REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1493/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja TRAMES d.o.o., Dubrovnik, Šipčine 2, OIB 80480322314, kojeg zastupa punomoćnik Marko Reš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolek & Škrinjar d.o.o. u Zagrebu, protiv protivnika osiguranja HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB 39901919995, radi osiguranja nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere, odlučujući o žalbi protivnika osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-37/2026-3 od 20. veljače 2026., 14. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba protivnika osiguranja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-37/2026-3 od 20. veljače 2026. u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Preinačuje s rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-37/2026-3 od 20. veljače 2026. u točki V. izreke i rješava:

Privremena mjera iz točke I. izreke rješenja trajat će do 31. prosinca 2026.

III. Odbija se zahtjev predlagatelja osiguranja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-37/2026-3 od 20. veljače 2026. radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja koja se sastoji u suzdržavanju i odustajanju protivnika osiguranja od naplate bankarske garancije 5402476721 za uredno ispunjenje ugovora izdane 26. ožujka 2025. od strane Erste&Steiermärkische Bank d.d. na iznos od 103.941,23 EUR određena je privremena mjera kojom se zabranjuje protivniku osiguranja podnijeti zahtjev za naplatu bankarske garancije i naplatiti se po njoj te je zabranjeno Erste&Steiermärkische Bank d.d. postupiti po već podnesenom ili budućem zahtjevu za naplatu predmetne bankarske garancije i zabranjuje isplatiti protivniku osiguranja ili trećoj osobi iznos koji je naveden u predmetnoj bankarskoj garanciji (točke I. izreke), određeno je da se zabrana smatra provedenom dostavom rješenja protivniku osiguranja i Erste&Steiermärkische Bank d.d. (točke II. i III. izreke), naloženo je predlagatelju osiguranja podnijeti protiv protivnika osiguranja tužbu radi opravdanja privremene mjere u roku od 30 dana od dana dostave rješenja (točka IV. izreke), određeno je da će privremena mjera trajati do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji će predlagatelj osiguranja pokrenuti protiv protivnika osiguranja radi opravdanja te privremene mjere ili do drugačije odluke suda (točka V. izreke), te je naloženo protivniku osiguranja naknaditi predlagatelju osiguranja troškove postupka osiguranja u iznosu od 2.617,00 EUR u roku od 8 dana (točka VI. izreke).

2. Navedeno rješenje o osiguranju nenovčane tražbine doneseno je primjenom članka 346. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/15, 73/17, 131/20, 113/22 i 6/24; dalje: OZ), jer je prvostupanjski sud utvrdio da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje nenovčane tražbine prema protivniku osiguranja koja se sastoji u suzdržavanju protivnika osiguranja od naplate bankarske garancije te postojanje opasnosti da bi bez određivanja privremene mjere protivnik osiguranja spriječio ostvarenje njegove tražbine.

3. Protivnik osiguranja je protiv navedenog rješenja podnio pravodobnu žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni navodi se u bitnom svode na prigovor nenadležnosti trgovačkog suda jer su stranke člankom 32. Ugovora 5/22 od 2. kolovoza 2022. za rješenje spora ugovorile nadležnost Centra za mirenje Hrvatske gospodarske komore, a ukoliko mirenje ne uspije rješavanje spora arbitražom pri Stalnom arbitražnom sudišću Hrvatske gospodarske komore. Zatim , da su počinjene povrede postupka jer je o privremenoj mjeri odlučeno bez dostavljanja prijedloga protivniku osiguranja na očitovanje, a imajući u vidu kompleksnost činjeničnog stanja i razjašnjenja istog, osobito stoga što se sud poziva na izjavu o raskidu Ugovora broj 5/22-EU od 6. veljače 2026., a da je sud pozvao protivnika osiguranja na očitovanje utvrdio bi da je sam predlagatelj osiguranja obustavio aktivnosti na projektu i da ga se u tom pravcu pozvalo da započne s ispunjenjem obveza. Nadalje, žalitelj ponavlja činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda navedene u obrazloženju te ističe da je iz tih činjenica sud pravilno zaključio da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim da bi naplatom predmetne bankarske garancije pretrpio ozbiljnu financijsku štetu, ali smatra pogrešnim shvaćanje prvostupanjskog suda da predlagatelj osiguranja nije niti morao učiniti vjerojatnim potencijalnu opasnost nastanka štete budući da je učinio vjerojatnim postojanje opasnosti da bi bez određivanja privremene mjere protivnik osiguranja spriječio ostvarenje nenovčane tražbine koja glasi na suzbijanje naplate po predmetnoj bankarskoj garanciji. Navodi da s obzirom na svrhu zbog koje je izdana bankarska garancija (za dobro izvršenje posla), da je predlagatelj osiguranja trebao učiniti vjerojatnim da prema protivniku osiguranja nema neispunjenih obveza što u konkretnom slučaju predlagatelj osiguranja nije učinio. Ističe da je sud pogrešno utvrdio da je relevantni krajnji rok za izvršenje ugovorne obveze s obzirom na to da je iz članka 5. Osnovnih uvjeta proizlazi da je predlagatelj osiguranja dužan svoje obveze izvršavati u skladu s ugovorenim vremenskim planom, a što predlagatelj osiguranja nije poštivao. Smatra da je zbog toga u konkretnom slučaju određivanje privremene mjere suprotno svrsi izdane bankarske garancije „za dobro izvršenje posla“, budući da predlagatelj osiguranja nije dokazao da je uredno izvršavao obveze po Ugovoru broj 5/22-EU (20% izvršenih obveza nakon više od 4 godine od sklapanja ugovora), a traži sudsku zaštitu na način da sud privremenom mjerom protivniku osiguranja zabrani i podnošenje zahtjeva kao i naplatu po predmetnoj bankarskoj garanciji, zbog čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno a što ima za posljedicu pogrešnu odluku o prijedlogu predlagatelja osiguranja. Ističe zatim da određivanjem privremene mjere protivnik osiguranja trpi štetu jer je rok po ugovoru već produljen s 2. veljače 2025. na 31. prosinca 2026. , a da predlagatelj osiguranja u svom prijedlogu za određivanje privremene mjere ne daje nikakve konkretne dokaze o izvršenju preostalog dijela ugovorne obveze već se poziva na pravomoćnu lokacijsku dozvolu koja je postala pravomoćna prije skoro godinu dana. Smatra da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje obje kumulativno propisane pretpostavke za određivanje privremene mjere jer njegova tražbina ne postoji budući da bankarska garancija nije dana na naplatu, niti je dokazao vjerojatnim postojanje nenadoknadive štete koja prijeti, te da bi u konačnici predlagatelj osiguranja u slučaju aktiviranja bankarske garancije bilo na raspolaganju drugo pravno sredstvo kojim se može pokušati suprotstaviti prisilnoj naplati (prijedlog radi proglašenja pljenidbe ili prijenosa na temelju bankarske garancije nedopuštenim). Na kraju ukazuje na nelogičnost točke V. izreke pobijanog rješenja jer je sud naveo da bankarska garancija traje do 1. veljače 2027., a ugovor do 31. prosinca 2026. iz čega proizlazi da je određivanjem da privremena mjera traje do okončanja sudskog postupka koji će predlagatelj osiguranja pokrenuti protiv protivnika osiguranja radi opravdanja privremene mjere trajati daleko duže zbog čega će sama garancija protekom roka biti bez predmetna. Navodi da je iz tih razloga protivnik osiguranja, da bi spriječio štetu koja za njega prijeti, nakon što je zaprimio rješenje o određenoj privremenoj mjeri, dostavio predlagatelju osiguranja opoziv izjave o raskidu Ugovora od 6. veljače 2026. zbog čega smatra da je otpala pravna osnova za izdavanje pobijane privremene mjere. Navodi da u pobijanom rješenju postoji proturječnost između odlučnih činjenica zbog kojih se rješenje ne može ispitati. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijano rješenje i odbije prijedlog za određivanje privremene mjere kao neosnovan ili ga ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Predlagatelj osiguranja je podnio odgovor na žalbu protivnika osiguranja koji nije uzet u obzir u ovom žalbenom postupku budući da je člankom 352. stavkom 1. OZ-a propisano da se žalba protiv rješenja o prijedlogu za izdavanje privremene mjere neće slati protivnoj stranci na odgovor. Zahtijeva naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 2.617,00 EUR.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u vezi s odredbom članka 21. stavka 1. OZ-a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

7. U odnosu na žalbeni navod da je privremena mjera donesena bez održavanja ročišta i da prijedlog nije dostavljen protivniku osiguranja. Prema odredbi članka 13. OZ-a u postupku osiguranja sud je dužan postupati hitno, pa upravo stoga prvostupanjski sud može rješenje o privremenoj mjeri donijeti na temelju prijedloga za osiguranje i isprava priloženih uz prijedlog u skladu s odredbom članka 7. stavaka 1. i 2. OZ-a bez održavanja ročišta i bez očitovanja na iznesene tvrdnje protivne strane. Sud u svakom konkretnom slučaju mora procijeniti što je svrsishodno za odlučivanje i nema nikakve zapreke da o predloženoj privremenoj mjeri donese odluku samo na temelju prijedloga i priloženih isprava. U konkretnom slučaju je predlagatelj osiguranja podnio prijedlog za osiguranje 17. veljače 2026., neposredno nakon što je zaprimio izjavu protivnika osiguranja od 6. veljače 2006. o raskidu ugovora zbog neispunjenja ugovornih obveza uz ostavljanje roka od 15 dana da počne s ispunjavanjem svojih ugovornih obveza time da će u slučaju da ne uskladi svoje postupanje s preuzetim obvezama istekom tog roka ugovor smatrati raskinutim po samom zakonu, a u kojem slučaju će protivnik osiguranja podnijeti na naplatu jamstvo za uredno ispunjenje ugovora (bankarsku garanciju), a što je upućivalo na hitnost postupanja u odlučivanju o predloženoj privremenoj mjeri.

8. Neosnovan je žalbeni navod da sud nije stvarno nadležan za odlučivanje o predloženoj privremenoj mjeri. Suprotno žalbenim navodima, odredbe ugovora o mirenju i arbitraži u slučaju spora ne isključuju sudsku nadležnost za odlučivanja o privremenoj mjeri. Naime prema odredbi članka 16. Zakona o arbitraži, ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, arbitražni sud može, na zahtjev jedne od stranaka, privremenom mjerom osiguranja (…). Dakle, arbitražni sud može ali ne mora isključivo on odlučivati o privremenoj mjeri, što znači da sud miže odrediti privremenu mjeru i kad postoji arbitražni sporazum o mirnom rješenju spora. Stoga ovaj sud smatra neosnovan prigovor stvarne nenadležnosti suda, te da nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2. ZPP-a.

9. Pobijano rješenje nije zahvaćeno niti jednom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti onom iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žalbenim navodima ukazuje žalitelj. Suprotno žalbenim navodima pobijano rješenje se može ispitati jer sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje međusobno nisu proturječne, kao niti sadržaju isprava priloženih u spisu.

10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da protivnik osiguranja ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke sklopile ugovor 5/222-EU 2. kolovoza 2022. za izvršenje usluge izrade projektne dokumentacije (…….) i da je predlagatelj osiguranja sukladno ugovoru dostavio protivniku osiguranja jamstvo za uredno ispunjenje ugovora u vidu bankarske garancije s rokom važenja do 1. ožujka 2027., kojom se banka obvezala na prvi poziv protivnika kao korisnika garancije isplatiti mu svaki iznos do iznosa 103.941,23 EUR u roku od 5 dana. Utvrdio je da je protivnik osiguranja 6. veljače 2026. izjavio predlagatelju osiguranja raskid ugovora jer nije počeo ispunjavati ugovorno obveze uz ostavljanje naknadnog roka od 15 dana od dana zaprimanja izjave da predlagatelj započne s ispunjavanjem svojih ugovornih obveza, a ukoliko ne uskladi svoje postupanje s preuzetim ugovornim obvezama da će se ugovor smatrati raskinutim u kojem slučaju će protivnik osiguranja, bez daljnjeg upozorenja, podnijeti na naplatu i jamstvo za uredno ispunjenje ugovora odnosno bankarsku garanciju.

11. Predlagatelj osiguranja smatra da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora, a time niti pretpostavke za naplatu bankarske garancije koja je izdana za uredno ispunjenje ugovora jer je ispunio svoje ugovorne obveze.

12. Prvostupanjski sud je iz Ugovora 5/222-EU 2. kolovoza 2022. i dodataka tom ugovoru utvrdio da je krajnji ugovoreni i rok ispunjenja ugovora 31. prosinca 2026. te je iz priloženih isprava utvrdio da je predlagatelj osiguranja do sada izradio idejni projekt, geodetsku snimku, izvršio je geodetske istražne radove, izradio je geodetski elaborat ishodio je pravomoćnu lokacijsku dozvolu (pravomoćna 12. travnja 2025.) i da u ovom trenutku izrađuje glavne projekte, zbog čega smatra netočan navod protivnika osiguranja iz izjave o raskidu ugovora da predlagatelj osiguranja nije započeo s ispunjenjem svojih ugovornih obveza.

13. Zaključio je da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora izjavom jedne ugovorne strane (članak 362. ZOO-a) jer predlagatelj nije pao u zakašnjenje s ispunjenjem ugovornih obveza s obzirom na to da je ugovoreni rok izvršenja njegovih obveza 31. prosinca 2026.

14. Budući da prvostupanjski sud smatra da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora, pravilno je zaključio da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje nenovčane tražbine prema protivniku osiguranja koja se sastoji u njegovom suzdržavanju i odustanku od aktiviranja naplate predmetne bankarske garancije, a što je protivnik osiguranja najavio u svojoj izjavi o raskidu ugovora. Na vjerojatnost postojanja nenovčane tražbine upućuje i to što je žalitelj u žalbi naveo da je nakon zaprimanja predmetnog rješenja o privremenoj mjeri povukao izjavu o raskidu ugovora, te da ugovor ostaje na snazi i pozvao je predlagatelja da nastavi izvršavati obveze sukladno ugovoru. Opoziv izjave o raskidu ugovora je dostavio uz žalbu, a razlozi zbog kojih je opozvao izjavu o raskidu nisu odlučni za postojanje prve pretpostavke za određivanje privremene mjere odnosno postojanje nenovčane tražbine već na trajanje određene privremene mjere.

15. Da bi sud odredio privremenu mjeru, moraju biti kumulativno ispunjenje obje pretpostavke, vjerojatnost postojanja tražbine i opasnost za njeno buduće ostvarenje. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je ispunjenja i druga pretpostavka iz članka 346. OZ-a. Ako protivnik osiguranja ne namjerava aktivirati bankarsku garanciju, onda zabranom naplate garancije do isteka roka za izvršenje ugovora i utvrđenja je li predlagatelj osiguranja uredno ispunio ugovor i jesu li se ostvarili uvjeti za naplatu garancije neće pretrpjeti štetu. S druge strane u slučaju aktiviranja bankarske garancije prije isteka ugovora i utvrđenja je li predlagatelj uredno ispunio obvezu predlagatelj ne bi mogao ostvariti svoju nenovčanu tražbinu.

16. Pri odlučivanju o trajanju privremene mjere sud treba voditi prvenstveno računa o tome koji učinak se privremenom mjerom hoće i treba postići. U konkretnom slučaju učinak privremene mjere je da se protivniku osiguranja suzdrži od aktiviranja bankarske garancije prije nego što su se ispunili uvjeti za to. Bankarska garancija je izdana radi davanja jamstva za uredno ispunjenje ugovora. Vezivanja trajanja privremene mjere za pravomoćno okončanje pravomoćnog postupka kojim će predlagatelj osiguranja pokrenuti radi opravdanja privremene mjere bi moglo dovesti do toga da bankarska garancija prestane važiti i da protivnik osiguranja izgubi jamstvo za uredno ispunjenje ugovora. Naime, ukoliko bi se ugovor smatrao raskinutim izjavom protivnika osiguranja zbog neizvršenja obveza predlagatelja osiguranja postojala bi osnova za aktiviranje garancije izdane kao jamstva za uredno ispunjenje ugovora, a ukoliko je neosnovan raskid ugovora (što tvrdi predlagatelj i zbog čega je podnio prijedlog za osiguranje) tada zabrana naplate garancije može trajati do isteka ugovora i utvrđenja je li predlagatelj osiguranja ispunio svoju obvezu kako je ugovorena.

17. Nesporno je da je ugovoreni rok za izvršenje ugovorenih obveza predlagatelja osiguranja do 31. prosinca 2026. te da bankarska garancija traje do 1. veljače 2027. Predlagatelj osiguranja je dostavio dokaz da je postupio sukladno točki IV. izreke pobijanog rješenja te da je podnio tužbu protiv protivnika osiguranja radi opravdanja privremen mjere. S obzirom na neizvjesnost dužine trajanja parničnog postupka i činjenicu da bankarska garancija traje do 1. veljače 2027., trajanje privremene mjere je u konkretnom slučaju moglo biti određeno samo do isteka roka za izvršenje ugovornih obveza predlagatelja osiguranja koji je tvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora, kad bi se i utvrdilo je li uredno ispunjen ugovor i jesu li ili ne nastupili uvjeti za aktiviranje garancije. Kada bi se trajanje privremene mjere vezalo za ishod parnice radi opravdanja privremene mjere, nakon isteka trajanja garancije 1. veljače 2027. protivnik osiguranja bi ostao bez jamstva za dobro izvršenje posla. Stoga prema shvaćanju ovog suda privremena mjera zabrane naplate garancije može trajati samo do isteka ugovora.

18. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a u vezi s člankom 373. stavkom 3. ZPP-a i članka 21. OZ-a valjalo preinačiti točku IV. izreke rješenja i odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a u preostalom dijelu žalbu odbiti i potvrditi pobijano rješenje na temelju odredbe članka 80. stavka 2. ZPP-a, kako je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja.

19. Žalitelj nije naveo razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a ovaj sud ne ispituje po službenoj dužnosti pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 21. OZ-a).

20. S obzirom na to da se žalba protiv rješenja o određivanju privremene mjere ne dostavlja na odgovor, zahtjev predlagatelja osiguranja za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu protivnika osiguranja odbijen je kao neosnovan jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka (članak 14. stavak 4. OZ-a).

Zagreb, 14. travnja 2026.

Sutkinja

Ružica Omazić