REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-23/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐENJA, GRADITELJSTVA I DRŽAVNE IMOVINE, OIB 95093210687, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv 1. tuženika HJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Maroje Matana, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Matana & Partneri d.o.o. u Zagrebu, 2. tuženika PRODUKT d.o.o., OIB 93205471623, Zagreb, Vlaška 71 i 3. tuženika SGZ STANOGRAD u stečaju, OIB 48821947982, kojeg zastupa stečajna upraviteljica Nina Markovinović Belamarić, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2456/2023 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljičina žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2456/2023 od 25. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan prvotuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 313,23 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2456/2023 od 25. listopada 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-495/15 od 5. svibnja 2015. koja se vodi na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etaža 15 (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR (točka II. izreke).

2. Protiv pobijane presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužiteljica je u žalbi iznijela sve navode koje je već navela tijekom postupka te je istaknula da je na temelju valjanog pravnog posla stupila u posjed nekretnine i da je njen posjed istinit, zakonit i pošten. Smatra da se provođenjem ovrhe protiv osobe koja je samo formalni vlasnik sporne nekretnine zadire u njezino pravo na mirno uživanje vlasništva, koje je zajamčeno Protokolom 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i Ustavom Republike Hrvatske. Smatra da bi provedbom ovrhe bila lišena prava na mirno uživanje vlasništva, jer bi nekretnina bila prodana na javnoj dražbi i dosudila bi se najboljem ponuditelju kao kupcu koji bi se upisao kao vlasnik i umjesto ovrhovoditelja mogao bi tražiti iseljenje treće osobe i predaju u posjed. Dostavlja sudsku praksu u bitno istovjetnim predmetima u kojima je zauzeto stajalište da je zahtjev predmnijevanog vlasnika za proglašenje ovrhe nedopuštenim, osnovan.

3. Prvotuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti tužiteljevu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 313,23 EUR.

4. Tužiteljičina žalba nije osnovana.

5. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka.

6. Tužiteljica je u tužbi navela da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1/2023 od 6. srpnja 2023., upućena kao treća osoba pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-495/15 od 5. svibnja 2015., i to na nekretnini, predmetu ovrhe upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], E-I.

7. Predmetna nekretnina je upisana kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišno knjižni odjel Zagreb, označenoj kao [adresa]. zk.ul- 24293 k. o. [katastarska općina] zkčbr. [katastarska čestica], suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-15) -trosobni stan oznake S 10 na petom katu ukupne površine 70,25 čm.

8. Tužiteljica nadalje navodi da je 4. travnja 2023. sklopila nagodbu s trećetuženikom kojom trećetuženik priznaje pravo vlasništva Republici Hrvatskoj na predmetnoj nekretnini (list 10. – 13. spisa).

9. Tužiteljica također ističe da je još 26. ožujka 1986. između trećetuženika i TJ iz [adresa] sklopljen konačni ugovor broj 1968/83 kojim se trećetuženik obvezuje izgraditi predmetni stan (list 14. – 17. spisa). Dalje, navodi da je s TJ **.**.1995. sklopila Ugovor o zamjeni nekretnina kojim TJ daje tužiteljici vlasništvo predmetne nekretnine u [adresa]., u zamjenu za stan u vlasništvu tužiteljice (list 21. – 23. spisa). Dakle, tužiteljica smatra da je još 12. listopada 1995. postala vlasnik predmetne nekretnine, znatno prije nego što je pokrenuta ovrha u ovoj pravnoj stvari bez obzira na okolnost što nije upisana u zemljišnim knjigama, a koju uknjižbu prava vlasništva smatra da nije ni ovlaštena tražiti sukladno odredbi čl. 79 st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24). Istovremeno, tužiteljica se poziva i na odredbu čl. 166 st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), tvrdeći da ima položaj predmnijevanog vlasnika i pravo tražiti da se ovrha proglasi nedopuštenom.

10. Prvotuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev navodeći da tužiteljica uopće nije dokazala da ima status predmnijevanog vlasnika predmetne nekretnine, s obzirom da u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu u trenutku podnošenju prijedloga za ovrhu nije bila vidljiva plomba, zemljišnoknjižni upis i/ili bilo kakva naznaka odbijenog upisa kao i da je trećetuženik cijelo vrijeme upisan kao vlasnik predmetne nekretnine (list 17. spisa), radi čega prvotuženik nije imao razloga sumnjati da ta nekretnina nije u vlasništvu trećetuženika.

11. Drugotuženik nije odgovorio na tužbu, a trećetuženik je u odgovoru na tužbu priznao tužbeni zahtjev.

12. Predmet spora se odnosi na tužiteljičin zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, kao treće osobe iz ovršnog postupka koja je tvrdila da na nekretnini na kojoj se provodi ovrha ima neko pravo koje sprečava ovrhu.

13. Ocjenom izvedenih dokaza (isprave u spisu) prvostupanjski je sud ocijenio da tužiteljica nije dokazala činjenice na temelju kojih predmnijeva svoje vlasništvo predmetne nekretnine, te posljedično tome da je prvotuženik bio nesavjestan u trenutku podnošenja predmetnog prijedloga za ovrhu, odnosno upisa zabilježbe ovrhe u zemljišne knjige.

14. Dakle, pozivom na odredbe čl. 8 st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 1/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 8/17; dalje: ZZK), te odredbe čl. 119. st. 1., čl. 120. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZVDSP-a, prvostupanjski je sud ocijenio da je prvotuženik kao ovrhovoditelj pri upisu zabilježbe ovrhe u zemljišnu knjigu bio pošten i savjestan, te da nije zloupotrijebio svoje pravo, te da nije imao nikakvog razloga sumnjati da predmetna nekretnina nije u vlasništvu trećetuženika osobito uzimajući u obzir da u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu kao i donošenja pobijanog rješenja o ovrsi nije postojala nikakva plomba, odnosno zemljišno-knjižni upis odbijenog prijedloga, već je upravo prijedlog za uknjižbu prava vlasništva tužiteljice odbijen iz razloga što je na predmetnoj nekretnini već bila upisana zabilježba ovrhe. Iz navedenog proizlazi jasan zaključak da doista nije postojala nikakva činjenica iz koje bi prvotuženik mogao zaključiti da trećetuženik nije vlasnik predmetne nekretnine.

15. Prvostupanjski je sud utvrdio da tužiteljica vlasništvo predmetne nekretnine nije upisala u zemljišne knjige do donošenja rješenja o ovrsi i do zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama. Predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe tek kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo, a što u ovom postupku nije slučaj. Prvostupanjski sud ocjenjuje da se nisu obistinili razlozi koji bi priječili osporenu ovrhu.

16. Zaključno, u pogledu trećetuženikovog priznanja tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud naveo da njegovo procesno raspolaganje ne može ići na štetu prvotuženika kao drugog jedinstvenog i nužnog suparničara te stoga isto i nije prihvaćeno kao procesno valjano očitovanje volje te parnične stranke. Nastavno na navedeno, prvostupanjski se sud pozvao na odredbu čl. 201. ZPP -a kojom je propisano da ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, učinak parničnih radnji što su ih poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli. Dakle, uzima se da samo pozitivne procesne radnje jednog jedinstvenog suparničara imaju učinak prema drugome. Kako je priznanje tužbenog zahtjeva nepovoljna dispozicija za prvotuženika, a tuženici se kao jedinstveni i nužni suparničari smatraju jednom strankom, to se priznanje tužbenog zahtjeva ne može prihvatiti kao valjana postupovna dispozicija.

17. I ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na njega pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev zahtjev.

18. Naime, u ovoj pravnoj stvari došlo je do suprotstavljanja dvaju prava – onog tužiteljice kao predmnijevane vlasnice na uživanje prava vlasništva i onog prvotuženika kao ovrhovoditelja, koji je povjerenjem u zemljišne knjige stekao pravo na namirenje tražbine iz vrijednosti nekretnine. Prema mišljenju ovog suda prevagu zaštiti prava predmnijevanog vlasnika treba dati samo onda kada je ovrhovoditelj bio nepošten; predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesvjestan, nepošten, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

19. Naime, u trenutku pokretanja ovrhe u zemljišnim knjigama je kao jedini upisani vlasnik predmetne nekretnine bio trećetuženik. Nagodba od 4. travnja 2023., na koju se tužiteljica poziva kao na pravnu osnovu stjecanja vlasništva, nije provedena u zemljišnim knjigama. Ujedno, tužiteljica nije ishodila uknjižbu prava vlasništva niti je svoje pravo učinila vidljivim u zemljišnim knjigama prije pokretanja ovršnog postupka, niti je spisu priložila ispravu podobnu za upis iz koje bi proizlazilo da je na temelju pravnog posla iz 1995. godine stekla pravo vlasništva na nekretnini. Slijedom navedenog, izvansudska nagodba predstavlja izvanknjižno priznanje prava vlasništva koje nema učinak prema trećima, dok se ovrha temelji na zemljišnoknjižnom stanju koje uživa javno povjerenje, sukladno odredbi čl. 8. ZZK-a.

20. Drugim riječima, tužiteljica nije ishodila uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama prije nego što je na njoj zabilježena sporna ovrha, za koju sada zahtijeva da se proglasi nedopuštenom.

21. Ovaj drugostupanjski sud uzeo je u obzir pravna shvaćanja izražena u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se tužiteljica poziva, prema kojima osoba koja je stekla nekretninu temeljem valjanog pravnog posla i koja ima zakonit, istinit i pošten posjed uživa položaj predmnijevanog vlasnika u smislu odredbe čl. 166. ZV-a te može zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom. Međutim, navedena pravna shvaćanja nisu primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, u ovom predmetu tužiteljica nije učinila svoje pravo vlasništva vidljivim u zemljišnim knjigama prije pokretanja ovršnog postupka, dok je u tom trenutku kao vlasnik nekretnine bio upisan trećetuženik. Nadalje, tužiteljica nije dokazala postojanje valjanje isprava podobne za upis, odnosno nije takvu ispravu priložila u ovom postupku, niti je dokazala da bi ovrhovoditelj bio nesavjestan ili nepošten, odnosno da je morao znati za njezino eventualno pravo. Stoga se pravna shvaćanja izražena u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja polaze od drugačijeg činjeničnog stanja, ne mogu primijeniti u ovom predmetu.

22. Također, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije uvažio trećetuženikovo priznanje tužbenog zahtjeva, jer njegovo procesno raspolaganje ne može ići na štetu prvotuženika kao jedinstvenog i nužnog suparničara, sukladno citiranoj odredbi čl. 201. ZPP-a.

23. I odluka o parničnom trošku pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. S obzirom na navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

25. Prvotuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

Zagreb, 14. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović