REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-287/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević kao predsjednice vijeća te Renate Pražetina Kaleb i Irene Kvaternik kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog GO, 2. optuženog CO i 3. optuženog VO, zbog kaznenih djela protiv imovine- iznude iz članka 243. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.– dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, 1. optuženog GO, 2. optuženog CO i 3. optuženog VO, izjavljenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-223/2023 od 8. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika Ivana Čuića, u zamjenu za odvjetnika Borisa Juga, održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, 1. optuženog GO, 2. optuženog CO i 3. optuženog VO kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom 1. optuženi GO proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iznude iz članka 243. stavka 3. KZ/11, činjenično opisanog pod točkom I. izreke pobijane presude, te je na temelju članka 243. stavka 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine. Temeljem članka 56. KZ/11 1. optuženom GO je izrečena uvjetna osuda, te izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko 1. optuženik u roku 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo. 2. optuženi CO proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iznude iz članka 243. stavka 3. KZ/11 opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, te je na temelju članka 243. stavka 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1(jedne) godine, a temeljem članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda s rokom provjeravanja u trajanju 4 (četiri) godine. 3. optuženi VO proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iznude iz članka 243. stavka 3. KZ/11 opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, te je temeljem članka 243. stavka 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a temeljem članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda s rokom provjeravanja u trajanju 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP) oštećeni PO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom je upućen u parnicu, a zzna temelju članka 189. ZKP osobno vozilo marke "Audi A3" 2.O TDI, sive boje, broja šasije [broj šasije] s dvije pripadajuće registarske pločice oznake [registarska oznaka], s originalnim ključem sa logom marke automobila "Audi", a koji predmeti su od NO oduzeti potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj: 0664320 po PU zagrebačkoj, PP Zaprešić broj: 511-19-37/2-1303/15 od 11. srpnja 2015., će se vratiti vlasniku RO, OIB: [osobni identifikacijski broj] po pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP-a 1. optuženom GO, 2. optuženom CO i 3. optuženom VO je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP-a u paušalnom iznosu 1.500,00 eura svakome, te temeljem članka 145. stavka 2. točka 1. ZKP-a solidarno plaćanje troškova informatičkog i telekomunikacijskog vještačenja u iznosu 895,88 eura, a koje troškove su dužni platiti u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. Nadalje,1. optuženi GO, 2. optuženi CO i 3. optuženi VO su obvezani platiti i nužne izdatke oštećenika PO te nagradu i nužne izdatke punomoćnika oštećenika PO u iznosu koji će sud naknadno odrediti posebnim rješenjem.

1.3. 1. optuženi GO je u točki II pobijane presude na temelju članka 453. točke 3. ZKP-a oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iznude u pokušaju, opisano i kažnjivo po članka 243. stavak 1. i 3. u vezi s člankom 34. KZ/11.

1.4. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP-a oštećeni OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], Iz [adresa], s imovinskopravnim zahtjevom je upućen u parnicu.

2. Žalbu protiv presude podnio je državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje i suđenje.

2.1. Protiv presude je žalbu podnio i 1. optuženi GO, po branitelju Mati Matiću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a u žalbi je predložio da se pobijana presuda preinači na način da drugostupanjski sud 1. optuženika oslobodi optužbe za kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno, da se 1. optuženiku izrekne blaža kazna.

2.2. Protiv presude je žalbu podnio i 2. optuženi CO, po branitelju Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, predlažući da ga se obavijesti o sjednici vijeća.

2.3. Također je protiv pobijane presude podnio žalbu 3. optuženi JO, po braniteljici Ireni Rauch Resanović, odvjetnici iz Karlovca, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a u žalbi je predložio da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu 3. optuženog VO podnio je državni odvjetnik u kojem je predloženo da se žalba odbije kao neosnovana i 3. optuženiku izrekne odgovarajuća kazna.

3.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je 2. optuženi CO, putem branitelja, odvjetnika Borisa Juga, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije.

4. Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sukladno odredbi članka 474. ZKP-a.

5. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti odvjetnika Ivana Čuića, u zamjenu za branitelja optuženika, odvjetnika Borisa Juga, dok na sjednicu nije pristupio uredno izvješteni državni odvjetnik, niti optuženik pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. ZKP.).

6. Žalbe državnog odvjetnika, 1. optuženog GO, 2. optuženog CO i 3. optuženog VO nisu osnovane.

7. Žalbeni razlozi koje iznose 1. optuženi GO, 2. optuženi CO i 3. optuženi VO se međusobno isprepliću i u bitnom podudaraju u odnosu na žalbene osnove povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega će biti razmatrane kao jedna žalba.

7.1. U žalbi 1. optuženik, 2. optuženik i 3. optuženik upiru na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a koje vide u neobrazlaganju razloga o odlučnim činjenicama, odnosno tvrdeći da su ti razlozi u znatnoj proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza, i to u odnosu na činjenice da su optuženici u konkretnom događaju postupali zajedno i po prethodnom dogovoru kako bi se nepripadno materijalno okoristili uz primjenu sile ili ozbiljne prijetnje, kao i da nije dan valjan razlog niti izveden niti jedan dokaz za zaključak da je osobno vozilo marke Audi A3 u vrijeme inkriminiranog djela i dalje u vlasništvu oštećenika ĆO.

7.2. Navedene povrede u pobijanoj presudi nisu ostvarene. Razlozi presude su u potpunosti suglasni sadržaju izvedenih dokaza, te su obrazložene osporene, a odlučne činjenice kroz analizu izvedenih dokaza, konkretno iskaza svjedoka OO, ĆO, IO, ĐO, materijalnu dokumentaciju koja se odnosi na vozilo Audi A3, SMS poruka koje su izmijenili OO i 1. optuženi GO, detaljno i argumentirano u točki 14. pobijane presude te je obrazloženo zbog čega je dokazano da je oštećeni OO vratio pozajmicu, a da je kupoprodaja automobila Audi 3 bila fiktivna a predstavljala je osiguranje povrata pozajmice ĆO prema 1. optuženiku, koji je cijelo vrijeme bio u posjedu tog vozila, pri čemu su optuženici postupali zajedno i dogovorno ozbiljno prijeteći oštećeniku kako bi se materijalno okoristili.

7.3. Nije u pravu niti 3. optuženik kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP-a zbog postupanja prvostupanjskog suda protivno odredbi članka 458. stavak 1. ZKP-a jer je presuda objavljena 11. listopada 2024., a otpremljena strankama 24. veljače 2025. Naime, bitna povreda iz članka 468. stavak 3. ZKP-a će postojati ako nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena odredba ZKP-a u pripremanju rasprave, tijeku rasprave ili donošenju presude, što ovdje nije slučaj, a štoviše, opisano postupanje niti je utjecalo, niti je moglo utjecati na presudu.

7.4. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi u pobijanoj presudi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, kao i da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Pri tome se primjećuje da 2. optuženi CO uvodno navodi da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, ali nastavno u žalbi istu osnovu ne obrazlaže.

8. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik u odnosu na oslobađajući dio izreke presude ističe da je pogrešno utvrđeno da je dug OO prema 1. optuženom GO i dalje postojao, jer je u OO dosljedno o toj okolnosti iskazivao tijekom postupka, izričito navodeći da nije imao nikakva dugovanja prema 1. optuženom GO jer ih je podmirio u cijelosti pojašnjavajući da je radi rješavanja stambenog pitanja u rujnu 2014. osobno od 1. optuženika posudio iznos 3.000,00 eura, te je bio dogovor da vrati iznos 3.500,00 eura u ratama od po 700,00 eura te je u ožujku 2015. u cijelosti vratio svoje dugovanje, a unatoč tome 1. optuženik ga je ponovo tražio plaćanje iznosa 3.700,00 eura jer da je prethodno vraćeni iznos bio kamata, prijeteći da će biti svega ako ne vrati dug.

8.1. Nasuprot argumentaciji žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno utvrđeno da je u inkriminirano vrijeme oštećeni OO imao dug prema 1. optuženom GO, te je postupao s ciljem naplate tog duga. Nakon ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenog OO, koji iskaz prvostupanjski sud pravilno dovodi u vezu s iskazom svjedoka IO, te dinamikom događaja, pri čemu cijeni neuvjerljivim i neistinitim dio iskaza svjedoka OO da je u cijelosti vratio dug 1. optuženiku, obzirom na neživotnost njegovog navoda da kada mu je 1. optuženik rekao da je ostao dužan još 3.700 eura, odgovorio je da će mu taj iznos platiti, jer da tada nije bio siguran je li dug vratio, a obzirom da se nije radilo o pozajmicama velikih i znatnih iznosa, a bio je siguran da je tada cijeli dug podmirio, nelogično je da ne bi bio siguran je li ostao još dužan 3.700 eura, dok svjedok IO navodi da je PO, rekao da neće plaćati ničije dugove, vezano za postupanje 1. optuženog GO, 2. optuženog CO i 3. optuženog MO prema njemu (ĆO), a što se obzirom na kontekst događaja odnosi, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, na dug OO, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da je oštećenik vratio dug 1. optuženiku, slijedom čega nije dokazan jedan od elemenata kaznenog djela iznude.

8.2. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja 1. optuženi GO, 2. optuženi CO i 3. optuženi JO koji se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u bitnom upiru na iste okolnosti ističući ključnu zamjerku pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja u pobijanoj presudi u odnosu na zaključke prvostupanjskog suda o tome da su optuženici postupali zajedno i dogovorno primjenjujući silu i prijetnju prema oštećenom ĆO kako bi pribavili protupravnu imovinsku korist, koji je imao dug prema 1. optuženom GO. Prigovara se rezoniranju suda koji svoje zaključke temelji isključivo na iskazima svjedoka ĆO, i OO, ukazujući da svjedok IO nije čuo nikakve prijeteće riječi upućene ĆO, dok ĐO navodi da je predmetne zgode oštećenik bio malo uznemiren, a da je u autu bio prijateljski razgovor, te da ĆO nisu oduzeti nikakvi predmeti.

8.3. Nasuprot navedenim razlozima, a polazeći od činjeničnog opisa izreke presude, da su 1. optuženi GO, 2. optuženi CO i 3. optuženi VO vičući i zastrašivanjem oduzeli osobno vozila od ĆO, u odnosu na koji je prethodno kao garancija vraćanja duga sklopljen kupoprodajni ugovor iz kojeg je proizlazilo da je novi vlasnik 3. optuženi VO, iako je stvarni vlasnik ostao ĆO, koji je vratio dug, te je 2. optuženi CO bez pristanka ĆO nasilno uzeo ključ vozila, a 3. optuženi VO odvezao vozilo, dok je 1. optuženi GO zaprijetio ĆO da će ga ubiti ako ne isplati nepostojeći dug iznosa 6.000,00 eura i da mu u protivnom neće biti vraćen automobil, cijeneći sadržaje iskaza svjedoka ĆO i OO, u korelaciji sa sadržajem poruke koju je OO **.**.2015. poslao 1. optuženom GO može li posuditi njemu (OO) i RO 10.000 kuna do 2. 4., iz kojih je utvrđeno da je posuđeni novac od 1. optuženog GO ĆO u cijelosti vratio, dok je nadalje također pravilno utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji bio samo garancija vraćanja duga, a obzirom da sklapanje ugovora koincidira sa vremenom davanja pozajmice, i okolnost da kupca oštećenik ne poznaje, ispravno je obrane optuženika prvostupanjski sud otklonio kao istinite, već ih je ocijenio usmjerene ka otklanjanju kaznene odgovornosti. U odnosu na zaključke o postupanju optuženika prema ĆO kada mu prijete i primjenjuju silu, isti se temelje na vjerodostojnom iskazu svjedoka ĆO koji je u suglasju sa iskazom svjedoka IO koji je potvrdio svađu i galamu u automobilu od strane optuženika, te da je PO bio ustrašen, što potvrđuje i svjedok ĐO. Istovremeno je pravilno rezoniranje prvostupanjskog suda da činjenica ulaska ĆO u vozilo optuženika nakon što su mu isti oduzeli vozilo, ne potvrđuje okolnost nepostojanja straha na njegovoj strani, niti da se događaj ne bi odigrao na način kako on to opisuje, obzirom na njegovo objašnjenje da su mu optuženici predložili da ga odvedu na što je pristao, te je odmah išao događaj prijaviti policiji.

8.4. Neosnovan je žalbeni navod 3. optuženika da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer nije provjerena okolnost iz iskaza svjedoka ĆO da je podignuo kredit u Erste banci radi vraćanja duga 1. optuženom GO, pored ostalih dokaza iz kojih je sud pravilno utvrdio da je dug u cijelosti vraćen. Argumentacija žalitelja nema podlogu u sadržaju izvedenih dokaza te ju ovaj sud cijeni neutemeljenom i stoga nalazi neosnovanom.

8.5. Stoga ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud sve činjenice u postupku pravilno utvrdio te je osnovano zaključio u odnosu na osuđujući dio presude da su 1. optuženi GO, 2. optuženi SO i 3. optuženi MO počinili kazneno djelo iznude iz članka 243. stavak 1. i 3. KZ/11, a u odnosu na oslobađajući dio presude da nije dokazano da je 1. optuženi GO počinio kazneno djelo iznude u pokušaju iz članka 243. stavak 1. i 3. u vezi članka 34. KZ/11.

8.6. Zbog svega navedenoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika, 1. optuženog GO, 2. optuženog SO i 3. optuženog MO zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Državni odvjetnik u dijelu žalbe zbog odluke o kazni ukazuje da nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude optuženicima, već isključivo bezuvjetne kazne, a da je prvostupanjski sud premalo cijenio stupanj kriminalne volje, agresivnost, drskost, bezobzirnost optuženika, prilikom počinjenja kaznenog djela, a obzirom su isti u cilju pribavljanja nepripadne imovinske koristi, a nakon što je oštećenik već prethodno podmirio dugovanje prema 1. optuženom GO na javnom parkingu, uz vikanje i zastrašivanje oštećeniku oduzeli njegovo motorno vozilo. Ukazuje nadalje, u odnosu na 1. optuženog GO, obzirom na njegovo postupanje prema oštećenom OO, da se radi o uvriježenom načinu postupanja tog optuženika, iako napominje da je za kazneno djelo na štetu OO oslobođen optužbe.

9.1. Nasuprot iznesenom, 1. optuženi GO se zalaže za blažu sankciju ukazujući na olakotne okolnosti u vidu proteka vremena od događaja za koje vrijeme nije dolazio u sukob sa zakonom, da je neosuđivana osoba, otac dvoje djece od kojih je jedno maloljetno dijete koje uzdržava, korektno ponašanje pred sudom i odazivanje na sve pozive suda ukazujući da je pogrešno prvostupanjski sud cijenio otegotnim nekritički stav prema djelu i nastaloj šteti i da je imao vodeću ulogu u događaju, jer da se radi o okolnostima počinjenja kaznenog djela.

9.2. 2. optuženi CO ukazuje da je izrečena kazna prestroga, a imajući u vidu olakotnu okolnost da se uredno odazivao svim pozivima suda te se korektno ponašao u sudnici, kao i njegove osobne prilike jer je poslovni čovjek.

9.3. Također, 3. optuženi MO cijeni izrečenu kaznu prestrogom obzirom je nekažnjavan, otac maloljetnog djeteta koje uzdržava, te se primjereno ponašao tijekom cijelog postupka i redovito odazivao pozivima suda.

9.4. Nasuprot navodima državnog odvjetnika s jedne strane i 1. optuženog GO s druge strane, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud 1. optuženom GO pravilno odmjerio vrstu i visinu kazne i osudio ga za kazneno djelo iz članka 243. stavak 1. i 3. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju 1 godine, dok mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu te izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako 1. optuženik u roku 4 godine ne počini novo kazneno djelo. Iako je prvostupanjski sud 1. optuženom GO nepravilno cijenio nekritički stav prema svom postupanju i nastupjeloj šteti jer isto predstavlja način obrane i ne može biti cijenjeno u okviru okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, vrednovanjem ostalih olakotnih okolnosti, dosadašnje kaznene nekažnjavanosti, činjenice da je otac dvoje djece, proteku vremena od počinjenog djela čemu nije pridonio, pored otegotnih okolnosti u vidu vodeće uloge 1. optuženog GO u postupanju na štetu ĆO te visine pribavljene imovinske koristi, izricanjem navedene uvjetne osude postići će se i prema stavu ovog suda svrha kažnjavanja. Okolnosti koje ističe državni odvjetnik u odnosu na 1. optuženog GO, ali i ostale optuženike, ne prelaze uobičajenu kriminalnu količinu kod ovakvih kaznenih djela da bi bile cijenjene otegotnim, a otegotnim se ne mogu cijeniti niti radnje 1. optuženika koje čine obilježja kaznenog djela za koje je oslobođen.

9.5. Okolnosti koje ističu 1. optuženi GO, 2. optuženi SO i 3. optuženi MO kao olakotne u vidu redovitog odazivanja pozivima suda i korektnom ponašanju na raspravama, ne mogu biti cijenjene olakotnima jer je takvo postupanje standard ponašanja optuženika pred sudom, međutim, promatrajući navedeno ponašanje optuženika u okviru dugotrajnosti postupka (obzirom je kazneno djelo počinjeno 2015.) isto se povezuje s činjenicom da toj dugotrajnosti optuženici nisu pridonijeli, što je svakako olakotna okolnost. Stoga je i u odnosu na 2. optuženog CO prvostupanjski sud, osim u odnosu na nekritički stav prema svom postupanju i nastaloj šteti, ispravno utvrdio i vrednovao olakotnim činjenicu da je zaposlen, te je olakotno svakako i dugotrajnost postupka kojoj nije pridonio, a otegotno njegova kaznena osuđivanost, te zatim pravilno odmjerio vrstu i visinu kazne i osudio ga za ovo kazneno djelo na kaznu zatvora u trajanju 1 godine, dok mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu te izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako 2. optuženik u roku 4 godine ne počini novo kazneno djelo.

9.6. U odnosu na 3. optuženog MO, kada se ima u vidu njegova kaznena neosuđivanost, činjenica da je zaposlen, otac djeteta koje uzdržava, uz protek vremena od počinjenja kaznenog djela, ne opravdava niti strožu niti blažu kaznu od one koju je ispravno odmjerio prvostupanjski sud u trajanju 1 godine, a potom izrekao uvjetnu osudu na temelju članka 56. stavak 1. KZ/11 na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, a obzirom na ocjenu da 3. optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Istovremeno se navedenom uvjetnom osudom u odnosu na 1. optuženog GO, 2. optuženog CO i 3. optuženog MO ispunjava svrha kažnjavanja, prema stavu ovog suda, a to je izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prva, utječe na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućuje počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

10. Isto tako, ispravno je i zakonito prvostupanjski sud naložio 2. optuženom CO da podmiri troškove kaznenog postupka na ime paušalne svote u iznosu 1.500,00 eura te mu je naloženo solidarno plaćanje troškova informatičkog i telekomunikacijskog vještačenja u iznosu 895,88 eura s ostalim optuženicima, na temelju članka 148. stavak 1. ZKP-a jer je 2. optuženi CO proglašen krivim, a ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova, zbog čega je žalba u odnosu na troškove cijenjena neosnovanom.

11. Slijedom svega izloženoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik, 1. optuženi GO, 2. optuženi CO i 3. optuženi MO pobijaju prvostupanjsku presudu, to je na temelju članka 482. ZKP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević