Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-279/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj P-933/2023-23 od 3. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj P -933/2023- 23 od 3. prosinca 2025. u točkama I., II.,III.,IV.,VI.,VII.,VIII. i IX. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj P-933/2023-23 od 3. prosinca 2025.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103650331 zaključenog između tužitelja i tuženika 24.8.2007., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF).

II Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 23057039320, da tužitelju, GC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 18.014,35 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do dana 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 23057039320, da tužitelju, GC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.854,35 EUR.

IV Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB 23057039320, da tužitelju, GC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 4.250,00 € sa zakonskim zateznim kamatama od 3. prosinca 2025. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V O d b i j a s e tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška povrh dosuđenih 4.250,00 € kao neosnovanim.

VI O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 212,35 kn/28,19 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 0,21 / EUR 0,03 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 51,21 / EUR 6,80 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 52,24 / EUR 6,93 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 22,86 / EUR 3,03 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 26,07 / EUR 3,46 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 3,96 / EUR 0,53 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 34,87 / EUR 4,63 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 20,93 / EUR 2,78 od 02.09.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VII O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 15.542,52 kn/2.062,85 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8.7.2016. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. VIII Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 6.697,30 kn/888,88 €, sa zateznim kamatama.

IX O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim."

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopušta se preinaka tužbe.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik pobijajući istu u cijelosti izuzev toč. V. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je pobijanom presudom utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu kojim se ugovara valutna klauzula u CHF, naložio je tuženiku isplatiti iznos od 18.014,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose (11.332,73 EUR na ime preplate zbog navodno ništetne valutne klauzule i 6.681,62 EUR na ime razlike glavnice) kao i iznos od 3.854,35 EUR na ime uglavničenih kamata. Naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.250,00 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Sud utvrđuje tužiteljev status potrošača isključivo na temelju saslušanja tužitelja , a tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, pri čemu je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tužitelj i tuženik su 16. veljače 2016. zaključili Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiran ju (dalje u tekstu: ZIDZPK/15), te je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora. Tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, pa su u cijelosti promašeni navodi prvostupanjskog suda kako odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu , a time je po mišljenju tuženika stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana i to s retroaktivnim učinkom konverzije. Sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima. Pod točkom III. izreke presude dosuđuje se tužitelju iznos od 3.854,35 eura s osnove zateznih kamata na navodno preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena. Konverzija Ugovora o kreditu je provedena s učinkom na 30. rujna 2015. pa je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate na navodno preplaćene iznose. Sve i da tužitelj ima pravni interes postavljati kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodne ništetnosti odredbe valutnoj klauzuli, tuženik ističe da tužitelj ne bi mogao potraživati iznos navodne preplate ne umanjujući isti za iznos priznate preplate u konverziji. Nije jasno temeljem čega sud zauzima stav da bi se odredba o valutnoj klauzuli imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sve iz razloga što je navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Neosnovano se odbija prigovor zastare istaknut po tuženiku, unatoč što je tužba podnesena 12. lipnja 2023. Dosuđujući tužitelju zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih anuiteta po kreditu sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo. Neosnovano je odbijen prigovor radi prijeboja tuženika i to prigovor radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, prigovor radi prijeboja s osnove razlike u depozitu te prigovor radi prijeboja na ime pretplate iz konverzije. Tuženik pobija i točku IV. izreke presude u pogledu odluke o troškovima parničnoga postupka, jer je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i dosuditi tuženiku cjelokupne troškove postupka. Predlaže se presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

4. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano.

4.1. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

4.2. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Glede žalbenog navoda da je sud pogrešno dopustio preinaku tužbe te riješio kao u izreci pobijanog rješenja, treba reći da je tužitelj podneskom tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka. Tužitelj je time preinačio tužbu u navedenom dijelu. Pravilno je prvostupanjski sud preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP - a, jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Takav stav je u cijelosti usklađen sa zaključkom sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021, kada je usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što je ovdje bio slučaj, pa je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora zastare preinačenog dijela.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužitelj nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

7. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda , u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine.

12. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da nije sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103650331 od 24. kolovoza 2007.

- da je tim ugovorom o kreditu tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 141.513,66 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj

- da je namjena kredita stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine uz valutnu klauzulu

- da nije sporno da je 16. veljače 2016. sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15

- da je iz iskaza tužitelja VC utvrđeno da je bio klijent Zagrebačke banke i da mu je bio potreban stambeni prostor da nije uopće razmišljao o valuti, a kamoli o CHF u kojem bi mogao dići kredit, međutim službenica banke mu je napravila kalkulaciju kredita u euru i u CHF, a po čemu je ispadalo da za isti iznos kredita je rata u CHF bila za 1.000,00 kuna manja od rate u eurima

- da ga nitko do strane banke nije upozorio na bilo kakav rizik koji je vezan uz valutu CHF niti da bi razlike u rati mogle biti tako drastične

- da nije mogao mijenjati nikakve odredbe ugovora niti na njih utjecati

- da kupljeni stan je namijenjen isključivo njemu i njegovoj obitelji, te u njemu nije obavljana nikakva druga djelatnost osim samo stanovanja

- da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik nikakvog obrta

- da se odazvao pozivu banke u kojem ga je pozvala da dođe na zaključenje aneksa ugovoru ukoliko pristane na uvjete koje su oni ponudili

- da mu aneks ugovora nije bio do kraja jasan, ali zna da je po tom aneksu ugovora glavnica kredita bila smanjena i da mu je i rata bila smanjena izračunato u euru

- da je to predstavljalo za njega spas

- da je iz ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe, a da je namjena ugovora o kreditu bila za kupnju stana u izgradnji

- da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa

- da je propisan obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača

- da je temeljem čl. 502. c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača

- da je utvrđeno da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe

- da tužitelj nije bio upozoren na eventualne rizike, a predmetni kredit u CHF mu je ponuđen kao najpovoljniji

- da je mjesečni anuitet znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj

- da tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora

- da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi

-da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.

- da je utvrđeno da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 3.854,35 EUR

- da više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 11.332,73 EUR

- da preplata utvrđena konverzijom iznosi 888,88 EUR

- da je utvrđena visina preplate kao razlike i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu od 11.332,73 EUR i preostale glavnice na dan konverzije u iznosu od 6.681,62 EUR

- da je sud dopustio preinaku tužbe, iako se tuženik protivio

- da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za isplatu jer prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točnu visinu svoje tražbine

- da se povišeni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi

- da je sud dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka

- da je osnovni uvjet za prijeboj potraživanja postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena

- da su pravne posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora

- da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika

- da je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja

- da je tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o sv im potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti

- da tuženik kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu

- da glede tzv. negativne razlike da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita

- da prigovor zastare nije osnovan

- da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, odnosno presude VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018.

- da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023.

- da niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari jer tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe

- da je tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju uskladio

- da tužitelj unatoč konverziji zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača

- da to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim

- da namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate

- da nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba

- da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji

- da tužitelj ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan

- da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a

- da je čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača

- da tuženik koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, jer tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove

- da su tuženikove tražbine u zastari jer je zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu 21. ožujka 2024., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015 .

- da se tužitelj s pravom poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

- da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je neosnovan istaknuti prigovor zastare, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023.

- da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe koja je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose

- da temeljem čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 24. kolovoza 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03 koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je utvrđeno da je tužitelj kredit realizirao radi kupnje stana. Utvrđeno je da je kupljeni stan namijenjen isključivo njemu i njegovoj obitelji, te u njemu nije obavljana nikakva druga djelatnost osim samo stanovanja, a da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik nikakvog obrta, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev-18/2018 od 25. svibnja 2020.).

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 26. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju presuđeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi da ne postoji tražbina tužitel ja jer da je sklapanjem Aneksa ugovora u cijelosti obeštećen. Naime, sklapanjem Aneksa ugovoru nije u cijelosti otklonjena posljedica ništetnosti citiranih odredbi, a što je utvrđeno i provedenim vještačenjem.

21. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa ugovora izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine", broj 102/15 - dalje: ZIDZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZPK, na način kako to nalaže zakon. Odredbama ZIDZPK, a niti Aneksom ugovora, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF i s kamatom koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke. Svrha ZIDZPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

22. Stoga je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

23. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj više platio presuđene iznose, uzimajući u obzir i iznose preplate utvrđene u konverziji. Kako tužitelj nije obeštećen konverzijom, to ima pravo na restitucijski zahtjev za utvrđeni iznos preplate s osnova ništavosti spornih odredbi u navedenom iznosu.

24. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" . Slijedom toga, neosnovano tuženik navodi da tužitelj nema pravo na povrat stečenog bez osnove.

25. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu . Vještačenjem je utvrđeno da je unatoč provedene konverzije te uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji, preostala razlika više plaćenog, a kako je pravilno presuđeno prvostupanjskom presudom.

26. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

28. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I., II.,III.,IV.,VI.,VII.,VIII. i IX. izreke, te rješenje sadržano u izreci presude.

30. U nepobijanom dijelu (točka V. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena.

31. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina