Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-501/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.7.st.2. Ugovora kreditu br. 9010807379, sklopljenog dana 2.11.2005., potvrđenog dana 3.11.2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-1.383/05, između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 1.508,28 EUR-a (tisućupetstoosameura- dvadesetosamcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

- 0,80 EUR-a tekućom od 29.02.2008.

- 3,10 EUR-a tekućom od 31.03.2008.

- 11,01 EUR-a tekućom od 31.10.2008.

- 2,80 EUR-a tekućom od 30.11.2008.

- 11,56 EUR-a tekućom od 31.12.2008.

- 12,90 EUR-a tekućom od 31.01.2009.

- 13,49 EUR-a tekućom od 28.02.2009.

- 11,64 EUR-a tekućom od 31.03.2009.

- 11,94 EUR-a tekućom od 30.04.2009.

- 9,53 EUR-a tekućom od 31.05.2009.

- 7,48 EUR-a tekućom od 30.06.2009.

- 7,94 EUR-a tekućom od 31.07.2009.

- 9,12 EUR-a tekućom od 31.08.2009.

- 9,00 EUR-a tekućom od 30.09.2009.

- 7,32 EUR-a tekućom od 31.10.2009.

- 9,42 EUR-a tekućom od 30.11.2009.

- 10,96 EUR-a tekućom od 31.12.2009.

- 13,43 EUR-a tekućom od 31.01.2010.

- 12,78 EUR-a tekućom od 28.02.2010.

- 15,97 EUR-a tekućom od 31.03.2010.

- 15,27 EUR-a tekućom od 30.04.2010.

- 16,73 EUR-a tekućom od 31.05.2010.

- 26,37 EUR-a tekućom od 30.06.2010.

- 24,31 EUR-a tekućom od 31.07.2010.

- 29,87 EUR-a tekućom od 31.08.2010.

- 28,08 EUR-a tekućom od 30.09.2010.

- 24,30 EUR-a tekućom od 31.10.2010.

- 31,62 EUR-a tekućom od 30.11.2010.

- 40,74 EUR-a tekućom od 31.12.2010.

- 34,45 EUR-a tekućom od 31.01.2011.

- 36,73 EUR-a tekućom od 28.02.2011.

- 33,67 EUR-a tekućom od 31.03.2011.

- 34,13 EUR-a tekućom od 30.04.2011.

- 46,31 EUR-a tekućom od 31.05.2011.

- 47,13 EUR-a tekućom od 30.06.2011.

- 57,64 EUR-a tekućom od 31.07.2011.

- 52,55 EUR-a tekućom od 31.08.2011.

- 46,93 EUR-a tekućom od 30.09.2011.

- 46,23 EUR-a tekućom od 31.10.2011.

- 45,73 EUR-a tekućom od 30.11.2011.

- 48,20 EUR-a tekućom od 31.12.2011.

- 50,79 EUR-a tekućom od 31.01.2012.

- 50,99 EUR-a tekućom od 29.02.2012.

- 49,25 EUR-a tekućom od 31.03.2012.

- 50,10 EUR-a tekućom od 30.04.2012.

- 51,05 EUR-a tekućom od 31.05.2012.

- 49,77 EUR-a tekućom od 30.06.2012.

- 50,19 EUR-a tekućom od 31.07.2012.

- 49,46 EUR-a tekućom od 31.08.2012.

- 47,61 EUR-a tekućom od 30.09.2012.

- 49,57 EUR-a tekućom od 31.10.2012.

- 50,32 EUR-a tekućom od 22.11.2012.

po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 1.775,00 EUR-a (tisućusedamstosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 14. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 02. studenog 2005. s tuženik sklopila Ugovor o kreditu br. 901151851, koji je potvrđen 16.06.2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-1286/06 i prema kojem joj je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 14.699,77 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, navela je, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od CHF 209,36 Preuzetu obvezu u cijelosti je ispunila. Istaknula je da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Nadalje, navela je da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, istaknula je, tuženiku je od 10. travnja 2007. pa do konačne otplate, više platila dugovani iznos za 1.129,00 EUR-a/8.506,45 kn. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, navela je, to joj je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora, pozivajući se pri tome i na odredbe čl. 1111. st.1., čl. 1115. ZOO-a i čl. 502.c ZPP-a. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev.

1.1. Tijekom postupka, na raspravi održanoj 16. listopada 2025. navela je da ispravlja činjenične navode tužbe te da je predmet ovog spora ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. 9010807379, sklopljenog 2. studenog 2005., a potvrđenog 3. studenog 2005. kod Javnog bilježnika Zdenke Pavelić – Musa. Nadalje, navela je da je sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a sud u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu N, pa da drži da u tom pravcu nema potrebe dalje obrazlagati postojanje osnova svog zahtjeva pri tome ukazujući na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka. 2019.g. Nadalje, navela je da tuženikovo negiranje pravnih utvrđenja stajališta VTS-a RH i Europskog, kao i sadržaja same Direktive br. 93/13/EEZ jasno proizlazi iz njegovih stavova o tobožnjoj notornosti poznavanja prosječnog potrošača svih implikacija koje proizlaze i vezane su uz vezivanje glavnice kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF te je, kao takovo, utemeljeno isključivo na htijenju i pokušaju izbjegavanja odgovornosti za posljedično podnesenu predmetnu tužbu. Iz tuženikovih navoda također proizlazi da je imala mogućnost utjecati na valutnu klauzulu koja određuje predmet obveze - glavnicu kredita, a koja predstavlja bitan element predmetnoga ugovora o kreditu, istaknuvši da navedeni navodi tuženika nisu vjerodostojni. Istaknula je i da nije bila odgovarajuće informirana o rizicima vezanim uz vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, a upravo ugovaranje takve zaštitne klauzule je u konkretnom slučaju prouzročilo je neravnopravni položaj stranaka na njezinu štetu, dodajući da kao prosječni potrošač nije znala koje ekonomske posljedice za nju proizlaze iz navedene ugovorne odredbe, a vezano za obim obveza za razdoblje trajanja predmetnog ugovora. Dakle, istaknula je kako je tuženik prije niti u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora nije informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu niti o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, kao niti da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku na način kako to čini u odnosu prema euru niti ga je upozorio da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, a osobito joj nije izložio postojanje povećanog rizika koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što sve navedeno ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i posljedično ništetnom. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, tužiteljica je ukazala na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020.g. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a iz kojega je razvidno kako njezino potraživanje ni u kojem slučaju nije obuhvaćeno zastarom.

1.2. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja je uredila tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te da ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužiteljice. Tuženik je naveo i da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Nadalje, tuženik je naveo da je prednik tužiteljice predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz presude VTSRH br. Pž-6632/17, dodajući da utvrđenja iz odluka na koje se tužiteljica poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Odredba o valutnoj klauzuli, istaknuo je, unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe čl.22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika Međutim, ako bi sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužiteljica, tada je istaknuo da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a, a što isto navodi i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. kao i VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik je naveo da je tužiteljica poslovno sposobna osoba, te daje bila upoznata s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da nije znala za rizik. Također, naveo je, prije sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica je od strane službenika tuženika mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, navodeći i da je prije zaključenja samog ugovora tužiteljica bila upoznata s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Nadalje, tuženik je naveo da je odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Isto tako, naveo je, tužiteljica je mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tuženik je istaknuo i da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te da je tužiteljicu informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Tuženik je prigovarao postavljenoj visini vrijednosti predmeta spora te je predložio sudu da te sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora koja odgovara postavljenom tužbenom zahtjevu. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2.1. Tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik je naveo da u cijelosti prigovara Nalazu i mišljenju kao neosnovanom, navodeći da Nalaz sudskog vještaka nije napravljen u skladu s opisanim zadatkom suda, kojim je traženo vještačenje isključivo razlika nastalih uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj korištenja kredita. Naveo je da je sudski vještak izračunao razliku između kunske vrijednosti plaćenog anuiteta prema stvarnom planu otplate, koji uključuje i utjecaj promjene kamatne stope i kunske protuvrijednosti početno ugovorenog anuiteta po početnoj kamatnoj stopi te da je zbog takvog načina izračuna, utvrdio u Nalazu ukupnu razliku nastalu uslijed promjena kamatne stope i utjecaja valutne klauzule, a ne samo razliku nastalu zbog utjecaja valutne klauzule kako je traženo zadatkom suda. Također, naveo je, nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima pa s obzirom da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, a u ovom u ovom predmetu je sporno je li tuženik pružio tužiteljici informacije o specifičnom riziku rasta upravo tečaja CHF, te je tako i vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, odnosno, ako je vještak predmetni kredit pretvorio u kunski, tada je trebao primijeniti i sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-10), Početni otplatni plan (list spisa 11-12), Specifikacija uplata (list spisa 13-14), Obročni otplatni plan (list spisa 15-16), Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list spisa 29), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 45-52), Očitovanje vještaka (list spisa 67), te je saslušao vještaka i tužiteljicu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika utvrđenje ništetnom odredbu čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu, te zahtjev tužitelja protiv tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe vezano za valutnu klauzulu.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, ima li tužitelj status potrošača, jesu li potraživanja u zastari te je li ništetna odredba čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu.

7. Iz Ugovora o kreditu br. 9010807379 (list spisa 5-9), proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika radi kupnje vozila, da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 14.699,77 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,23% u skladu s odlukom Banke, s rokom otplate od 84 mjeseca.

8. Iz Nalaza i mišljenje vještaka Tomislava Borkovića (list spisa 45-52), proizlazi da je utvrđen ukupan iznos više plaćenih anuiteta, uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu 30.11.2005. za 1 CHF = 4,775139 kn, u visini od 1.508,28 EUR-a. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta, uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu 30.11.2005. za 1 CHF = 4,775139 kn, utvrđen je u visini od – 147,61 EUR-a. Nadalje, proizlazi da je utvrđena razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu u visini od 1.360,67 EUR-a, te da vještačenjem nisu utvrđene tzv. „negativne razlike“ nastale uslijed smanjenja kamatnih stopa (nije bilo) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu.

8.1. Iz Očitovanja vještaka (list spisa 67) proizlazi da su svi prigovori tuženika pravne prirode, te da je nalaz i mišljenje sačinio prema postavljenom zadatku vještačenja od strane suda primjenom metodologije sukladno pravilima struke. Nadalje, iz iskaza vještaka proizlazi da ostaje u cijelosti kod svog Nalaza i mišljenja. Nadalje, u vezi navoda tuženika iz podnesaka od 15. ožujka 2026. naveo je da može reći da je u Nalazu i mišljenju iskazao razlike između stvarno plaćenih nominalnih anuiteta iskazanih u CHF uzimajući u obzir koliko je tužitelj stvarno više platio po osnovi povećanja tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF.

8.2. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je izrađen stručno, objektivno i prema pravilima struke. Nadalje, vještak je nalaz i mišljenje dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Osim toga, vještak se na ročištu održanom 16. ožujka 2026. očitovao na primjedbe tuženika te obrazložio svoj Nalaz i mišljenje, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da je išla kupiti osobni automobil, koji joj je bio potreban za osobne potrebe te je 2005. otišla u autokuću PSC Osijek i tamo joj je djelatnik autokuće, nakon što je izabrala automobil, rekao da oni rade sa PBZ-om i da ode u banku PBZ radi kredita. Kada je došla u banku tamo su imali sve pripremljeno, pod tim smatra da je banka sastavila ugovor o kreditu. Djelatnik banke joj je ponudio kredit u CHF-u, zato što je u toj valuti najniža kamatna stopa, a njoj je to tada bilo normalno jer je u to vrijeme bilo normalno dizati kredite u devizama. Nije joj djelatnik banke objasnio ništa, nego joj je čak i rekao da je to najsigurnija valuta, da je CHF siguran i da ništa neće skakati. Početna rata joj je bila 840,00 kn, a narasla je do 1.440,00 kn. Ništa joj nisu objasnili u vezi valutne klauzule. Odmah su joj dali takav ugovor u CHF-u i nije mogla pregovarati, a nije ih ništa niti pitala u vezi pregovaranja jer je to bio takav ugovor, koji je takav mogla prihvatiti. Pročitala je Ugovor i nije tražila pojašnjenja jer joj se činilo sigurnim to što su naveli. Nije znala niti razumjela što zapravo znači ugovaranje u valutnoj klauzuli CHF i to joj nisu niti objasnili. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Kredit je otplaćivala ona sama. Djelatnik banke je nije upozorio da HNB ne štiti tečaj CHF kao što šiti tečaj EUR- a.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, jasan, bez proturječnosti.

10. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

10.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

10.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

10.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

10.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

11. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli. Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da nije tražila pojašnjenja odredbi Ugovora, niti su joj djelatnici banke sve obrazložili, odnosno da su joj djelatnici banke obrazložili samo je kredit u CHF-u, a nisu mu obrazlagali što znači valutna klauzula. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako, ističe se da izrada letaka (list spisa 29) od strane tuženika ne podrazumijeva da je tužiteljica razumjela što znači valutna klauzula, te koji su rizici ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, niti da joj je to djelatnik tuženika objasnio prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

11.2. Nadalje i iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica ima status potrošača jer je su im sredstva iz kredita bila potrebna za kupnju automobila u osobne svrhe, te u to vrijeme nije imala obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale

1 0

vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je ovaj sud utvrdio da je tužiteljica bila potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

11.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

11.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 2. studenog 2005. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, a tužiteljica se na spomenute odluke i pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

12. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, navodi se kako tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

13. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, ovaj sud je utvrdio da je predmetni dio odredbe čl. 7. st. 2. Ugovora kreditu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepošten, te ništetan. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu koji glasi: „..po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“, pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke.

14. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

1 1

15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po financijsko-knjigovodstvenom vještaku, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom otplate kredita plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 1.508,28 eura u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od -147,61 EUR-a, u kojima je tečaj za CHF-a na dan plaćanja anuiteta bio niži od tečaja za CHF na dan početka korištenja kredita.

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate, a što je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno tijekom otplate kredita preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 1.508,28 EUR-a a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

18. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

19. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

20. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u

1 2

povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

21. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 29. svibnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

22. Nadalje, potrebno je reći i da sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, te da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, pa da sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4.).

23. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., u nastavku: Tarifa), trošak sastava podneska od 2. rujna 2024. i 29. listopada 2025., svaki u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 16. listopada 2025. i 16. ožujka 2026. sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako ročište 200,00 EUR-a, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.250,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR-a, što ukupno iznosi 1.650,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, uvećano za 25%PDV-a, što iznosi 125,00 EUR-a, a što sveukupno iznosi 1.775,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2026.

1 3

pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč.III. izreke.

Osijek, 14. travnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika