REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-1113/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Židiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Buterina&Partneri iz Zagreba, Masarykova ulica 3, radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 05. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Marka Židića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Stjepana Željka Tomića, odvjetnika, dana 14. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog građanskog sud u Zagrebu, poslovni broj Ovr-1062/20, određena rješenjem o ovrsi posl. broj: Ovr- 1062/20 od 13. travnja 2023. godine, na nekretnini upisanoj u knjige položenih ugovora Općinskog građanskog suda u Zagrebu u [broj poduloška] / zk. ul. [broj ZK uloška], KPU Grad Zagreb, stan na I (prvom) katu lijevo koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija površine 26.86 čm, a koji se nalazi u stambenoj zgradi [adresa] sagrađena na čest. br. 5645/2, po novoj izmjeri čest. br. 3413 k. o. [katastarska općina], a radi namirenja ovrhovoditelja B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka uvećane za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju KT, iz [adresa], naknaditi tuženiku B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je upućen Zaključkom ovog suda poslovni broj Ovr- 1062/20 od 31. siječnja 2025. godine pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe jer je nastupila zastara tražbine. Navodi da predmet pobijanog ovršnog postupka poslovni broj Ovr-1062/20 je prisilna naplata novčane tražbine ovrhovoditelja na nekretnini tužitelja, a temeljem isprave – Izjave o suglasnosti zapljene od 23. siječnja 2008. godine, ovjerene od strane javnog bilježnika Nade Vidović-Džinić iz Novog Marofa, Zagrebačka 2, broj ovjere: OV-683/08, da je Izjava o suglasnosti zapljene predana kao instrument osiguranja tražbine koja proizlazi iz Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2008. godine, sklopljenog između Societe Generale

– Splitska Banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16 i tužitelja, a koja tražbina je zatim prodana tuženiku Ugovorom o cesiji br. S024/2014 na kojem Ugovoru su potpisi ugovornih strana 6. lipnja 2014. godine. Tužitelj ističe da u ovršnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-1062/20 tužitelj je istaknuo žalbeni razlog iz članka 50. st. 1. t. 11. OZ, odnosno, da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ispravom – Izjavom o suglasnosti zapljene. Navodi da Izjava o suglasnosti zapljene

– zadužnica izdana je 23. siječnja 2008. godine, te je istog dana ovjerena od strane javnog bilježnika, pa kako je Izjava o suglasnosti zapljene privatna isprava koja je ovjerena od strane javnog bilježnika, na tražbinu sadržanu u istoj primjenjuje se opći zastarni rok koji iznosi 5 (pet) godina. Tužitelj se u odnosu na istaknuti prigovor zastare poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18) održanoj 19. studenoga 2018. godine. Kako je ovrhovoditelj ovršni prijedlog temeljem ovršne isprave – Izjave o suglasnosti zapljene podnio 21. travnja 2020. godine, tako je razvidno da je tražbina osigurana ovršnom ispravom, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima u zastari. Tužitelj osporava aktivnu legitimaciju tuženika kao ovrhovoditelja i pasivnu legitimaciju ovršenika, ovdje tužitelja, iz razloga jer iz priloženog Ugovora o cesiji br. S024/2014 od 5. lipnja 2014. godine, sklopljenog između SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao cedenta i tuženika kao cesionara i Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2008. godine br. 11084/08 sklopljenog između SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao cedenta i tužitelja ne proizlazi da je cedent cedirao tražbinu iz navedenog Ugovora o kreditu, niti da je tražbina cedirana upravo ovdje tuženiku. Navodi da iz Ugovora o cesiji, ne može se zaključiti da je cedirana upravo tražbina koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, a koja je osigurana spornom ispravom. Tužitelj u cijelosti osporava visinu potraživanja tuženika, osobito tijek i stopu redovnih kamata, ''otkupljene troškove'' te ostale troškove navedene u Izvatku iz poslovnih knjiga priloženom uz ovršni prijedlog. Tužitelj ističe da je isti protiv pobijanog rješenja o ovrsi izjavio žalbu iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. t. 1. i 7. OZ-a, odnosno iz razloga što ovrhovoditelj, ovdje tuženik nije ovlašten temeljem sporne zadužnice tražiti ovrhu na nekretnini ovršenika, ovdje tužitelja. Navodi da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor, te tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti utjecati na odredbe predmetnog ugovora, kao ni o istima pregovarati oko toč. II. Izjave o suglasnosti za zapljenu kojom se utvrđuje da predmetna suglasnost ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha i na drugim predmetima ovrhe, budući da je predmetna Izjava unaprijed formulirana od strane kreditora, ističe da predmetna izjava nije potvrđena od strane javnog bilježnika već je na istoj samo ovjeren potpis tužitelja. Navodi da mu nije nikada objašnjen sadržaj predmetne izjave, a budući da je isti pravno neuk, isti u trenutku nije bio u mogućnosti shvatiti značenje da se ovrha može tražiti i na drugim predmetima, osim plaće, mirovine i novčanih sredstava. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine, broj: 79/2007,125/2007), kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Takva neravnoteža na štetu potrošača osobito je prouzrokovana ako se ima u vidu da ovrhovoditelj, ovdje tuženik, prije nego što je pokrenuo ovrhu na nekretninama tužitelja nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila neuspješna, već je odmah pokrenuo ovrhu na nekretnini tužitelja, koja je istome jedina nekretnina, u kojoj isti živi sa svojom obitelji i koja mu služi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe, ističe da se pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-5791/21, a po tužbi tužitelja od 10.09.2021. već vodi parnica radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na nekretnini tužitelja, određenoj ovosudnim rješenjem poslovni broj Ovr-1062/2020 i da je tužitelj tužbu u postupku koji se vodi pod poslovnim brojem P-5791/21 pokrenuo temeljem Zaključka ovog suda poslovni broj Ovr-1062/20-27 od 29.06.2021. godine, da bi u ovršnom postupku, sud, nakon ukidne odluke, donio novi zaključak po kojem je tužitelj ponovno pokrenuo tužbu. Ističe da se ne mogu istovremeno voditi dva parnična postupka radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na istoj nekretnini, među istim strankama, u istom postupku, temeljem iste ovršne isprave i radi naplate iste tražbine. Predlaže odbaciti tužbu u ovom, kasnije pokrenutom postupku, kao nedopuštenu. Nadalje navodi da predmetna ovrha nije pokrenuta temeljem zadužnice, kao ovršne isprave, već temeljem Izjava o suglasnosti zapljene, ovjerene po javnom bilježniku Nadi Vidović-Džidić iz Novog Marofa pod posl.br. OV-683/08, sukladno odredbama čl. 178. Ovršnog zakona (1996) dakle riječ je o ovršnoj ispravi s učinkom pravomoćnog rješenja o ovrsi (čl. 178. st. 1. OZ/05, a na temelju koje se nesporno može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe (čl. 178. st. 4. OZ/05). Tuženik navodi da u pogledu tražbine njome osigurane, primjenjuje se odredba čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Tuženik naglašava kako i neovisno o svojstvu ovršne isprave kojom je predmetna tražbina osigurana tvrdnja o zastari tražbine u svakom slučaju nije osnovana, budući je ista utvrđena pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Jasne Matačić iz Splita, poslovni broj Ovrv- 75/2009, uslijed čega se na predmetnu tražbinu u svakom slučaju primjenjuje desetogodišnji zastarni rok. Imajući u vidu kako je rješenje o ovrsi bilo podneseno Financijskoj agenciji na naplatu, navedena radnja u pogledu tražbine tim rješenjem utvrđene ima učinak radnje iz čl. 241. ZOO kojim se zastara prekida, a koji prekid je trajao sve do 2018. godine - stupanjem na snagu čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" br. 68/18.) te koji zastarni rok do pokretanja ovršnog postupka 17.04.2020. sasvim jasno nije protekao. U odnosu na aktivnu i pasivnu legitimaciju koju osporava tužitelj navodi da se Ugovor o cesiji – Prodaja potraživanja br. S024/2014, sastoji od općeg dijela i priloga u kojemu su navedeni osobni podaci dužnika (interni broj klijenta, ime i prezime klijenta, proizvod, račun nedospjele glavnice proizvoda te ukupno dugovanje na 01.04.2014. u valuti HRK), da iz navedenog priloga je nedvojbeno kako se ustupljeno potraživanje odnosi na partiju br. 40663441400 te na dužnika IT označenog internim brojem 40663441. Tuženik u odnosu na visinu tražbine navodi da je tužitelj upućen u parnicu s obzirom na žalbene razloge koje je isticao u žalbi, dakle razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 11. Ovršnog zakona, pa sud ne može odlučivati o žalbneim razlozima zbog kojih tužitelj nije upućen u parnicu. U odnosu na navode tužtielja na koja se poziva imajući u vidu odredbe Zakoan o zaštiti potročača tuženik ukazuje na bespredmetnost navoda kojima tužitelj pokušava podvesti sadržaj citirane Izjave pod takve pravne poslove koji bi bili sastavljeni od strane vjerovnika te o kojima se nije pojedinačno raspravljalo, a to iz razloga jer sadržaj i učinci izjave o zapljeni nisu određeni ni od strane vjerovnika ni od strane ovdje tužitelja, već su isti - i to na izrazito jasan način - propisani kogentnim zakonskim odredbama Ovršnog zakona. Predlaže odbaciti tužbu, podrebo odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid Zaključak poslovni broj Ovr-1062/2020- 57 od 31.01.2025.g. (list 7-9 spisa), Izjavu o suglasnosti zapljene od 23.01.2008.g. (list 10 spisa), Ugovor o kreditu od 22.01.2008.g. (list 12-15 spisa), Ugovor o cesiji (list 16-44 spisa), Uvjerenje od 11.05.2020.g. (list 46 spisa), odluke Županijskog suda, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 48-50 spisa), Specifikaciju izvršenja osnova za plaćanje od 25.01.2021.g. (list 58 spisa), prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (list 59-61 spisa), Izvadak iz poslovnih knjiga od 26.02.2009.g. (list 62 spisa), Otkaz ugovora o kreditu (list 63-64 spisa), žalba i prijedlog za odgodu ovrhe (list 70-78 spisa), Dopis OTP banke od 07.11.2025.g. (list 84 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Sud je izvršio uvid u spis ovog suda poslovni broj Ovr-1062/2020 i poslovni broj P- 5791/2021.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/03, 145/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Predmet ovog spora je radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe određene po prijedlogu ovrhovoditelja, (ovdje tuženika) temeljem Izjave o suglasnosti zapljene koju je dana 23. siječnja 2008. godine potpisao ovršenik (ovdje tužitelj) ovjerene od strane javnog bilježnika Nade Vidović-Džidić, iz Novog Maroga, pod brojem OV-683/08 dana 23. siječnja 2008. godine .

5. Između stranaka je sporna pravna priroda akta na temelju kojeg je određena ovrha tj. Izjave o suglasnoti zapljene, dospjelost obveze iz tog akta i početak tijeka roka zastare kao i sama zastara tražbine tuženika kao vjerovnika. Sporna je aktivna i pasivna legitimacija tuženika.

Sporno je primjena materijalnog prava tj. treba li primijeniti odredbu čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO. Sporna je i primjena odredbe čl. 54. tada važećeg Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94, dalje: ZJB/93) i čl. 178. st. 1. tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, dalje: OZ/96).

6. Tužitelj ističe da u ovršnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr- 1062/20 tužitelj je istaknuo žalbeni razlog iz članka 50. st. 1. t. 11. OZ, odnosno, da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ispravom – Izjavom o suglasnosti zapljene. Navodi da Izjava o suglasnosti zapljene – zadužnica izdana je 23. siječnja 2008. godine, te je istog dana ovjerena od strane javnog bilježnika, pa kako je Izjava o suglasnosti zapljene privatna isprava koja je ovjerena od strane javnog bilježnika, na tražbinu sadržanu u istoj primjenjuje se opći zastarni rok koji iznosi 5 (pet) godina.

Tuženik osporava činjenične navode tužbe, osporava istaknuti prigovor zastare jer se primjenjuje zastarni rok od 10 godina. Navodi da predmetna je tražbina dospjela na naplatu otkazom Ugovora o kreditu 05.09.2008. godine, odnosno istekom otkaznog roka od 15 dana od dana otposlanja obavijesti o otkazu te je od navedenog dana počela teći zastara. Tuženik ističe da je u konkretnom slučaju došlo do prekida zastare sukladno odredbi čl 242. st. 1. ZOO-a kada je temeljem Izjave o suglasnosti zapljene zatražena izravna naplata predmetne tražbine kod Financijske agencije, uslijed čega je prekinut tijek zastare u odnosu na potonju. Tuženik ističe kako je predmetna tražbina također utvrđena i pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Jasne Matačić iz Splita, posl br. Ovrv- 75/2009, a na koje se nesporno primjenjuje desetogodišnji zastarni rok sukladno odredbi čl. 233. st. 1. ZOO- a.

7. Odredbom čl. 233. stavak 1. ZOO-a propisano je sa sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

Odredbom čl. 178. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, dalje: OZ/96) propisano je da dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi.

8. Odredbom čl. 21. st. 1. toč. 3. i 4. OZ/96 propisano je: „Ovršne isprave jesu: (…) 3. ovršna javnobilježnička isprava, 4. druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava.“

9. Nadalje, odredbom čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22, dalje: ZJB) propisano je da je javnobilježnički akt izvršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje, a prema st. 6. ovog članka isti učinak kao i isprava iz stavka 1. ovoga članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika.

Uvidom u Izjavu o suglasnosti zapljene od 23.01.2008. godine (list 10 spisa) utvrđeno je da je tužitelj izjavom dao suglasnot i neopozivo ovlastio kreditora da radi naplate dospjelih tražbina temeljem Ugovora kojim mu je odobren kredit zaplijeni dio njegove plaće, mirovine ili drugog stalnog ili povremenog novčanog primanja te da se zapljenjeni iznos izravno isplati kreditoru, te se suglasio da se zapljene svi njegovi računi a suglasnot ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi (čl.183. stavak 1. Ovršnog zakona) te ima svojstvo ovršne sprave na temelju koje se može tražiti ovrha i na drugim predmetima ovrhe.

10. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je u Izjavi o suglasnosti zapljene od 23.01.2008. godine sadržana clausula exequendi i na njoj je potpis obveznika ovdje tužitelja ovjeren kod javnog bilježnika, to je Izjava o suglasnoti zapljene ovršna (izvršna) isprava u smislu čl. 54. stavak 1. ZJB.

Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tužitelja da je Izjava o suglasnosti zapljene privatna isprava.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se čl. 233. stavak 1. ZOO-a.

Sud je utvrdio da je Izjava o suglasnosti zapljene – zadužnica izdana 23. siječnja 2008. godine, te je istog dana ovjerena od strane javnog bilježnik. Kreditor Societe generale - Splitska banka d.d., Split otkazao je Ugovor o kreditu tužitelju KT dana 05.09.2008. godine te je ovdje tužitelj pozvan da protekom otkaznog roka od 15 dana plati ostatak glavnog duga u visini od 189.822,20 kn uvećanog za troškove (list 63 spisa). Tužitelj je zaprimio obavijest o otkazu Ugovora o kreditu dana 08. rujna 2008. godine (list 63-64 spisa). Tražbina tuženika dospjela je na naplatu otkazom Ugovora o kreditu 05.09.2008. godine, odnosno istekom otkaznog roka od 15 dana od dana otposlanja obavijesti o otkazu te je od navedenog dana počela teći zastara tj. dana 20. rujna 2008. godine.

Kreditor Societe Generale - Splitska banka d.d. Split podnijela je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave općenito na imovini ovršenika te je javni bilježnik Jasna Matačić, iz Splita donijela rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-75/09 dana 23.03.2009. godine, rješenje pravomoćno i ovršno dana 13. travnja 2009. godine. Na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-75/09 kojeg je FINA zaprimila dana 19. listopada 2011. godine nije izvršena naplata tražbine tuženika zbog nemogućnosti izvršenja temeljem čl. 12. ZPONS-a.

Kako je došlo do prekida zastare podnošejem zahtjeva za izravnu naplatu tražbine po računima tužitelja (čl 242. st. 1. ZOO-a) to je zastarni rok ponovno počeo teći s danom 19.10.2011. godine (čl. 245.stavak 3. ZOO-a), pa bi zastara nastupila s danom 19.10.2021. godine. Tuženik je povukao zadužnicu (Izjavu o suglasnosti zapljene) od FINA te mu je zadužnica vraćena dana 28.01.2020. godine (spis ovog suda poslovni broj Ovr-1062/20) te je potom tuženik podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini tužitelja, a sud je donio rjšenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1062/20 dana 28. travnja 2020. godine.

12. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se desetogodišnji zastarni rok, propisan odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Zastarni rok počinje teći protekom paricijskog roka i nastupom ovršnosti presude ovrhovoditelja (ovdje tuženika), pa je tek tada ovdje tuženik stekao mogućnost ostvariti tražbinu u ovršnom postupku, radi čega zastara počinje teći protekom paricijskog roka od 15 dana tj. od dana 23. rujna 2008. godine, a zastarni rok je prekinut podnošenjem Zahtjeva za izravnu naplatu tražbine FINI tj. danom kad je Zahtjev zaprimljen 19.10.2011. godine, dakle zastara bi nastupila s danom 19.10.2021. godine, pa imajući u vidu da je tuženik u svojstvu ovrvoditelja podnio Zahtjev za izravnu naplatu FINI dana 19.10.2011. godine to znači da je ovršni prijedlog podnesen unutar zastarnog roka (zastara nastupa s danom 19.10.2021. godine).

13. Slijedom navedenog budući je Zahtjev za izravnu naplatu FINI podnesen dana 19. listopada 2011. godine kada je prekinut zastarni rok te je ponovno desetogodišnji rok počeo teći od 19. listopada 2011. godine to je učinjeno svakako unutar desetogodišnjeg zastarnog roka, te prigovor zastare nije osnovan, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci poslovni broj Rev-479/2023-2 od 15. studenog 2023. godine).

14. Tužitelj osporava aktivnu legitimaciju tuženika kao ovrhovoditelja te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu saslušao tužitelja koji u svom iskazu navodi da je sklopio Ugovor o kreditu jer mu je trebao novac za liječenje majke, nakon mjesec dana njegova firma otišla je u stečaj, dobio je otkaz pa nije mogao otplaćivati kredit. Navodi da mu nitko nije rekao da bi trebao otplatiti kredit svojom nekretninom ako ga redovno ne otplaćuje, da je pročitao Ugovor prije potpisivanja, završio je osnovnu školu i nije čitao odredbe koje su napisane manjim slovima tako da nije niti razumio sve ugovorne odredbe. Ističe da ga banka nije obavijestila o prijenosu potraživanja već je djelatnik tuženika ga zvao na mobitel zbog duga, ali je zvao i njegove susjede i raspitivali su se o njemu. Tužitelj navodi da ima samo jednu nekretninu u kojoj živi sa suprugom a koja je predmet ovrhe, nije sposoban za rad, onkološki je bolesnik i provodi liječenje.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

15. Tužitelj ističe da je protiv pobijanog rješenja o ovrsi izjavio žalbu iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. točka 7. i 11. OZ-a, odnosno iz razloga što ovrhovoditelj, ovdje tuženik nije ovlašten temeljem sporne zadužnice tražiti ovrhu na nekretnini ovršenika, ovdje tužitelja. Ističe da u popisu dužnika čije se tražbine prenose navedeno je ime i prezime ovdje tužitelja, ali ne i drugi podatci na temelju kojih se može utvrditi ds je cedirana tražbina na tuženika.

16. Uvidom u Ugovor o cesiji - Prodaja potraživanja od 05.06.2014. godine (list 16-44 spisa) utvrđeno je da su stranke ugovorile prijenos tražbina koje predstavljaju glavni dug i sva povezana prava koja proističu iz glavnog duga (kamata, zatezne kamate i druge dospjele obveze) tj. prijenos potraživanja u odnosu na dospjela, a neplaćena dugovanja te je predmet prijenosa popis iz Portfelja koji je sastavni dio Ugovora o cesiji (čl. 1. Ugovora o cesiji)

Uvidom u popis iz Portfelja utvrđeno je da je prenesena tražbina u iznosu od 295.062,23 kn a koja je obveza proistekla iz dokumenta oznake 40663441.

17. Tužitelj navodi da u popisu iz Portfelja nije naveden broj Ugovora o kreditu 11084/08 odnosno broj računa korisnika kredita ovdje tužitelja 40663441001 (čl.4. Ugovora o kreditu) odnosno poziv na broj plaćanja kredita 40663441009.

Uvidom u dopis OTP banke d.d. Split koji prileži na listu 84 spisa utvrđeno je da broj računa 40663441400 pripada Ugovoru o kreditu broj 11084/08 a odnosi se na račun nedospjele glavnice.

18. Sud je ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika kao neosnovan (čl. 50. stavak 1. točka 7. OZ-a) iz razloga jer je utvrđeno da broj računa 40663441400 pripada Ugovoru o kreditu broj 11084/08, a koji Ugovor o kreditu je tužitelj sklopio s pravnim prednikom OTP banke d.d. Split i koji ugovor je otkazan kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

19. Kako je dakle utvrđeno da je tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave (čl. 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona) jer navedeni broj partije 40663441400 (naznaka dokumenta temeljem kojeg je prenesena tražbina na tuženika) pripada Ugovoru o kreditu broj 11084/08, a koji broj partije odnosno računa je naveden i prilogu Ugovora o cesiji to tužitelj neosnovano se poziva na čl.50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona odnosno razloge iz citirane odredbe čl. 50. OZ-a kao razlog za nedopuštenost ovrhe.

Sud je ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije tužitelja kao neosnovan. Tužitelj ističe da tuženik nije dokazao u ovršnom postupku aktivnu ni pasivnu legitimaciju odnosno da je cedirana tražbina koja proizlazi iz Ugovora o kreditu. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo sud je tijekom postupka utvrdio da je tražbina cedirana na tuženika te je tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave Izjave o suglasnosti zapljene, odnosno ovlašten je na temelju navedene ovršne isprave tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja.

20. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor, te tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti utjecati na odredbe predmetnog ugovora, kao ni o istima pregovarati oko toč. II. Izjave o suglasnosti za zapljenu kojom se utvrđuje da predmetna suglasnost ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha i na drugim predmetima ovrhe, budući da je predmetna Izjava unaprijed formulirana od strane kreditora time da predmetna izjava nije potvrđena od strane javnog bilježnika već je na istoj samo ovjeren potpis tužitelja. Navodi da mu nije nikada objašnjen sadržaj predmetne izjave, a budući da je isti pravno neuk, isti u trenutku nije bio u mogućnosti shvatiti značenje da se ovrha može tražiti i na drugim predmetima, osim plaće, mirovine i novčanih sredstava. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine, broj: 79/2007,125/2007), kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da takva neravnoteža na štetu potrošača osobito je prouzrokovana ako se ima u vidu da ovrhovoditelj, ovdje tuženik, prije nego što je pokrenuo ovrhu na nekretninama tužitelja nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila neuspješna, već je odmah pokrenuo ovrhu na nekretnini tužitelja, koja je istome jedina nekretnina, u kojoj isti živi sa svojom obitelji i koja mu služi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Navodi da volja ugovornih stranaka nije bila da se temeljem Izjave o suglasnosti zapljene može provesti ovrha na nekretnini ovršenika.

21. U odnosu na navode tužitelja kojim se poziva na prava iz Zakona o zaštiti potrošača sud je navode tužitelja ocijenio kao neosnovane. Naime kako to i pravilno ističe tuženik sadržaj Izjave o suglasnosti zapljene je propisan odredbama Ovršnog zakona (čl.183. stavak 1. Ovršnog zakona). Budući je Izjava o suglasnosti zapljene sastavljena sukladno odredbama Ovršnog zkona to tužitelj neosnovano ističe da nije bio upozoren na prava kao potrošač i da nije znao za posljedice potpisivanja Izjave o suglasnosti zapljene. Nadalje kako je sadržaj Izjave o suglasnosti zapljene propisan odrebama Ovršnog zakona to se tužitelj neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača tj. da nije pregovarao s Kreditorom o sadržaju Izjave o suglasnosti zapljene budući se o istima nije niti moglo pregovarati niti se sporazumom stranaka mogu mijenjati zakonske odredbe.

22. Sud je ocijenio kao neosnovane navode tužitelja da tuženik prije nego što je pokrenuo ovrhu na nekretninama tužitelja nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila neuspješna, već je odmah pokrenuo ovrhu na nekretnini tužitelja, koja je istome jedina nekretnina, u kojoj isti živi sa svojom obitelji i koja mu služi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Navodi da volja ugovornih stranaka nije bila da se temeljem Izjave o suglasnosti zapljene može provesti ovrha na nekretnini ovršenika što je vidljivo i iz odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu u kojoj je jasno navedeno da će ovdje tužitelj banci dati ovršnu ispravu kojom će omogućiti da se zapljene njegova novčana sredstva, plaća, mirovina i/ili druga stalna ili povremena novčana primanja, dakle ne i da se provede ovrha na njegovoj jedinoj nekretnini.

Iz sadržaja Specifikacije izvršenja osnova za plaćanje koja prileži na listu 58 spisa utvrđeno je da nije bilo mogućnosti izvršenja po računima tužitelja, a tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku ovog postupka ne dostavlja dokaz da ima primanja iz kojih bi se tuženik mogao naplatiti. Iz iskaza tužitelja jasno i nedvosmisleno proizlazi da je dobio otkaz i da nije mogao otplaćivati kredit. Tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti dokazuje da bi se ponovno zaposlio i da ima redovna primanja primjerice plaću, ili da sada prima mirovinu i slično iz kojih novčanih sredstava bi se naplatila tražbina tuženika.

23. U odnosu na navode da je tuženik pokrenu ovrhu na nekretnini te da nema druge nekretnine osim navedene nad kojom se provodi ovrha i da nekretninu koristi za život sa svojom obitelji pa da ovrha nije dopuštana sud je takav prigovor tužitelja ocijenio kao neosnovan.

Tužitelj u tijeku ovog postupka dostavlja Uvjerenje Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 11.05.2020. godine na okolnost utvrđivanja da nema u vlasništvu nekretnine osim stana nad kojim se provodi ovrha (list 46 spisa),a koje Uvjerenje nije dokaz vlasništva na nekretnini.

Tužitelj u tijeku ovog postupka nije dokazao niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da je nekretnina koja je predmet ovrhe jedina njegova nekretnina, a iz kojeg razloga nije niti upućen pokrenuti postupak radi nedopuštenosti ovrhe. Pri tome sud ističe da stanje podataka u katastaru zemljišta nije dokaz vlasništva odnosno da tužitelj nema u vlasništvu nekretnine.

24. Kako tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju kako nema drugog mjesta gdje bi mogao živjeti i da je sporni stan njegov jedini dom, odnosno u tom pravcu tužitelj sudu nije ponudio odgovarajuće materijalne dokaze poput potvrde zemljišnih knjiga, potvrde porezne uprave o svom imovnom stanju i slično to su navodi u odnosu na prava na dom ocijenjeni kao neosnovani. Slijedom navedenog imajući u vidu da tužitelj ničim nije dokazao da bi predmetni stan uopće bio njegov dom u smislu odredaba Konvencije o zaštiti ljudskih prava, a time posljedično niti svoje pravo na dom, zbog čega nije bilo moguće provesti niti test razmjernosti kojim bi se utvrdilo je li miješanje u tužiteljevo pravo na poštivanje njegova doma imalo legitiman cilj i je li bilo nužno u demokratskom društvu, to je sud istaknuti prigovor (pravo na dom) ocijenio kao neosnovanim.

25. Tuženik u tijeku ovog postupka ističe prigovor litispendencije jer da je tužitelj pokrenuo postupak pred ovim sudom koji se vodi pod poslovnim brojem P-5791/2021 a kojim zahtijeva da sud proglasi nedopuštenom ovrhu u predmetu ovog suda poslovni broj Ovr-1062/20 a koja je određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr- 1062/20, na nekretnini ovdje tužitelja iz razloga navednih u čl. 50. stavak 1. točka 11. i točke 6 OZ-a.

26. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u spis ovog suda poslovni broj Ovr-1062/2020 te je utvrđeno da je ovrhovoditelj B2 kapital d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, podnio je prijedlog za ovrhu na nekretnini ovršenika IT, iz [adresa], radi ovrhe na nekretnini ovršenika jer ovršenik duguje ovrhovoditelju na dan 28.02.2020.g. iznos od ukupno 370.920,02 kn sve temeljem ovršne isprave – Izjave o suglasnosti zapljene od 23.01.2008. godine izdane na iznos od 25.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da se navedeni iznos odnosi se na glavnicu od 160.984,23 kn, redovne kamate u iznosu od 18.496,55 kn, zakonske zatezne kamate u iznosu od 187.847,52 kn, otkupljene troškove u iznosu od 2.616,21 kn i sudske troškove u iznosu od 975,50 kn. Ističe da je ovršenik izdao Izjavu o suglasnosti zapljene kao instrument osiguranja potraživanja po Ugovoru o kreditu od 23.01.2008.g.

Protiv izdanog rješenja od ovrsi poslovni broj Ovr-1062/20 od 28. travnja 2020. godine ovršenik podnosi žalbu i prijedlog za odgodom ovrhe dana 13.05.2020. godine, koji prijedlog za odgodom ovrhe je sud odbio rješenjem poslovni broj Ovr-1062/20-10 od dana 16. lipnja 2020. godine.

Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž Ovr-278/2020-2 od 24. veljače 2021. godine usvojena je žalba ovršenika i ukinuto rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-1062/2020 od 28. travnja 2020. godine i rješenje poslovni broj Ovr-1062/2020 od 16.lipnja 2020. godine.

U tijeku postupka sud je pozvao ovrhovoditelja da dopuni prijedlog za ovrhu te je doneseno rješenje poslovni broj Ovr-1062/20-49 dana 13. travnja 2023. godine na koje rješenje suda ovršenik ulaže žalbu. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž Ovr-176/2023-2 od 04. studenog 2024. godine odbijena je žalba ovršenika te je potvrđeno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1062/20-49 od 13. travnja 2023. godine.

Zaključkom poslovni broj Ovr-1062/2020-57 od 31. siječnja 2025. godine upućen je ovršenik na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1062/2020 od 13. travnja 2023. godine nedopuštenom iz razloga propisanog čl. 50. stavak 1. točka 7. i 11. Ovršnog zakona. Rješenjem suda poslovni broj Ovr-1062/2020-57 od 31. siječnja 2025. godine odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe od dana 21. travanja 2023. godine. Povodom žalbe ovršenika rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž Ovr-56/2025-2 od 07. svibnja 2025. godine usvojena je žalba ovršenika te je ukinuto rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-1062/2020 od 31. siječanja a 2025. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

Daljnje radnje se nisu poduzimale u ovršnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-1062/2020.

27. Uvidom u spis ovog suda poslovni btoj P-5791/2021 utvrđeno je da je tužitelj IT, iz [adresa], podnio tužbu protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Predmet pobijanog ovršnog postupka, poslovni broj: Ovr-1062/20 je prisilna naplata novčane tražbine ovrhovoditelja na nekretnini upisanoj u knjige položenih ugovora Općinskog građanskog suda u Zagrebu u [broj poduloška] / zk. ul. [broj ZK uloška], KPU Grad Zagreb, stan na I (prvom) katu lijevo koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija površine 26.86 čm, a koji se nalazi u stambenoj zgradi [adresa] sagrađena na čest. br. 5645/2, po novoj izmjeri čest. br. 3413 k. o. [katastarska općina], a temeljem ovršne isprave – Izjave o suglasnosti zapljene od 23. siječnja 2008. godine, istog dana ovjerene od strane javnog bilježnika Nade Vidović-Džinić iz Novog Marofa, Zagrebačka 2, broj ovjere:

OV-683/08 (dalje u tekstu: Izjava o suglasnosti zapljene). Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe ističe kako je nastupila zastara u odnosu na tražbinu tuženika imajući u vidu da je Izjava o suglasnosti zapljene koju je tužitelj predao kao instrument osiguranja tražbine koja proizlazi iz Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2008. godine a koji Ugovor o kreditu je tužitelj sklopio sa Societe Generale- Splitska banka d.d. dana 23. siječnja 2008. godine privatna isprava koja je ovjerena od strane javnog bilježnika, na tražbinu sadržanu u istoj primjenjuje se opći zastarni rok koji iznosi 5 (pet) godina. Nadalje tužitelj navodi da je ovrhovoditelj ovršni prijedlog temeljem ovršne isprave – Izjave o suglasnosti zapljene podnio 21. travnja 2020. godine, tako je razvidno da je tražbina osigurana ovršnom ispravom, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima u zastari. Tužitelj osporava aktivnu legitimaciju tuženika kao ovrhovoditelja u ovršnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-1062/20 te u istom postupku osporava i pasivnu legitimaciju ovršenika.

28. Uvidom u spis ovog suda poslovni broj Ovr-1062/2020 utvrđeno je da je ovdje tužitelj upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1062/2020 od 13. travnja 2023. nedopuštena iz razloga propisanog čl. 50. stavak 1. točka 7. i 11.

Ovršnog zakona.

Kako je tužitelj pokrenuo parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanog čl. 50. stavak 1. točka 7. i točka 11. Ovršnog zakona a na koje pokretanje parničnog postupka je upućen Zaključkom ovog suda poslovni broj Ovr- 1062/2020-57 od dana 31. siječnja 2025. godine to sud je ocijenio prigovor litispendencije kao neosnovan, pri tome imajući u vidu da se postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom a koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-5791/21 vodi iz žalbenih razloga iz čl. 50. stavak 1. točka 6. odnosno iz razloga ograničene mogućnosti ovrhe na nekretnini.

Obzirom da nije istovjetan predmet spora u postupaku koji se vodi pod poslovnim brojem P-5791/2021 i u ovom sporu koji se vodi iz žalbenih razloga iz čl. 50. stavak 1. točka 7. i točak 11. Ovršnog zakona to je sud ocijenio ako neosnovan prigovor litispendencije tuženika.

29. Kako tužitelj nije dokazao da su se ispunili razlozi iz kojih je upućen pokrenuti postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (čl.50. stavak 1. točka 7. i 11. OZ-a) to je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao pod točkom I. izreke presude.

30. Sud je odlučivao o troškovima parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP- a, te je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 08.04.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.10.2025.g u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 05.03.2026.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 1.500,00 EUR, priznat je trošak PDV- a u iznosu od 375,00 EUR, ukupno 1.875,00 EUR.

Tuženiku je dosuđena zatezna kamata na parnične troškove sukaldno čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. travnja 2026. godine

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

1.tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku