REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1455/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužitelja ST, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Dubravki Vidović Pehnec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pehnec, Vidović Pehnec j.t.d. u Zagrebu protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 19. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Metelka, odvjetnika, 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 a isplatiti tužitelju ST, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 30.927,23 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 16,78 eura od 14.03.2008. do isplate,

-12,37 eura od 15.04.2008. do isplate,

- 9,89 eura od 15.10.2008. do isplate,

- 50,95 eura od 14.11.2008. do isplate,

- 0,37 eura od 15.12.2008. do isplate,

- 91,35 eura od 15.01.2009. do isplate,

-99,58 eura od 13.02.2009. do isplate,

- 71,41 eura od 13.03.2009. do isplate,

-71,73 eura od 16.04.2009. do isplate,

- 74,05 eura od 15.05.2009. do isplate,

- 55,34 eura od 15.06.2009. do isplate,

-61,04 eura od 15.07.2009. do isplate,

-51,32 eura od 07.08.2009. do isplate,

-63,69 eura od 15.09.2009. do isplate,

-50,54 eura od 15.10.2009. do isplate,

-60,85 eura od 13.11.2009. do isplate,

-57,96 eura od 16.12.2009. do isplate,

-82,78 eura od 15.01.2010. . do isplate,

-96,79 eura od 15.02.2010. do isplate,

- 94,21 eura od 15.03.2010. do isplate,

- 110,85 eura od 15.04.2010. do isplate,

-137,69 eura od 14.05.2010. do isplate,

-138,64 eura od 15.06.2010. do isplate,

-176,86 eura od 15.07.2010. do isplate,

-174,92 eura od 13.08.2010. do isplate,

-238,24 eura od 15.09.2010. do isplate,

-199,85 eura od 15.10.2010. do isplate,

-207,70 eura od 15.11.2010. do isplate,

-253,69 eura od 15.12.2010. do isplate,

-274,10 eura od 14.01.2011. do isplate,

-241,62 eura od 15.02.2011. do isplate,

-255,75 eura od 15.03.2011. do isplate,

-253,90 eura od 15.04.2011. do isplate,

- 281,88 eura od 16.05.2011. do isplate,

-329,93 eura od 15.06.2011. do isplate,

-399,73 eura od 15.07.2011. do isplate,

-498,45 eura od 12.08.2011. do isplate,

-361,31 eura od 15.09.2011. do isplate,

-327,60 eura od 14.10.2011. do isplate,

-324,74 eura od 15.11.2011. do isplate,

-330,43 eura od 15.12.2011. do isplate,

-364,11 eura od 16.01.2012. do isplate,

-11.217,01 eura od 24.02.2012. do isplate,

-201,24 eura od 24.02.2012. do isplate,

-192,69 eura od 15.03.2012. do isplate,

-192,49 eura od 13.04.2012. do isplate,

- 197,80 eura od 15.05.2012. do isplate,

-200,85 eura od 14.06.2012. do isplate,

-194,33 eura od 13.07.2012. do isplate,

-191,83 eura od 14.08.2012. do isplate,

-180,15 eura od 14.09.2012. do isplate,

-191,33 eura od 15.10.2012. do isplate,

-197,26 eura od 15.11.2012. do isplate,

-192,86 eura od 14.12.2012. do isplate,

-6.319,75 eura 18.01.2013. do isplate,

-61,46 eura od 18.01.2013. do isplate,

- 64,80 eura od 19.02.2013. do isplate,

- 64,48 eura od 15.03.2013. do isplate,

-68,67 eura od 15.04.2013. do isplate,

-61,99 eura od 15.05.2013. do isplate,

-60,90 eura od 17.06.2013. do isplate,

-61,52 eura od 15.07.2013. do isplate,

-62,11 eura od 14.08.2013. do isplate,

-63,69 eura od 13.09.2013. do isplate,

-65,16 eura od 15.10.2013. do isplate,

-65,90 eura od 15.11.2013. do isplate,

-68,80 eura od 12.12.2013. do isplate,

- 63,83 eura od 16.01.2014. do isplate,

-67,83 eura od 17.02.2014. do isplate,

-68,82 eura od 14.03.2014. do isplate,

-67,59 eura od 15.04.2014. do isplate,

-65,57 eura od 15.05.2014. do isplate,

-65,57 eura od 13.06.2014. do isplate,

-66,36 eura od 09.07.2014. do isplate,

-68,82 eura od 11.08.2014. do isplate,

-69,59 eura od 09.09.2014. do isplate,

-68,82 eura od 07.10.2014. do isplate,

-70,84 eura od 07.11.2014. do isplate,

-71,78 eura od 05.12.2014. do isplate,

-2.618,02 eura od 15.01.2015. do isplate, s time da se stopa zateznih kamata do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da su nepoštene i ništetne te bez pravnog učinka odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u članku 10. stavak 1. ugovora broj 2402006-1031262160/51400607-5103827560 od 8. veljače 2008. sklopljenog između tužitelja ST, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 a.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 a isplatiti tužitelju ST, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 470,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. veljače 2008. do isplate s time da se stopa zateznih kamata do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 a naknaditi tužitelju ST, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 5.762,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2026. do isplate do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju po ugovora broj 2402006- 1031262160/51400607-5103827560 od 8. veljače 2008. u iznosu od 91,64 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

-20,61 eura od 02.06.2008. do isplate,

-9,57 eura od 02.07.2008. do isplate,

-19,30 eura od 02.08.2008. do isplate,

-21,81 eura od 02.09.2008. do isplate,

-20,35 eura od 02.10.2008. do isplate.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška postupka.

r i j e š i o  j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 778,62 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj ST (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi u bitnome navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006- 10312621160/51400607-5103827560 8. veljače 2008. o kojem ugovorne strane nisu pregovarale, već je tužitelj samo pristupio i potpisao ugovor. Tim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 156.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj se obvezao otplatiti kredit u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit 15. siječnja 2015. kreditom druge banke. Navodi da je potraživanje po osnovi valutne klauzule ništetno jer ga tuženik prije sklapanja ugovora nije pisano informirao o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule u CHF te o drugom okolnostima vezanim za navedenu valutu, a koje tijekom otplate mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Također, navodi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora kojeg je sam pripremio i o sadržaju kojeg stranke nisu pregovarale, ugovorio u članku 10. stavak 1., nepoštenu i ništetnu odredbu po osnovi ulazne naknade temeljem koje je prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 3.541,67 kn odnosno 470,06 eura. Primjena predmetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi imala je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa smatra da je i predmetna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što predlaže i deklaratorno utvrditi i naložiti tuženiku isplatu (povrat) iznosa plaćene ulazne naknade. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od 31.705,85 eura sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od dana plaćanja preplaćenog iznosa do isplate, utvrditi nepoštenom i bez pravnog učinka odredbu o tzv. ulaznoj naknadi u članku 10. stavku 1. ugovora te naložiti tuženiku isplatiti mu i iznos od 470,06 eura sa zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2008. do isplate. Traži naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. (dalje u tekstu: tuženik) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji status potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franaka. Prilikom savjetovanja u bankama tužitelju su predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka. Tužitelj je prilikom sklapanja predmetnog ugovora imao posebne pogodnosti, što se vidi iz kreditne dokumentacije i što potvrđuje tuženikovu tezu kako su stranke pregovarale o uvjetima ugovora. Na zahtjev tužitelja donesena je i odluka da mu se ne naplati naknada za prijevremeno djelomično zatvaranje kredita. Navodi i da je tuženik imao obvezu u CHF te stoga nije imao bilo kakvu namjeru usmjerenu ka ostvarivanju ekstra profita. Smatra da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna jer je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ista je izražena u točno naznačenom postotku od 0,500 % na iznos kredita što je čini lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost navedene odredbe. Također tužitelju je jasno komunicirano da postoji njegova obveza plaćanja takve naknade za obradu kredita, a ta mu je informacija bila dostupna i na lecima koji su mu uručivani prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Osporava tvrdnju da nije imao troškove prilikom obrade kredita jer su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl., materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim osobama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO, troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Smatra i da ta odredba nije uzrokovala takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom. Osporava tijek zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja te smatra da bi tužitelj za slučaja usvajanja tužbenog zahtjeva imao pravo na zatezne kamate od podnošenja tužbe jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Za slučaj da sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, što osporava u cijelosti, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 106,23 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te predlaže da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 106,23 eura sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Zaključno, predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja te traži naknadu troškova.

3. Podneskom od 5. rujna 2023. tužitelj osporava osnov i visinu tuženikova prigovora radi prijeboja u cijelosti jer smatra da je u zastari. Svakako osporava zateznu kamatu na svaki pojedini iznos od dana kada je tužitelj plaćao anuitet jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Na strani tužitelja kao potrošača nema odgovornosti, a niti protupravnosti pa time niti nepoštenog stjecanja.

4. Podneskom od 7. veljače 2024. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio konačni tužbeni zahtjev kojim je predložio naložiti tuženiku isplatu iznosa od 30.972,23 eura sa zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. stavka 1. Ugovora (tzv. ulazne naknade) te isplatu iznosa od 470,06 eura na ime ulazne naknade sa zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2008. do isplate.

5. Navedenim podneskom tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, tj. djelomično povukao tužbu (u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbe valutne klauzule). Podnesak je uredno dostavljen tuženiku 13. veljače 2026. te se isti u roku od 15 dana od dana primitka navedenog podneska i obavijesti o povlačenju, o tome nije izjasnio zbog čega se smatra da je pristao na povlačenje zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja. Njegovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe na ročištu 5. ožujka 2026. nije uzeto u obzir jer je isto nepravovremeno sukladno čl. 193. st. 1. ZPP-a.

5.1. Podneskom od 15. veljače 2024. tuženik je, nakon provedenog financijskog vještačenja, specificirao iznos s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 91,64 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

-20,61 eura od 02.06.2008. do isplate,

-9,57 eura od 02.07.2008. do isplate,

-19,30 eura od 02.08.2008. do isplate,

-21,81 eura od 02.09.2008. do isplate,

-20,35 eura od 02.10.2008. do isplate.

5.2. Tužitelj je i nadalje smatrao da tuženikov prigovor radi prijeboja treba odbiti zbog zastare potraživanja.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao: ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103827560 od 8. veljače 2008. (list 10-13 spisa), aneks broj I ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103827560 od 24. veljače 2012. (list 14 spisa), aneks broj II ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103827560 od 18. siječnja 2013. (list 15 spisa), otplatni plan za kredit (list 16-18 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. i otplatni plan (list 19-20 spisa i 34-35 spisa), obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30. prosinca 2013. (list 21 i 36 spisa), obavijest o kreditu od 15. siječnja 2014. (list 22 i 37 spisa), pregled prometa po računu kredita za razdoblje od 12.2.2008. do 7.2.2015. (list 24-33 spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 8. veljače 2008. (list 61 spisa), proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u u vrijeme po službama (list 71-72 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 73-78 spisa), brošure (list 80-82 spisa i 89-91 spisa), informacije o pojmu ''valutna klauzula'' i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 93-98 spisa), izjavu AT (list 121-122 spisa), ispis e-mail korespondencije (list 123-125 spisa), pitanja i odgovore za stambene kredite (list 127-128 spisa), dopis HNB-a od 7. lipnja 2013. (list 129-131 spisa), obrazac VR-1 (list 132-133 spisa), priopćenje za javnost HNB-a od 21. siječnja 2015. (list 134-144 spisa), deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012 (list 146 spisa), brošura stambeni krediti (list 191-193 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Petri Blašković iz Centra za vještačenja d.o.o. te je pročitan njezin nalaz i mišljenje (list 299-305 spisa) i saslušan je tužitelj (list 424-425 spisa). Nisu saslušani svjedoci OT i UT jer su stranke na ročištu 8. svibnja 2024. odustale od provođenja ovih dokaza.

7. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, dok prigovor radi prebijanja tuženika nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 30.927,23 eura sa pripadajućom zateznom kamatom s osnove ništetne odredbe kojom je tuženik ugovorio valutnu klauzulu u CHF, utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. ugovora o tzv. ulaznoj naknadi te posljedično tomu i zahtjev za isplatu iznosa od 470,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. veljače 2008. do isplate.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu 8. veljače 2008. broj 2402006-1031262160/51400607-5103827560 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 156.000,00 CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj te po kojem se tužitelj obvezao kredit otplaćivati u 120 mjesečnih anuiteta u iznosu od 1.620,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Nije sporno i da su stranke ugovorile naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 0,500 % od iznosa kredita odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora.

10. Sporna je sporna valjanost ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i tzv. ulaznu naknadu, je li riječ o potrošačkom ugovoru, osnovanost i visina te je li potraživanje tužitelja u zastari.

10. Čitanjem ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103827560 utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika 8. veljače 2008. Riječ je o potrošačkom stambenom kreditu na iznos kunske protuvrijednosti 156.000,00 CHF obračunate po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, za kupnju nekretnine. Rok vraćanja je 120 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. Člankom 7. ugovora ugovoreno je da dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a iznosi 1.620,52 CHF te se obračunava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,550 % godišnje koja se tijekom vremena trajanja ugovora o kreditu može mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženika. Člankom 10. ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužitelj dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 0,500 % odnosno minimalno 200,00 HRK. Ugovoreno je i da je tužitelj suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate kredita. U članku 12. ugovora stranke su ugovorile i primjenu općih akata tuženika.

10.1. Čitanjem aneksa broj I ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103827560 utvrđeno je da su istog stranke sklopile 24. veljače 2012. te je istim u članku 2. izmijenjena visina mjesečnog anuiteta koja je utvrđena u iznosu od 864,45 CHF.

10.2. Čitanjem aneksa broj II ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103827560 utvrđeno je da su istog stranke sklopile 18. siječnja 2013. te je istim u članku 2. izmijenjena visina mjesečnog anuiteta koja je utvrđena u iznosu od 302,47 CHF.

11. Čitanjem pregleda prometa po računu kredita za razdoblje od 12.02.2008. do 07.02.2015. (list 24-33 spisa) razvidne su uplate tužitelja na ime mjesečnih anuiteta. Vidljivo je i da je tužitelj 24. veljače 2012. i 18. siječnja 20133. izvršio jednokratne uplate kojima je prijevremeno otplaćen dio nedospjele glavnice. Nakon tih djelomičnih prijevremenih otplata nedospjele glavnice, mijenjala se visina anuiteta, ali se nije mijenjao broj anuiteta, a što je i sukladno sklopljenim aneksima I i II.

12. Čitanjem obavijesti o promjenama kamatnih stopa razvidno je da su se u utuženom razdoblju kamatne stope kretale:

-4,55 % godišnje do 1. listopada 2011.,

-4,50 % godišnje do 01 siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje do prijevremene otplate kredita.

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82., 90. , a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom na to da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

19. S obzirom na to da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP vezan tim pravnim utvrđenjima u ovom postupku.

20. Pritom se napominje da su, prema stavu ovog suda, i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako je to formalno navedeno u svakom takvom ugovoru.

21. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Upravo o tom specijalnom rizik porasta vrijednosti švicarskog franka tužitelj nije mogao saznati niti iz brošura, informacija o pojmu valutne klauzule i drugih informativnih letaka tuženika jer o tome tamo nije bilo navoda.

22. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde. Tuženik je bio svjestan da kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, a potrošač mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane.

23. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru pisano, a dakako ni u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu.

24. Tužitelj niti ne tvrdi da općenito ne zna što je valutna klauzula i da nije bio svjestan da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika.

25. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule.

26. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica je li tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i je li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedino to da tuženik, nakon što je tužitelj pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istom objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu.

27. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga.

28. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik prešutio tužitelju. Dapače tuženik je tužitelju prikazo uzimanje kredita denominiranog u CHF kao najpovoljniji kredit, kako je to tužitelj iskazao.

29. Pri tome se ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

30. Nadalje, iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba u svrhu kupnje nekretnine. U iskazu tužitelj pojašnjava da mu je kredit bio potreban u svrhu izgradnje stambene kuće u kojoj stanuje s obitelji. Iz cjelokupnog spisa ne proizlaze okolnost da bi tužitelj predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje u tekstu: ZZP/07). Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219. ZPP, a koju činjenicu tuženik nije dokazao do okončanja ovog postupka.

31. Tužitelj u iskazu navodi da mu je kredit bio potreban radi kupnje stambene kuće, koju su srušili te napravili novu od iznosa kredita. Navodi da i dan danas stanuje u predmetnoj kući sa suprugom, sinom i njegovom obitelji. Ističe da je otišao kod tuženika jer mu je bio potreban kredit, a on je dugogodišnji klijent Erste banke. Tom prilikom su mu u banci rekli da je švicarski franak najpovoljniji kredit te je bilo moguće uzeti kredit samo u toj valuti, odnosno nije se mogao dobiti kredit u kunama ili eurima. Navodi da ga nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla značajno rasti. Navodi da je znao što znači valutna klauzula, ali nije mogao očekivati niti je bio upozoren na mogućnost velike promjene rate kredita. Nitko ga nije upozorio u banci niti zašto se naplaćuje ulazna naknada, što ona obuhvaća i zašto se naplaćuje u točno takvom iznosu. Navodi da mu nitko nije niti rekao da je moguće dobiti ugovor bez plaćanja te ulazne naknade. Ulaznu naknadu platio je iz razloga jer je to bio uvjet da dobije kredit. Nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva te je po struci ekonomist. Nije mu bilo poznato da HNB ne štiti tečaj CHF-a te ističe da ga u banci na to uopće nisu upozorili niti o tome govorili. Ne zna je li mu kredit odobren uz neke povoljnije uvjete tužitelj budući da ne zna kakvi su bili drugi uvjeti niti mu je itko o tome govorio. Navodi da se predmetna kuća nalazi na adresi u kojoj on živi i ima prebivalište [adresa]. Na predmetnoj je adresi od prije 7-8 godina njegov sin registrirao društvo Cup Up d.o.o., a kredit je otplaćen 15. siječnja 2015.

32. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim jer je iskazivao životno i logično, a njegov iskaz je i sukladan s dokumentacijom u spisu. Iz navedenog iskaza sud zaključuje da je tužitelj koristio sredstva predmetnog kredita kao potrošač, i to za rješavanje stambenog pitanja, kao i da nije određeno i precizno upozoren na posljedice mogućeg velikog povećanja rata kredita u odnosu na valutnu klauzulu, niti je upozoren da HNB ne štiti tečaj CHF-a kao i da nije bilo mogućnost pregovaranja oko odredaba ugovora o valutnoj klauzuli niti mu je pojašnjeno zašto se naplaćuje ulazna naknada, što obuhvaća i zašto se naplaćuje u točno takvom iznosu.

33. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještaku je dano u zadatak očitovati se koliko iznose razlike / preplate obveze u kunama (uključujući i tzv. negativne razlike) koje su nastale radi promjene povećanja tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, za utuženo razdoblje, s time da se razlike / preplate iskažu odvojeno po mjesecima, kao i zbirno, s naznakom datuma plaćanja (uzimajući u obzir primijenjenu kamatnu stopu).

34. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj: 1. ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 30.927,23 EUR (233.021,24 kn),

2. ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 91,64 EUR (690,50 kn). Slijedom navedenog, utvrdila je da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 30.835,59 EUR (232.330,74 kn). Ujedno je tabelarno prikaza izračun razlika u odnosu na valutnu klauzulu u Tabeli 1 (str. 4-6 nalaza).

35. Nalaz i mišljenje vještaka, prihvaćen je u cijelosti jer je isti jasan, logičan i sukladan dostavljenoj dokumentaciji, cijeneći pritom da stranke na matematički izračun nisu imali primjedbi.

36. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

37. Kako je tužitelj podnio tužbu ovom sudu 3. travnja 2023., a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je postala pravomoćna u odnosu na ništetnu i nepoštenu ugovorenu valutu 14. lipnja 2018., to prigovor zastare nije osnovan jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, temeljem odredbe čl. 225 ZOO u vezi odredbe čl. 241 ZOO.

38. Slijedom navedenog, kako je utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru nepoštena, a time i ništetna, osnovano je potraživanje tužitelja u iznosu od 30.927,23 eura sa zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose od izvršenih uplata kako je naznačeno u Tabeli 1. nalaza i mišljenja.

39. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj ostvaruje pravo na zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate. Odluka o zateznoj kamati na svaki pojedini mjesečni iznos temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO.

40. Naime, tuženik je bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Također, kako je u ovom slučaju utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, to zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

41. Nisu prihvaćene tvrdnje tuženika da je potrebno uzeti u obzir i negativne razlike odnosno ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Navodi tuženika da je sud treba uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog, on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost.

41.1. Kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna, kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

41.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

41.3. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom na to da takvo pravo, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

41.4. Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za povratom iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO bez osnove prešli u tuženikovu imovinu temeljem ništetnih odredbi ugovora. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja pa je prigovor radi prebijanja neosnovan te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 91,64 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

-20,61 eura od 02.06.2008. do isplate,

-9,57 eura od 02.07.2008. do isplate,

-19,30 eura od 02.08.2008. do isplate,

-21,81 eura od 02.09.2008. do isplate,

-20,35 eura od 02.10.2008. do isplate, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

41.5. Da je utvrđeno postojanje potraživanja tuženika u zatraženom iznosu, navedeni iznos ne bi bio u zastari. Naime, budući da obje tražbine stranaka glase na novac te da su obje dospjele i to sukladno nalazu i mišljenju, tražbina tuženika u razdoblju od 02.06.2008. do 02.10.2008., a tražbina tužitelja u razdoblju od 14.03.2008. do 15.01.2025., to u razdoblju kada su se stekli uvjeti za prijeboj nije zastarjela tražbina tuženika jer nije protekao opći rok zastare u smislu odredbe čl. 198 st. 1 ZOO u vezi odredbe čl. 225 ZOO.

41.6. Naime, za pitanje zastare, u smislu odredbe čl. 198 st. 1 ZOO-a, irelevantan je trenutak izjave o prijeboju, već je bitan trenutak kada su se stekle pretpostavke za prijeboj. Budući da su se pretpostavke za prijeboj stekle dospijećem tražbina stranaka kada iste nisu bile u zastari, to je neosnovan prigovor zastare.

42. U postupku je sporno i je li navedena odredba čl. 10. stavka 1. ugovora u odnosu na tzv. "ulaznu naknadu" ništetna, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari te tijek zateznih kamata.

43. Prema odredbama čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. ZZP/07 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora i aneksa, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

44. Sud je, kao što je već ranije navedeno prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju navoda tužitelja u odnosu na ulaznu naknadu da mu u banci nitko nije rekao zašto se naplaćuje ulazna naknada, što obuhvaća i zašto se naplaćuje u točno takvom iznosu, da mu u banci nitko nije rekao da je moguće dobiti kredit i bez plaćanja naknade i da je naknadu platio jer je to bio uvjet da dobije kredit, sud je utvrdio da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a posebno ne s tužiteljem.

45. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (članak 96. stavak 4. ZZP/07). Tužitelj je u iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, dok tuženik niti tvrdi niti dokazuje da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 96. st. 2 ZZP/07, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nije dovedena u pitanje.

46. Budući da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

47. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke pa stoga, nije riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u skladu s člankom 99. ZZP/07.

48. Točno je da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 100. ZZP/07.

49. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno utvrdi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,500 % od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

50. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

51. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

52. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavka 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 10. ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženoj usluzi i nastalom trošku naplate jednokratne naknade na koji se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita, kako to proizlazi iz čl. 10. ugovora, koji je tužitelju stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima da je na nju mogao utjecati.

53. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (0,500 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

54. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

55. U skladu s člankom 74. stavkom 1. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

56. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

57. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali.

58. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavka 1. točke 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 10. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavka 1. točke 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,500 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

59. Odredbom članka 102. stavkom 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

60. Okolnost da tužitelju banka, ovdje tuženik nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 zbog čega je sporna odredba sadržana u izreci stavak II. utvrđena ništetnom.

61. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu sadržanu u odredbi čl. 10. ugovora, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi u iznosu od 470,06 eura, pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja ulazne naknade, tj. od 12. veljače 2008., kako to proizlazi iz pregleda prometa po računu kredita, jer je tuženik neosnovano stekao plaćeni iznos.

62. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu.

63. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

64. Uzgred se upućuje i na ustaljeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je izraženo i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

65. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

66. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP – a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (31.397,29 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

67. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 250 bodova), zastupanje na ročištima 15.09.2023., 10.10.2023., 15.11.2024., 19.01.2026. i 05.03.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 250 bodova svako), zastupanje na ročištu 08.05.2024. (Tbr. 9. toč. 5. OT – 50 bodova), sastav podneska od 05.09.2023. i 07.02.2024. (Tbr. 8. toč. 1 OT - 250 bodova), sastav podneska od 06.06.2023. (Tbr.8. toč. 4. OT – 25 bodova), zastupanje na ročištu 14.04.2026. (Tbr. 9. toč. 3. OT-50 bodova), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 1.062,50 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 184,11 eura, trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura, ukupno 5.762,06 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

68. Nije priznat trošak sastava podnesaka od 15.01.2024. i 03.10.2024. jer sastav istih nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a.

69. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 14. travnja 2026. do isplate.

70. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

71. Budući da nije uspio u postupku valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

72. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na presudu prema v.p.s. 470,06 eura

- tuženiku po pun.