REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-304/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika i zamjenice punomoćnice tuženika FO, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., te presude javno objavljene dana 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.5. Ugovor o kreditu br. 48294/06 sklopljenog dana 02.08.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,00 % (slovima: dva posto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 334,69 EUR (tristotridesetčetirieurašezdesetdevetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 05.08.2006 godine po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 400,00 EUR (četiristoeura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik je pravni slijednik Splitske banke d.d.

1.1. Dana 02.08.2006. godine tužitelj i tuženik da su sklopili Ugovor o kreditu br. 48294/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.500,00 EUR, prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja. Citiranim Ugovorom da je ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Predmetnim tipskim Ugovorom da je u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to, u iznosu jednokratno 2,00 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja. Tuženik da je dana 04.08.2006.g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.521,75 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao

službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 334,69 EUR.

1.3. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ da se nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju da nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedene odredbe da nisu bile ugovorene u dobroj vjeri, te su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni da je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama

1.5. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci točkama I. i II.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da osporava navode tužbe i tužbene zahtjeve u cijelosti, i to zbog sljedećih razloga:

2.1. Tužitelj da uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio.

2.2. Tužitelj da nije potrošač, te da se stoga u konkretnom sporu ne primjenjuje tumačenje zastare iz odluke vts-a pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz nepotrošačkih ugovora, odnosno da se primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Tužitelj da je zadnju uplatu izvršio 2012. g., a tužbu je podnio 2025. g., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, te da su posljedično tome zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom.

2.3. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) da nije ništetna. Prije svega,, tuženik tvrdi da nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, a predmetna odredba da je upravo takva, te da stoga predmetnu tužbu valja odbaciti. Nadalje, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva dopušten, tuženik navodi kako se pojedina ugovorna odredba može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta: (i) da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

(ii) da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja,

(iii) da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, u ovom postupku da treba utvrdit da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“. Nadalje, tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna.

3. Na pripremnom ročištu održanom 3. veljače 2026. tuženik je izjavio kako više ne osporava činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, niti visinu istog, već da jedino osporava status potrošača na strani tužitelja prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 48294/06 zaključenog između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. i tužitelja od 2. kolovoza 2006., te je saslušao tužitelja kao stranku.

5. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su pravni prednik tuženika Splitska banka d.d. i tužitelj, dana 2. kolovoza 2006., sklopili Ugovor o kreditu broj 48294/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.500,00 EUR

-da je odredbom čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,00 % (slovima: dva posto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

6. Između stranka je sporno:

- je li tužitelj, prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača.

7. U odnosu na spornu okolnost je li tužitelj prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Iz njegovog iskaza proizlazi da je predmetni kredit zaključio kao fizička osoba za potrebe dovršetka izgradnje svoje obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa svojom obitelji te koju nikada nije iznajmljivao niti davao u zakup niti koristio u nekakve poslovne svrhe. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu niti kasnije nije imao u vlasništvu nikakav obrt niti sam bio vlasnik neke pravne osobe, već je radio kao policajac što je njegovo zanimanje i koje zanimanje obavlja i danas.

9. Sud je u odnosu na navedenu spornu okolnost u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja jer isti nije u suprotnosti niti s jednim drugim provedenim dokazom. Nadalje, valja navesti da je u ovom sporu na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom smislu, ni jednim dokazom nije dokazao da tužitelj nije zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da isti nema status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača.

10. Prema tome, s obzirom da je tužitelj prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu djelovao kao potrošač, u odnosu na pitanje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 11. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.

11. Iako je tuženik na pripremnom ročištu izjavio da ne osporava činjenične navode tužbe i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva ukoliko se dokaže da je tužitelj imao svojstvo potrošača prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, valja navesti da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 81. st. 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te kako tužitelj tvrdi da se o spornoj odredbi s njime nije pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi drugačije, to je sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi s tužiteljem nije pregovaralo. Nadalje, uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, na tuženiku je bio teret dokaza i na okolnost da sporna ugovorna odredba odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao, a što tuženik u ovom sporu ni na koji način nije dokazao.

12. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tuženik, ugovorivši s tužiteljem spornu odredbu, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je na osnovu navedenog sud utvrdio da je, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

13. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja radi isplate po osnovi sporne ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/2021, 114/2022, 156/2011, 145/2023 i 155/2023 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenog iznosa kojeg je platio zbog primjene ništetne odredbe. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik spornu nepoštenu i ništetnu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, na štetu tužitelja kao potrošača, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja sporne naknade.

14. Neosnovan je prigovor zastare kojeg je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu. Naime, tužitelj u ovom postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetne ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV- 47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, proizlazi da zastara za predmetno potraživanje nije nastupila.

15. Visina naknade koju je tužitelj platio na temelju predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu, kao niti datum plaćana iste, između stranaka također nisu sporni. Dakle, između stranaka nije sporno da je tužitelj dana 4.8.2006. platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.521,75 kn, a koja protuvrijednost iznosi 334,69 EUR.

16. Stoga je sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim, s osnove ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, potražuje iznos od 334,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim 5. kolovoza 2006. do isplate, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

17. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelja je u ovom postupku zastupao punomoćnik koji je odvjetnik pa je prilikom izračuna njegovog parničnog troška valjalo primijeniti važeću Tarifu o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: OT), a prema vrijednosti predmeta spora 334,69 EUR. Tako je tužitelju, temeljem Tbr. 7. st. 1. OT, priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, za zastupanje na ročištu od 3.2.2026. prema Tbr. 9. st. 1. OT iznos od 100,00 EUR, temeljem Tbr. 8. st. 1. OT, za sastav podneska od 1.9.2025. u iznosu od 100,00 EUR, te temeljem Tbr. 8. st. 4. OT, za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije tuženiku od 11.6.2025. iznos od 50,00 EUR, te temeljem Tbr. 9. st. 4,. OT, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 13.4.2026. u iznosu od 50,00 EUR, što ukupno iznosi 400,00 EUR.

18.1. Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj u ovom postupku oslobođen od plaćanja istih.

18.2. Na temelju čl. 151. ZPP-a, tužitelju su dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate na parnični trošak, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

19. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Pregradi, 13. travnja 2026.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika