Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1745/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od suca Roberta Završkog, predsjednika vijeća, te sutkinja Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. VK, zbog prekršaja iz čl. 39.a st. 1. t. 5. i dr. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima („Narodne novine“, broj 117/03., 71/06., 43/09., 34/11. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 28. studenog 2025., broj: Pp-6293/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. VK kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. VK je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 90 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 28. studenog 2025., broj: Pp-6293/2024-9, okr. VK je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaje iz čl. 39.a st. 1. t. 5. i čl. 39. st. 1. t. 4. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, za koje mu je, nakon utvrđenja novčanih kazni za svaki prekršaj, izrečena ukupna novčana kazna 920,00 eura, koju je dužan platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude uz pogodnost plaćanja dvije trećine te kazne.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 32. st. 1. al. 3. (ispravno: al. 1. i 3.) Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane posjećivanja gradskog stadiona Poljud i svih stadiona na području RH i inozemstvu na kojima nastupa HNK Hajduk Split i Hrvatska nogometna reprezentacija na području Republike Hrvatske i u inozemstvu s obvezom javljanja u policijsku postaju i predavanja putnih isprava, u trajanju 24 mjeseca, u koju se, na temelju čl. 130. st. 9. Prekršajnog zakona, uračunava vrijeme trajanja mjere opreza (od 11. lipnja 2024. do 27. studenog 2025.).

1.2. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi 40,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, po branitelju odvjetniku Toniju Marinkoviću zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnopravnim sankcijama. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljeniku izrekne blaža sankcija u skladu sa žalbenim navodima odnosno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.1. Uz žalbu, okrivljenik je dostavio rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj IR-166/2024 od 27. studenog 2024.

3. Žalba nije osnovana.

4. Povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava okrivljenik vidi u tome što prvostupanjski sud, izričući zaštitnu mjeru, nije odredio udaljenost ispod koje se ne smije približiti objektima, navodeći da ta obveza proizlazi iz čl. 131. st. 2. Prekršajnog zakona. U svrhu dokazivanja osnovanosti ovog žalbenog navoda, okrivljenik je dostavio rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj IR-166/2024 od 27. studenog 2024.

5. Suprotno gornjim žalbenim navodima, odredbama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima nije propisano da se kod izricanja bilo koje zaštitne mjere iz čl. 32. tog Zakona mora odrediti udaljenost ispod koje se okrivljenik ne smije približiti sportskim objektima. Odluka ovog suda koju je okrivljenik dostavio uz žalbu odnosi se na izricanje mjere opreza zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja iz čl. 130. st. 2. t. 2. Prekršajnog zakona, a ne na izricanje zaštitnih mjera iz čl. 32. st. 1. al. 1. i 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, koje su okrivljeniku pobijanom presudom izrečene. Stoga se stav ovog drugostupanjskog suda izražen u odluci dostavljenoj uz žalbu ne može primijeniti prilikom ovog odlučivanja, jer su pobijanom presudom okr. MK izrečene zaštitne mjere iz čl. 32. st. 1. al. 1. i 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima za koje nije propisana nužnost određivanja udaljenosti ispod koje okrivljenik se ne smije približiti objektima u kojima se organizira športsko natjecanje, što znači da se ni ne može primijeniti čl. 131. st. 2. Prekršajnog zakona, na koji se okrivljenik poziva u žalbi. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

6. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenik navodi da nema redovna primanja i da je nezaposlen zbog čega je prvostupanjski sud, novčanom kaznom u izrečenom iznosu, već unaprijed determinirao da će istu morati zamijeniti zatvorskom kaznom odnosno najtežom kaznom koju poznaje hrvatsko pravo a to je oduzimanje slobode. U odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru, u žalbi se ističe da je, uzimajući u obzir sve olakotne okolnosti a posebice njegovu dosadašnju prekršajnu nekažnjavanost, nejasno zbog čega mu je izrečena zaštitna mjera.

7. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da nema osnove za izricanje blaže kazne, kako to predlaže okrivljenik. Za oba prekršaja za koja je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana, osim novčane kazne, i kazna zatvora, što znači da je okrivljeniku izrečena blaža vrsta kazne, a osim toga za oba prekršaja su novčane kazne utvrđene u visini zakonom propisanog posebnog minimuma. Osnovano je prvostupanjski sud zaključio da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi bile temelj za primjenu instituta ublažavanja kazne. Okrivljenik u žalbi ističe da je nezaposlen i nema redovna primanja. Činjenicu okrivljenikove nezaposlenosti prvostupanjski sud je cijenio olakotnom iako taj navod okrivljenik nije potkrijepio ni jednim dokazom (niti je to učinio sada u žalbi), čime je prvostupanjski sud postupio u korist okrivljenika. Osim toga, činjenica da je okrivljenik nezaposlen i bez redovnih primanja ne znači da je i toliko lošeg imovnog stanja da bi bilo osnove za utvrđivanje novčanih kazni ispod posebnog minimuma.

8. S obzirom da, dakle, nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost izricanja blaže novčane kazne odnosno primjene instituta ublažavanja kazne jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

9. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se izricanje zaštitne mjere pobija isticanjem činjenice da je okrivljenik do sada prekršajno neosuđivana osoba. Je li okrivljenik osuđivana osoba i, ako jeste, zbog kojih prekršaja je osuđivan samo je jedan od niza kriterija relevantnih za donošenje odluke ima li osnove za izricanje zaštitne mjere u nekom predmetu. Jednako kao i prvostupanjski sud, i ovaj sud smatra da činjenica da je okr. VK proglašen krivim da je inkriminirane prilike počinio čak dva prekršaja, što ukazuje na njegovu pojačanu drskost u protupravnom ponašanju, daje dostatnu osnovu za izricanje zaštitnih mjera iz čl. 32. st. 1. al. 1. i 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Kod tako utvrđene veće količine protupravnosti u okrivljenikovom ponašanju, okolnost da je okrivljenik neosuđivana osoba nije od takvog utjecaja da bi izricanje zaštitnih mjera bilo neosnovano, pogotovo kada se ima na umu da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina. Slijedom navedenog, ni u ovom dijelu žalba okrivljenika nije osnovana.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (odnosno odgovarajući iznos u eurima sukladno fiksnom tečaju konverzije), a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. U spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle u visini neznatno iznad minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

11. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.