REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 30/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te doc. dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Branka Brkića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika ŽA zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 27. kolovoza 2025. broj K-257/2025-9 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 5. studenog 2025. broj Kž-547/2025-9, u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika ŽA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 27. kolovoza 2025. broj K-257/2025-9 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 5. studenog 2025. broj Kž-547/2025-9 osuđenik ŽA proglašen je krivim zbog dva kaznena djela teške krađe iz članka 229. stavka 2. KZ/11., opisanih pod točkom 1) i 2) izreke, pa mu je za kazneno djelo pod točkom 1) utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo pod točkom 2) mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te mu je na temelju članka 58. stavka 1. KZ/11. opozvana uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru broj K-663/19, zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 2. KZ/11. i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju članka 57. stavaka 1., 2. i 5. KZ/11. osuđeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da se od zatvorske kazne u trajanju od dvije godine izvršava jedna godina, dok se dio kazne od jedne godine neće izvršiti ukoliko osuđenik u roku od pet godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo i pod daljnjim uvjetom da na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude oštećenicima naknadi štetu prouzročenu kaznenim djelima.
2. Osuđenik ŽA je pravovremeno po branitelju Tomislavu Filakoviću, odvjetniku u Osijeku, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz razloga navedenih u članku 517. stavku 1. točkama 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP-25.). Istaknutu povredu zakona iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP-25 obrazlaže tvrdnjom da se presude suda prvog i drugog stupnja temelje na obrani osuđenika koju je dao na raspravi kada je detaljno opisao svoju ulogu u kaznenim djelima pri čemu, suprotno zaključcima sudova, nije priznao da su svi navodi optužnice točni iako se to pogrešno zaključuje u pravomoćnoj presudi, pa da mu je zbog toga teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U odnosu na povredu zakona iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-25, odnosno na tvrdnju da je povrijeđeno pravo obrane okrivljenika u žalbenom postupku, ističe da se sud drugog stupnja uopće nije osvrnuo na činjenicu da prvostupanjski sud u postupku, nakon priznanja kaznenih djela nije izvodio dokaze te da nije odgovorio na sve istaknute žalbene navode, a ta je povreda utjecala na presudu. Predlaže da Vrhovni sud prihvati zahtjev osuđenika te ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.
- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. - dalje: ZKP-26).
4. Zahtjev osuđenika ŽA nije osnovan.
5. U odnosu na istaknutu povredu zakona iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP-25 treba navesti da iz stanja spisa (str. 565-566) nedvojbeno proizlazi da je osuđenik na raspravi održanoj 27. kolovoza 2025. se na zapisniku izjasnio o krivnji na način da je iskazao „ smatram se krivim za počinjenje kaznenih djela koja mi se stavljaju na teret optužnicom“, a potom je na poziv predsjednika vijeća odmah nastavio s davanjem svoje obrane u kojoj je opširno, detaljno i potpuno priznao i opisao inkriminacije koje su mu optužnicom bile stavljene na teret, pri čemu je naveo i da nema svojih dokaznih prijedloga.
5.1. Obzirom na ovakvu konkretnu situaciju, Vrhovni sud zaključuje kako nema govora o tome da osuđenik u nekom dijelu nije priznao optužni akt i da nije iznio potpuno priznanje, odnosno da je glede priznanja ostavio neke rezerve, kako to sada neutemeljeno ističe u zahtjevu. Prema tome, neosnovana je tvrdnja osuđenika da mu je u postupku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa istaknuta zakonska povreda nije ostvarena.
6. U odnosu na tvrdnju osuđenika vezanu uz povredu prava obrane u žalbenom postupku, koju obrazlaže time što smatra da sud drugog stupnja nije odgovorio na sve žalbene navode, a posebno na činjenicu da prvostupanjski sud, nakon priznanja djela nije izvodio i druge dokaze, treba naglasiti da istaknuti prigovor nije osnovan pa nije ostvarena ni zakonska povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-25.
6.1. Naime, ovdje valja naglasiti da je na prigovor osuđenika o tome zašto nisu provođeni i drugi dokazi, nakon njegovog priznanja krivnje i kaznenih djela već u cijelosti odgovorio žalbeni sud u razlozima navedenim pod točkama 8., 9. i 10. drugostupanjske presude, pa se podnositelj zahtjeva upućuje na njih radi nepotrebnog ponavljanja. Pritom ovaj Sud dodatno naglašava da ovlaštenje prvostupanjskog suda, da nakon potpunog priznanja krivnje, ukoliko je to priznanje sukladno prije pribavljenim dokazima, u dokaznom postupku izvodi samo one dokaze koji se odnose na odluku o kazni, proizlazi iz članka 417.a stavka 4. ZKP-25.
6.2. Nije u pravu osuđenik ni kada tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio njegovo pravo obrane u žalbenom postupku iz razloga jer nije u potpunosti odgovorio na sve žalbene navode. Naime, protivno ovom prigovoru podnositelja zahtjeva treba reći kako drugostupanjski sud nije dužan odgovoriti na sve ili uopćene žalbene navode, već je samo dužan dati ocjenu onih žalbenih navoda koje smatra odlučnim za izlaganje svog stava, sukladno članku 487. stavka 1. ZKP-25, a u konkretnom slučaju drugostupanjski je sud toj obvezi u dostatnoj mjeri odgovorio, pa istaknuta povreda zakona iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-25 nije ostvarena. Ovo tim više ima li se u vidu odredba članka 464. stavka 7. i 8. ZKP-25 koja ograničava pravo optuženiku da žalbom ističe pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na činjenice koje nije osporio tijekom rasprave. Kako je ranije istaknuto optuženi ŽA se očitujući o svojoj krivnji izjasnio na način da se smatra krivim, da bi potom u svojoj obrani opširno, detaljno i potpuno priznao i opisao inkriminacije koje su mu optužnicom bile stavljene na teret i nije osporio niti jednu tvrdnju iz činjeničnog opisa kaznenog djela, pa se i problematiziranje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi ukazuje nedopuštenim.
6.3. Preostala osuđenikova činjenična neslaganja s argumentima i zaključcima sudova prvog i drugog stupnja, a prije svega ona koja se odnose na obrazloženje razloga o odluci o kazni i odluci o imovinskopravnom zahtjevu, u stvari su prigovori činjeničnim utvrđenjima sudova u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga ovaj izvanredni pravni lijek, u skladu s odredbom članka 517. stavka 1. ZKP-25, ne može podnositi.
7. Slijedom iznijetoga, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-26, odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 14. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos
