Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-310/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja UŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sonji Vizjak, odvjetnici iz Kostrene, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 3./treće/ NAKNADA Ugovora o kreditu broj 628-50-2791731 od 25.4.2005.g. sklopljen između tužitelja Predrag Petrović, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, solemniziran kod javnog bilježnika Vesna Ćuzela pod brojem OU-833/05 dana 26.4.2005.g. a koja glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 430,58 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28.4.2005.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 138,27 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 25.4.2005.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 628-50-2791731 solemniziran kod javnog bilježnika Vesna Ćuzela pod brojem OU-833/05 dana 26.4.2005.g. kojim je tuženik uzeo kredit iznosa 20.719,60 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja za kupnju osobnog vozila Toyota Corolla.

Odredbom točke 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade od 3.30% od iznosa kredita jednokratno bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste.

Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024.: toč 26. obrazloženja: to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita,'' dalje u predmetima Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.04.2024., te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024. toč. 28. obrazloženja: ''Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

Isto je utvrđeno i u predmetima Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd- 1601/2024-2 od 30.04.2024., te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024.g. i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C- 222/19 i C- 252/19.

U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenim naknadama pa su takve odredbe za svakog potrošača nerazumljive i stavljaju ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornim odredbama pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom. Već sama činjenica da je naknada obrade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog o tome da takvom ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, stvarni troškovi se iskazuju u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita. Zakonom o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u ovoj pravnoj stvari zastara još nije ni počela teći, naime počet će teći od dana pravomoćnosti predmetne presude. U istovjetnim pravnim stvarima takvo je i stajalište Vrhovnog suda (na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora- isto i presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2202/2020, presudu i rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-291/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-286/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-705/2020, i presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-503/2020.

Budući da je tuženik utuženi iznos naplatio na temelju ništave ugovorne odredbe, za zaključiti je da je taj iznos stekao bez valjane pravne osnove, ali i da se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju sukladno odredbi ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate (isto i sudska praksa Odluka VSRH Rev 364/22 od 25. travnja 2023.).

Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u toč. I. i II. izreke ove presude.

2. Budući da tuženik pozvan da podnese pisani odgovor na tužbu, u ostavljenom roku to nije učinio, to je sud donio presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev jer su ispunjene pretpostavke iz čl. 331. b st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), odnosno tuženiku su tužba i rješenje za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, odnosno ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

3. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelju je dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 25,00 EUR te pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 138,27 EUR.

U Rijeci 14. travnja 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku