REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-682/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužitelja NOSTRO d.o.o., Gruda, Donja Ljuta 32, OIB 80673720378, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom uredu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 227,38 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1264/2024-8 od 29. listopada 2025., 13. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1264/2024-8 od 29. listopada 2025. u točkama I. i III. njezine izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1264/2024-8 od 29. listopada 2025. u točki I. njezine izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 227,38 EUR sa zateznim kamatama od 9. veljače 2024. do isplate. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 227,38 EUR preko dosuđene stope iz točke I. izreke. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 144,91 EUR sa zateznom kamatom od 29. listopada 2025. do isplate (točka III. izreke), te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 100,38 EUR (točka IV. izreke).
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik u dijelu s kojim nije uspio. U žalbi u bitnome navodi da se u konkretnom predmetu ne radi o zahtjevu za naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu već o ispunjenju obveze preuzete ugovorom o osiguranju te se imaju primijeniti Uvjeti koji su sastavni dio Ugovora o osiguranju i smatra da tuženik odgovara samo u okviru odredbi Ugovora o osiguranju. Tuženik ističe da tužitelj nije vlasnik predmetnog oštećenog vozila i time nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Tuženik navodi da je podnositelja zahtjeva uputio u servise koji imaju nižu cijenu sata rada nego tužitelj te je automobil mogao popraviti i za manji iznos nego kod tužitelja za kojeg tvrdi da različito naplaćuje cijenu sata i nema ujednačen cjenik. Tuženik ističe da je oštećenik odabirom radionice koja je skuplja pridonio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila, pa da ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u njegovu korist ili je ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).
5. Iz spisa proizlazi da je 4. siječnja 2024. nastala šteta na vozilu SUZUKI VITARA, registarske oznake [registarska oznaka], koje je u vlasništvu oštećenika DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Oštećenik je prijavio štetni događaj te su djelatnici tuženika 4. siječnja 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248803200008. Tužitelj je vozilo oštećenika preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 22/01/241, a koji račun je u ukupnom iznosu od 1.390,23 EUR. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e -maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 1.162,85 EUR. Razliku od 227,38 EUR tuženik nije platio jer je za taj iznos osporavao cijenu rada. Oštećenik, kao vlasnik popravljenog vozila, je s tužiteljem 20. veljače 2024. sklopio ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje, a o čemu je tuženik obaviješten.
5.1. Dakle, predmet spora je razlika u cijeni rada limara/lakirera te tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 227,38 EUR navodeći da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga.
6. Budući da je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora 227,38 EUR radi se o sporu male vrijednosti do 6.630,00 EUR (čl. 502. st. 1. ZPP -a), to se presuda ne može, sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, ali ni zbog relativno bitnih povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP -a.
7. Neosnovano tuženik osporava aktivnu legitimaciju, naime prvostupanjski sud pravilno navodi da na temelju odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, kao i da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj ima i tužitelj kao primatelj tražbine. Dakle, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Također, tražbina iz čl. 2.1. predmetnog ugovora o ustupu je novčana tražbina po osnovi police automobilskog osiguranja, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, niti se njihova narav protivi ustupu.
8. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio da su u izvidu štete specificirani dijelovi za zamjenu i radno vrijeme popravka (limar – 6,3 sata, lakirer – 4,4 sati). Tužitelj je za obavljanje poslova popravka izdao račun br. 22/01/241, u iznosu od 1.390,23 EUR, a isti se odnosi, između ostalog i na autolimarske i autolakirerske radove, te je u računu navedeno da je utrošeno 6,3 sata za limarske radove i 4,4 sata za lakirerske radove. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 40,00 EUR (plus PDV) za autolimarske te 40,00 EUR (plus PDV) za autolakirerske radove. Iz preslike cjenika usluge rada tužitelja od 2. siječnja 2024. proizlazi da cijena koju naplaćuje tužitelj za pružanje autolimarskih i autolakirerskih radova iznosi 50,00 EUR.
9. Neosnovano tuženik smatra da je oštećenik doveo do nastanka štete ili veće štete za tuženika time što nije odabrao neku radionicu s povoljnijom cijenom sata rada. Oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Pravilno prvostupanjski sud navodi da okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO). Potrebno je istaknuti da kada je tužitelj na okolnost visine štete, a kada opseg oštećenja nije sporan kao u konkretnom slučaju, visinu dokazao računom o popravku iz kojeg je razvidno da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, on je ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time je ispunio svoju procesnu obvezu iz čl. 219. ZPP-a.
10. Dakle, tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama niti može isplatu štete, odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, pa kako nesporno proizlazi da cijena satnice tužitelja iznosi 40,00 EUR uvećano za PDV to je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje dužnog iznosa.
11. Odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tuženik donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, a tuženik posebno ni ne osporava pravilnost obračuna troškova postupka.
12. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija presudu, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikovu žalbu protiv pobijane presude valjalo je odbiti i potvrditi odluku kao u izreci.
Zagreb, 13. travnja 2026.
Sudac
Davor Pustijanac
