REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-567/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRV Bayern Süd, Am Alten Viehmarkt 2, 84024 Landshut, OIB 59950094514, kojeg zastupaju punomoćnice Monja Matić i Maša Gluhinić, odvjetnice iz Zagreba, protiv tuženika ĐURO ĐAKOVIĆ MONTAŽA d.o.o., Ulica 108. brigade ZNG 94, Slavonski Brod, OIB 59126265572, radi isplate iznosa od 45.208,68 eura, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-319/2025-57 od 18. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-319/2025-57 od 18. prosinca 2025. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 45.208,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka u iznosu od 15.758,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 45.208,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanih u izreci. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 15.758,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave koje su priložene spisu, utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, jer je primjenom odredbe čl. 91., 963., 1085., čl. 1088. i čl. 1095. te čl. 231. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) utvrdio da je tuženik u obvezi povrata tražbine po osnovi isplaćenih mirovina svom osiguraniku. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 115/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovome sudu ukinuti podredno preinačiti presudu i predmet vratiti na ponovan postupak. Žalitelj navodi da prvostupanjski sud, između ostalog, odluku u ovoj pravnoj stvari temelji na presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-181/09 od 29. listopada 2010. i na presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu; poslovni broj XLIV-Pr-21158/04-57 od 18. prosinca 2009., koja je pravomoćna 7. prosinca 2010. Navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a jer presuda proturječi razlozima zbog toga što je prvostupanjski sud svoju odluku, utemeljio na navedenim presudama, koje ne mogu biti pravna osnova za utvrđenje i isplatu iznosa davanja mirovinskog i socijalnog osiguranja koje tužitelj potražuje u ovom parničnom postupku kao regresni zahtjev prema tuženiku. Navodi da tuženik nije bio poslodavac osiguranika tužitelja, da protiv tuženika nije vođen kazneni postupak i tuženik nikada nije priznao osnovu i odgovornost za naknadu štete kako to navodi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude. Dalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je konstatirao da su na tužitelja kao osiguratelja neposrednog oštećenika zakonskom subrogacijom prešla oštećenikova prava do visine isplaćenih iznosa invalidske mirovine prema tuženiku kao odgovornoj osobi za štetu, a na temelju odredbi čl. 91., čl. 963. i čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), koja je utjecala je na pogrešno i nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja.

Prvostupanjski sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te shodno tome pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da se na odnos između stranaka treba primijeniti zastarni rok iz odredbe čl. 231. ZOO -a i čl. 1095. ZOO-a. Pravnu osnovu za isplatu mirovine/socijalnih primitaka predstavlja rješenje/odluka o stjecanju prava na mirovinu/socijalne primitke odnosno mirovinsko rješenje od 3. studenog 2006. U tom kontekstu je upravo odgovarajuće mirovinsko rješenje, uz uvjet da su primitci stvarno i isplaćeni osiguraniku tužitelja/korisniku, eventualna pravna osnova za postavljanje regresnog zahtjeva prema trećem. Osiguranik tužitelja i sam tužitelj saznali su za stjecanje prava na invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja, a time i na postojanje eventualnog regresnog prava tužitelja, najkasnije 3. studenog 2006.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da ona nije pravilna i nije osnovana na zakonu jer je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastarni rok i djelomično počinjene bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

7. U ovom parničnom predmetu već je donesena prvostupanjska presuda, koja je potvrđena drugostupanjskom. Presudom Vrhovnog suda poslovni broj Rev-1565/2019-3 od 4. listopada 2022., tužiteljeva revizija je prihvaćena i ukinute su prvostupanjska i drugostupanjska presuda.

8. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je predmet spora tužiteljev regresni zahtjev na ime isplaćenih invalidskih mirovina svom osiguraniku ŠD, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 30. lipnja 2010., zbog štetnog događaja od 19. veljače 2004. na radilištu u Kaštel Sućurcu, u kojem je tužiteljev osiguranik zadobio teše tjelesne ozlijede.

9. Prvostupanjski je sud kao nesporno naveo da je:

- tužitelj inozemna osoba socijalnog i mirovinskog osiguranja

- nastanak štetnog događaja 19. veljače 2004. na radilištu u Kaštel Sućurcu

- odgovornost tuženika za štetni događaj

- tužitelj isplatio svom osiguraniku invalidsku mirovinu u visini koji je predmetom spora.

- tužitelj priznao svom osiguraniku ŠD invalidsku mirovinu radi potpune radne nesposobnosti od 1. travnja 2005. - što proizlazi iz mirovinskog rješenja od 3. studenog 2006., te da je u spornom razdoblju isplatio svom osiguraniku po osnovi invalidske mirovine iznos od 45.206,68 eura, što dokazuje Popis mirovinskih davanja od 1. prosinca 2014.

10. Sporno je pripada li tužitelju, kao inozemnom osiguratelju pravo na ostvarivanje regresnog zahtjeva prema tuženiku u iznosu od 45.206,68 eura zbog isplaćenih invalidskih mirovina svom osiguraniku te je li nastupila zastara te tražbine.

11. Kako je tužitelj inozemna osoba socijalnog i mirovinskog osiguranja za rješenje ovog spora, s obzirom na vrijeme njegovog nastanka, mjerodavna je odredba čl. 30. Sporazuma o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne republike Njemačke („Narodne novine“ broj 7/98, Međunarodni ugovori broj 7/98) koja glasi: „Ima li osoba, koja prema pravnim propisima jedne državne ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge države ugovornice, prema njenim propisima pravo na naknadu štete od treće osobe, tada pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede; druga država ugovornica priznaje taj prijelaz.“

12. U odnosu na pitanje priznavanja zakonske subrogacije tužitelja u prava oštećenika mjerodavno je njemačko pravo i to Njemački socijalni zakonik koji odredbom čl. 116. st. 1. uređuje prijelaz prava na potraživanje naknade štete s neposredno oštećenog na tužitelja, a po kojoj odredbi tužitelj isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, stupa u pravnu poziciju oštećenog odnosno svog osiguranika te stoga ima pravo od tuženika tražiti naknadu štete kao direktno oštećeni.

13. Pravo tužiteljevog osiguranika, koji je oštećen na području Republike Hrvatske, na naknadu štete od štetnika koji ima sjedište u [adresa] ocjenjuje se prema domaćem pravu, tj. prema pravu Republike Hrvatske.

14. U konkretnom slučaju tužitelj svoje pravo na regres isplaćenih davanja na ime invalidske mirovine ostvaruje na temelju zakonske subrogacije te se na tužitelja primjenjuju zakonske odredbe prava Republike Hrvatske koje se primjenjuju na direktno oštećenog u čiju pravnu poziciju je tužitelj stupio zakonskom subrogacijom.

15. Tužitelj kao inozemni osiguravatelj, dakle nije neposredni oštećenik u štetnom događaju od 19. travnja 2004., nije u obvezi dokazivati postojanje štete, jer pravo na povrat sporne tražbine po osnovi isplaćenih mirovinskih davanja izvodi iz prava koje daje neposrednom oštećeniku, konkretno ED, zahtijevati naknadu štete od tuženika kao štetnika zbog gubitka radne sposobnosti u šetnom događaju za koji je odgovoran tuženik jer to pravo neposrednom oštećeniku pripada na temelju odredbi čl. 1085., čl. 1088. i čl. 1095. ZOO-a. Stoga su na tužitelju kao osiguratelju neposrednog oštećenika, zakonskom subrogacijom prešla oštećenikova prava do visine isplaćenih iznosa invalidske mirovne prema tuženiku kao odgovornoj osobi za štetu, a na temelju odredbe čl. 91., čl. 963. i čl. 1095. ZOO -a koji se treba primijeniti na odnos između stranaka uvažavajući vrijeme izvršnih isplata mirovina.

16. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je pri odlučivanju uzeo u obzir da je visinu regresnog zahtjeva tužitelj dokazao Popisom mirovinskih davanja tužitelja od 1. prosinca 2014., a po mišljenju suda, na to ne utječe niti okolnost da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj XLIV Pr-21158/04-57 od 18. prosinca 2009. utvrđeno i pravo neposrednog oštećenika na naknadu štete u vidu izgubljene zarade jer tuženiku sukladno odredbi čl. 1096. ZOO-a može tražiti izmjenu dosuđene naknade.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ocjena je prvostupanjskog suda, da se na odnos između stranaka, treba primijeniti zastari rok iz odredbe čl. 231. ZOO-a jer se radi o šteti koja je uzrokovana kaznenim djelom, a to je i utvrđeno pravomoćnom kaznenom presudom. Kako su odgovorne osobe tuženika pravomoćno proglašene krivima za kazneno djelo iz odredbe čl. 271. st. 3. u svezi odredbe čl. 266. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97 i dr.) za koje se može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina (jer se i u kaznenom postupku treba primijeniti propis koji je povoljniji za okrivljenika kada dođe do promjene propisa od trenutka počinjenja djela tijekom kaznenog postupka) i zastara po odredbi čl. 19. Kaznenog zakona iznosi pet godina te kako je presuda kojom su do odgovorne osobe tuženika oglašene krivim za šetni događaj, pravomoćna 6. listopada 2011. (a vođenje kaznenog postupka dovelo do prekida zastare), a tužba predana sudu 31. ožujka 2015., to nije nastupila zastara tražbine sukladno odredbi čl. 231. ZOO-a.

18. Međutim, pogrešnom se ukazuje ocjena prvostupanjskog suda kad je prigovor zastare ocijenio neosnovanim. Kako iz obrazloženja pobijane presude i stanja spisa proizlazi da je predmet spora naknada štete s osnove isplaćenih mirovina tužiteljevom osiguraniku zbog potpunog gubitka radne sposobnosti u šetnom događaju za koji je odgovoran tuženik, regres isplaćenih davanja ostvaruje se na temelju zakonske subrogacije te se na tužitelja primjenjuju zakonske odredbe prava Republike Hrvatske koje se primjenjuju na direktno oštećenog u čiju pravnu poziciju je tužitelj stupio zakonskom subrogacijom.

19. Na regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku u ovom postupku, za davanja mirovinskog i socijalnog osiguranja isplaćena osiguraniku tužitelja ED, ne mogu se primijeniti odredbe čl. 1095. ZOO-a i čl. 231. ZOO-a.

20. Naime, pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-181/09 od 27. listopada 2010. i ista ne može biti pravna osnova za utvrđenje i isplatu iznosa davanja mirovinskog i socijalnog osiguranja koje tužitelj potražuje u ovom parničnom postupku kao regresni zahtjev prema tuženiku. U ovom se postupku na zastaru potraživanja ne može primijeniti odredba čl. 231. ZOO-a.

21. Naime, pravnu osnovu za isplatu mirovine predstavlja rješenje -odluka o stjecanju prava na mirovinu, pa tako i eventualnu pravnu osnovu za postavljanje regresnog zahtjeva prema trećem, tako da je prilikom tumačenja zastare u ovom predmetu potrebno primijeniti odredbe čl. 227. i 230. ZOO-a. Kako je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika 31. ožujka 2015., znači da je za sva tužiteljeva potraživanja nastupila zastara.

22. Rok u konkretnom slučaju počinje teći od dana isplate svakog pojedinog iznosa mirovine u utuženom razdoblju (od 1. travnja 2005. do 30. lipnja 2010 .), a ne kako pogrešno tumači prvostupanjski sud od donošenja presude u kaznenom postupku. Naime, šteta je tužitelju nastala isplatom mirovine svom osiguraniku u razdoblju od 1. travnja 2005. do 30. lipnja 2010. Kako je do podnošenja tužbe - 31. ožujka 2015. protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a, to je utuženo potraživanje u zastari.

23. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a kako je odlučeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Kako je tuženik uspio u sporu valjalo je preinačiti i odluku o trošku parničnog postupka pa je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova spora odbijen kao neosnovan. Tuženiku, kojem bi pripalo pravo na naknadu troškova spora, takav zahtjev nije stavio.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović