REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1770/2022-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Državni zavod za statistiku, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženice NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tamara Crnkić Gotovac, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. travnja 2026., u prisutnosti zakonske zamjenice tužitelja IM, zamjenice OGDO, tuženice osobno i punomoćnika tuženice Tamare Crnkić Gotovac, odvjetnice, 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženici NM, za razdoblje sekundiranja od 16. rujna 2016. do 9. rujna 2020. isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj iznos od 22.596,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2020. do isplate, prema stopi koja se određuje do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi troškove parničnog postupka od 4.700,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 2026. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos od 0,02 eura sa pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj je u bitnome naveo da je s tuženicom sklopio Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u svezi s upućivanjem tužene na sekundiranje u Europsku komisiju (EUROSTAT) na radno mjesto u Upravi za socijalne statistike (F3), Odjel za tržište rada, Klasa: 131-04/16-01/3, Urbroj: 555-13-02-16-1 od 19. kolovoza 2016., kojim su uređena prava i obveze stranaka za vrijeme sekundiranja u razdoblju od 16. rujna 2016. do 15. rujna 2018., uz mogućnost produženja. Tužitelj je isticao da se navedenim ugovorom obvezao tuženici osigurati sva prava iz radnog odnosa, uključujući isplatu plaće te uplatu poreza i doprinosa, dok se tuženica obvezala po povratku ostati u državnoj službi kod tužitelja dvije godine i prenijeti stečena znanja, uz obvezu povrata 1/3 isplaćenih troškova u slučaju prestanka službe na osobni zahtjev ili vlastitom krivnjom. Nadalje je naveo da je na zahtjev Glavne uprave za ljudske resurse i sigurnost Europske komisije od 21. lipnja 2018. , posredstvom Stalnog predstavništva Republike Hrvatske, dao suglasnost za produženje sekundiranja do 15. rujna 2020., što je učinio 10. srpnja 2018., te da su stranke time nastavile ugovorni odnos pod istim uvjetima kao iz Ugovora od 19. kolovoza 2016., a iako novi ugovor za razdoblje od 16. rujna 2018. do 9. rujna 2020. nije sklopljen, tuženica je nastavila koristiti prava i primati isplate. Tužitelj je naveo da je tuženici radni odnos prestao 9. rujna 2020., nakon što je ista dana 15. rujna 2020. zatražila sporazumni prestanak radnog odnosa, odnosno otkaz. Istaknuo je da je u razdoblju od 16. rujna 2016. do 9. rujna 2020. tuženici isplatio ukupno 510.765,39 kn, dok 1/3 tog iznosa iznosi 170.256,46 kn, koliko i potražuje u ovom postupku sa zateznim kamatama od 10. rujna 2020. godine do isplate.

U odnosu na prethodni postupak mirnog rješavanja spora naveo je da je tuženici uputio Zahtjev za mirno rješenje spora, Klasa: 114-05/21-01/1, Urbroj: 555-01-02-03- 21/1 od 21. siječnja 2021. godine, kao i zahtjeve Broj: XXIX N-DO-436/21 od 30. travnja 2021. godine i Broj: XXIX N-DO-436/21 od 19. kolovoza 2021. godine, te da je, nakon neuspjele dostave, zahtjev istaknut na oglasnoj ploči 31. kolovoza 2021. godine i skinut 16. rujna 2021. godine, čime smatra da je dostava uredno izvršena. Tužitelj je osporavao navode tuženice o ništetnosti ugovora, ističući da je isti sklopljen slobodno i zakonito, radi zaštite legitimnih interesa poslodavca koji snosi troškove sekundiranja, te da je opravdano očekivati da zaposlenik po povratku prenese stečena znanja.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica je u bitnome navodila da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističući prije svega da nisu ispunjene procesne pretpostavke jer joj nije uredno dostavljen zahtjev za mirno rješenje spora sukladno članku 186.a ZPP-a. Navela je da uz tužbu nije bio priložen dokaz o dostavi, a da su naknadno dostavljeni tek zahtjev Broj: XXIX N-DO-436/21 od 30. travnja 2021. godine s povratnicom od 3. svibnja 2021. godine bez njezina potpisa te zahtjev Broj:

XXIX N-DO-436/21 od 19. kolovoza 2021. godine bez dokaza o slanju preporučenom pošiljkom. Tuženica je navela da nije sklopila Ugovor Klasa: 131-04/20-01/3, Urbroj:

555-12-03-20-1 od 29. svibnja 2020., već jedino Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, Klasa: 131-04/16-01/3, Urbroj: 555-13-02-16-1 od 19. kolovoza 2016., te da za razdoblje od 16. rujna 2018. do 9. rujna 2020. nije sklopljen nikakav ugovor, zbog čega osporava tvrdnju tužitelja o „prešutnom“ prihvatu obveza. Tuženica je isticala da iz Odluke o pravilima za sekundiranje nacionalnih stručnjaka u Europskoj komisiji C (2008) 6866 od 12. studenog 2008. i dopisa Glavnog tajništva, Klasa: 018-03/23-01/60, Urbroj: 521-GT-01-04-23-1 od 20. veljače 2023. proizlazi da sekundirani stručnjak zadržava sva prava iz radnog odnosa, dok matična institucija snosi troškove, ali da ne postoji obveza povratka na rad niti obveza vraćanja plaće ili doprinosa. Nadalje je navela da je Ugovor od 19. kolovoza 2016. ništetan budući da je plaća zakonom zajamčeno pravo koje se ne može ugovarati kao predmet povrata. Također je istaknula da tužitelj nije pretrpio štetu jer su sredstva za plaće bila osigurana iz državnog proračuna.

Tuženica je osporila i visinu zahtjeva, navodeći da tužitelj proturječno ističe da je isplatio 170.256,46 kn za razdoblje od 16. rujna 2016. do 15. rujna 2018., a zatim da taj iznos predstavlja 1/3 od ukupno 510.765,39 kn isplaćenih za razdoblje od 16. rujna 2016. do 9. rujna 2020. godine, zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev nejasan i neosnovan. Dodatno je istaknula da se od nje ne može zahtijevati povrat bruto iznosa, uključujući poreze i doprinose, jer tim iznosima nije raspolagala. Također je navela da u Republici Hrvatskoj u relevantnom razdoblju nije postojao jedinstveni pravni akt koji bi uređivao sekundiranje, već eventualno interni akti pojedinih tijela, a tužitelj nije dokazao da je takav akt donio, te je ukazala da dostavljeni prijevod Odluke EK 2008 nije potpun. Slijedom svega navedenog tuženica je predložila odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u isprave koju su stranke dostavile u spis, proveo je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, dopunsko vještačenje po istom vještaku, saslušao je vještaka Ručevića te je saslušao tuženu kao stranku.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 170.256,46 kn sa zateznim kamatama od 10. rujna 2020. do isplate, koji iznos tužitelj potražuje od tuženice na temelju Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 19. kolovoza 2016. i Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 29. svibnja 2020., kao 1/3 ukupno isplaćenih troškova u iznosu od 510.765,39 kn za vrijeme sekundiranja tuženice u Europska komisija (EUROSTAT) u razdoblju od 16. rujna 2016. do 9. rujna 2020. godine, a zbog navodnog neispunjenja ugovorne obveze tuženice da po povratku ostane u državnoj službi kod tužitelja.

6. U ovom stadiju postupka nesporno je:

- da su tužitelj i tuženica sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, Klasa: 131-04/16-01/3, Urbroj: 555-13-02-16-1 od 19. kolovoza 2016.,

- da je tuženica bila upućena na sekundiranje u Europska komisija (EUROSTAT) u razdoblju od 16. rujna 2016., uz mogućnost produženja,

- da je sekundiranje, uz suglasnost tužitelja od 10. srpnja 2018., produženo do 15. rujna 2020.,

- da za razdoblje od 16. rujna 2018. do 9. rujna 2020. nije sklopljen novi pisani ugovor između stranaka,

- da je tužitelj tuženici za vrijeme sekundiranja isplaćivao plaću te uplaćivao poreze i doprinose,

- da je tuženici radni odnos kod tužitelja prestao 9. rujna 2020. godine,

- da je tužitelj tuženici u razdoblju od 16. rujna 2016. do 9. rujna 2020. godine na ime plaća, poreza i doprinosa na plaću i iz plaće te ostalih materijalnih prava isplatio ukupno 510.765,39 kn.

7. Među strankama je sporno:

- jesu li ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka, osobito u pogledu prethodnog obraćanja tuženici zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno članku 186.a ZPP,

- predstavlja li Ugovor od 19. kolovoza 2016. valjanu pravnu osnovu za obvezu tuženice na povrat dijela isplaćenih sredstava, odnosno je li isti ništetan,

- je li tuženica obvezna vratiti tužitelju 1/3 isplaćenih sredstava u iznosu od 170.256,46 kn,

- je li za razdoblje od 16. rujna 2018. do 9. rujna 2020. godine nastao valjan ugovorni odnos između stranaka, odnosno je li došlo do „prešutnog“ prihvata ugovornih obveza od strane tuženice,

- može li se isplaćena plaća i pripadajuća davanja smatrati „troškom“ koji podliježe povratu,

- je li tužitelj pretrpio štetu, odnosno bi li prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo do neosnovanog bogaćenja tužitelja,

- je li tužbeni zahtjev osnovan u pogledu visine,

- te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Nisu osnovani navodi tuženice da joj zahtjev za mirno rješenje spora nije bio dostavljen te da je isti neosnovano stavljen na oglasnu ploču. Naime, iz provedenih dokaza, a osobito iz dokumentacije koja prileži spisu, proizlazi da je tužitelj prije podnošenja tužbe podnio zahtjev za mirno rješenje spora, te je isti putem nadležnog Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu upućen tuženici na adresu njezina prebivališta u [adresa], kao i na adresu njezina boravišta u [adresa], koje adrese je tužitelj naveo na temelju raspoloživih službenih podataka. Nadalje, iz spisa proizlazi da pokušaji dostave zahtjeva tuženici nisu bili uspješni, nakon čega je zahtjev, sukladno zakonskim odredbama o dostavi u postupku mirnog rješavanja sporova, istaknut na oglasnoj ploči Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu dana 31. kolovoza 2021., te je s iste uklonjen dana 16. rujna 2021. godine, čime se, u smislu mjerodavnih propisa, dostava smatra uredno izvršenom.

9. Sud ocjenjuje da je tužitelj poduzeo sve radnje koje se od njega razumno mogu očekivati radi dostave zahtjeva tuženici, te da eventualna nemogućnost osobne dostave ne može ići na štetu tužitelja, osobito imajući u vidu da je tuženica u relevantnom razdoblju boravila u inozemstvu.

10. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tužitelj ispunio svoju obvezu iz članka 186.a ZPP, budući da je tuženici omogućio da se očituje o zahtjevu za mirno rješenje spora prije pokretanja parnice, neovisno o tome što ista navedeni zahtjev nije preuzela. Sud posebno ističe da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi izostanak osobne dostave bio posljedica propusta tužitelja, već upravo okolnosti na njezinoj strani, slijedom čega se ne može pozivati na vlastitu nedostupnost radi osporavanja urednosti dostave.

11. Imajući na umu navedeno, pored činjenice da je tužba podnesena 30. prosinca 2021., sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjene sve procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka, a prigovor tuženice u tom dijelu nije osnovan.

12. Iz dopisa Ministarstva vanjskih i europskih poslova Klasa: 018-03/23-01/60, Urbroj: 521-GT-01-04-23-1 od 20. veljače 2023. proizlazi da pravni okvir sekundiranja čini Odluka Europske komisije C(2008) 6866 od 12. studenog 2008. godine, kandidat mora imati pisanu suglasnost matične institucije, tijekom sekundiranja zadržava radno mjesto i sva prava iz radnog odnosa, matična institucija snosi obveze plaće, doprinosa i drugih prava, u praksi RH ne postoji jedinstveni pravni akt, već se odnosi uređuju internim aktima ili ugovorima poslodavca, postoje dva modela: 1) sufinancirano sekundiranje – plaću i doprinose plaća poslodavac, EU isplaćuje dodatne naknade, 2) cost-free sekundiranje – sve troškove snosi matična institucija.

13. Iz Odluke Europske komisije C(2008) 6866 od 12. studenog 2008. proizlazi da je svrha sekundiranja korištenje stručnog znanja nacionalnih stručnjaka i razmjena iskustava, sekundirani stručnjaci ostaju zaposlenici svojih matičnih institucija, poslodavac nastavlja isplaćivati plaću i snosi socijalna prava, trajanje sekundiranja je početno od 6 mjeseci do 2 godine, uz mogućnost produženja do najviše 4 godine (iznimno i dulje prema pravilima), sekundiranje se odobrava uz suglasnost matične institucije i razmjenu službenih dopisa, stručnjaci su dužni postupati u interesu Komisije, uz izbjegavanje sukoba interesa.

14. Iz navedenih isprava proizlazi da poslodavac ima ključnu ulogu i obveze (plaća, doprinosi) tijekom sekundiranja, da pravni odnos između poslodavca i zaposlenika nije detaljno uređen Odlukom EK, već se prepušta nacionalnoj razini i ugovornom uređenju, a sekundiranje je moguće isključivo uz suglasnost poslodavca i uz zadržavanje radnog odnosa.

15. Slijedom navedenog, sud zaključuje da navedeni akti ne dovode u pitanje valjanost ugovornog uređenja između stranaka, već upravo upućuju na autonomiju njihove volje u uređenju međusobnih odnosa, zbog čega se tuženica neosnovano poziva na iste radi izbjegavanja preuzetih ugovornih obveza.

16. Sud je uvidom u Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 19. kolovoza 2016. utvrdio da su tužitelj i tuženica uredili međusobne odnose povodom upućivanja tuženice na rad u Europsku komisiju (Eurostat) u svojstvu sekundirane nacionalne stručnjakinje. Navedenim Ugovorom ugovoreno je da će tužitelj za vrijeme trajanja sekundiranja tuženici omogućiti zadržavanje svih prava iz radnog odnosa, uključujući isplatu plaće te uplatu pripadajućih poreza i doprinosa, dok se tuženica obvezala nakon završetka sekundiranja vratiti na rad kod tužitelja, prenijeti stečena znanja te ostati u državnoj službi kod tužitelja u trajanju od dvije godine od dana povratka. Nadalje je ugovoreno da je tuženica, u slučaju da joj državna služba kod tužitelja prestane na osobni zahtjev ili vlastitom krivnjom prije isteka navedenog razdoblja, dužna tužitelju vratiti razmjerni dio troškova koje je tužitelj snosio za vrijeme sekundiranja, i to u visini jedne trećine ukupno isplaćenih sredstava na ime plaće i drugih materijalnih prava. Ugovorom je također predviđeno da se predmetno potraživanje može podmiriti i obročno, a u slučaju zakašnjenja obračunavaju se zakonske zatezne kamate.

17. Financijski vještak Zrinko Ručević utvrdio je, na temelju dokumentacije u spisu, da je tužitelj tuženici u razdoblju od 16. rujna 2016. do 9. rujna 2020. godine isplatio ukupno 67.883,59 EUR troškova plaće i ostalih materijalnih prava, i to:

- 56.605,48 EUR bruto plaće (od čega 39.594,85 EUR neto, 11.321,24 EUR doprinosa iz plaće te 5.689,39 EUR poreza i prireza),

- 9.559,38 EUR doprinosa na plaću,

- 1.718,73 EUR ostalih materijalnih prava (regres, božićnica, jubilarne nagrade). Vještak je zaključio da 1/3 ukupnih troškova iznosi 22.627,86 EUR, a odnosi se na:

- bruto plaće u iznosu od 18.868,49 EUR, od čega:

- 3.773,75 EUR obveznih doprinosa iz plaća,

- 1.896,46 EUR poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 13.198,28 EUR neto plaća,

- obveznih doprinosa na bruto plaće u iznosu od 3.186,46 EUR te

- ostalih materijalnih prava u iznosu od 572,91 EUR neto (regres, božićnica, jubilarna nagrada).

18. Tužitelj je prigovorio nalazu u dijelu obračuna jubilarne nagrade i doprinosa, navodeći da je došlo do pogreške koja je povećala trošak za 700,01 kn, kao i manje pogreške od 0,70 kn kod doprinosa.

19. U dopunskom nalazu vještak je prihvatio navedene prigovore te izvršio ispravak obračuna, nakon čega je utvrdio da 1/3 ukupnih troškova iznosi 22.596,90 EUR.

20. Tužitelj nije imao daljnjih primjedbi na dopunski nalaz.

21. Tuženica osporava nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti ističući da vještačenje nije bilo potrebno jer je tužbeni zahtjev neosnovan, da za razdoblje od 16. rujna 2018. do 9. rujna 2020. nije sklopljen ugovor, pa se izračun nije smio odnositi na to razdoblje, te da vještak neosnovano u trošak uključuje bruto iznose (poreze, doprinose i doprinose na plaću), iako tuženica tim iznosima nije raspolagala, kao i da da nalaz nije razdvojio na neto i bruto iznose niti posebno iskazao 1/3 neto iznosa, time nalaz ne predstavlja valjanu osnovu za utvrđenje visine potraživanja.

22. Vještak je u iskazu naveo da, ako se obračun ograniči isključivo na razdoblje važenja pisanog Ugovora od 19. kolovoza 2016. godine, odnosno od 16. rujna 2016. do 15. rujna 2018. tada 1/3 troškova iznosi 10.878,08 EUR, od čega 9.092,91 EUR bruto plaće, 1.563,97 EUR doprinosa na plaću, te 221,20 EUR ostalih materijalnih prava.

23. Tuženica je u bitnom iskazala da se u Državnom zavodu za statistiku zaposlila od 1. veljače 2005., te da je 2016. godine upućena na sekundiranje u Europska komisija (EUROSTAT), uz suglasnost poslodavca. Navela je da je Ugovor od 19. kolovoza 2016. potpisala neposredno prije odlaska, iako se nije slagala s odredbom o povratu troškova, ali ga je potpisala kako ne bi ugrozila postupak sekundiranja. Iskazala je da za produženo razdoblje sekundiranja (2018. – 2020.) nije dobila novi ugovor na vrijeme, već tek u lipnju 2020., koji nije potpisala jer je namjeravala ostati raditi u EUROSTAT-u. Navela je da je 1. kolovoza 2020. zatražila neplaćeni dopust, a podredno dala otkaz, koji je prihvaćen s danom 10. rujna 2020., nakon čega je nastavila raditi u EUROSTAT-u. Tijekom cijelog razdoblja sekundiranja plaću je primala od tužitelja, dok je od EUROSTAT-a primala naknadu troškova života koja nije predstavljala plaću.

24. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženica, uz suglasnost tužitelja i nadležnih tijela Europske komisije, nastavila rad u okviru sekundiranja i nakon isteka početnog razdoblja, pri čemu je tužitelj i u tom razdoblju nastavio izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa prema tuženici, uključujući isplatu plaće i uplatu svih pripadajućih doprinosa. Iako između stranaka nije sklopljen novi pisani ugovor kojim bi se izričito uredilo produženo razdoblje sekundiranja, sud nalazi da navedena okolnost ne dovodi u pitanje postojanje i valjanost međusobnog ugovornog odnosa.

25. Naime, iz ponašanja stranaka nedvojbeno proizlazi da su iste nastavile izvršavati prava i obveze iz već sklopljenog ugovora, i to pod neizmijenjenim uvjetima. Tuženica je tijekom cijelog razdoblja produženog sekundiranja nastavila obavljati rad u instituciji Europske unije te istodobno primati plaću i koristiti druga prava iz radnog odnosa kod tužitelja, čime je konkludentno prihvatila nastavak ugovornog odnosa pod istim uvjetima kako su bili utvrđeni ranije sklopljenim ugovorom.

26. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića, kao i njegov dopunski nalaz, ocijenivši ih stručnima, logičnima i utemeljenima na cjelokupnoj dokumentaciji u spisu. Nalaz je jasan, pregledan i potkrijepljen konkretnim obračunima, a vještak je u dopunskom nalazu otklonio uočene omaške na koje je ukazao tužitelj, pri čemu na tako korigirani nalaz nije bilo daljnjih osnovanih prigovora. Sud stoga prihvaća utvrđenja vještaka u pogledu visine ukupnih troškova te iznosa jedne trećine istih kao vjerodostojnu osnovu za odlučivanje.

27. U odnosu na iskaz tuženice, sud isti prihvaća u dijelu u kojem je tuženica opisivala tijek sekundiranja, način upućivanja na rad u Europsku komisiju (Eurostat), činjenicu da je primala plaću od tužitelja tijekom cijelog razdoblja sekundiranja, kao i okolnosti vezane uz prestanak radnog odnosa kod tužitelja. Navedeni dijelovi iskaza su u suglasju s ostalim provedenim dokazima i nisu sporni među strankama.

28. Međutim, sud ne prihvaća iskaz tuženice u dijelu u kojem ista nastoji umanjiti ili osporiti postojanje i obvezatnost preuzetih ugovornih obveza, osobito tvrdnje da za razdoblje produženog sekundiranja nije bila vezana odredbama Ugovora od 19. kolovoza 2016. te da nije bila dužna vratiti dio troškova. Takav dio iskaza sud ocjenjuje kao pravno nerelevantan i usmjeren na izbjegavanje ugovornih obveza, budući da je u suprotnosti s utvrđenim činjenicama o kontinuiranom izvršavanju ugovornog odnosa i konkludentnom prihvatu njegovih uvjeta.

29. Također, sud ne prihvaća iskaz tuženice u dijelu u kojem ista implicira da je predmetni Ugovor sklopljen bez stvarne mogućnosti izbora, budući da iz njezina vlastitog iskaza proizlazi da je bila upoznata s njegovim sadržajem, uključujući i odredbu o povratu troškova, te ga je unatoč tome potpisala.

30. Suprotno navodima tuženice, sud ne nalazi osnovanim tvrdnje da u nedostatku novog pisanog ugovora nije postojala obveza povrata dijela troškova. Upravo činjenica da je tuženica koristila sva prava iz radnog odnosa na teret tužitelja tijekom cijelog razdoblja sekundiranja, uključujući i produženo razdoblje, upućuje na zaključak da su stranke nastavile ugovorni odnos u cijelosti, kako u pogledu prava, tako i u pogledu obveza.

31. Kako je nadalje utvrđeno da tuženica po prestanku sekundiranja nije nastavila raditi kod tužitelja u ugovorenom trajanju od dvije godine, već je na vlastiti zahtjev inicirala prestanak državne službe, ispunjene su pretpostavke za aktiviranje ugovorne obveze povrata dijela troškova.

32. Sud u cijelosti odbija prigovor tuženice o ništetnosti Ugovora od 19. kolovoza 2016. kao neosnovan. Naime, tuženica ni u jednom dijelu nije konkretizirala u čemu bi se sastojala navodna protivnost Ugovora Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, već svoje tvrdnje temelji na općenitom osporavanju obveze povrata sredstava. Takvi paušalni navodi nisu dostatni za utvrđenje ništetnosti u smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

33. Sud posebno ističe da je u pravnoj teoriji i sudskoj praksi već ustaljeno shvaćanje da su odredbe kojima se uređuje obveza povrata troškova u slučaju neispunjenja obveze ostanka u radnom odnosu dopuštene i valjane, osobito u situacijama kada poslodavac financira stručno usavršavanje, specijalizaciju ili drugi oblik profesionalnog razvoja radnika. U takvim slučajevima radnik, u pravilu, preuzima obvezu ostanka u radnom odnosu određeno vrijeme ili, u protivnom, povrata razmjernog dijela uloženih sredstava. U konkretnom slučaju, iako se ne radi o klasičnom obrazovanju ili specijalizaciji, pravna i ekonomska bit odnosa je ista – tužitelj je snosio troškove rada tuženice (isplata plaće i pripadajućih davanja) za vrijeme dok ista nije obavljala rad za tužitelja, već za instituciju Europske unije, pri čemu je legitimni interes tužitelja bio da se kroz povrat tuženice i njezin daljnji rad kod tužitelja ostvari korist od stečenih znanja i iskustava. U tom smislu, ugovorna odredba o povratu dijela sredstava predstavlja razmjerno i legitimno sredstvo zaštite interesa tužitelja, a ne nedopušteno ograničenje prava tuženice. Dodatno, činjenica da je obveza povrata ograničena na 1/3 isplaćenih sredstava jasno upućuje na njezinu razmjernost i isključenje bilo kakvog kažnjavajućeg karaktera.

34. Sud stoga zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti dovodi do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, već predstavlja dopušteno ugovorno uređenje u okviru autonomije volje stranaka.

35. Slijedom svega navedenog, sud nalazi da Ugovor od 19. kolovoza 2016. predstavlja valjanu pravnu osnovu za zahtjev tužitelja, dok su suprotni navodi tuženice u cijelosti neosnovani.

36. Sud nije prihvatio navode tuženice da za razdoblje od 16. rujna 2018. do 9. rujna 2020. između stranaka nije postojao valjan ugovorni odnos, već iste ocjenjuje neosnovanima. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je, prije isteka početnog razdoblja sekundiranja, Glavna uprava Europske komisije za ljudske resurse i sigurnost dana 21. lipnja 2018. zatražila suglasnost tužitelja za produženje sekundiranja tuženice za dodatne dvije godine, odnosno do 15. rujna 2020., pod nepromijenjenim uvjetima, na što je tužitelj dana 10. srpnja 2018. dao svoju suglasnost.

37. Iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da su stranke, nakon isteka početnog razdoblja sekundiranja, nastavile izvršavati međusobni odnos pod istim uvjetima. Tužitelj je i dalje ispunjavao sve obveze iz radnog odnosa (isplata plaće, uplata doprinosa i drugih davanja), dok je tuženica istodobno nastavila rad u Europskoj komisiji i nesporno koristila sva prava koja iz tog odnosa proizlaze.

38. Takvo kontinuirano i suglasno ponašanje stranaka, koje se očituje u istodobnom izvršavanju uzajamnih prava i obveza, predstavlja nedvojben prihvat nastavka ugovornog odnosa konkludentnim radnjama, u smislu odredbi ZOO. Sud posebno naglašava da za valjanost takvog odnosa nije nužna pisana forma, budući da ista nije propisana kao uvjet valjanosti. Sud dodatno ističe da je u sudskoj praksi prihvaćeno da se ugovorni odnos može valjano produžiti ili izmijeniti i konkludentnim radnjama stranaka, osobito kada obje strane kroz dulje razdoblje uredno izvršavaju prava i obveze iz tog odnosa, bez protivljenja. U takvim okolnostima, izostanak formalnog pisanog ugovora ne dovodi do nepostojanja ugovornog odnosa.

39. Suprotno stajalištu tuženice, neprihvatljivo je tumačenje prema kojem bi ona zadržala sva prava iz ugovornog odnosa, a bila oslobođena obveza, jer bi takvo tumačenje bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja te bi dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

40. Sud ne prihvaća navode tuženice da se isplaćena plaća i pripadajuća davanja ne mogu smatrati troškom koji podliježe povratu. Naime, iako plaća predstavlja naknadu za rad, u konkretnom slučaju riječ je o sredstvima koja je tužitelj isplaćivao za vrijeme kada tuženica nije obavljala rad kod tužitelja, već je bila upućena na rad u instituciju Europske unije. Upravo iz tog razloga ugovorne strane su i predvidjele mogućnost povrata dijela tih sredstava u slučaju neispunjenja ugovornih obveza. Stoga sud nalazi da se navedena sredstva, u smislu ugovorne odredbe, imaju smatrati troškom sekundiranja koji podliježe povratu u ugovorenom omjeru.

41. Nisu osnovani navodi tuženice da tužitelj nije pretrpio štetu niti da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo do njegova neosnovanog bogaćenja. Naime, obveza povrata ne temelji se na pravilima o naknadi štete niti na institutu neosnovanog bogaćenja, već na izričito ugovorenoj obvezi stranaka. Tužitelj je, postupajući u skladu s ugovorom, snosio troškove sekundiranja uz očekivanje da će tuženica nakon povratka nastaviti raditi kod njega, čime bi se ostvarila svrha takvog ulaganja. Kako do toga nije došlo zbog postupanja tuženice, ostvareni su uvjeti za primjenu ugovorne klauzule o povratu dijela troškova, pa se ne može govoriti o neosnovanom bogaćenju tužitelja.

42. Prigovor zastare sud nalazi neosnovanim. Naime, obveza povrata nastaje tek u trenutku kada tuženica ne ispuni svoju ugovornu obvezu ostanka u radnom odnosu nakon završetka sekundiranja, odnosno u trenutku prestanka radnog odnosa. Kako je radni odnos tuženice prestao 9. rujna 2020., a postupak je pokrenut podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora uklonjenog s oglasne ploče 16. rujna 2021., dakle unutar zakonom propisanog zastarnog roka od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

43. Polazeći od svega navedenog, sud je utvrdio da između stranaka postoji valjan ugovorni odnos utemeljen na Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama od 19. kolovoza 2016., koji je nastavljen i tijekom produženog razdoblja sekundiranja pod neizmijenjenim uvjetima. Tuženica je tijekom cijelog razdoblja koristila prava iz radnog odnosa kod tužitelja, uključujući isplatu plaće i drugih materijalnih prava, čime je prihvatila i pripadajuće obveze iz tog odnosa. Kako tuženica nije ispunila svoju ugovornu obvezu ostanka u državnoj službi kod tužitelja nakon završetka sekundiranja, već je na vlastiti zahtjev inicirala prestanak radnog odnosa, ispunjeni su uvjeti za primjenu ugovorne odredbe o povratu dijela troškova.

44. Sud ne prihvaća navode tuženice da bi eventualna obveza povrata mogla obuhvaćati isključivo neto iznose. Iz sadržaja Ugovora od 19. kolovoza 2016. nedvojbeno proizlazi da se obveza odnosi na povrat dijela ukupnih troškova koje je tužitelj imao za vrijeme sekundiranja, a koji uključuju plaću u bruto iznosu te sva pripadajuća javna davanja. Činjenica da određeni dijelovi tog troška (porezi i doprinosi) nisu isplaćeni izravno tuženici, već nadležnim tijelima, ne mijenja njihovu pravnu prirodu, budući da čine sastavni dio ukupnog troška rada zaposlenika. Suprotno tumačenje dovelo bi do neopravdanog smanjenja ugovorene obveze te bi bilo protivno jasno izraženoj volji stranaka.

45. Visina potraživanja tužitelja proizlazi iz dostavljenih obračuna isplaćenih plaća i drugih materijalnih prava te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koje sud prihvaća kao vjerodostojne i međusobno podudarne, pri čemu su utvrđena odstupanja zanemariva (0,02 eura). Tuženica nije iznijela konkretne niti uvjerljive prigovore koji bi doveli u sumnju točnost navedenih obračuna i vještačenja. Slijedom toga, sud prihvaća utvrđenje vještaka prema kojem 1/3 ukupnih troškova koje je tuženica dužna nadoknaditi tužitelju iznosi 22.596,90 eura, koji iznos je i dosuđen, dok je u preostalom neznatnom dijelu od 0,02 eura tužbeni zahtjev odbijen, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

46. Polazeći od svega navedenog, sud nalazi da je tužitelj dokazao postojanje valjane pravne osnove i visine potraživanja, dok tuženica svojim navodima nije dovela u sumnju niti jednu odlučnu činjenicu.

47. Sud je tužitelju dosudio i zatezne kamate na dosuđeni iznos, sukladno članku 29. stavku 1. ZOO, budući da tuženica nije ispunila svoju novčanu obvezu o dospijeću. Kako je obveza povrata nastupila prestankom radnog odnosa tuženice kod tužitelja dana 9. rujna 2020., tuženica se od sljedećeg dana nalazi u zakašnjenju, slijedom čega je sud dosudio zatezne kamate od 10. rujna 2020. pa do isplate.

48. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 154. stavka 5. i članka 155. stavka 1. ZPP, a troškovi su odmjereni tužitelju koji je u pretežnom dijelu uspio u postupku sukladno Tbr. 52. st. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 22.596,90 eura. Tužitelju je priznat trošak za:

- sastav zahtjeva za mirno rješenje spora od 500,00 eura (Tbr.32),

- sastav tužbe od 500,00 eura (Tbr.7/1),

- sastav podneska od 19.12.2023. od 500,00 eura (Tbr.8/1),

- sastav podneska od 22.4.2025. od 100,00 eura (Tbr.8/4),

- sastav podneska od 19.8.2025. od 500,00 eura (Tbr.8/1),

- pristupa na ročište 23.5.2022. od 100,00 eura (Tbr. 9/4),

- pristupa na ročište 14.2.2023. od 500,00 eura (Tbr. 9/1),

- pristupa na ročište 12.3.2024. od 500,00 eura (Tbr. 9/1),

- pristupa na ročište 21.1.2026. od 500,00 eura (Tbr. 9/1),

- pristupa na ročište 2.3.2026. od 500,00 eura (Tbr. 9/1),

- pristupa na ročište 8.4.2026. od 500,00 eura (Tbr. 9/1),

što ukupno iznosi 4.700,00 eura.

49. Tužitelj nema pravo na naknadu ostalih troškova jer isti ne predstavljaju nužne troškove potrebne za vođenje ovog postupka, već su nastali uslijed radnji koje nisu bile potrebne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari u smislu čl. 155. ZPP. Većinom se to odnosi na podneske kojima tužitelj dostavlja isprave koje je bio dužan dostaviti uz tužbu.

50. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 13. travnja 2026.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku