Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-677/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: IR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj, odvjetnica iz Buja, protiv tuženika: 1. B2 kapital d.o.o., OIB 57509775367, Radnička cesta 41, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik OR, odvjetnik iz [adresa]; i 2. Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 12. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Orjane Makovac Zubalj, punomoćnika 1. -tuženika OR i odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika 2.-tuženika FR, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 14. travnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopušenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1085/2019-7 od 29. ožujka 2019. i rješenjem o ovrsi poslovni broj: Ovr-1312/2019-3 od 22. srpnja 2019.

II Nalaže se tuženicima B2 kapital d.o.o., OIB 57509775367, Radnička cesta 41, 10000 Zagreb i Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, da tužitelju IR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 52466 Bužinija, solidarno nadoknade prouzročene troškove postupka u iznosu od 1.384,90 (tisućutristoosamdesetčetiri eura i devedeset centi) eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja 14. travnja 2026. pa do isplate obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijab ilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od bitnoga navodi da je Rješenjem o ovrsi naslovnog suda, posl.br. Ovr-1085/2019-7 od 29. ožujka 2019. određena ovrha na nekretnini u suvlasništvu tužitelja, na temelju ovršne isprave odnosno Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208436736, sklopljenog dana 23. ožujka 2007. i potvrđenog od strane javnog bilježnika Aleksandre Micelli iz [adresa], pod posl. br. Ov-1246/07, a radi naplate novčane tražbine 1.-tuženika.

Dalje navodi kako je Rješenjem o ovrsi naslovnog suda, posl.br. Ovr-1312/2019-3 od 22. srpnja 2019. određena ovrha na nekretnini u suvlasništvu tužitelja, na temelju ovršne isprave odnosno Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208558846, sklopljenog dana 23. ožujka 2007. i potvrđenog od strane javnog bilježnika Aleksandre Micelli iz [adresa], pod posl. br. Ov-1243/07, a radi naplate novčane tražbine 2.-tuženika.

Dalje navodi kako je, kao ovršenik, podnio naslovnom sudu žalbu nakon proteka roka uz prijedlog za odgodu ovrhe, a temeljem koje je upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu protiv oba ovrhovoditelja, ovdje tuženika.

Tužitelj dalje od bitnog navodi kako je kod 2.-tuženika podigao stambeni kredit u valuti CHF, te s promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50 % godišnje, za kupnju stana koji je predmetom ovršnog postupka, te da nije bio u mogućnosti otplatiti ostatak predmetnog kredita zbog povećanja mjesečnih anuiteta radi porasta CHF valute i kamate, te mu je predmetni kredit otkazan.

Tužitelj se poziva na pravomoćna utvrđenja iz parničnog postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojem je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima, pa stoga tužitelj smatra da su predmetni ugovori o kreditu, ništetani, te s obzirom na to, tuženici nisu ovlašteni tražiti ovrhu protiv tužitelja (čl. 50. st. 1 toč. 7 OZ), odnosno ispunjenje tražbine je (makar i za određeno vrijeme), odgođeno odnosno izmijenjeno …(čl. 50. st. 1 toč. 10 OZ), te predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. 1.-tuženik u odgovoru na tužbu, koji je pravovremeno podnio, od bitnoga navodi da u cijelosti osporava postavljeni tužbeni zahtjev kao i činjenične navode istaknute u tužbi.

1.-tuženik prvenstveno navodi kako tužba nije sastavljena sukladno Zakonu o parničnom postupku jer nedostaje naznaka vrijednosti predmeta spora, te je sud trebao sukladno članku 109. Zakona o parničnom postupku vratiti tužbu na izmjenu navodeći na koji način da ispravi istu, te predlaže sudu da sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku na brz i prikladan način odredi visinu vrijednosti predmeta spora u visini od 111.498,42 eura budući da je to vrijednost predmeta spora u ovršnom postupku Ovr-1085/2019 čije se proglašenje nedopuštnosti traži u ovoj parnici.

1.-uženik ističe kako u konkretnom slučaju nisu nastupile pretpostavke kako bi sud mogao postupiti po žalbi podnesenoj u sklopu ovršnog postupka iz članka 53. stavak 1. Ovršnog zakona, te da pozivanje tužitelja na „kolektivnu zaštitu potrošača“, ne može se podvesti niti pod jedan naprijed navedeni razlog propisan Ovršnim zakona koji dopušta podnošenje žalbe nakon proteka roka, te kako tužba nije podnesena iz zakonom propisanih razloga, 1. -tuženik predlaže da sukladno članku 55. stavku 4. Ovršnog zakona i sud odbaci tužbu.

1.-tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da bi cijeli Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208436736, sklopljenog dana 23. ožujka 2007. bio ništetan.

S obzirom kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, iz potvrde javnog bilježnika kojom potvrđuje da privatna isprava ima snagu ovršne isprave sukladno člancima 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu, te 1. -tuženik ima zakonsko pravo pokrenuti ovrhu na temelju ovršne isprave te mu nikakvo odobrenje Tužitelja za to nije potrebno već mu je isto dao zakonodavac.

1.-tuženik navodi da je valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu dopuštena odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima, da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo prema stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 i odluci C- 243/20, pa 1.-tuženik smatra da je tužitelj bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak, slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju, te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.

1.-tuženik predlaže odbaciti tužbu, a podredno odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja naknade troškova ovog postupka.

3. 2.-tuženik u odgovoru na tužbu, koji je pravovremeno podnio, od bitnoga prigovara pasivnoj legitimaciji u ovoj parnici i to iz razloga što je za potraživanje tuženika, temeljem ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo B2 kapital d.o.o., temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između 2. -tuženika kao cedenta i B2 kapital, kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.) o čemu je tužitelj bio obaviješten, te u cijelosti spori osnovanost postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja.

2.-tuženik prigovara da bi ovosudna tužba bila podnesena unutar prekluzivnog roka od 15 dana budući da tužitelj nije priložio zaključke na koje se poziva i temeljem koji tvrdi da je upućen na pokretanje ove parnice, te slijedom navedenog predlaže sudu da rješenjem odbaci tužbu kao nedopuštenu.

Dalje navodi kako tužitelj nije ovlašten u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pobijati pravnu zakonitost i pravilnost ugovora o kreditu (javnobilježničke isprave – kao ovršne isprave), te da istaknuti razlozi eventualne ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu ne predstavljaju niti jedan od žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. Ovršnog zakona.

Dalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.-tuženik nadalje navodi kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, a što potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, i C-243/20.

Nadalje, 2.-tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.-tuženik nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to prema Zakonu o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama, te se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

2.-tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi 2. -tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju obzirom da Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 126. ZZP-a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

2.-tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, te da ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu.

Slijedom svega navedenog, 2. -tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi 2.-tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Sud je vrijednost predmeta spora utvrdio raspravnim rješenjem od 14. ožujka 2025. u visini od 1.327,22 eura s početkom od dana podnošenja tužbe 24.06.2024. godine.

5. Sud je dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao isprave u spisu poslovni broj: Ovr- 1085/2019 i priklopljenom spisu Ovr-1312/2019, Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012., Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, Presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017-10.

6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1085/2019-7 od 29. ožujka 2019. i rješenjem o ovrsi ovoga suda, poslovni broj: Ovr-1312/2019-3 od 22. srpnja 2019, na nekretnini NR i tužitelja, kao ovršenika.

8. Sud nalazi da su u ovoj pravnoj stvari sporna sljedeća pitanja:

- pravovremenost tužbe;

- informiranosti tužitelja i proces pregovaranja o ugovoru o kreditu i status tužitelja kao potrošača;

- postojanje pretpostavki za proglašenje ovrhe nedopuštenom radi razloga što ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, po članku 50. stavku 1. točka 7. Ovršnog zakona;

- postojanje pretpostavki za proglašenje ovrhe nedopuštenom ako je ispunjenje tražbine, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, po članku 50. stavku 1. točka 10. Ovršnog zakona;

- osnovanost 2.-tuženikovg prigovora nedostatka pasivne legitimacije;

- ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima i ništetnost cijelog ugovora o kreditu;

9. Vezano uz prigovor nepravovremenosti tužbe radi proglašenje ovrhe nedopuštenom sud je čitanjem isprava u ovršnom spisu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1085/2019-7 (stranica 6-38), utvrdio je da je tužitelj, kao ovršenik, Zaključkom i Rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: Ovr-1085/2019-91, od 14.05.2022. godine, od strane suda upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u roku od 15 dana od dana dostave istog zaključka, dok je iz potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena utvrđeno da je istu odluku tužitelj zaprimio putem svoje punomoćnice dana 07.06.2024. godine.

10. Ovršni zakon (Narodne novine 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 06/2024 – dalje: OZ) u čl.55.st.1. propisuje da ako rješenje o žalbi iz članka 53. stavka 1. ovoga Zakona ovisi o utvrđivanju neke sporne činjenice sud će zaključkom uputiti ovršenika da u roku od petnaest dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

11. Obzirom da je zadnji dan petnaestodnevnog roka padao na neradni dan odnosno u subotu 22.06.2024. godine, kada sud ne radi, rok istječe protekom prvoga idućeg radnog dana sukladno čl.112.st.4. ZPP-a, a to je 24.06.2024. godine, kada je tužba i podnesena, slijedom čega sud utvrđuje kako je tužba pravovremena i dopuštena čime je ispunjena osnovna procesna pretpostavka za pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

12. Sukladno čl.55.st.3. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 06/2024 – dalje: OZ) propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.

13. Uvidom u ovršni spis Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama -Buie, poslovni broj: Ovr-1085/2019-7 (stranica 6-38) utvrđeno je da je tužitelj, kao ovršenik, Zaključkom i Rješenjem poslovni broj: Ovr-1085/2019-91, od 14.05.2022. godine, upućen da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu odnosno ako je žalba izjavljena iz razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. tj. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (toč.7.), te ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (toč.10.).

14. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda žalbeni razlog ništetnosti ovršne isprave

- ugovora o kreditu se može razmatrati u okviru žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a, a sud svoju ocjenu temelji na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj: Rev 3357/2018-4, od 26. listopada 2021., u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu) procjenjivati valjanost spornog pravnog posla iz solemniziranog ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha, a isti pravni stav je potvrđen i u odluci broj: Rev-861/2022, od 05. listopada 2022.

15. Sud je čitanjem isprava u ovršnom spisu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1085/2019-7 (stranica 6-38) utvrdio

- da je ovdje 2.-tuženik Zagrebačka banka d.d., kao kreditor, s tužiteljem, kao korisnikom kredita, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208558846, te s NR, kao korisnikom kredita, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208436736, oba ugovora od dana 23.03.2007. godine;

- da je i tužitelju, kao korisniku kredita, i NR, kao korisniku kredita, odobren kredit radi kupnje stana svakome u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 132.200,00 švicarskih franaka na rok otplate 30 godina;

- da se na iznos kredita obračunava kamata čija je početna stopa ugovorena u visini od 4,50%, te da kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,

- da je kao osiguranje cjelokupne tražbine po oba navedena ugovora o kreditu zasnovano založno pravo na nekretnini založnih dužnika što uključuje cijeli suvlasnički dio, zemljište i zajedničke dijelove zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to posebni dio 2-žuto u prizemlju i na prvom katu.

16. Vezano uz spornu okolnost da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208558846, od 23.03.2007. godine, potrošačkim ugovorom, o teretu dokazivanja svojstva potrošača pravno shvaćanje zauzeto je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. poslovni broj: Su IV–56/2023-9, pod točkom broj 8. donijet je slijedeći zaključak:

»U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.«.

17. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio kako je odobrenim kreditom kupljen stan u [adresa] kod [adresa], u [adresa], te kako predmetni stan služi za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, te da u istom stanu nije obavljana nikakva gospodarska aktivnost u smislu iznajmljivanja i slično.

Pored navedenog tužitelj je dodao kako su on i NR ishodovanim kreditom kupili 1 stan koji se sastoji od dvije etaže s time da tužitelj koristi prizemnu etažu a imenovani NR koristi etažu na katu.

18. I saslušani svjedok NR u svojem iskazu potvrđuje da su tužitelj i on podignute kredite iskoristili za kupovinu stanova u istoj zgradi, na adresi [adresa], u [adresa], te da su predmetni stanovi tužitelju i njemu služili za stanovanje i isti se nisu koristili za iznajmljivanje ili nešto slično.

19. Iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208558846 i Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208436736, oba ugovora od dana 23.03.2007. godine, kao i iz iskaza saslušanog tužitelja i svjedoka NR proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja nekretnine radi stanovanja tužitelja i njegove obitelji, a ne za obavljanje neke poslovne aktivnosti, poduzetničke djelatnosti, niti za neko zanimanje tužitelja, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a identično je utvrđeno i za NR.

20. 2.-tuženik je, s druge strane, samo paušalno osporavao tužitelju status potrošača u svojem odgovoru na tužbu u kojem ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, pa je tako i 2. -tuženik dužan dokazivati svoju tvrdnu da tužitelj nije potrošač.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je 2.-tuženik koji tijekom postupka nije dokazao da tužitelj nema status potrošača.

21. Stoga sud smatra kako je tužitelj u postupku dokazao da je s 2.-tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, a identično je dokazano i za korisnika kredita NR.

22. Vezano uz proces pregovaranja o ugovoru o kreditu i informiranje tužitelja iz njegovog iskaza proizlazi kako je predmetni ugovor glavnicom vezan uz valutnu klauzulu švicarskog franka, te je u istom ugovorena promijenjena kamatna stopa, a do toga je došlo jer mu je od strane bankovnog službenika rečeno da se ne može uzeti niti kunski kredit, niti kredit koji bi glavnicom bio vezan uz euro, već je jedina opcija bila uzeti kredit kod kojeg je glavnica vezana uz švicarski franak, i takav ugovor mu je ponuđen kao najpovoljniji, te mu ništa nije bilo rečeno o tome pod kojim uvjetima može doći do promjene kamatne stope niti tko o tome odlučuje, niti mu je išta rečeno o valuti CHF-a, niti je sudjelovao u sastavljanju isprave ugovora o kreditu, isti je već bio sastavljen kada mu je uručen radi potpisa.

23. I saslušani svjedok NR u svojem iskazu potvrđuje da su i tužiteljev i njegov kredit glavnicom bili vezani uz valutnu klauzulu CHF-a, do toga je došlo jer su u razgovoru sa službenicom banke dobili informaciju da u ponudi imaju takve kredite, da je kamata niža nego kod kredita vezanih u euro, a Švicarska im je izgledala kao stabilna država, zbog proteka vremena ne može odgovoriti da li im je od strane bankovne službenice objašnjeno pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa i tko o tome odlučuje, dok im o valutnoj klauzuli ništa nije bilo rečeno, te kako niti tužitelj niti svjedok nisu sudjelovali u sastavljanju ugovora o kreditu, već su im uručeni napisani ugovori.

24. Sud je vizualnim pregledom predmetnih ugovora o kreditu u ovršnom spisu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr- 1085/2019-7 (stranica 6-38) utvrdio da se radi o tipovima standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane 2. -tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden na lijevom vrhu prve stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke 2.-tuženika i njegov organizacijski dio, te broj predmetnog ugovora, što upućuje na zaključak da 2. -tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

25. Sud temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208558846 i Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208436736, oba ugovora od dana 23.03.2007. godine, nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem odluke 2. -tuženika, te kako je 2.- tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju 2. - tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

26. Nadalje, iz predmetnih ugovora o kreditu utvrđeno je da je vjerovnik bila Zagrebačka banka Zagreb d.d. odnosno da se radi o banci koja je u navedenom kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila 1.-tuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

27. Iz oba ugovora o namjenskom kreditu utvrđeno je da su isti ugovori zaključeni istog dana tj. 23.03.2007. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je i u kolektivnom sporu bio 1.-tuženik.

28. Vezano uz spornu okolnost tj. tvrdnju 2. -tuženika da Zakon o zaštiti potrošača u čl.138.a i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

To iz razloga jer se ovaj sud u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete.

29. Podvodeći Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208558846 i Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208436736, oba ugovora od dana 23.03.2007. godine, utvrđeno je pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

30. Temeljem čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. I po čl.502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

32. Stoga sud nalazi kako se tužitelj u tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog žalbenog razloga po članku 50. stavku 1. točka 7. Ovršnog zakona može pozivati na presudu donesenu u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P - 1401/2012 od 04.07.2013., ta kako je radi utvrđivanja činjeničnog stanja dovoljno da se tužitelj samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude.

33. Točna je tvrdnja tuženih da Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, pa tako u čl.22. dopušta i ugovaranje da se vrijednost ugovorne obveza u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, u konkretnom slučaju prema švicarskom franku.

34. Nadalje, u smislu odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 – dalje: ZZP/03), a koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi, ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti, ako je uočljiva, jasna i razumljiva, te da navedeni uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno, međutim sud smatra kako prigovor tuženih nije osnovan.

35. Ovaj prvostupanjski sud je stava da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, iz razloga jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u kojoj je drugostupanjski sud utvrdio da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten, pas zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, zbog čega je takva ugovorna odredba ocijenjena nepoštenom te posljedično ništetnom .

36. Kao što je prethodno navedeno odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te eventualna naknadna suprotna stajališta Suda EU na koja se pozivaju tuženici - u predmetima C-81/19, i C-243/20. - ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

37. Dovodeći u međusobnu povezanost iskaz tužitelja s drugim izvedenim dokazima, sud utvrđuje kako je 2.-tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio oba ugovora o namjenskom kreditu, te da tužitelj, kao potrošač, te NR, također kao potrošač, nisu sudjelovali u sastavljanju istih ugovora, te da se stoga radi o tipovima standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane 2.-tuženika, te da se radi o tipu ugovora koji se može podvesti pod pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., kojim je utvrđeno da su tužene banke, između ostalih i ovdje 2. -tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika njihovih kredita, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na: valutnu klauzulu kojom se glavnica vezuje uz švicarski franak; te klauzulu kojom se ugovara jednostrano promjenjiva redovna kamatna stopa.

38. Stoga se u odnosu na oba ugovora o kreditu primjenjuje čl.81. ZZP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo.

39. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.), te po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju tuženici opravdano navode kako ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak; te kojom se ugovara redovna kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva odlukom banke, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, koji može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi.

40. Obzirom da se sporna ovrha poslovni broj: Ovr-1085/2019 i poslovni broj: Ovr- 1312/2019, za koju tužitelj traži da se proglasi nedopuštenom, provodi na temelju dvije ovršne isprave - Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208558846 i Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208436736, oba od 23.03.2007. godine, a koji su ugovori zaključeni s tužiteljem i s NR, kao korisnicima kredita, te je po istim ugovorima kao osiguranje povrata tražbine založen cijeli njihov suvlasnički dio, te obzirom da isti ugovori nisu u cijelosti ništetni, sud utvrđuje kako je su tuženici, kao ovrhovoditelji, ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja, kao ovršenika na temelju ovršnih isprava Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208558846 i Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208436736, oba od 23.03.2007. godine, slijedom čega nije osnovan žalbeni razlog tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl.50.st.1.toč.7. OZ-a odnosno da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

41. Međutim, vezano uz žalbeni razlog iz čl.50.st.1.toč.10. OZ-a odnosno da je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, sud nalazi kako je navedeni žalbeni razlog osnovan.

42. Obzirom da je tijekom ovog postupka utvrđeno kako su u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208558846 i Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208436736, oba ugovora od dana 23.03.2007. godine, ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak; te kojom se ugovara redovna kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva odlukom banke, te kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo do izmjene mjesečnih rata s početnih 2.950,00 tadašnjih kuna, da je u jednom trenutku kada su i tečaj i kamata porasli mjesečna rata iznosila oko 7.100,00 tadašnjih kuna, te da je prestao plaćati kredit kada su se rate podigle i kad ih više nije mogao plaćati, radi čega mu je od strane banke kredit otkazan, sud zaključuje da se tražbina tuženika, kao ovrhovoditelja, temelji na dijelu tih ugovora o kreditu koji su zahvaćeni ništetnošću, a to su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak; te kojom se ugovara redovna kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva odlukom banke.

43. Stoga sud utvrđuje kako tuženici, kao ovrhovoditelji, nisu ovlašteni tražiti ispunjenje tražbine protiv tužitelja, kao ovršenika, jer je ispunjenje tražbine zabranjeno odnosno izmijenjeno zbog činjenice koja je nastala nakon sastavljanja i potvrđivanja javnobilježničke isprave, te je temeljem čl.55. u svezi s čl.50.st.1.toč.10. OZ-a prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za proglašenjem ovrhe nedopuštenom, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

44. Vezano uz osnovanost 2. -tuženikovg prigovora nedostatka pasivne legitimacije iz razloga jer je za potraživanje tuženika, temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo B2 kapital d.o.o., temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između prvotuženika kao cedenta i B2 kapital, kao cesionara, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.), sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

45. Iz ovršnog spisa Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: Ovr-1085/2019-7 (stranica 6-38) utvrđeno je da je tužba podnesena protiv osoba koje u ovršnom predmetu imaju pravni položaj ovrhovoditelja, te u istim spisu nema dokaza da bi u predmetnom ovršnom postupku došlo do promjene ovrhovoditelja uslijed ustupa tražbine, a i prema uputi ovršnog suda o upućivanju u parnicu proizlazi kako je tuženik parnicu dužan pokrenuti protiv ovrhovoditelja, što uključuje i 1.-ovrhovoditelja B2 kapital d.o.o. i 2.-ovrhovoditelja zagrebačku banku d.d., slijedom čega nije osnovan 2. -tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari.

46. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

47. Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 1.327,23 eura, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova.

48. Tuženici u ovoj parnici, kao stranke iz ovršnog postupka u svezi kojeg se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, imaju položaj nužnih i jedinstvenih suparničara u smislu čl.201. ZPP-a budući da se zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), te se oni smatraju jednom parničnom strankom, pa budući da su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani u slučaju tužiteljevog uspjeha u parnici sukladno čl.161.st.3. ZPP-a.

49. Obzirom da su tuženici izgubili parnicu, isti su dužni tužitelju solidarno nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištima dana 14.03.2025., 13.11.2025. i 12.02.2026. svako u visini od 100 bodova što ukupno iznosi 600,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV od 25% na obavljene radnje u iznosu od 200,00 eura po Tbr.46 Tarife.

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 331,81 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje: Uredba);;

- za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 53,09 eura Tar.br.2.st.1. Uredbe.

50. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 1.384,90 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točkom II izreke ove presude i naložio tuženicima da tužitelju solidarno nadoknade parnični trošak.

51. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

52. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

53. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem su tuženici dužni dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 14. travnja 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnice,

2. Tuženiku, svakom putem punomoćnika.