59. P-2465/2025-26

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja CREDO d.o.o. Zagreb, Vincenta iz Kastva 21, OIB: 56041868593, zastupanog po punomoćniku Romanu Biharu, odvjetniku u Zagrebu, Frankopanska 7, protiv tuženika TRIGON DIZALOTEHNIKA d.o.o. Prigorje Brdovečko, Zagrebačka ulica 57, OIB: 63795507387, zastupanog po punomoćniku Damiru Đapiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić, Split, Sukoišanska 25 , radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 13. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate na temelju ovršne isprave – bjanko zadužnice pod poslovnim brojem Ov-11674/08 od dana 7. srpnja 2008. godine ovjerene po javnom bilježniku Milanu Gliboti iz Zagreba, Trnjanska cesta 23.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 615,58 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 424,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. travnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi kako je dana 16. ožujka 2021. tuženik temeljem bjanko zadužnice pod poslovnim brojem Ov-11674/08 od 7. srpnja 2008. ovjerene kod javnog bilježnika Milanu Gliboti iz Zagreba, Trnjanska cesta 23, zatražio od Financijske agencije da se radi naplate duga tuženiku u iznosu od 3.250,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana izdavanja zadužnice, izravnu naplatu novčane tražbine s računa tužitelja na račun tuženika. Tužitelj najprije ističe kako navedeni iznos dugovanja ne postoji u evidenciji tužitelja. Također iz navedene bjanko zadužnice ne proizlazi na koji način je tuženik došao do iznosa koji potražuje od tužitelja niti je razvidno na što se isto potraživanje odnosi, a tužitelj ne stoji u nikakvom obveznopravnom odnosu sa tuženikom. Tužitel j u prilogu svojih tvrdnji dostavlja karticu partnera, iz koje proizlazi kako tužitelj nema nikakvo dugovanje naspram tuženika. Napominje kako bjanko zadužnica pod poslovnim brojem Ov- 11674/08 od 7. srpnja 2008. na temelju koje je tuženik pokrenuto predmetni postupak protiv ovršenika ima nevažeći pečat i potpis. Naime, tužitelj CREDO društvo s ograničenom odgovornošću za unutarnju i vanjsku trgovinu, turizam, ugostiteljstvo i usluge, sa sjedištem u [adresa], V [adresa], zastupano po direktoru VU iz [adresa], a ne po DU, kako to proiz lazi iz sporne bjanko zadužnice stoga tužitelj spori spori kako osnov tako i visinu potraživanja. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz svih razloga propisanih čl. 50. st. 1., a posebno točke 7. i točaka 9. do 11. Ovršnog zakona. Također ističe kako je predmetna zadužnica ispunjena neistinito i nezakonito, te ističe prigovor zastare potraživanja. U vrijeme potpisivanja navedene zadužnice na snazi je bio tada važeći čl. 388. Zakona o obveznim odnosima, koji Zakon se ovdje primjenjuje na temelju čl. 1163. st.ZOO-a kao i čl. 183. st. 1. OZ-a (zapljena računa po pristanku ovršenika na temelju zadužnice), a kojom odredbom je zadužnica određena kao isprava na kojoj je javno ovjerovljen dužnikov potpis, što znači da zadužnica tada nije bila sudsko ili javnobilježničko rješenje o ovrsi, jer se u to vrijeme nije tražila solemnizacija koja je uvedena tek odredbom čl. 126. Ovršnog zakona ("Narodne Novine" broj 139/10).

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Navode odgovora na tužbu tuženik dokazuje odgovarajućim vjerodostojnim dokazima (računi, izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga), iz kojih je vidljivo da je zadužnica naplaćena za iznos dugovanja koji je tužitelj ima prema tuženiku. Pored toga na tužiteljevoj Kartici partnera nalazi se upisan račun na iznos od 11.031,00 kn, koji je tužitelj utužio u predmetu ovog suda pod poslovnim brojem Povrv-539/2019, u kojem je pravomoćno odbijen njegov zahtjev, a u presudi i rješenju Visokog trgovačkog suda RH navodi se kako tužitelj nije mogao izdati račun s PDV-om za naknadu štete za koju je neosnovano smatrao da mu pripada. Navodi kako je prema čl. 216. Ovršnog zakona tužitelj bio dužan prije podnošenja zadužnice na naplatu zatražiti kod javnog bilježnika upis u registar zadužnica te da stoga obična zadužnica podnesena na naplatu bez da je upisana u registar zadužnica nije valjana ovršna isprava.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u karticu partnera od 15.12.2020. (list 7 spisa), presliku Zahtjeva za izravnu naplatu (list 8-9 spisa), bjanko zadužnicu (list 10- 13 spisa), dopis ovdje tuženika predmeta: Pisani odgovor na tužbu od 26. rujna 2022. (list 29-30 spisa), račun broj 379/1/3 od 31. srpnja 2018. (list 31 spisa), račun broj 380/1/3 od 31. srpnja 2018. (list 32-33 spisa), kartice partnera od 28.09.2022. (list 34- 38 spisa), izlist sa internet stranice Fininfo od 26. rujna 2022. za tužitelja (list 39-40 spisa), preslika odluke ovog suda poslovni broj Povrv-539/19 od 24. studenog 2020. (list 45-53 spisa), preslika Presude i Rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-111/2021-3 od 21. veljače 2022. (list 54-58 spisa), presliku Rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž Ovr-3564/2022-2 od 4. listopada 2022. (list 61-64 spisa), preslika Zaključka Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-379/2022-6 od 12. travnja 2022. (list 69-71 spisa). Izvršen je uvid u priklopljeni spis Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ovr-379/22.

4. U predmetnoj pravnoj stvari donesena je presuda i rješenje poslovni broj P - 1343/22 od 17. siječnja 2024. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom pljenidbe i prijenosa na temelju bjanko zadužnice te je rješenjem utvrđeno da je tužba u dijelu povučena (točka I.) i odlučeno je o troškovima postupka (točka II i III.). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, rješenjem poslovni broj Pž - 1165/24 od 8. listopada 2025. ukinuo je presudu i rješenje pod točkom II. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje a prvostupanjski sud upućen je dati razloge u odluci u odnosu na tužbenu tvrdnju da tužitelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovlaštenika uz primjenu čl. 216. Ovršnog zakona iz 2012. kako je upućenu točkama 6. i 7. obrazloženja drugostupanjske odluke.

5. Na ročištu održanom dana 25. veljače 2026. tužitelj i tuženik odustali su od prijedloga za saslušanjem stranaka.

6. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na temelju ovršne isprave bjanko zadužnice pod brojem OV-11674/08 od 7 srpnja 2008.

8. Među strankama je sporna osnova i visina .

9. Zaključkom Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ovr-379/22 od 12. travnja 2022. tužitelj je upućen u roku od petnaest dana od dostave tog zaključak pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim na temelju zadužnice javnog bilježnika Milana Glibote, broj: OV - 11674/08 od 7. srpnja 2008., i to zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20; dalje: OZ).

10. Također valja napomenuti kako se proglašenje izravne naplate nedopuštenom može tražiti isključivo iz razloga zbog kojih je izjavljena žalba i uslijed kojih je isti upućen u parnicu.

11. Prema odredbi čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije na temelju nje ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika, prema toč. 9. istoga članka ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka.

Nadalje prema odredbi čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka te prema toč. 11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

12. Uvidom u bjanko zadužnicu od 5. srpnja 2008. ovjerenu pod brojem OV- 11674/08 kod javnog bilježnika Milana Glibote dana 7. srpnja 2008. a koji bilježnik je potvrdio da je DU kao direktor društva Credo d.o.o. (a čije je ovlaštenje za zastupanje utvrdio uvidom u sudski registar) te je navedenu zadužnicu ista vlastoručno i potpisala, proizlazi da je istom dana suglasnost tuženiku da se radi naplate tražbine u iznosu od 3.250,00 kn sa zateznim kamatama zaplijene svi računi kod svih banaka te da se novčana sredstva s tih računa isplate tuženiku.

13. Također uvidom u povijesni izvadak za društvo tužitelja razvidno je kako je DU u svojstvu direktora društva zastupala isto sve do 2. lipnja 2014. godine stoga nije osnovan navod tužitelja kako predmetna zadužnica nije potpisana od strane ovlaštene osobe.

14. Nadalje u odnosu na istaknuti prigovor zastare prvenstveno valja reći kako je predmetna zadužnica izdana sukladno Ovršnom zakonu koji je u to vrijeme bio na snazi te zadužnica kao takva ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kad se na temelju nje traži zapljena tražbina dužnika po računu prema banci i njezin prijenos na vjerovnika.

15. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 19. studenog 2018. na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika prije 1. siječnja 2011. primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO), a na tražbine iz zadužnice koje su solemnizirane primjenjuje se zastarni rok od 10 godina propisan odredbom čl. 233. ZOO-a. Međutim kada je zadužnica izdana prije roka dospijeća, zastarni rok počinje teći tek nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.

16. Prema tome kako je već ranije navedeno iz ovjere javnog bilježnika na zadužnici razvidno je da kod javnog bilježnika nije solemnizirana tražbina iz zadužnice već je samo ovjeren potpis DU tadašnje tužiteljeve zastupnice po zakonu stoga je za zastaru mjerodavna odredba čl. 225. ZOO-a . Kako je tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio 16. ožujka 2021. a iz iste je razvidno da je tražbina dospjela 15. kolovoza 2018. to nije osnovan tužiteljev prigovor zastare naplate po zadužnici jer nije protekao rok od 5 godina.

17. Nadalje nisu osnovani niti navodi tužitelja kako sa tuženikom nije bio u poslovnom odnosu jer upravo suprotno proizlazi iz dostavljene presude ovoga suda poslovni broj Povrv-539/19 (potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-111/21) u kojem predmetu je tužitelj podnio tužbu za naknadu štete protiv tuženika a iz navedene presude je razvidno kako između stranka nije niti sporno da su bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu na osnovi kojeg je tuženik tužitelju iznajmljivao građevinsku opremu (dizalice). Prema tome navodi tužitelja u pogledu postojanja poslovnog odnosa između stranaka su ocijenjeni paušalnim i usmjereni izbjegavanju ispunjenja obveze prema tuženiku.

18. Uvidom u račun broj 379/1/3 od 31. srpnja 2018. razvidno je da je isti izdan na ukupni iznos od 2.375,00 kn i to za uslugu najma kosog građevinskog lifta 12. srpnja 2018., te u razdoblju od 13. do 18. srpnja 2018. te za uslugu prijevoza (dovoz/odvoz) uz naznaku mjesta najma: Zagreb, Frankopanska. Datum dospijeća na navedenom računu je 15. kolovoza 2018.

19. Nadalje iznos dugovanja po računu broj 380/1/3 od 31. srpnja 2018. jest 875,00 kn jer je navedeni račun izdan na iznos od 2.750,00 kn (također najam kosog građevinskog lifta međutim kao mjesto najma je naznačen Zagreb, Amruševa ulica.) no kako je tužitelj po istom avansno uplatio 1.875,00 kn to je preostao upravo iznos od navedenih 875,00 kn kako je i navedeno na računu pod napomena -razlika za uplatu. Navedeni račun je također dospio 15. kolovoza 2018. Također iz avansne uplate je razvidno da su stranke bile u poslovnom odnosu.

Dakle ukupno dugovanje po navedena dva računa upravo i iznosi 3.250,00 kn kako je navedeno u bjanko zadužnici sa dospijećem od 15. kolovoza 2018. Navedeno proizlazi i iz konto kartice (kartice partnera na listu 34-38 spisa) koju jer dostavio tuženik te je iz iste vidljiva i uplata dijela računa od strane tužitelja.

20. Također tužitelj nije osporavao niti vjerodostojnost dostavljenih računa broj 379/1/3 od 31. srpnja 2018. i broj 380/1/3 od 31. srpnja 2018. te na okolnost kako nema dugovanja prema tuženiku nije osim dostave konto kartice predložio provođenje financijskog vještačenja radi sravnjivanja dostavljenih konto kartica tužitelja i tuženika , a posebice jer iz tuženikove konto kartice partnera (partner društvo Credo d.o.o.) proizlazi postojanje dugovanja tužitelja prema tuženiku. Također tužitelj nije dostavljao niti eventualni dokaz o uplatama na ime utuženog dijela tražbine po navedenim računima. Naime prema konto kartici tuženika postoji dugovanje tužitelja upravo u iznosu koji je je u skladu sa navedenim računima i u konačnici na ko ji je ispunjena sporna bjanko zadužnica.

21. Međutim prema odredbi čl. 216. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, OZ iz 2012.) registar zadužnica i bjanko zadužnica sadrži podatke o osobi koja ih je izdala, vrsti zadužnice, u čiju je korist izdana ako je riječ o zadužnici, je li preuzeto jamstvo za obvezu iz zadužnice ili bjanko zadužnice i tko ga je preuzeo, koji je iznos tražbine za koju je izdana odnosno koji se najviši iznos u nju može upisati te podaci o javnom bilježniku koji je ispravu potvrdio, datumu i poslovnom broju potvrde. Prema st. 6. istoga članka zadužnicu ili bjanko zadužnicu ovjerenu ili potvrđenu prije stupanja na snagu ovoga Zakona vjerovnik je dužan prije podnošenja iste na naplatu zatražiti kod javnog bilježnika upis zadužnice ili bjanko zadužnice u registar iz stavka 1. ovoga članka. Ako Agencija zaprimi zadužnicu ili bjanko zadužnica koja nije upisana u registar iz stavka 1. ovog članka ili se podaci iz dostavljene zadužnice odnosno bjanko zadužnice ne podudaraju s podacima iz registra, Agencija istu neće upisati u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje niti ju izvršiti sukladno odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (stavak 8. čl. 216.).

Dakle kako u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je prije podnošenja zadužnice na naplatu zatražio upis iste u Registar zadužnica to se nije niti mogla naplata izvršit sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima obzirom na navedene odredbe čl. 216. OZ-a iz 2012. (posebice citiranu odredbu iz st.8.). Slijedom navedenog kako je u konkretnom slučaju osnovan razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7., OZ-a zbog kojeg je tužitelj upućen u parnicu odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje: Tarifa) sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 431,35 eura/3.250,00 kn.

Prema tome tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 17. siječnja 2023. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife) te zastupanja na ročištima 18. travnja 2023., 7. prosinca 2023. i ročišta od 25. veljače 2026. u iznosu od po 100,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 562,50 eura.

Tužitelju je priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 26,54, eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18) te stoga ukupni trošak priznat tužitelju iznosi 615,58 eura. Tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate na trošak sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a

Tužitelj je odbijen za iznos troška koji je zatražen preko iznosa koji mu sukladno odredbama Tarife pripada (točka II. izreke).

Zagreb, 13. travnja 2026.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno u roku 15 dana po primitku presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.