je da je kredit odobren i sklopljen te da otiđe kod javnog bilježnika kako bi se izvršila ovjera i što prije isplata odobrenih sredstava po kreditu. „Dodatno osiguranje je bilo da se auto založi kao osiguranje banci u slučaju neplaćanja kredita“, kako dalje navodi, s time da napose ističe „da nije bilo nikakvog upozoravanja od strane djelatnika banke a niti javnog bilježnika vezano uz takvo sklapanje ugovora i eventualni rizik povećanja rata otplate, te uopće može reći da je postojalo nedovoljno informiranje eventualnih korisnika kredita, što je propust Države a i banke“, kako doslovno iznosi. Vezano uz otplatu kredita pobliže iznosi da je već nakon dva mjeseca dobila obavijest od banke da se povećava anuitet i navodi „to se tako nastavilo kroz daljnje vrijeme, da je već imala duševne bolove videći da joj je stigla koverta od banke“. Napose je suosjećala s onima koji su imali stambeni kredit obzirom se njena rata povećala u to vrijeme za oko 400,00 kn, što je također bilo puno u danim uvjetima, pa je mislila „koliko se tek povećala rata za otplatu stana“ i koliko je dakle tim potrošačima teže. Nastavlja: „Sve to je trajalo neko vrijeme a onda je moj suprug otišao u inozemstvo i tamo radio, te smo uspjeli prijevremeno otplatiti kredit, ali je i tada trebalo platiti naknadu za prijevremenu otplatu, koja nije bila definirana u ugovoru te je isključivo prijevremena naknada bila uređena samo odlukom banke kojoj smo se mi morali pokoriti. Odluka nije bila transparentna, a mi smo morali platiti 3% naknadu za prijevremenu otplatu“, a tako bi bilo i da su ih tražili 10% jer se ni na koji način nije moglo utjecati „nego se moralo postupiti po zadanim pravilima banke“.

13.1. Na upit svoje pun. tužiteljica se očituje da je predmetno vozilo bilo kupljeno isključivo za osobne potrebe, obzirom su imali staro vozilo koje se kvarilo pa ga je trebalo zamijeniti iz sigurnosnih razloga. Na daljnji upit odgovara da je djelatnik banke rekao kako auto kuća ima poslovni odnos s navedenom bankom RBA, što „kao podrazumijeva povoljnije uvjete za dobivanje kredita“, kako ističe. Nadalje se očituje kako je već djelatnik auto kući rekao „da se treba što prije to riješiti, jer se radi o prodaji testnog vozila kojeg neće čuvati ako se ne realizira kredit“, pa je odmah podnesen zahtjev za kredit i cijela „procedura je trajala vrlo kratko, svega par dana“. Također se očituje kako je nakon predaje isprava o visini plaće, već kod idućeg dolaska u banku ugovor bio spreman i čekao je da ga odnese kod javnog bilježnika.

13.2. Na upit zamjenika pun. tuženika odgovara da je ugovor imala priliku pročitati i pročitala ga je, ali je prvenstveno obratila pažnju na osnovne odredbe vezane uz visinu kredita i ratu koju će otplaćivati. Vidjela je da postoji valutna klauzula „ali nije pravo znala što to znači niti je mogla predvidjeti kretanje tečaja, te je do tada švicarski franak bio stabilna valuta, a upozorenja nije dobila da bi se to moglo mijenjati“. Vidjela je dakle da postoji naknada, ali ističe „to su sve bili uvjeti banke da bi mogla podići kredit te nije mogla (sadržano je u zapisniku ročišta na kojem je davala iskaz) „tražiti neke druge uvijete niti utjecati, tim više što je ugovor već bio pripremljen te se nije moglo više (ništa) mijenjati ukoliko se želio podići kredit. Na izričit upit zamjenika pun. tuženika o valutnoj klauzuli i izlaznim naknadama, tužiteljica se očituje kako je znala što znači valutna klauzula, ali iznosi da je u tom trenutku švicarski franak bila najstabilnija valuta te je štoviše preporučivan kao valuta u kojoj je dobro uzeti kredit. Na daljnji upit zamjenika pun. tuženika, tužiteljica odgovara da nije tražila kredit bez uključenih naknada jer nije ni znala da tako nešto može potraživati. Dodatno odgovara i kako (inače) radi u banci, ali banka u kojoj radi nije imala sklopljene ugovore s auto kućom niti je davala kredite u protuvrijednosti vezano uz švicarski franak. Osim toga, ona je osobno u vrijeme podizanja kredita radila na aplikacijama i nije se bavila kreditima stanovništva, pa dakle nije ni imala pobliža saznanja s tim u vezi. Ipak, na upit je li po struci diplomirani ekonomista dodatno i primjera radi iznosi kako (slučajno) ima saznanja da se ovakva greška dogodila i Doktoru znanosti ekonomije koji je podigao kredit u CHF, a koji isto tako nije mogao predvidjeti valutni tečaj.

14. Dakle, i nakon ovakvog iskaza za zaključiti je da je tužiteljica evidentno potpisala tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, te joj kod sklapanja istog nije pobliže obrazložen sadržaj ugovora niti je upozorena na rizik koji se može dogoditi vezano uz povišenje kamatne stope jednostranom odlukom banke. Osim toga, opće je poznato da se o odredbama akata kreditora i ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, niti se evidentno pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama istaknutim u ovom slučaju. Odnosno, iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza proizlazi da nije s tuženikom pojedinačno pregovarala o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu, nego je štoviše prihvatila ponudu koja joj je dana od strane tuženika u formi ugovora, s time da je takav ugovor bio unaprijed sastavljen po tuženiku i evidentno se radilo o tipskom ugovoru, koji se zasigurno ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s ostalim korisnicima kredita u to vrijeme. Takav tipski ugovor sastavljan je dakle od strane pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, te je na tužiteljici ostalo da prihvati i poštuje ugovorne odredbe iz tog Ugovora. No, za istaći je da sama okolnost je li osoba u svojstvu tužitelja pročitala sporne odredbe ugovora nije od presudne važnosti za prosuđivanje nepoštenosti spornih odredbi, obzirom je sukladno naprijed navedenim propisima bitno utvrditi je li o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li takve odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka, a u tom smislu se samo može utvrditi da tužitelj nije mogao pregovarati i da su iste uzrokovale neravnotežu među strankama. Također je tužitelj zaključio s tuženikom id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku daje status prosječnog potrošača, dok je člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

15. Pri tom se vezano uz plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita može se sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev 112/2018-2 od 09. ožujka 2022. istaći da tuženik nije dokazao koje je to provedene i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova zbog prijevremene otplate kredita (a paušalno pozivanje tuženika na akte i Tarifu kojom je propisana visina id. naknade to zasigurno nije), pa je opravdano zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora i odnosi se dakle na naknadu neostvarenih kamata (t.j na izmaklu dobit). Međutim, takva odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i prema tome nepoštena, te se radi o ništavoj odredbi na osnovu koje onda oštećena stranka ima pravo tražiti naknadu štete. Uostalom, shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu (koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno; djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu) potvrđeno je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom je prenesena u pravni poredak Republike Hrvatske Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine te izmjena Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU, kao i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, imajući u vidu dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je takav Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne bi imale pravo i na naplatu (posebne) naknade za prijevremenu otplatu kredita.

16. Tijekom postupka provedeno je sukladno prijedlogu tužitelja financijsko- knjigovodstveno vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D&S d.o.o. za knjigovodstveno, računovodstveno i financijsko vještačenje, [adresa], koji u Nalazu i mišljenju od 30. travnja 2025. utvrđuje:

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi 24.194,33 kune,

- iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi 3.211,17 eura,

s time da pojedinačne iznose razlika prikazuje u tablici u prilogu Nalaza u stupcu 17 tablice u kunama i stupcu 18 u eurima. Pri tom utvrđuje da je tužitelj na ime troškova zatvaranja kredita (prijevremene otplate) platio 1.713,19 kuna, odnosno 227,38 eura te napominje da su id. troškovi obračunati s datumom 31.8.2011. godine.

17. Stoga je slijedom navedenog prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti kao osnovan, tim više što nije utvrđeno da bi prigovor zastare bio opravdan. Naime, glede prigovora zastare vezano uz valutnu klauzulu valja reći da id. prigovor nije osnovan, obzirom je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare prema odredbi čl. 241. ZOO-a. Taj postupak je pokrenut 04. travnja 2012. te je tada došlo do prekida zastare u odnosu na dio i to 13. lipnja 2014., te u odnosu na dio tražbine Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13), došlo je do pravomoćnog okončanja 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17), zastara je počela teći iznova pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, kako je to izraženo u stavu i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Stoga se slijedom navedenog utvrđuje da u ovom predmetu nije nastupila zastara za id. potraživanje. Naime, kako se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a razvidno je da je podnošenjem tužbe 12. lipnja 2023. tužitelj tužbu podnio unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

18. Vezano pak uz isplatu zatražene nakade u točkama I.II. i II.II. prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara zapravo započinje teći tek od pravomoćnosti dijela presude kojim se utvrđuje ništetnost jedne i druge predmetne odredbe. Napominje se da je takav stav, osim od strane VSRH-a, zauzet i u brojenim drugim odlukama iz sudske prakse nakon takvog mišljenja (Gž2406/18 ŽSZG), pa id. prigovor nije prihvaćen kao osnovan.

19. Slijedom svega obrazloženog donesena je odluka o utvrđenju ništetnosti navedenih odredbi navedenih u točkama I.I. i II.I. izreke, te je kao opravdan prihvaćen daljnji zahtjev tužitelja u točkama I.II. i II.II. da tužena banka vrati tužiteljici na ime razlike iznos od 3.211,17 eura na ime naplaćene naknade zbog prijevremene otplate iznos od 1.713, 19 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a tekućim na te iznose kako je već pobliže navedeno u točkama I.II. i II.II. izreke presude.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelju odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23 i 107/25. ). – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 100 bodova (obzirom na ukupnu vrijednost predmeta spora). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 100,00 eur za sastav tužbe i podnesaka od 11.06.2024. i 26.06.2025., te za zastupanje na ročištu od 11.12.2024 i 12.03.2026. Također je za podnesak od 30,,,12..2024. priznat zatraženi iznos od 25,00 eur, sve uvećano za pripadajući pdv, te je tom trošku još pridodan trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 102,53 eura i trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, stoga je sveukupno tužitelju t.j. tužiteljici dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.638,78 eur kao u točki III izreke ove odluke, sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III izreke.

U Karlovcu 14. travnja 2026.

Sudac:

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Ani Tošev, odvjetnici iz Zagreba.

2. Tuženiku po pun. OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba.