Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Leani Modrušan, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog p.p. Alanu Alagiću i dr., odvjetnicima u Puli-Pola, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 01. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 041123258728 SP kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.11.2004.god., a koja glasi: « Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) - jednokratno 0,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 051021250110 SF kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.10.2005.god., a koja glasi: « Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) - jednokratno 0,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju OP, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 573,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 427,61 EUR od 09.12.2004. god. do isplate, na iznos od 146,15 EUR od 26.10.2005. god. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, za period do 31.12.2007. god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. god., po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. god., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 789,81 eur, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova od tuženika u dijelu iznad dosuđenog.
V Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
VI Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova, u ukupnom iznosu od 370,00 eur, na teret državnog proračuna.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 28. lipnja 2024. tužitelj tvrdi da su dana 24.11.2004.god. tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika-NOVA BANKA d.d., sklopili Ugovor o kreditu broj 041123258728 SP, kojim ugovorom da je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.500,00 CHF. Dana 21.10.2005.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik-OTP BANKA d.d. sklopili da su Ugovor o kreditu broj 051021250110 SF, kojim ugovorom da je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.340,00 CHF. Odredba čl. 5. gore navedenih Ugovora da propisuje iznos jednokratne naknade od 0,99% od iznosa odobrenog kredita. Predmetna odredba ugovora da ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 041123258728 banka da je tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,99% od iznosa odobrenog kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj da je banci dana 09.12.2004.god. uplatio iznos od 658,35 CHFa, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 3.221,86 kn. Sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 051021250110 banka da je tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,99% od iznosa odobrenog kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj da je banci dana 26.10.2005.god. uplatio iznos od 231,07 CHFa, odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 1.101,16 kn. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te da je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što da je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji da iznosi 0,99% od iznosa odobrenog kredita, radi da se o iznosu koji da predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba da je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje da su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje da je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada da do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno da navodi: « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač da se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio da je sud EU u predmetu broj C-26/13 u kojem da se navodi: « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». Na obvezu transparentnosti ugovornih odredbi da upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. i koju da pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra NP i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 kada da navodi: „...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti...” Nadalje, navedena Direktiva da propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene da se ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što da u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom da se ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće da nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste da su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega da ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja da je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te da tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba da predstavlja netransparentan trošak, te da sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna da je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba da ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna da je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03) da u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 da glasi: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek da moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako da valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu da je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj da se navodi: „Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.„ Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba o naknadi za odobravanje kredita, tuženik da je dužan tužitelju vratiti iznos od 427,61 EUR / 3.221,86 kn sa zateznom kamatom koja da na navedeni iznos teče od 09.12.2004.god. pa do isplate, te iznos od 146,15 EUR / 1.101,16 kn sa zateznom kamatom koja da na navedeni iznos teče od 26.10.2005.god. Tužitelj zahtijeva da, nakon provedenog dokaznog postupka, sud donese presudu sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 041123258728 SP kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.11.2004.god., a koja glasi: « Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) - jednokratno 0,99% od iznosa odobrenog
kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 051021250110 SF kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.10.2005.god., a koja glasi: « Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) - jednokratno 0,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana. III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju OP, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 573,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 427,61 EUR od 09.12.2004.god. do isplate, na iznos od 146,15 EUR od 26.10.2005.god. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare te prigovor statusa potrošača. Ne osporava se da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom dana 24.11.2004. godine Ugovor o kreditu broj 041123258728 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 66.500,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Osporavaju se svi navodi tužitelja iz tužbe kao i što se osporava da bi bilo koja odredba Ugovora o kreditu bila ništetna. Tuženik navodi da nije sporno da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje Banci platiti troškove
odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 0,99% (nulacijeladevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Osporava se da bi odredba bila nejasna ili nerazumljiva odnosno da bi sporna odredba iz bilo kojeg razloga bila protivna odredbama ZZP. Sporna odredba da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, niti uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Visina naknade bila da je jasno određena Ugovorom sa kojom da je tužitelj bio upoznat. Naknada Banke propisana da je važećim Odlukama o tarifi naknada Banke, a s kojim da se Odlukama tužitelj suglasio potpisom Ugovora o kreditu. Slijedom toga, tužitelju da nije mogla ostati nepoznata obveza da će tuženiku platiti naknadu koja da je jasno
ugovorena samim Ugovorom o kreditu, a propisana Odlukom o tarifi naknada Banke. Tako da i ŽS u Puli: „Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biri poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može
odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“ Tuženik ukazuje da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da stoga, sukladno odredbama čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati da li je sporna odredba poštena. Sporna odredba da je jasna obzirom da iz njezine formulacije jasno proizlazi obveza korisnika kredita za plaćanjem naknade u točno određenoj visini. Odredba da je uočljiva obzirom da je sastavni dio ugovora i u njemu da je izričito navedena. Ugovor da je pisan uobičajenim slovima a sve odredbe da su pisane istom veličinom slova (sporna odredba da nije pisana malim slovima da bi bila neuočljiva). Iznos naknade koji da je tužitelj platio pisan da je crnim masnim slovima „0,99% (nulacijeladevedesetdevetposto)“. Odredba da je i razumljiva obzirom da iz iste jasno proizlazi obveza tužitelja s kojom se tužitelj suglasio obzirom da ju je u konačnici i platio. Slijedom navedenoga, odredba da je razumljiva dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj da je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu. Tužitelj da je na sve obveze (i rizike) iz Ugovora o kreditu pristao, što da je i potvrdio svojim potpisom. Zaključno, navedena odredba da nije prouzrokovala znatnu neravnotežu, pa sukladno odredbama ZPK da nije nepoštena, a posljedično tomu da nije ništetna. Pritom se ukazuje da su odluke tuženika stalni dokumenti, koji se često ne mijenjaju, već predstavljaju svojevrsni „zakon“ banke, po kojem da ista postupa. U završnim odredbama svih Ugovora o kreditu potpisanih sa tužiteljem navedeno da je da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke. Navedeno iz razloga što da ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu da bilo bi ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Uostalom, zato da su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut člankom 295. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se da su svi akti banke revidirani od strane Hrvatske Narodne Banke i da bez njenog odobrenja ne bi ni mogli biti donijeti. Tuženik ne osporava da je tužitelj po predmetnim ugovorima uplatio ulazne naknade u iznosima koji se navode u tužbi i na datume koji se navode u tužbi. Slijedom svega navedenoga, a obzirom su tužbeni zahtjevi tužitelja zastarjeli i neosnovani, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da je istaknuti prigovor zastare u potpunosti neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka vjerovnik ima pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetne odredbe ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu).
Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila da je povreda, obzirom da je tužitelj uslijed ništetne odredbe platio sporne naknade temeljem kojih da je tuženik neosnovano stekao određeni novčani iznos. Posljedica ništetnosti da jest povrat u prijašnje stanje – restitutio in integrum, što da znači da svaka strana mora vratiti ono što je primila po ništetnoj odredbi. Povreda da postoji i dalje, i postojati da će sve dok ne bude otklonjena na način da tuženik tužitelja isplati za preplaćeni iznos koji se potražuje ovim postupkom. Tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.god. koje da glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji da se od dva dijela. Deklaratornog, kojim da se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude – radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi, te kondemnatornog kojim da se zahtjeva isplata preplaćenog novčanog iznosa nastalog kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju da nije nastupila, obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe. U pogledu prigovora tuženika kojim tužitelju osporava status potrošača, tužitelj ukazuje da je ovakav prigovor u potpunosti paušalan i neosnovan. U odluci Vrhovnog suda Rev-18/2018 izričito da se navodi da je upravo na banci teret dokaza činjenice da određeni tužitelj nije potrošač. Dakle, status potrošača da se presumira, a teret pobijanja takve činjenice da je isključivo na tuženiku. Potrebno da je imati na umu sljedeće. Potrošački kredit mogao da je biti odobren isključivo fizičkoj osobi koja djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužitelj da je ugovor zaključio kao fizička osoba, a prilikom odobravanja kredita banka da je jasno znala namjenu kredita, i znala da je poziciju tužitelja. U protivnom takav kredit da ne bi bio niti odobren. Zatim, tužitelj ukazuje da su upravo potrošački ugovori sukladno odredbi čl.19b. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) mogli biti konvertirani. Da predmetni ugovor nije potrošački ugovor tada da se u pogledu istoga ne bi mogla provesti konverzija. Budući da je upravo tuženik dana 13.01.2016.god. potpisao Dodatke ugovoru kojim se provela konverzija, u konkretnom slučaju razvidno da je da isti predmetnim ugovorima priznaje svojstvo potrošačkog ugovora. Tuženik da je sadašnjim navodima zapravo kontradiktoran sam sebi, a što da je očito usmjereno na odugovlačenje ovoga postupka. Na predmetne Ugovore o kreditu primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji da u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ti kriteriji da moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, što da je u ovom slučaju neupitno ispunjeno. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Odredba članka 3. Direktive 93/13 da glasi: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih
iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe da uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da jeste sklapati ugovore o kreditu. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasni bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada da do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna, stoga, da se nikako ne može reći da je u ovakvom poslovnom odnosu banka bila "fer" prema potrošačima/korisnicima kredita. Tuženik da je sklapanje ugovora vezao uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu ugovora i pritom da nije bila moguća nikakva promjena. Dakle, radi da se o tzv. "take it or leave it" ugovoru. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio da je Vrhovni sud RH u odluci Revt-249/14: « ... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. » Da bi tužitelju bio odobren kredit, isti da je morao platiti jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva, odnosno banka da si je taj iznos naplatila iz iznosa odobrenog kredita. Da tužitelj nije pristao na plaćanje sporne naknade, isti da prije svega ne bi mogao niti dobiti kredit, a što da je u suprotnosti i s odredbama Zakona o obveznim odnosima. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač da se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio da je sud EU u predmetu broj C-26/13 u kojem da se navodi: « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». Na obvezu transparentnosti ugovornih odredbi da upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. i koju da pojašnjava Sud EU u predmetu OPH i dr. Protiv O kada da navodi: „...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti...”Tužitelj da je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Navod tuženika da su sporne naknade jasno određene u aktima tuženika, konkretno u Odluci o tarifi naknade banke (dalje u tekstu: Odluka) da je irelevantno. Prije svega radi da se o aktu koji da je donesen upravo od strane banke (dakle radi da se o jednostranom, internom aktu kojeg da je donijela upravo banka). Odluka o tarifi da sadrži samo iznos ili visinu postotka raznih naknada, no iz navedene Odluke tuženika da ne proizlazi na temelju čega se određuju sporne naknade, što one predstavljaju niti čemu služe tuženiku. U pogledu ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, sporna odredba da je neodređena i neodrediva te kao takva suprotna istaknutim Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik da nije objasnio tužitelju koje su usluge i troškovi pokriveni naknadom za obradu kredita, niti je to navedeno u sadržaju predmetnog Ugovora. Da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s takvim informacijama bio upoznat onda da ovaj spor ne bi bio pokrenut zbog njezine neodredivosti te da bio razlog ništetnosti ugovorne odredbe. Banka da je bila dužna pojasniti što uopće takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje te koji eventualni troškovi nastaju banci da bi se ona imala primijeniti, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U predmetnim ugovorima sporna odredba da ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ova naknada odnosi. Predmetna odredba ugovora da ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba da je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Nadalje, tuženik smatra da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, kako se o istoj pregovaralo, da predstavlja transparentan trošak, te da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovakvi navodi da su neosnovani.
Za odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva svakako da se može reći da je uočljiva, obzirom da se ista nalazi na vidljivom mjestu. No ova odredba da nikako nije jasna, ni razumljiva niti konkretizirana. Ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe (na koju da implicira tuženik pokušavajući tužitelja okarakterizirati kao nepismenog), već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Potrošač da mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, o čemu da se jasno očitovao sud EU u predmetima C-125/18, te C-84/19. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi da se nije pregovaralo, ista da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prilikom odlučivanja o jasnoći, lakoj razumljivosti i lakoj uočljivosti sporne odredbe da treba uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja predmetni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega da proizlazi da nema pravnih ni ekonomskih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva u usporedbi s tuženikom koji da je sklapanju predmetnog Ugovora pristupio u okviru svoje trgovačke djelatnosti. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja
predmetnog ugovora niti je tužitelj imao ikakvu stvarnu mogućnost o istoj pregovarati zbog čega da ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik da tužitelju nije prezentirao koje on to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objasnio strukturu tih troškova te zašto je iznos te naknade u izravnoj vezi s iznosom kredita koji se traži. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja da je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba da predstavlja netransparentan trošak, te da sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako da valja uzeti u obzir i sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu da je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj da se navodi: „ Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. „ Tužitelj da u prilogu dostavlja relevantnu sudsku praksu u kojoj da je pravomoćno utvrđeno da su sporne odredbe o troškovima obrade kredita nepoštene i kao takve ništetne, a tuženicima naloženo da isplate tužitelje za iznose koji su morali uplatiti po spornim odredbama. Osim toga ukazuje se da je o tzv. ulaznoj naknadi donesena i presuda Vrhovnog suda RH Rev 673/2023-2 od dana 13. veljače 2024.god, te Rev-1051/2023 od 03.04.2024.god. kojom da je odbijena revizija tuženika i potvrđene nižestupanjske odluke o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva kredita. U odnosu na osporavanje visine tužbenog zahtjeva, tužitelj smatra kako su ovakvi navodi tuženika neosnovani, obzirom da je tužitelj uz tužbu priložio dokumentaciju iz koje da je razvidna visina tužbenog zahtjeva. Temeljem svega navedenog, tužitelj ustraje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže da sud u daljnjem tijeku postupka provede dokaze predložene po tužitelju, te da nakon provedenog postupka u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 24. studenog 2004. (8-15), listu plasiranja kredita (16), ugovor o kreditu od 21. listopada 2005. (17-22), pregled plasmana po kreditu (23), radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj: 151109069424 (novi broj) broj: 051021250110 (stari broj) od 13. siječnja 2016. (40-43) i radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) broj: 151109069164 (novi broj) broj: 041123258728 (stari broj) od 13. siječnja 2016. (44-48). Saslušan je tužitelj. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
5. Među strankama je nesporno da su dana 24. studenog 2004. tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika (Nova banka d.d.) sklopili ugovor o kreditu broj 041123258728 SP (dalje: ugovor o kreditu 1), kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.500,00 CHF.
Nesporno je da su dana 21. listopada 2005. tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 051021250110 SP (dalje: ugovor o kreditu 2), kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.340,00 CHF.
Uvidom u ugovor o kreditu 1 utvrđeno je da je tužitelju kredit odobren za adaptaciju obiteljske kuće. Ugovor o kreditu 1 u čl. 5.1 sadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti banci troškove / naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99% (slovima: nulazarezdevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita."
Uvidom u ugovor o kreditu 2 utvrđeno je da je tužitelju kredit odobren za adaptaciju obiteljske kuće. Ugovor o kreditu u čl. 5.1. sadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti banci troškove / naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99 % (slovima: nulacijelihdevedesetidevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita."
Nesporno je da odredba čl. 5. ugovora o kreditu 1 i 2 propisuje iznos jednokratne naknade od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita.
Prema listi plasiranja kredita tužitelj je po ugovoru o kreditu broj 1 po osnovi plasiranja dana 09. prosinca 2004. platio iznos od 3.221,86 kn.
Nesporno je da je sukladno čl. 5. ugovora o kreditu 1 banka tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita, te da je na ime tzv. ulazne naknade tužitelj banci dana 09. prosinca 2004. uplatio iznos od 658,35 CHF, odnosno, u kunskoj protuvrijednosti iznos od 3.221,86 kn.
Prema pregledu plasmana po kreditu tužitelj je po ugovoru o kreditu 2 po osnovu plasiranja dana 26. listopada 2025. platio tuženiku iznos od 1.101,16 kn.
Nesporno je da je sukladno čl. 5. ugovora o kredita 2 banka tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita, te da je na ime tzv. ulazne naknade tužitelj banci dana 09. prosinca 2004. uplatio iznos od 658,35 CHF, odnosno, u kunskoj protuvrijednosti iznos od 1.101,16 kn.
Uvidom u radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj: 151109069164 (novi broj) broj 041123258728 (stari broj) od 13. siječnja 2016. (dalje: dodatak 1) utvrđeno je da su isti sklopili tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita / bračni drug zalogodavca i treća osoba, kao zalogodavac. Dodatkom 1 provedena je, u odnosu na ugovor o kreditu 1, konverzija kredita iz valute CHF u valutu eur.
Uvidom u radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj 151109069424 (novi broj) broj 051021250110 (stari broj) od 13. siječnja 2016. (dalje: dodatak 2) utvrđeno je da su isti sklopili tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i treća osoba, kao jamac. Dodatkom 2 provedena je, u odnosu na ugovor o kreditu 2, konverzija iz valute CHF u valutu eur.
Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Namjena kredita iz ugovora o kreditu je adaptacija obiteljske kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, ni to tuženik tvrdi da su ti ugovori sklopljeni u svrhe koje su namijenjene tužiteljevom zanimanju, ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovorima o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkim ugovorima, pa tuženikov prigovor statusa potrošača ostaje na razini paušalne tvrdnje. Da je tužitelj u ugovorima o kreditu imao svojstvo potrošača proizlazi i iz dodataka 1 i 2 koje je tuženik sklopio s tužiteljem temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a takvi dodaci se sklapaju sa potrošačima.
Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da se o spornim odredbama ugovora o kreditu (koje se odnose na tzv. ulazne naknade) nije pojedinačno pregovaralo, da je te odredbe unaprijed formulirao tuženik, da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, da se radilo o odredbama unaprijed formuliranih standardnih ugovora tuženika, da tužitelju uopće nije bilo rečeno na što se odnose troškovi naknade za obradu kreditnih zahtjeva. Tužitelj je o tome dao logičan i neposredno uvjerljiv iskaz na koji nije bilo prigovora. Suprotno nije dokazano. Zbog tih razloga sud prihvaća tužiteljev iskaz o tome.
Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Prema čl. 84. ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
Sporne odredbe ugovora o kreditu nisu jasne i lako razumljive, jer u njima nije konkretizirano koji su to troškovi obrade kreditnih zahtjeva. Sama činjenica da u ugovorima o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoje te naknade u iznosu od 0,99 % od iznosa odobrenih kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, već su naknade za obradu kreditnih zahtjeva određene u paušalnom postotku od odobrenih iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju veću naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu kreditnih zahtjeva "pokriveni", odnosno, plaćeni stvarni troškovi, tada bi te naknade bile ugovorene u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenih iznosa kredita, odnosno, naknade za obradu kreditnih zahtjeva bi bile određene sukladno nekim stvarnim troškovima ili eventualnoj stvarnoj šteti koja je banka pretrpjela. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati jesu li ove ugovorne odredbe poštene.
S obzirom da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je te odredbe unaprijed formulirao tuženik, da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, da se radilo o odredbama unaprijed formuliranih standardnih ugovora tuženika, a da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (u ugovorima nisu objektivizirani konkretno nastali troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada za obradu kreditnih zahtjeva, pa nije vidljiva relacija između iznosa naknada i zauzvrat pruženih usluga), to su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene.
Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.
Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene, iste su ništave.
U tom pravcu je i pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020. (zaključak pod t. 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a koje shvaćanje se, po mišljenju ovog suda, može analogno primijeniti i na tzv. ulazne ugovorne naknade.
Konačno, da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, proizlazi i iz čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91). Tim člankom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, iz čega je vidljivo da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakve naknade za obradu kreditnih zahtjeva, a što znači da je tuženik u ugovore o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1065. ZOO-a/91.
Prema čl. 109. st. 1. ZOO-a/91 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Shodno tome, kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.
Zbog ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a/91, postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju iznosa koje je primio zbog ovih odredbi.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos, sukladno čl. 214. ZOO-a/91, dužan platiti zatezne kamate tekuće od naplate naknade za obradu kreditnih zahtjeva, po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO-a/91 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05).
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu je utvrđena tek u ovoj presudi.
Shodno tome, vezano za potraživanje tužitelja po osnovi iznosa naplaćenih na temelju ništetnih predmetnih ugovornih odredbi, zastara još nije počela teći, pa nije ni nastupila.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
6. Obje su stranke zatražile da se protivnoj stranci naloži naknada parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove.
Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 150,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 28. veljače 2025. 150,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 25. veljače 2026. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 01. travnja 2026. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 150,00 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 13,27 eur i za sudsku pristojbu na presudu 26,54 eur, ili ukupno 789,81 eur.
Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, jer te troškove nije imao, budući da na tom ročištu nije bio zastupan (njegov punomoćnik nije pristupio na to ročište). Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na tu radnju.
Tužitelju na priznate troškove, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate , tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva.
Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. V dispozitiva.
7. Tužitelj je, pozivajući se na čl. 11. Zakona o sudovima (dalje: ZS), naveo da potražuje naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice, te naknadu materijalnih troškova. Zatražio je da se iz sredstava državnog proračuna isplati: za izbivanje iz pisarnice radi pristupa roč. 25.02.2026. – 2h 50 bodova (Tbr. 39.) + PDV, za izbivanje iz pisarnice radi pristupa roč. 01.04.2026. – 2h 50 bodova (Tbr. 39.) + PDV, te materijalni troškovi (po Tbr. 44. i Tbr. 45. st. 2. Tarife) – nadoknada korištenja osobnog automobila za putovanje radi pristupa ročištima 25.02.2026., 01.04.2026., Pula-Poreč-Pula 120 km x 2 = 240 km x 0,50 eur 120,00 eur, sveukupno 370,00 eur.
Prema čl. 11. st. 1. ZS-a predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjernosti opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova. Prema st. 2. istog članka prijedlog za donošenje rješenja iz st. 1. ovog članka mogu dati predsjednik suda i ministar nadležan za poslove pravosuđa. Predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odredit će rješenjem koji se predmeti ustupaju na suđenje drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu.
Prema čl. 11. st. 4. ZS-a u slučaju iz st. 2. ovog članka strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Prema st. 5. istog članka naknada troškova iz st. 4. ovog članka isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom. Prema st. 6. istog članka odluka o troškovima iz ovog članka donijet će se zajedno s odlukom o troškovima postupka.
Temeljna pretpostavka za primjenu čl. 11. st. 4. i 5. ZS-a, te za isplatu zatražene naknade tužitelju na teret državnog proračuna, je postojanje rješenja predsjednika zajedničkog neposredno višeg suda kojim se određuje da se ovaj predmet sa drugog suda ustupa na suđenje ovom sudu. Ta pretpostavka u ovom predmetu nije ispunjena, budući da takvo rješenje nije doneseno (ovaj se predmet od podnošenja tužbe nalazi na ovom sudu).
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. VI dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 14. travnja 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
