REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1613/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Pavičić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pavičić & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske osiguravajuće kuće d.d., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Pezić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1582/2020-56 od 12. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje točka I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1582/2020-56 od 12. prosinca 2024.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačava se točka III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1582/2020-56 od 12. prosinca 2024., tako da sada glasi:

„III. Nalaže se tuženiku HOK-osiguranje d.d. OIB: 00432869176, Zagreb, Capraška ulica 6, nadoknaditi tužitelju TH OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.094,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 1.052,13 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama.“

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.366,15 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2020. do isplate po propisanoj stopi, dok je točkom II. tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 470,73 eura zajedno s traženom zakonskom zateznom kamatom do isplate. Točkom III. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.146,67 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. prosinca 2024. do isplate, po propisanoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra kako je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) jer vještački nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti, a prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade sudi suprotno navedenom i Orijentacijskim kriterijima VSRH (shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednicama od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. prema kojem se orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 i do tada prihvaćeni iznosi povećavaju za 50%. Tužitelju bi, u skladu s povećanjem kriterija VSRH od 50 %, pripadalo ukupno 2.219,96 eura, a ne 3.221,99 eura. Sud ni ne obrazlaže kako je došao do tog iznosa pa se odluka ne može ispitati. Ujedno je time pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud RH je također stava da kriteriji nisu matematička formula koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, ali se ne dozvoljavaju niti značajnija odstupanja ukoliko okolnosti konkretnog slučaja to ne opravdavaju. Posljedično je pogrešna i odluka o troškovima postupka jer je sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha u sporu, budući da tužitelj nije uspio s 90 % osnove jer je utvrđen doprinos tužitelja od 30 % nastanku štete, slijedom čega je tužitelj uspio s osnovom sa 70 %. Također, tuženiku pogrešno nije dosuđen trošak za provođenje kombiniranog vještačenja jer je na taj način dokazao suodgovornost tužitelja. Taj mu je trošak trebao biti dosuđen neovisno o uspjehu u sporu jer je bio neophodan za donošenje meritorne odluke. Predlaže zato i donošenje dopunske odluke kojom će odlučiti o navedenim troškovima tuženika, preinačenje presude u skladu sa žalbom, podredno njeno ukidanje i vraćanje na ponovno odlučivanje uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u pogledu merituma, ali je djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja od 6. svibnja 2024. kojim od tuženika, kao osiguratelja vozila štetnika po polici automobilske odgovornosti, traži naknadu neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 1.836,88 eura (cijeneći već izvršenu uplatu naknade po tuženiku u iznosu od 889,24 eura i postotak doprinosa od 20% koji tužitelj priznaje). Naknadu neimovinske štete traži zbog povrede prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje) prema odredbama čl.19. st. 2., 1046. i 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO), a naknadu imovinske štete zbog pružene mu tuđe pomoći i njege prema čl. 1095. st. 1. ZOO-a (pri čemu na imovinsku štetu otpada iznos od 106,18 eura (cijeneći priznati doprinos od 20%)), sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana nakon podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, 28. veljače 2020. do isplate (prema čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023., dalje ZOOP)).

6. Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je prometnu nezgodu 3. prosinca 2019. prouzročio vozač IH, osiguranik tuženika, slijetanjem vozila registarske oznake [registarska oznaka] s ceste i udaranjem vozila u stablo, zbog čega je došlo do ozljeđivanja tužitelja, kao suputnika, a koji je zadobio ozljede natučenja nosa s višeivernim prijelomom nosnih kostiju, ranu korijena nosa i natučenje desne šake i ogrebotine kažiprsta desne šake, a zbog čega mu je bila potrebna i tuđa pomoć i njega, zbog čega ocjenjuje da mu je tuženik dužan nadoknaditi štetu koja mu je u tom štetnom događaju nastala prema odredbama čl. 19. st. 2., 1046. i 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, 1095. st. 1. ZOO-a. Pritom, zaključuje kako postoji suodgovornost tužitelja za nastanak prometne nezgode i posljedice koje iz nje trpi od 30% jer u trenutku prometne nezgode nije bio vezan sigurnosnim pojasom, prema odredbi čl. 1067. st.3. ZOO-a u vezi s čl. 163. st.1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/2008., 74/2011., 80/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017., 70/2019., 42/2020., dalje ZSPC), zbog čega mu pripada 70% naknade nastale mu štete. Tužitelju zato dosuđuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.301,08 eura te imovinske štete u iznosu od 65,07 eura sa zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2020. do isplate, sve po propisanoj stopi, prethodno uzimajući u obzir već nesporno plaćeni iznos po tuženiku od 889,24 eura.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tuženik. Nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U njoj su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, tako i o visini dosuđene naknade štete. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava ili zapisnika.

8.1. Žalitelj neosnovano tvrdi kako u odluci prvostupanjskog suda nisu navedeni razlozi utvrđenja pretrpljene neimovinske štete jer je prvostupanjski sud posve jasno u obrazloženju naveo razloge o kvalifikatornim okolnostima koje je uzeo u obzir i zaključke o nastaloj šteti tužitelju pa ni time nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Protivno žalbi, p rvostupanjski sud ne mora dosuđenu naknadu neimovinske štete obrazlagati po pojedinačnim kvalifikatornim elementima, kvantificirati iznos naknade za svaki pojedini element, jer se neimovinska šteta smatra jedinstvenom i nedjeljivom, a kvalifikatorne okolnosti služe kao kriteriji za utvrđivanje visine ukupne pravične novčane naknade.

8.2. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nisu sporne činjenice nastanka štetnog događaja i pasivne legitimacija tuženika, odgovornosti tuženika za isplatu prema čl. 1069. ZOO-a, budući da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi kao putnik u vozilu osiguranika tuženika, da je tužitelju u mirnom postupku isplaćena naknada štete u visini 889,24 eura.

10. Prvostupanjski sud je i dokazivanjem utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka prometne struke dipl. ing. EH prilikom nezgode došlo do slijetanja osobnog vozila osiguranika tuženika, u kojem se nalazio tužitelj, s kolnika, prelaska preko izdignutih rubnjaka na nogostup, kolni ulaz i mekani teren, nakon čega je vozilo udarilo prednjim lijevim bočnim dijelom u deblo stabla od kojeg se odbilo uz oštriju rotaciju stražnjim dijelom u lijevo i konačno zaustavilo, da je vozilo prilikom naleta na stablo zadobilo promjenu brzine od oko 29 km/h, a da pomoću evidentiranih tragova i priloženih fotografija nije moguće tehničkim načinima utvrditi na kojem se sjedištu u trenutku nezgode nalazio tužitelj i da li je bio vezan sigurnosnim pojasom, a tijelo tužitelja je u trenutku naleta vozila na stablo moralo poletjeti prema naprijed i u lijevo, nakon čega je na početku odvajanja vozila od stabla promijenilo smjer oštro u lijevo;

- da je prema balazu prometnog vještaka stalni sudski vještak sudske medicine dr. Davor Mayer utvrdio da je tužitelj stradao u prometnoj nesreći kao suvozač u osobnom vozilu, da je tijelo tužitelja u trenutku naleta vozila na stablo imalo tendenciju prisilnog polijetanja prema naprijed i ulijevo te je u tom segmentu dinamike poništena glavnina sudarne sile, zbog čega je došlo do ozljeđivanja, pri čemu priroda i raspored ozljeda tužitelja promatrani u kontekstu dinamike nesreće i gibanja njegova tijela, govore da on u trenutku nesreće nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a da je koristio sigurnosni pojas da bi isti ograničio doseg spomenutog polijetanja i spriječio udar licem o prepreku, pa bi ozljeda nosa izostala, a da bi istodobno, ozljeda šake (natučenje s oguljotinom na prstu) mogla nastati i usprkos vezivanju;

- da je prema nalazu stalnog sudskog vještaka medicinske struke dr. UH tužitelj u štetnom događaju zadobio: natučenje nosa s višeivernim prijelomom nosnih kostiju, ranu korijena nosa i natučenje desne šake i ogrebotine kažiprsta desne šake, da je tužitelj proveo liječenje, s time da je prijelom nosnih kostiju bio višekomadni s deformacijom nosne piramide, zbog čega je učinjena repozicija i imobilizacija, kontrole specijalista provodio je do 11.12.2019., a svog liječnika do 18.11.2019., kada je liječenje i završeno, da je po završenom liječenju zaostalo suženje lijevog nosnog hodnika uz devijaciju nosnog septuma što mu otežava normalno disanje na nos, osobito pri fizičkom opterećenju, da postoji uzročna veza zadobivenih ozljeda u štetnom događaju, provedenog liječenja i zaostalih posljedica, da je ozljeda nosa koju je zadobio u ovom štetnom događaju ostavila trajne posljedice koje smanjuju njegovu životnu aktivnost u omjeru od 4-5%, da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda trpio bol i strah te trebao tuđu pomoć zbog privremene nesposobnosti obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti u trajanju od 2 tjedna 2h na dan zbog nepodnošenja uobičajenog svakodnevnog napora, ukupno 28 sati, da je primarni strah u trenutku ugroženosti i istovremenog tjelesnog ozljeđivanja bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah, kao posljedica tjelesne ozljede jakog intenziteta koji je trajao oko 1-2 dana, srednjeg oko 3-4 dana i manjeg oko 3 tjedna, povremeni strah i nelagodu pri sudjelovanju u prometu je imao oko 3 mjeseca, da je bol jakog intenziteta trpio do 2-3 dana, srednjeg oko 5-6 dana, a manjeg još oko 3 tjedna, da je naruženost zbog ožiljaka na licu jedva zamjetna (ožiljak od 1 cm između dvije obrve i blago vidljiv ožiljak s lijeve strane korijena nosa).

11. Utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da je dijelom nesporno, a dijelom proizlazi iz pravilne ocjene izvedenih dokaza, izvršene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Svojim žalbenim navodima ga tuženik nije uspio dovesti u pitanje.

12. Prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja, sve uz pravilnu primjenu odredbi čl. 1046., 1054., 1067., 1095., 1100., 1103. i 29. ZOO-a. Ovaj sud prihvaća i zaključke prvostupanjskog suda iznesene u vezi s time, primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o trošku.

13. Ocjena je i ovog suda kako postoji odgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja u omjeru od 30% zbog nevezivanja sigurnosnog pojasa koje je dovelo do težeg ozljeđivanja od onog koje bi nastalo da je bio vezan sigurnosnim pojasom, sve kako je utvrđeno u postupku.

14. Protivno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio da je u ovom slučaju došlo do povrede prava osobnosti tužitelja u vidu prava na tjelesno i duševno zdravlje, kao i da nastale povrede svojim opsegom i težinom te okolnostima slučaja u kojima su nastale opravdavaju dosudu pravične novčane naknade štete.

15. Prema odredbi čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema (st.1.); pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade vodit će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (st.2.).

16. Sud prvog stupnja je, protivno žalbi tuženika, pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu tužitelju zbog povrede prava osobnosti utvrdio i ocijenio sve odlučne činjenice, sve kvalifikatorne okolnosti. Pritom je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, osobito dr. UH, u pogledu utvrđenih ozljeda i njihovih posljedica. Sud je osobito uzeo u obzir kako će tužitelj (u pogledu kvalifikatornih okolnosti duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, naruženosti) posljedica štete trpjeti još dugo vremena. Budući da se radi o mladoj osobi, tužitelju koji je 2019. imao 17 godina, poteškoćama koje će imati cijeli život (osobito zbog devijacije nosnog septuma, što mu otežava normalno disanje na nos, osobito pri fizičkom opterećenju), opravdano je prvostupanjski sud, vođen tom okolnošću, posljedice štetnog događaja valorizirao u skladu s time. Osim toga, od utuženja do donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari proteklo je približno šest godina pa i ta okolnost, uključujući i aktualna inflatorna kretanja, opravdavaju dosuđenu naknadu neimovinske štete tužitelju, kao pravične novčane naknade. Tuženik zato nije u pravu kada osporava ocjenu prvostupanjskog suda o dosuđenoj visini naknade koja, i po ocjeni ovog suda, opravdano, ali ne značajno, odstupa od spomenutih orijentacijskih kriterija. U tom smislu i sam tuženik ocjenjuje kako kriteriji nisu matematička formula koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, a prvostupanjski sud je opravdao svoju ocjenu visine naknade prihvatljivim razlozima.

16.1. Tako je prvostupanjski sud, pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu tužitelja, pravilno utvrdio i uzeo u obzir utvrđenu težinu ozljeda tužitelja, okolnosti jačine i trajanja pretrpljenih fizičkih boli, lokalitet ozljeda, utvrđeni intenzitet i duljinu trajanja pretrpljenog straha te utvrđeno smanjenje životnih aktivnosti kod tužitelja, ali i okolnost ozljeđivanja u prometnoj nesreći, izuzetno stresnim okolnostima, da je tužitelj osoba mlađe životne dobi (17 godina u trenutku prometne nesreće). Pravilno je odmjerio visinu naknade štete tužitelju uzimajući u obzir Orijentacijske kriterije i iznos za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod poslovnim brojem Su IV- 47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20). Cijeneći sve pravno relevantne okolnosti za odmjeravanje pravične novčane naknade, pravilno je odmjerio ukupnu novčanu naknadu za pretrpljenu povredu prava osobnosti tužitelju u iznosu od 1.301,08 eura, sve uzimajući u obzir doprinos tužitelja od 30% te već plaćeni iznos od naknade po tuženiku. Takvim odlučivanjem je pravilno primijenio materijalno pravo, spomenutu odredbu čl. 1100. ZOO-a u vezi s čl. 19. ZOO-a.

17. Pravilno je dosuđena i zakonska zatezna kamata tužitelju na dosuđenu naknadu neimovinske i imovinske štete, pravilnom primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a i čl. 12. ZOOP-a, vodeći računa o trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva po tužitelju.

18. Stoga je potvrđena točka I. presude prvostupanjskog suda, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. Prvostupanjski sud je većim dijelom pravilno odlučio o nastalim potrebnim troškovima postupka tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, prema mjerodavnoj odredbi čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 1382023., dalje: Tarifa). Pravilno je utvrdio sve radnje na koje tužitelj po Tarifi ima pravo na naknadu, ali i preostale potrebne troškove koji su mu nastali te pravilno zaključuje kako ti troškovi u svom zbroju predstavljaju iznos od 2.812,50 eura.

19.1. Međutim, tuženik je u pravu kada tvrdi da je sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha u sporu, budući da tužitelj nije uspio s osnovom s 90% jer je utvrđen doprinos tužitelja nastanku štete u omjeru od 30%, zbog čega je uspio s osnovom sa 70%, što mijenja i omjer njegovog ukupnog uspjeha (uspjeh po osnovi 70% + uspjeh po visini 74,37% : 2 daje postotak od 72,18%). Kada od tog postotka oduzmemo uspjeh tuženika od 27,82%, proizlazi njegov ukupan uspjeh od 44,36 %.

19.2. Također, tuženiku pogrešno nije dosuđen trošak za provođenje kombiniranog vještačenja kojeg je platio, neovisno o uspjehu stranaka jer je tuženik na taj način dokazao suodgovornost tužitelja (koju je tužitelj osporavao) pa je time izvođenje tog dokaza bilo potrebno, a tuženik ga je zatražio i to u ukupnom iznosu od 431,35 eura.

20. Slijedom svega navedenog tužitelju, cijeneći pravilno utvrđenje nastalih troškova tužitelja po prvostupanjskom sudu i pravilno utvrđeni omjer uspjeha u sporu (toč. 19.1. ove presude) za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pripada trošak u iznosu od 1.247,62 eura, za trošak medicinskog vještačenja iznos od 232,26 eura te za sudske pristojbe iznos od ukupno 46,01 eura, odnosno ukupno 1.525,89 eura.

20.1. Kada se ukupni iznos priznatog troška tužitelja prebije s potrebnim troškom tuženika za prometno-sudskomedicinsko vještačenje u ukupnom iznosu od 431,35 eura, proizlazi obveza tuženika da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.094,54 eura. Stoga je u tom smislu preinačena toč. III. presude prvostupanjskog suda prema odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a. Preostali zatraženi troškovi tuženiku nisu priznati iz razloga navedenih u toč. 19.1. i 19.2. ove presude.

21. Tuženiku ne pripada zatraženi trošak žalbenog dijela postupka, budući da je sa žalbom uspio tek u pogledu dijela sporedne tražbine, sve prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić