Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-2279/2019-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Harun Bašagić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb (prije Hypo Alpe Adria bank d.d.), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Brekalo Knezović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 3. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
1. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 306-406/2007 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 02. 08 .2007. g. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 6. Ugovora u dijelu koji glasi: „…ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe - Adria-Bank d. d. ili drugog akta Banke“.
2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 5.275,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 30. studenog 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
na iznos od 39,06 EUR od dana 31.01.2008. pa do isplate na iznos od 39,04 EUR od dana 29.02.2008. pa do isplate na iznos od 87,18 EUR od dana 31.03.2008. pa do isplate na iznos od 87,15 EUR od dana 30.04.2008. pa do isplate na iznos od 87,11 EUR od dana 31.05.2008. pa do isplate na iznos od 87,07 EUR od dana 30.06.2008. pa do isplate na iznos od 87,03 EUR od dana 23.08.2008. pa do isplate na iznos od 86,98 EUR od dana 23.09.2008. pa do isplate na iznos od 86,94 EUR od dana 20.10.2008. pa do isplate na iznos od 86,90 EUR od dana 17.11.2008. pa do isplate na iznos od 86,85 EUR od dana 15.12.2008. pa do isplate na iznos od 96,88 EUR od dana 20.01.2009. pa do isplate na iznos od 96,84 EUR od dana 14.2.2009.
pa do isplate
na iznos od 96,79 EUR od dana 18.3.2009.
pa do isplate
na iznos od 96,73 EUR od dana 31.3.2009.
pa do isplate
na iznos od 96,68 EUR od dana 30.4.2009.
pa do isplate
na iznos od 96,63 EUR od dana 31.5.2009.
pa do isplate
na iznos od 96,58 EUR od dana 30.6.2009.
pa do isplate
na iznos od 96,52 EUR od dana 31.7.2009.
pa do isplate
na iznos od 96,47 EUR od dana 31.8.2009.
pa do isplate
na iznos od 96,42 EUR od dana 17.10.2009. pa do isplate na iznos od 96,36 EUR od dana 31.10.2009. pa do isplate na iznos od 96,30 EUR od dana 30.11.2009. pa do isplate na iznos od 96,24 EUR od dana 31.12.2009. pa do isplate na iznos od 96,18 EUR od dana 31.1.2010.
pa do isplate
na iznos od 96,11 EUR od dana 28.2.2010.
pa do isplate
na iznos od 96,06 EUR od dana 31.3.2010.
pa do isplate
na iznos od 95,99 EUR od dana 30.4.2010.
pa do isplate
na iznos od 95,93 EUR od dana 31.5.2010.
pa do isplate
na iznos od 95,87 EUR od dana 30.6.2010.
pa do isplate
na iznos od 95,80 EUR od dana 31.7.2010.
pa do isplate
na iznos od 95,73 EUR od dana 31.8.2010.
pa do isplate
na iznos od 95,66 EUR od dana 30.9.2010.
pa do isplate
na iznos od 95,59 EUR od dana 18.11.2010. pa do isplate na iznos od 95,53 EUR od dana 16.12.2010. pa do isplate na iznos od 83,92 EUR od dana 15.1.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,85 EUR od dana 16.2.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,79 EUR od dana 15.3.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,72 EUR od dana 18.4.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,65 EUR od dana 13.5.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,57 EUR od dana 15.6.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,50 EUR od dana 17.7.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,42 EUR od dana 15.9.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,35 EUR od dana 22.9.2011.
pa do isplate
na iznos od 83,27 EUR od dana 16.11.2011. pa do isplate na iznos od 60,59 EUR od dana 15.12.2011. pa do isplate na iznos od 60,52 EUR od dana 15.12.2011. pa do isplate na iznos od 61,06 EUR od dana 16.7.2012. pa do isplate na iznos od 61,00 EUR od dana 26.8.2012. pa do isplate na iznos od 60,92 EUR od dana 16.9.2012. pa do isplate na iznos od 60,85 EUR od dana 30.9.2012. pa do isplate na iznos od 60,77 EUR od dana 19.11.2012. pa do isplate na iznos od 60,70 EUR od dana 16.12.2012. pa do isplate na iznos od 60,62 EUR od dana 17.1.2013. pa do isplate na iznos od 60,54 EUR od dana 20.2.2013. pa do isplate na iznos od 60,47 EUR od dana 18.3.2013. pa do isplate na iznos od 60,39 EUR od dana 15.5.2013. pa do isplate na iznos od 60,31 EUR od dana 15.5.2013. pa do isplate na iznos od 60,22 EUR od dana 21.6.2013. pa do isplate na iznos od 60,15 EUR od dana 25.7.2013. pa do isplate na iznos od 60,06 EUR od dana 15.10.2013. pa do isplate na iznos od 59,98 EUR od dana 15.11.2013. pa do isplate na iznos od 59,89 EUR od dana 13.12.2013. pa do isplate na iznos od 59,81 EUR od dana 13.12.2013. pa do isplate na iznos od 59,72 EUR od dana 13.12.2013. pa do isplate na iznos od 59,64 EUR od dana 16.1.2014. pa do isplate
3. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 306 -406/2007 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 02.08.2007.g. kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak tako što je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja te da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 540,83 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan plaćanja.
4. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 8.436,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. 11. 2007. godine pa do isplate, koja kamata teče po stopi od 15% godišnje do 30. studenog 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate kako slijedi:
na iznos od 0,72 EUR od dana 30.11.2007. pa do isplate na iznos od 5,24 EUR od dana 31.01.2008. pa do isplate na iznos od 8,68 EUR od dana 29.02.2008. pa do isplate na iznos od 16,02 EUR od dana 31.03.2008. pa do isplate na iznos od 6,28 EUR od dana 30.04.2008. pa do isplate na iznos od 2,44 EUR od dana 31.05.2008. pa do isplate na iznos od 7,18 EUR od dana 30.06.2008. pa do isplate na iznos od 0,34 EUR od dana 23.09.2008. pa do isplate na iznos od 19,50 EUR od dana 20.10.2008. pa do isplate na iznos od 24,46 EUR od dana 17.11.2008. pa do isplate na iznos od 11,98 EUR od dana 15.12.2008. pa do isplate na iznos od 46,08 EUR od dana
20.01.2008. pa do isplate
na iznos od
47,52 EUR od dana
14.2.2009.
pa do isplate
na iznos od
36,18 EUR od dana
18.3.2009.
pa do isplate
na iznos od
43,28 EUR od dana
31.3.2009.
pa do isplate
na iznos od
44,27 EUR od dana
30.4.2009.
pa do isplate
na iznos od
36,33 EUR od dana
31.5.2009.
pa do isplate
na iznos od
30,49 EUR od dana
30.6.2009.
pa do isplate
na iznos od
32,04 EUR od dana
31.7.2009.
pa do isplate
na iznos od
35,12 EUR od dana
31.8.2009.
pa do isplate
na iznos od
30,25 EUR od dana
17.10.2009. pa do isplate
na iznos od
31,74 EUR od dana
31.10.2009. pa do isplate
na iznos od
37,58 EUR od dana
30.11.2009. pa do isplate
na iznos od
42,27 EUR od dana
31.12.2009. pa do isplate
na iznos od
48,94 EUR od dana
31.1.2010.
pa do isplate
na iznos od
47,41 EUR od dana
28.2.2010.
pa do isplate
na iznos od
56,46 EUR od dana
31.3.2010.
pa do isplate
na iznos od
54,74 EUR od dana
30.4.2010.
pa do isplate
na iznos od
58,08 EUR od dana
31.5.2010.
pa do isplate
na iznos od
87,04 EUR od dana
30.6.2010.
pa do isplate
na iznos od
81,08 EUR od dana
31.7.2010.
pa do isplate
na iznos od
99,30 EUR od dana
31.8.2010.
pa do isplate
na iznos od
93,00 EUR od dana
30.9.2010.
pa do isplate
na iznos od
93,90 EUR od dana
18.11.2010. pa do isplate
na iznos od
119,19 EUR od dana
16.12.2010. pa do isplate
na iznos od
111,55 EUR od dana
15.1.2011.
pa do isplate
na iznos od
103,58 EUR od dana
16.2.2011.
pa do isplate
na iznos od
108,99 EUR od dana
15.3.2011.
pa do isplate
na iznos od
108,41 EUR od dana
18.4.2011.
pa do isplate
na iznos od
123,70 EUR od dana
13.5.2011.
pa do isplate
na iznos od
143,38 EUR od dana
15.6.2011.
pa do isplate
na iznos od
169,60 EUR od dana
17.7.2011.
pa do isplate
na iznos od
153,13 EUR od dana
15.9.2011.
pa do isplate
na iznos od
145,19 EUR od dana
22.9.2011.
pa do isplate
na iznos od
136,45 EUR od dana
16.11.2011. pa do isplate
na iznos od
135,10 EUR od dana
15.12.2011. pa do isplate
na iznos od
135,10 EUR od dana
15.12.2011. pa do isplate
na iznos od
151,51 EUR od dana
16.7.2012.
pa do isplate
na iznos od
151,70 EUR od dana
26.8.2012
pa do isplate
na iznos od
138,74 EUR od dana
16.9.2012.
pa do isplate
na iznos od
146,07 EUR od dana
30.9.2012.
pa do isplate
na iznos od
153,31 EUR od dana
19.11.2012. pa do isplate
na iznos od
150,18 EUR od dana
16.12.2012. pa do isplate
na iznos od
141,24 EUR od dana
17.1.2013.
pa do isplate
na iznos od 144,27 EUR od dana 20.2.2013.
pa do isplate
na iznos od 145,03 EUR od dana 18.3.2013.
pa do isplate
na iznos od 139,63 EUR od dana 15.5.2013.
pa do isplate
na iznos od 139,63 EUR od dana 15.5.2013.
pa do isplate
na iznos od 36,93 EUR od dana 21.6.2013.
pa do isplate
na iznos od 136,57 EUR od dana 25.7.2013.
pa do isplate
na iznos od 145,47 EUR od dana 15.10.2013.
pa do isplate
na iznos od 147,02 EUR od dana 15.11.2013.
pa do isplate
na iznos od 153,01 EUR od dana 13.12.2013.
pa do isplate
na iznos od 153,01 EUR od dana 13.12.2013.
pa do isplate
na iznos od 153,01 EUR od dana 13.12.2013.
pa do isplate
na iznos od 146,23 EUR od dana 16.1.2014.
pa do isplate
na iznos od 128,75 EUR od dana 14.2.2014.
pa do isplate
na iznos od 130,65 EUR od dana 19.3.2014.
pa do isplate
na iznos od 128,88 EUR od dana 15.4.2014.
pa do isplate
na iznos od 125,27 EUR od dana 15.5.2014.
pa do isplate
na iznos od 125,59 EUR od dana 15.6.2014.
pa do isplate
na iznos od 128,78 EUR od dana 22.7.2014.
pa do isplate
na iznos od 130,68 EUR od dana 17.8.2014.
pa do isplate
na iznos od 131,03 EUR od dana 16.9.2014.
pa do isplate
na iznos od 134,96 EUR od dana 24.10.2014.
pa do isplate
na iznos od 136,58 EUR od dana 16.11.2014.
pa do isplate
na iznos od 135,83 EUR od dana 22.12.2014.
pa do isplate
na iznos od 122,39 EUR od dana 15.1.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 17.2.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 14.3.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 15.4.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 15.5.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 15.6.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 15.7.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 14.8.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 15.9.2015.
pa do isplate
na iznos od 136,91 EUR od dana 15.10.2015.
pa do isplate.
5. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja OL u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 3.973,96 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 30. 09. 2015.g. pa do isplate."
6. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da nadoknadi tužitelju OL prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.992,79 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od dana donošenja ove presude tj. od 14. travnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da su stranke 2. kolovoza 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 306-406/2007 kojim da je tužena kao banka tužitelju, korisniku kredita odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.350,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Riječ da je o dugotrajnom potrošačkom kreditu s valutnom klauzulom na rok otplate od 300 mjeseci, kojeg da je tužitelj kao potrošač sklopio s tuženom bankom kao trgovcem radi kupovine nekretnine. Riječ da je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom Ugovoru, o čijim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. Odredbom čl. 4. Ugovora utvrđena da je primjena valutne klauzule CHF tako što je utvrđeno da se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Odredbom čl. 3 Ugovora utvrđeno je da je redovna kamatna stopa 4,20% dekurzivno godišnje, te da se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, a odredbom čl. 6 istog da je promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora ili njegovog drugog akta. Tužitelj smatra da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, protivne da su Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu. Poziva se na odredbe čl. 11, 13, 15, 16 i 18 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO-a). Predlaže da su utvrdi sporne odredbe ništetnim, te naloži tuženiku da tužitelju vrati svu korist stečenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Tvrdi da mu tuženik nije pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito o rizicima istodobne primjene CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa da bi on mogao razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njega mogle proizaći iz ovog pravnog posla. Ugovorne odredbe da su dovele do nesrazmjera međusobnih prava i obveza, te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja i ravnopravnosti strana, sve na štetu tužitelja. Nije upozorio tužitelja na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF. Nadalje, tuženik da je prikazao samo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF koja se očitovala u početno nižoj kamatno stopi, a bez da ga je upozorio da nema jamstva da će ostati takva. Među strankama da nisu ugovoreni kriteriji i način promjene kamatne stope, već kamatu mijenja banka sukladno svojim odlukama. Smatra da je odredba o visini kamatne stope i promjenama sastavljena nerazumljivo i netransparentno. Poziva se na odredbe čl. 46 i 50 ZOO-a. Odredba o kamatnoj stopi da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na kn je rastao, a tuženik je unatoč tome podizao visinu kamatne stope, pa je došlo do povećanja visine mjesečnog anuiteta. Tuženik da je svaki puta mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja. Poziva se na odredbe čl. 81. i 87 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), na odredbu čl. 104 ZOO-a, pravomoćnu presudu trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. Ona da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa za zaštitu potrošača, pa sukladno čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 131 st. 1 ranijeg Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koji mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naglašava da je nakon primjeni zakonske ograničene kamatne stope od 3,23% i nadalje postojala pretplata, to da je posljedica primjene otplate u tzv. jednakim anuitetima kod kojeg svako povećanje kamatne stope, osim što se povećava iznos anuiteta da se mijenja odnos glavnice i kamate na način da se smanjuje udio glavnice, a raste udio kamate. Smatra da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju i cjelokupnu tečajnu razliku iz razloga što je primjenom ugovorenog tečaja tužitelju obračunata i plaćena kunska protuvrijednost glavnice koji novčani iznos je tužitelj doista i primio od tuženika. Dana 19. siječnja 2016. tužitelj i tuženik da su sklopili Aneks uz ugovor o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Iz izračuna konverzije da proizlazi da je stanje neotplaćene glavnice po realiziranom CHF otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. iznosio 51.711,38 EUR, a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR. Anuliranjem negativnih učinaka ništetne odredbe u CHF valutnoj klauzuli, te uspostavom činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da se nije primjenjivala iznos neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja koji je važio na dan isplate kredita da bi bio niži unatoč činjenici što je tuženik tužitelju utvrdio pretplatu u iznosu od 24.838,81 kn. Tužitelj da i dan danas plaća novu glavnicu, stoga da proizlazi da tužitelj nije obeštećen u cijelosti na način da je vraćen u činjenicu poziciju u kojoj bi bio da nije bilo ništetne odredbe u CHF valutnoj klauzuli, poziva se i na čl. 6 st. 1 Direktive 93/13 i presude Europskog suda. Potražuje stoga od tuženika iznos od 48.909,76 kn temeljem neosnovano naplaćene kamate, iznos od 70.000,00 kn na ime stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima, iznos od 70.000,00 kn na ime neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenoj glavnici uvećano za pripisani manjak iz konverzije zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Potražuje i nadoknadu parničnog troška. Predlaže da tuženik dostavi i dodatnu dokumentaciju koja je potrebna za izradu vještačkog nalaza, što znači da zadržava pravo na uređenje tužbenog zahtjeva po osnovi nalaza vještaka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe u kojoj traži da se naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa. Smatra tuženik da nema pravni interes zbog toga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to da predstavlja i negativnu procesnu pretpostavku za vođenje parnice. Pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno da je riješeno temeljem Aneksa uz ugovor o kreditu broj 306-406/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Tužitelj da je svojom voljom sklapanjem Aneksa prihvatio učinke ZID ZPK koje su mu pružile zaštitu subjektivnih prava koje bi mogao ostvariti angažiranjem pravosuđa jedino da nije sklopio Aneks osnovnom ugovoru. Ističe tuženik prigovor zastare utuženih tražbina, poziva se na odredbu čl. 226 st. 2 u svezi s st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Smatra i da u slučaju da se tražbina zasniva na stjecanju bez osnove da i u tom slučaju je prigovor zastare osnovan jer tražbine zastarijevaju u roku od pet godina, od dana sklapanja ugovora da je prošlo više od pet godina. Ističe i da tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovoru koji je promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima i bio sklopljen u EUR od samog početka. Nakon konverzije prvotni ugovor da je prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Smatra da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, da se ne mogu više utvrditi ništetnima. Poziva se tuženik na pravnu teoriju o učinku konverzije i na sudsku praksu iz koje zaključuje da proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva. Nastavno tuženik i tvrdi da valutna klauzula sadržana u osnovnom ugovoru nije ništetna jer je bilo dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, da valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84 ZZP/03, ona da ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81 ZZP/03. Poziva se na odluke sudova kojima potvrđuje svoju tvrdnju dopuštenosti valutne klauzule koja da je bila uočljiva, jasna i razumljiva. Zaposlenik tuženika da je prilikom zaključenja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s kreditnim proizvodom, objasnio što znači valutna klauzula, koji je njezin cilj i svrha i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kredite obveze, odnosno rizike koji mogu proizlazi iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Naglašava i činjenicu da je osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, što znači da je tužitelj i od javnog bilježnika bio upoznat s detaljima pravnog posla i pravnim posljedicama. Smatra da je prosječnom hrvatskom potrošaču teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule obzirom da pretežan udio štednje hrvatskih građana u stranoj valuti. Značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju da se u protuvrijednosti strane valute. Tužitelj da ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanje 1990-tih godina, obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću. Smatra da prosječan hrvatski potrošač je upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule, pa dostavlja i stručnu literaturu na ovu temu. Tuženik da je provod io i sustavno informiranje i educiranje klijenata. Članci objavljeni u službenom glasilu Hypo times o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF da su dostavljani na adrese njegovih klijenata i da su dijeljeni u poslovnicama banke. Navodi da je HNB u javnim ustupima radio na educiranju šire javnosti o učincima sklapanja kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF. Smatra tuženik da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, jer je tužitelj mogao uzeti kredit u nekoj drugoj valuti, da valutna klauzula nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na strani potrošača, obzirom da je davatelj kredita preuzeo sve rizike na sebe. Tuženi da je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i da ima pravo na protučindbu primiti načelno jednaku vrijednost. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, da je jasno da ugovorne odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na strani tužitelja. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećanje obveze tužitelja nastupile nakon zaključenja osnovnog ugovora, jasno da je da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Tuženik da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, on da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK prema CHF prije i u trenutku sklapanja osnovnost ugovora. Tuženik ističe u odnosu na odredbu ugovora o promjenjivosti kamatne stope da niti za nju nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 84 ZZP/03, niti postoje uvjeti iz čl. 81 ZZP/03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Promjenjivost kamatne stope nije zabranjena, radi se o odredbi koja je uočljiva, jasna i razumljiva, o istoj da se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati sa fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Ona da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (do dana 1. siječnja 2009.) tuženik da je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. On da nije mogao bez primjene adekvatnih kriterija mijenjati kamatne stope. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu da nisu bili na snazi propisi koji danas važe, a koji obvezuju banku da u pisanom obliku utvrđuje metodologiju i promjene kamatnih stopa. Ta obveza da je uvedena donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) 4. listopada 2012. 1. siječnja 2011. tuženik da je propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria bank d.d. Tuženik navodi da nije jasno kako je tužitelj došao do iznosa koji potražuje tužbenim zahtjevom. Smatra da način na koji razmišlja tužitelj o svojoj preplati nije održiv jer volja ugovornih strana kod sklapanja ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Konačno tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva i potražuje nadoknadu parničnog troška.
3. U podnesku od 25. svibnja 2020. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupka i ponovno obrazlaže svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i poziva se na odluke Europskog suda, te odluke Županijskih sudova RH.
4. Dana 11. svibnja 2021. na ročištu je doneseno rješenje o prekidu postupka do okončanja postupka koji se vodi pred sudom Europske unije.
5. Na ročištu od 11. svibnja 2021. tužitelj dostavlja podnesak kojim se očituje na odgovor na tužbu, osporava sve navode tuženika i on se poziva na odluke viših sudova Republike Hrvatske.
6. Dana 31. listopada 2022. doneseno je rješenje o nastavku parničnog postupka.
7. Na ročištu 22. veljače 2023. tužitelj uređuje tužbene zahtjeve obzirom je u međuvremenu promijenjena valuta u Republici Hrvatskoj u EUR, tuženik odustaje od prijedloga za saslušanje svjedoka DL. U podnesku od 25. listopada 2023. tuženik odustaje od prijedloga da se sasluša svjedokinja EL. U podnesku od 31. listopada 2024. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, prihvaća isti u cijelosti i precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu. Tuženik u podnesku od 21. studenog 2024. navodi da se protivi djelomičnom povlačenju, odnosno smanjenju visine tužbenog zahtjeva obzirom da je smanjen za iznos od 17.685,95 EUR. U podnesku od 25. studeni 2024. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, smatra da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku, predlaže da se odredi dopuna vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U podnesku od 2. siječnja 2025. dodatno se očituje tuženik na nalaz i mišljenje, smatra da je vještak pogrešno prikazao datume plaćanja, smatra da bi ispravno bile prikazane razlike zbog promjene kamate da je potrebo usporediti anuitete po primijenjenom otplatnom planu i početno ugovorenim uvjetima. Povećanjem kamatne stope da se povećava iznos kamate, ali smanjuje iznos glavnice, tako ukoliko se uspoređuje samo iznos kamate za kredite koji nisu isplaćeni u cijelosti dobiveni iznos razlike da je veći od onog kojeg je tužitelj zaista uplatio.
8. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 306- 406/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. kolovoza 2008., Aneks uz ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016., Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu od 22. prosinca 2011., otplatnih planova predmetnog Ugovora o kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu, specifikacije uplata po predmetnom kreditu, obavijesti o provedenoj konverziji sa otplatnim planom, članka o Učinku konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu autora mr.sc. JL dipl.iur., članka Učinka podnošenja tužbe za zaštite kolektivnih interesa za zaštitu tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli autora mr.sc. JL dipl.iur., mišljenja Vlade RH o prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima, članka pod nazivom Inflacija u Hrvatskoj i BiH autora BL i SL, članaka i letaka o kreditima sa promjenjivom kamatnom stopom i valutom CHF, Biltena o bankama iz 2006. izdanog od HNB-a, članaka lista Slobodne Dalmacije, Večernjeg lista, Random walk model kretanja tečaja, Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima i fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d., Općih uvjeta za poslovanje s građanima Hypo Alpe Adria banke d.d., izračuna konverzije predmetnog kartona sa obavijestima o promjeni kamatne stope, Tablice G1 s kamatnim stopama banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, izjave svjedokinje OLH, saslušan je tužitelj OL, provedeno je financijsko vještačenje, čitanjem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke MARIMAR-FIN d.o.o. za koje je vještačenje obavila vještakinja Goranka Šmer Maraš, dipl.oec. od 24. srpnja 2024., specifikacije uplata predmetnog kredita, očitovanja vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl.oec. od 3. kolovoza 2025.
9. Sud u ovom postupku nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se provede vještačenje na način da vještak primjeni kamatnu stopu koja je bila za kredite u kunama, tj. bez valutne klauzule u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a obzirom da takvo što stranke nisu dogovorile, tužitelju nije niti nuđen takav kredit u periodu prije sklapanja predmetnog ugovora.
10. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 2. kolovoza 2007. za iznos od 100.350,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom, koja se mijenja Odlukom o kamatnim stopama banke, kako je to ugovoreno u čl. 6 Ugovora. Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,20%. Nesporno je i da je u čl. 3 i 4 ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, tj. da se povrat obveza iz ugovora obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope, kao i tečaj valute CHF spram valute HRK u odnosu na početni. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.
11. Sporna je tvrdnja tužitelja da su dijelovi odredbi čl. 3., 4. i 6. Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.
12. Tužitelj OL u svom iskazu naveo je da je trebao kredit za kupovinu stana, da bi riješio stambeno pitanje. Obilazio je više banaka i u predmetnoj banci je bio prema njihovom izračunu kreditno sposoban za dobiti kredit koji je bio vezan za valutu CHF. Sa njim u banku odlazila je majka koja mu je i sudužnik. Više puta je dolazio u ovu banku nositi dokumentaciju, predavao bi je raznim službenicima banke. Rečeno mu je kada se izvrši detaljni izračun i sve pripremi da će ga obavijestiti da dođe rad i potpisivanja kredita. Bilo mu je rečeno da je to kredit sa promjenjivom kamatnom stopom, ali nije ništa objašnjavano kako i zbog čega će dolaziti do promjene kamatne stope. Ništa mu nije niti posebno objašnjavano o ovoj valuti CHF, već je rečeno da je to najbolji ugovor i za njega da je kreditno sposoban. U stanu kojeg je tada kupio živi i dan danas. Uvjet da bi dobio kredit u ovoj banci bio je i taj da otvori tekući račun u toj banci. Bio je obaviješten da je pripremljena dokumentacija pa je došao u banku, tada mu je predan ugovor i upućen je da otiđe kod javnog bilježnika na potpisivanje. Niti bilježnik mu nije ništa objašnjavao o ovom ugovoru već je konstatirano da mu je odobren kredit i da sve zna, to mu je rečeno usmeno. Ugovor prilikom potpisivanja pročitao je letimično, vjerovao je banci. Ne može se sjetiti koliko mu je bila rata u početku, no kasnije kad je narasla bila je veća od plaće i tada je kasnio sa plaćanjem kredita, pa su ga iz banke pozivali na plaćanje. Zbog kašnjenja je sa bankom bio zaključio i jedan aneks s kojim mu je bilo odobreno da šest mjeseci plaća samo kamatu kredita, a glavnica se nije otplaćivala. Kasnije, kada je zaključio ugovor o konverziji kredita bila mu je rata malo manja od one velike sa kreditom u CHF, no ta je bila stabilizirana i nije rasla kao ova ranija. Inače niti prije, a niti kasnije nije više uzimao kredite u banci. Predmetnu nekretninu u ko joj živi nije nikada iznajmljivao, u njoj obavljao obrt, niti imao registriran obrt ili tvrtku. Znao je da je kredit vezan za valutnu klauzulu i da je promjenjiva kamatna stopa, ali nije znao kako funkcioniraju promjene. Nije mu bilo rečeno da će visina mjesečne rate ovisiti o tečaju CHF. Došao je u banku interesirati se općenito o kreditu, a ne s namjerom da baš zaključi ovaj u valuti CHF. Ova mu je banka samo nudila, nije niti imao uvjete za dobiti u nekoj drugoj valuti, a za ovaj je rečeno i da je najpovoljniji. Još ga otplaćuje. U vrijeme kad je uzimao ovaj kredit banka je nudila kredite u eurima.
13. Sud je iskaz tužitelja cijenio kao uvjerljiv i životan, utvrdio je da tužitelju nisu dane dostatne informacije na temelju kojih bi mu bili razjašenjeni svi rizici ugovora koji je zaključio, da se nije pregovaralo o odrebama ugovora, već je sve uvjete odredila banka.
14. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.
15. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
15.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
15.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
15.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
15.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P– 1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
15.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev–2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
15.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
15.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
15.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP -a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica, odnosno vraćanje iste sa kamatama, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.
17. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan u odnosu na zahtjeve iz točki 1. i 3. izreke.
18. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
18.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj spornih odredbi ugovora, a niti su se one promijenile na način da je njihov sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
18.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.
19. Slijedom navedenog valjalo je također odlučiti kao u točkama 1. i 3. izreke. Kako je već pojašnjeno to što je promjena kamatnih stopa zavisila samo o volji jedne strane, te što je tužitelj bio primoran bespogovorno prihvatiti sve opće uvjete i odluke banke, zasigurno je imalo za posljedicu da je bio spram tuženika u nepovoljnom položaju.
20. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina, a ne trogodišnji na koji se poziva tuženik pri isticanju prigovora zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 11. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzima u obzir datume kada su postale pravomoćne odluke iz kolektivnog spora.
21. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije tvrtci MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. Goranka Šmer Maraš. Zadatak vještačenja bio je da izračuna razliku za svaki pojedinačni iznos po mjesecima od stavljanja kredita u otplatu, pa sve do 30. rujna 2015., da u tablici mjesečno prikaže iznos anuiteta koji je trebao biti uplaćen temeljem početno ugovorene kamatne stope, te koji je plaćen sukladno izmijenjenoj, zatim razliku iznosa koja predstavlja pretplatu, da izračuna razliku između tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita u otplatu i tečaja koji je banka zaračunavala kao srednji tečaj CHF banke na dan plaćanja anuiteta, da u tablici prikaže svaki mjesec od stavljanja kredita u otplatu do 30. rujna 2015., iznos anuiteta koji je trebao biti uplaćen po tečaju CHF na dan stavljanja kredita u otplatu, te iznos koji je tužitelj stvarno platio i razliku iznosa koja predstavlja pretplatu tužitelja, te da se vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, te da utvrdi eventualne negativne razlike za periode kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno niža kamata od početne.
21.1. Stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju od 24. srpnja 2024. zaključno navodi da na temelju utvrđenja i izračuna:
- preplata kamate kao razlika koju je tužitelj više platio tuženiku na ime promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *5.275,45 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4,
- preplate koje predstavljaju razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine, ukupno iznose *8.436,54 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6,
- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *3.973,96 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji,
- konverzija je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).
Tuženik da je prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir sve tužiteljeve kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po njemu do 30.09.2015. godine, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, te ih iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.
- tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od *3.296,68 EUR za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s vk u EUR nakon sklapanja Aneksa kojim je regulirana konverzija i provedbe konverzije u poslovnim knjigama tuženika.
- razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćanih kamata po sniženim kamatnim stopama za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *724,31 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5,
- manje plaćeni anuiteti u razdoblju nižeg tečaja od početnog, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *7,41 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7.
21.2. U podnesku od 7. kolovoza 2025. vještak se očitovao na podnesak tuženika, tuženik da navodi kako vještak nije ispravno prikazao datume plaćanja anuiteta i priložio je dokument Specifikacija uplata i svoj izračun. Na navedenu primjedbu vještak se očituje kako je neosnovana. Vještak je kontrolom izvršenih izračuna utvrdio kako je ispravno iskazao datuma podmirenja i iznose podmirenih anuiteta, a sve sukladno knjigovodstvenoj evidenciji kredita iz knjigovodstvene kartice kredita – dokumenta Pregled prometa za klijenta. Naime, kunska protuvrijednost podmirenih anuiteta obračunatih po tečaju kada je tužitelj izvršio uplatu za plaćanje anuiteta po kreditu iz dokumenta Specifikacija uplata ne može se utvrditi, iz razloga što su u tom dokumentu navedeni kunski uplaćeni iznosi ne samo s osnova redovne kamate i glavnice, već i troškova i zatezne kamate. Slijedom navedenog iz tako specificiranog pregleda uplata nije moguće utvrditi da li je pojedini anuitet u cijelosti namiren iz uplate i to datuma navedenog u dokumentu specifikacija uplata. I u slučajevima kada je u pojedinim mjesecima tužitelj vršio uplate prije samog dospijeća anuiteta tuženik tu uplatu zapravo nije knjižio kao namirenje kredita na taj datum i po tečaju važećem na taj datum, već je anuitet namirio dana kada je on zapravo i dospio i po tečaju na taj dan dospijeća, a što je vidljivo iz knjigovodstvenog prometa kredita iz dokumenta Pregled prometa za klijenta (Prilog 10. Nalaza i mišljenja). Sve namirenja anuiteta i datumi namirenja anuiteta (redovne kamate i glavnice) evidentirani su u knjigovodstvenom prometu kredita u dokumentu Pregled prometa za klijenta, a iz kojeg dokumenta je vještak utvrdio datume i iznose namirenih anuiteta. Tuženik navodi kako smatra da bi, zbog toga što promjena kamatne stope uzrokuje promjenu iznosa ukupnog anuiteta jer se iznos kamate povećava, ali smanjuje iznos glavnice,bi bilo ispravno razliku zbog promjene kamatne stope izračunati na način da se usporede iznosi anuiteta. Na navedenu primjedbu vještak se očituje kako je neosnovana, te predložena metoda izračuna netočna. Upravo je vještak, za razliku od tuženika, izvršio potpuno točan i precizan izračun u odnosu na zadaću vještačenja, a sve kako vještak u nastavku obrazlaže. Razlika anuiteta nije isto što i razlika kamate iz razloga što kada se povećava kamatna stopa raste iznos anuiteta, ali i u njemu sadržane kamate, dok se udio glavnice (otplatna kvota) smanjuje. Kada tuženik podrazumijeva razliku kamate isto što i razliku anuiteta, kao u ovom slučaju, to znači da on razliku kamate prebija (umanjuje) s razlikom glavnice u svakom anuitetu. Dakle, preplatu kamate umanjuje za razliku glavnice u anuitetu i tada proizlazi razlika anuiteta da je manja u odnosu na razliku kamate. Zapravo kada kamatna stopa raste, glavnica se manje otplaćuje i tužitelju preostaje veća nedospjela glavnica u odnosu na početni otplatni plan. Ta manja glavnica u anuitetu preostaje u nedospjeloj glavnici kredita, a koju će on u konačnici otplatiti tuženiku, odnosno tužitelj se ovakvim izračunom dvost ruko obračunava dio otplatne kvote (glavnice) i prikazuje se manja razlika u kamati nego što stvarno jest platio. Vještak je u Nalazu i mišljenju ispravnu i preciznu metodu izračuna obrazložio u toč. II.2. Elementi i metodologija izračuna na stranici br. 10. Slijedom svega navedenog vještak se očituje kako je vještačenje proveo objektivno, prema pravilima znanosti i struke, te ostaje u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju.
21.3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, te tečaj na dan korištenja kredita (prema otplatnim planu) zbog razloga što su to jedino poznate vrijednosti za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj, a na što upire tuženik. Nakon očitovanja vještaka ni tuženik više nije imao primjedbi na isti. Stranke nisu predlagale da se vještak poziva na sudsku raspravu radi davanja usmenih razjašnjenja.
22. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je valjalo odlučiti kao u točkama 2. i 4. izreke, što je dopušteno i svrsishodno. Ovdje se ne radi niti o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, tužitelj nema dovoljno stručnog znanja da je mogao sam izračunati preplate, za razliku od tuženika koji je bankarska institucija i raspolagao je svom financijskom dokumentacijom. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 O protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).
23. Tuženik nije izjavio prigovor prijeboja, a neosnovano smatra da bi tužitelju pripadao niži iznos zbog perioda kada je bila niža kamatna stopa od prvotno ugovorene i niži tečaj od početnog. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zah tjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.
24. Neosnovan je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku glavnice koja je utvrđena u konverziji, a zbog toga što se koristio tečaj CHF na dan 30. rujna 2015., a ne početni tečaj i to stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa ugovoru kojeg su stranke zaključile, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice u iznosu od 3.973,96 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. pa do isplate. Kada bi mu se dosudio i taj iznos radilo bi se o dvostrukom obeštećenju. Slijedom navedenog je odlučeno kao u točki 5. izreke.
25. Tuženik je dužan kao nepošteni stjecatelj zbog povrede prava potrošača temeljem čl. 1115 ZOO-a platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
26. Zaključno treba kazati da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 3, 4, 6, Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK- a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
27. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 D protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zaht jev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
27.1. Iz provedenog postupka proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka.
28. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari prema postavljenim tužbenim zahtjevima za isplatu tražio ukupno iznos od 17.685,95 EUR, a uspio je sa iznosom od 13.711,99 EUR, što je 77,53%. Tužitelj e uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti, pa je s osnovom uspio 100%. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a. Kada se od ukupnog uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, dobije se postotak od 77,53% (177,53/2=88,76, 22,47/2=11,23, 88,76-11,23=77,53) po kojem mu tuženik i duguje trošak.
29. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na pet ročišta (11.5.2021., 22.2.2023., 24.10.2023., 17.1.2024., 3.3.2026.- svako 500,00 EUR) u ukupnom iznosu od 2.500,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), na sastav dva obrazložena podneska u ukupnom iznosu od 1.000,00 EUR (7.5.2021., 31.10.2024. - Tbr. 8 toč. 1), dakle ukupno 4.000,00 EUR, a ovi iznosi uvećani za PDV od 1.000,00 Eur . Tužitelj je imao trošak vještačenja i za njega potražuje 150,00 EUR, pa je tako ukupan osnovani trošak 5.150,00 EUR. Ovaj trošak stavljen je u omjer sa 77,53 %, pa proizlazi da je osnovan trošak tužitelja 3.992,79 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška tužitelj se odbija, jer je previsoko zatražen. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 ZPP-a.
U Opatiji 14. travnja 2026.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti pristojba za odgovor na tužbu, presudu
