REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-160/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĐ iz [adresa], BĐ[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5993/2024-10 od 5. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuju točka I. i II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5993/2024-10 od 5. siječnja 2026.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., utvrđene su ništetnima odredbe članka 5. i 8. Ugovora o kreditu broj 016-2877/2006 od 15. prosinca 2006. zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, koje glase:

- Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita

- U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.

Toč. II. je naloženo tuženiku platiti tužiteljici 397,30 eura te zatezne kamate koje teku na iznos od 256,87 eura od 19. prosinca 2006., a na iznos od 140,43 eura od 9. studenog 2012., po propisanoj stopi, u roku 15 dana, a toč. III. je naloženo tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama od 5. siječnja 2026. do isplate, po propisanoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremene žalbe podnijele su obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali protiv odluke o trošku, toč. III., u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu traženih troškova. Troškovnikom je 20. studenog 2025. zatražio troškove za sve obavljene radnje u postupku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., dalje u tekstu: Tarifa), a u skladu s Tbr. 7. t. 1. Tarife. Sud je pogrešno vrijednost predmeta spora utvrdio u visini zahtjeva za isplatu od 397,30 EUR, ne uzimajući u obzir deklaratorni zahtjev. Zato je pogrešno primijenio materijalno pravo i time povrijedio pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06, dalje: Konvencija). Sud je morao priznati i trošak podneska od 28. ožujka 2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) jer je bio potreban, nužan i opravdan. Ima pravo na trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu, iako nisu bile plaćene. Predlaže prihvaćanje žalbe tužitelja i preinačenje presude na način da naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak, kao i trošak pristojbi, ukupan iznos od 651,54 EUR. Traži i trošak žalbe.

2.2. Tuženik se pravovremeno žali protiv prvostupanjske presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Ističe bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Smatra, u bitnome, da odredbe ugovora o kreditu o troškovima obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, da su jasne, lako razumljive te da nisu ništetne. Tužitelj je s tim odredbama bio upoznat i informiran, a odredbe o naknadi ne uzrokuju znatnu neravnotežu između ugovornih strana. U odnosu na istaknuti prigovor zastare nije vidljivo obrazloženje razloga zbog kojeg ga je sud odbio. Predlaže prihvaćanje žalbe te preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troška žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Protivno žalbi tuženika, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Navedeni razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi niti presuda proturječi sama sebi. Odlučno činjenično stanje utemeljeno je na pravilnoj ocjeni svih izvedenih dokaza, a utvrđene odlučne činjenice nisu u proturječju s njima. Stoga, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

5.1. Protivno žalbi tužitelja, odlukom o troškovima postupka ni na koji način nije povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje (time ni pristup sudu) zajamčeno člankom 6. Konvencije.

5.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredbi postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. i 8. Ugovora o kreditu broj 016-2877/2006 od 15. prosinca 2006., zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika, kao kreditora, (dalje u tekstu: Ugovor), kojima je ugovorena obveza tužitelja, kao korisnika kredita, prije isplate kredita isplatiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (tzv. Ulazna naknada) i u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, naknadu (tzv. izlazna naknada) sukladno Odluci o naknadama prednika tuženika te restitucijski zahtjev za isplatu s osnove tih odredbi Ugovora u iznosu od 256,87 eura sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2006. i u iznosu od 140,43 eura sa zateznom kamatom od 9. studenog 2012. do isplate, sve po propisanoj stopi.

7. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke 15. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 016-2876/2006 kojim prednik tuženika odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.868,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina,

- da je kredit odobren za kupovinu automobila u osobne svrhe tužitelja,

- da su tužitelja iz auto kuće uputili na tadašnju Hypo banku koju je morao izabrati za kredit, a kada je u banci pitao što se plaća naknadom, da mu je rečeno da se radi o standardu, s time da je ugovor bio unaprijed pripremljen te se o odredbama ugovora, tako i o predmetnim naknadama, nije moglo pregovarati, a nije mu pojašnjeno od čega se sastoje,

- da je člankom 5. Ugovora ugovoreno da se prije isplate od iznosa kredita odbijaju troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita,

- da je člankom 8. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed, u kojem slučaju je Banka ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.,

- da visina tužbenog zahtjeva tražene ulazne naknade iznosi 256,87 eura, a izlazne 140,43 eura.

8. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da dijelom nije ni sporno, a proizlazi i iz izvedenih, pravilno ocijenjenih dokaza. Iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ni primjenu materijalnog prava.

9. Prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) kada je utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o obvezi tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu kredita prije isplate kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Na spor se, u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora upravo primjenjuju odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojim je, u članku 81. stavak 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. tog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom članka 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9.1. Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, članku 96. ZZP/07, također je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a u članku 102. ZZP/07 da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Dakle, Zakonom o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebno u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja i može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

11. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe članka 5. i 8. predmetnog Ugovora jer je u postupku utvrđeno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već su ponuđene tužitelju kao dio unaprijed formuliranog, standardnog ugovora tuženika. Ta odredbe nisu dovoljno jasne jer tuženik nije pojasnio tužitelju koji se troškovi njima podmiruju, tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita ne bi trebali biti determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Također, o njima nisu vođeni pregovori niti su navedene usluge koje se njima pružaju u zamjenu za plaćanje tih iznosa.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. zauzeo je shvaćanje, koje dijeli i ovaj sud, da ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora o naknadi za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i da li potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze kao i odnos između naknade i za to pružene usluge, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u vezi s odredbom članka 83. i 85. ZZP-a, a u konkretnom slučaju tužitelju po tuženiku nisu predočeni nikakvi kriteriji za odmjeravanje visine naknade i za to pružene usluge.

13. Odredbom članka 8. Ugovora propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci banke. Ovaj sud ocjenjuje da se radi o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njenu primjenu, a koja je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer, osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik, njome je tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

13.1. Iako je člankom 1024. stavkom 2. ZOO-a propisana mogućnost prijevremene otplate kredita, u kojem slučaju je prema stavku 3. istog članka korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio te iako prema daljnjem stavku 4. tog članka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, tuženik nije dokazao da bi mu zbog prijevremene otplate kredita nastala šteta u iznosu od 143,30 eura, koja obveza nije niti ugovorena spornom odredbom, a niti je tuženik dokazao da bi mu nastali troškovi osoblja uzrokovani radom na zatvaranju kredita pa su neosnovani žalbeni navodi kojima opravdava ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koju je naplatio tužitelju u navedenom iznosu.

14. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača s osnove nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev- 43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.), kod prijevremene otplate kredita banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, ali se ta naknada ne smije odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. U tom smislu izjasnio se i Europski sud za ljudska prava u presudi od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820 koju citira prvostupanjski sud, koja je u skladu s odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

15. Ocjena je i ovog suda da je tuženik bio dužan tužitelja informirati i predočiti mu jasne i razumljive kriterije glede svih naknada koje je tužitelj u obvezi platiti, kako bi mogao predvidjeti ekonomsku isplativost pravnog posla jer su i naknade dio krajnje cijene kredita koja korisniku treba biti poznata, odnosno sve ekonomske posljedice koje iz takvog pravnog odnosa proizlaze. Tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje spomenutih naknada (koje usluge i koji troškovi ulaze u njih i u kojoj visini) Stoga je u pravu prvostupanjski sud da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, kao slabije strane ugovornog odnosa.

16. Pravilno je zato prvostupanjski sud utvrdio ništetnima sporne odredbe predmetnog Ugovora te naložio tuženiku da tužitelju isplati plaćene mu iznose na temelju ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sve na temelju odredbi članka 1111. u vezi s člankom 1115. ZOO-a.

17. Ocjena prvostupanjskog suda kako nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine (restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita) u skladu je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u ovom slučaju donošenje prvostupanjske presude.

18. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj, koji je uspio u sporu, ima pravo na troškove postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, te ako je propisana tarifa za troškove odvjetnika ili za druge troškove odmjerit će se takvi troškovi prema propisanoj tarifi, prema vrijednosti predmeta spora.

18.1. Tužitelj je u ovom predmetu istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu na temelju te ništetnosti pa je ocjena i ovog suda da se vrijednost predmeta spora cijeni samo prema visini kondemnatornog zahtjeva, dok deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za opravdanje kondemnatornog zahtjeva, kao deklaratorni preambul. Zato je pravilno prvostupanjski sud, protivno žalbi tužitelja, odredio vrijednost predmeta spora samo prema visini zahtjeva za isplatu (članak 35. ZPP-a) i visinu naknade troškova tužitelju za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (visina zahtjeva 397,30 eura ukupno).

18.2. Protivno žalbi tužitelja, pravilno prvostupanjski sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 21. ožujka 2025., zaprimljenog kod prvostupanjskog suda 28. ožujka 2025. jer je sastavljen i dostavljen sudu nakon što je već bilo zakazano ročište kod suda prvog stupnja, 21. veljače 2025. pa je u skladu s načelom ekonomičnosti postupka sve navode kojima se očituje na odgovor na tužbu tuženika mogao iznijeti na samom ročištu. Tužitelj, protivno žalbi, nema pravo ni na naknadu troška sudskih pristojbi jer ih prema podacima u spisu nije ni platio. Naime, prema odredbi čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/2018., 51/2023., dalje: ZSP) obveza plaćanja pristojbe nastaje, ako zakonom nije drugačije određeno, za tužbu u trenutku predaje tužbe, a za presudu (sudsku odluku) u trenutku kada se stranci ili njenom zastupniku dostavi prijepis odluke. Sudska praksa jasno potvrđuje da ako tužitelj nije platio pristojbu, nema pravo na naknadu tog troška (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 158/2021).

19. Slijedom navedenog, odbijene su žalbe stranaka te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda, sve prema odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

20. Budući da stranke sa žalbama nisu uspjele, odbijeni su njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka, sve prema odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a i 381. ZPP-a.

U Puli, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić