Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-803/2025-2

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j. t. d. iz Splita, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-214/2024-11 od 03. travnja 2025. godine, dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-214/2024-11 od 03. travnja 2025. godine u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu više zatraženih zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 405,00 eura, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 630,87 eura (preko dosuđenog iznosa od 405,00 eura do iznosa od 1.035,87 eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 210,29 eura od 12. siječnja 2011. godine, na iznos od 210,29 eura od 08. veljače 2011. godine, te na iznos od 210,29 eura od 07. ožujka 2011. godine pa do isplate, kao i u dijelu točke II izreke u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 185,94 eura (preko dosuđenog iznosa od 228,87 eura do zatraženog iznosa od 414,81 eura), te zahtjev tužitelja za isplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate na taj iznos od presuđenja (03. travnja 2025. godine) do isplate.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-214/2024-11 od 03. travnja 2025. godine u dijelu točke II izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 300,00 eura, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na taj iznos od 03. travnja 2025. godine do isplate.

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-214/2024-11 od 03. travnja 2025. godine u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu iz točke I izreke, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnim troškovima iz točke II izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 405,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. godine do isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. godine prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 228,87 eura, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na taj iznos teče od 03. travnja 2025. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 405,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. godine do isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. godine prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je odbijen zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži isplatu više zatraženih zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 405,00 eura, te u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 630,87 eura (preko dosuđenog iznosa od 405,00 eura do iznosa od 1035,87 eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 210,29 eura od 12. siječnja 2011. godine, na iznos od 210,29 eura od 08. veljače 2011. godine, te na iznos od 210,29 eura od 07. ožujka 2011. godine do isplate.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 228,87 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja (03. travnja 2025. godine) do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 185,94 eura (preko dosuđenog iznosa od 228,87 eura do zatraženog iznosa od 414,81 eura), te zahtjev tužitelja za isplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate na taj iznos od presuđenja (03. travnja 2025. godine) do isplate, kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u zatraženom iznosu od 300,00 eura, te zahtjev za isplatu zateznih kamata na taj iznos od 03. travnja 2025. godine do isplate.

3. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i tuženik.

4. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu iz točke I izreke, te u dijelu točke II izreke u kojem je odbijen preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine, a uz žalbu prilaže dokumentaciju na koju se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Tuženik podnosi žalbu protiv usvajajućeg dijela odluke o tužbenom zahtjevu iz točke I izreke, zatim dijela točke II izreke u kojem je usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, te dijela iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. ZPP-a, te predlaže da se naznačena presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba protivne stranke (tuženika) djelomično osnovana.

8. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te uvida u spis Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/2018, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete radi neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, i to za dane 11. siječnja 2011. godine, 07. veljače 2011. godine i 06. ožujka 2011. godine.

9. U vezi toga utvrđuje kako se tužitelj prije pokretanja predmetnog parničnog postupka obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirno rješenje spora, u skladu s odredbom članka 477. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 58/99 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13, u nastavku teksta: ZKP), čime je ispunjena postupovna pretpostavka za podnošenje tužbe.

10. Nadalje utvrđuje da je tužitelj bio optužen da bi dana 26. siječnja 2010. godine oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete OĆ, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka CĆ, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, da ju je udario tupotvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život uslijed kojih je preminula, to jest da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela-ubojstvo, koje djelo je opisano i kažnjivo po članku 90. Kaznenog zakona, a da je tužitelj u konačnici oslobođen optužbe da bi počinio navedeno kazneno djelo, i to presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine, a da je punomoćnik tužitelja potonju presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske primio dana 03. siječnja 2020. godine, dok je tužitelj tu odluku zaprimio dana 09. siječnja 2020. godine.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj zahtjevom od 10. travnja 2020. godine obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske radi postizanja sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete koja mu je prouzročena uslijed neutemeljenog uhićenja i neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, te da je to Ministarstvo dopisom od 02. veljače 2023. godine utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te je tužitelju ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru, što isti nije prihvatio, te je protiv tuženika na temelju valjane pisane punomoći koju je izdao svojem punomoćniku- odvjetniku pokrenuo parnične postupke iz gore navedenih osnova u predmetima prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-214/2024 i Pn-241/2025 (dana 16. siječnja 2024. godine), te poslovni broj Pn-266/2024 (dana 17. siječnja 2024. godine), koji su rješenjem suda spojeni u jedan postupak.

12. Nastavno utvrđuje da je tužitelj u vezi optužbe za naznačeno kazneno djelo neosnovano bio u istražnom zatvoru, i to pune tri godine i 144 dana, za koje vrijeme je patio od nesanice i bio je tjeskoban, deprimiran i bezvoljan, jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, pri čemu su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika, te da je znao i da se morao nositi s time da su ga u medijima već proglasili ubojicom, a da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji i s deset zatvorenika, potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, te da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, nastavila i nakon oslobađajuće presude, jer da je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag, a iz zatvora je izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život.

12.1. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj pokretanjem navedenog kaznenog postupka i optužbom za ubojstvo postao od supruga i oca svirepi ubojica vlastite majke, o čemu su mediji redovno izvještavali, objavljujući njegove fotografije i podatke iz privatnog života, pa da je takvo stanje zasigurno utjecalo na psihu tužitelja, te izazivalo depresiju, strah i nemoć, jer da tužitelj zbog dužine trajanja navedenog kaznenog postupka nije mogao znati njegov ishod, odnosno na koji način će taj postupak završiti i hoće li uspjeti dokazati svoju nevinost, pri čemu je zbog osobito teškog kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret trpio osudu okoline i izoliranost, te duševne boli jakog intenziteta, prvenstveno iz razloga jer mu je bila oduzeta sloboda, a potom i život na koji je navikao.

13. Stoga utvrđuje da tužitelju u skladu s odredbom članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), odredbama članaka 476. i 480. ZKP-a, odredbama članaka 22. i 25. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014, u nastavku teksta: Ustav), odredbom članka 9. stavak 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političnim pravima, te odredbom članka 5. stavak 1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine- Međunarodni ugovori” br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u nastavku teksta: Konvencija), pripada pravo na naknadu navedene neimovinske štete u iznosu od 135,00 eura za dan boravka u pritvoru, pa istome za vrijeme neosnovanog boravka u pritvoru na dane 11. siječnja 2011. godine, 07. veljače 2011. godine i 06. ožujka 2011. godine dosuđuje naknadu štete u ukupnom iznosu od 405,00 eura, a pozivom na odredbe članaka 1103. i 29. ZOO-a i pripadajuće zatezne kamate na taj novčani iznos od dana podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu do isplate, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev (za iznos od 185,94 eura, i zatražene zatezne kamate na taj iznos).

14. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je podnošenjem zahtjeva tužitelja Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske za naknadu predmetne štete dana 10. travnja 2020. godine došlo do zastoja zastarijevanja, u smislu odredbe članka 238. stavak 2. ZOO-a, te da je zastara nastavila teći u veljači 2023. godine, tj. nakon što je tužitelj primio navedeno očitovanje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, s time da se vrijeme od idućeg dana kada je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 postala pravomoćna (03. siječnja 2020. godine) pa do podnošenja naznačenog zahtjeva za naknadu štete (10. travnja 2020. godine) uračunava u trogodišnji rok zastare propisan odredbom članka 477. stavak 1. ZKP-a, slijedom čega utvrđuje kako do podnošenja tužbe dana 16. veljače 2024. godine nije protekao zastarni rok.

15. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 2., 155. i 164. ZPP-a.

16. Pazeći u ovom sporu male vrijednosti po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP-a.

17. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužitelj i tuženik, te se u svemu može ispitati.

18. Budući se, kako je navedeno, u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti, to su u smislu odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a nedopušteni svi oni žalbeni navodi kojima žalitelji izrijekom (tužitelj) ili indirektno (tuženik) ukazuju na žalbeni razlog pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

19. Međutim, u pravu je tuženik kada ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

20. Naime, prema odredbi članka 480. stavak 1. točka 1. ZKP-a pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe, dok prema odredbi članka 477. stavak 1. ZKP-a pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud-od dana primitka odluke višeg suda.

21. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je tužitelj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine osobno primio dana 09. siječnja 2020. godine, to je zastara utužene tražbine počela teći od idućeg dana, tj. od 10. siječnja 2020. godine, a do zastoja zastarijevanja došlo je dana 10. travnja 2020. godine, u smislu odredbe članka 478. stavak 2. ZKP-a, kada je tužitelj u skladu s odredbom članka 477. stavak 2. ZKP-a podnio Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog boravka u istražnom zatvoru, s time da je zastara u skladu s odredbom članka 478. stavak 1. ZKP-a i odredbom članka 238. stavak 2. ZOO-a nastavila teći po proteku tri mjeseca od podnošenja navedenog zahtjeva. Naime, pogrešno je stajalište suda prvog stupnja da je zastoj zastare trajao do veljače 2023. godine kada je nadležno ministarstvo, gotovo tri godine nakon podnošenja odštetnog zahtjeva, ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe koju isti nije prihvatio, jer je zastoj zastare trajao tri mjeseca, budući je to rok nakon kojeg oštećenik, ukoliko o njegovom zahtjevu nije odlučeno, može u skladu s odredbom članka 478. stavak 1. ZKP-a kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

22. Pri tome okolnost da je nadležno Ministarstvo dopisom od 02. veljače 2023. godine utvrdilo pravnu osnovanost tužiteljeva odštetnog zahtjeva i ponudilo mu isplatu odštete od 46.078,40 eura za svih 1240 dana koje je proveo u istražnom zatvoru (37,16 eura po danu), nema značaj priznanja duga u smislu odredbe članka 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe u smislu odredbe članka 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, a koju ponudu tužitelj nije prihvatio.

23. Budući je, kako je navedeno, zastara u konkretnom slučaju počela teći od 10. siječnja 2020. godine, a od tada pa do 10. travnja 2020. godine kada je došlo do zastoja zastarijevanja proteklo je 92 dana, dok je od 10. srpnja 2020. godine kao dana kada je zastara nastavila teći pa do podnošenja najranije tužbe (dana 16. siječnja 2024. godine) proteklo 1286 dana, dakle ukupno 1378 dana (više od tri godine), to je osnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer iz navedenog proizlazi da su predmetne tužbe u spojenim predmetima prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-214/2024, Pn-241/2025 i Pn-266/2024 podnesene po proteku trogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 477. stavak 1. ZKP-a, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, a primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi tužitelja kojima pobija prvostupanjsku odluku u naznačenom dijelu.

24. S obzirom na to da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, proizlazilo bi da bi isti u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a trebao naknaditi parnične troškove tuženiku koji je u cijelosti uspio u sporu.

25. Međutim, budući je u konkretnom slučaju tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe zbog koje je neosnovano proveo u istražnom zatvoru više od 3 godine, te podizanje predmetne tužbe nije bilo nerazumno i lišeno sadržaja, jer tužitelj nije mogao predvidjeti konačni ishod ovog spora, obzirom da pitanje zastoja i prekida zastare ovisi o činjenicama svakog konkretnog slučaja, te su podložni tumačenju suda, to je stajalište ovog drugostupanjskog suda da bi obveza naknade troškova tuženiku, odnosno državi koju zastupa državno odvjetništvo, predstavljala nesrazmjeran teret za tužitelja, te da bi primjena načela „gubitnik plaća“ iz članka 154. stavak 1. ZPP-a dovela do nedopuštenog miješanja u ustavna i konvencijska prava tužitelja, odnosno u njegovo pravo na pristup sudu kao sastavnom elementu prava na pošteno suđenje i jamstvo prava vlasništva, što bi dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 29. Ustava, odnosno odredbom članka 6. stavak 1. Konvencije, pa s obzirom na navedeno nema mjesta donošenju odluke kojom bi se tužitelja obvezalo da naknadi troškove predmetnog postupka tuženiku.

26. Stoga je žalbe tužitelja i tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točkama I i II izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke iste presude.

27. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci, 14. travnja 2026.

Sudac:

Alen Perhat