REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-302/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŠV, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. , te presude javno objavljene dana 13. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda tuženika, kao neosnovan.

II. Vrijednost predmeta spora utvrđuje se u iznosu od 538,96 EUR.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.2.st.11. Ugovor o kreditu broj: 3230070504, sklopljenog dana 03.12.2012. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 538,96 EUR

(petstotridesetosameuradevedesetšestcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 12.12.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 400,00 EUR (četiristoeura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

U odnosu na rješenje pod točkom I. izreke:

1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu koji je općemjesno nadležan za tuženika i to sukladno odredbi čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Stoga je predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te da se spis dostavi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu.

2. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan. Naime, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno je su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost "suda u Krapini", a koji je na kasnijim organizacijskim promjenama pravosudnih tijela pripojen Općinskom sudu u Zlataru, što znači da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost ovog suda. Nadalje, mjesna nadležnost proizlazi i iz čl. 19. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, prema kojem tužitelj, kao potrošač, postupak protiv druge ugovorne strane, neovisno o njezinu sjedištu, može pokrenuti pred sudovima mjesta gdje on kao potrošač ima prebivalište, te kako tužitelj ima prebivalište na području ovog suda, to je i prema citiranoj zakonskoj odredbi za suđenju ovom sporu mjesno nadležan ovaj sud.

3. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 20. st. 1. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom I.

U odnosu na rješenje pod točkom II. izreke:

1. Tužitelj je u ovome predmetu vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.866,18 EUR, a kojoj vrijednosti predmeta spora je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio, navodeći da kako se svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, te da se stoga VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu.

2. Prigovor tuženika je osnovan. Naime, ovdje se ne radi o dva zahtjeva, u smislu odredbe čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 55/2023, dalje – ZPP) već tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi predstavlja "samo" deklaratornu preambulu zahtjevu za isplatu i kao takav se ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja VPS- a već se ta vrijednost određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, koja u konkretnom slučaju iznosi 538,96 EUR.

3. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom II.

U odnosu na presudu:

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su stranke 03.12.2012. sklopile Ugovor o kreditu broj: 3230070504, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 27.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom da je ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 120 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom da je u članku 2. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik da je dana 11.12.2012.g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 4.060,86 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 538,96 EUR.

1.2. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ da se nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba da nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni da je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, iste da je dužan vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.3. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci točkama I. i II.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

2.1. Prije svega, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.2. Nadalje, tuženik tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način da je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva da propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP da propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik da je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Dodatno, tuženik napominje da je naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj da je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista da je pokrivala troškove poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (PV protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu da se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj da je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj da također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.

Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom da se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:

“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

- odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

- nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

- sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno da proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, tuženik tvrdi da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

2.3. Tuženik ističe i prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer da je naknada naplaćena 11.12.2012. godine, a na zahtjev tužitelja da se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. S obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 11.12.2012. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 10 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 22. ožujka 2008. godine, tuženik ističe da je takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a da je propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje da Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

2.4. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o gotovinskom namjenskom kreditu broj: 3230070504 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 3.12.2012., potvrdu tuženika o visini naplaćene naknade od 7. srpnja 2025., u presliku izvatka tuženika iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tuženik i tužitelj, dana 03.12.2012., sklopili Ugovor o gotovinskom namjenskom kreditu broj: 3230070504 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 27.000,00 EUR.

-da je odredbom čl. 2. st.11. predmetnog Ugovora ugovoreno sljedeće: "„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

- da je tuženik tužitelju 3.12.2012. naplatio naknadu obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.060,86 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 538,96 EUR.

5. Između stranka je sporno:

-je li tužitelj, prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača

- je li citirana odredba čl. 2. st.11. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna

- je li tužitelj, s osnove ništetnosti citirane ugovorne odredbe, ima pravo na povrat iznosa u visini plaćene naknade

- je li nastupila zastara utuženog potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

6. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelj prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije imao status potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, valja navesti da je na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju tvrdnju tužitelja da je zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača. Nadalje, da je tužitelj imao status potrošača proizlazi i iz njegovog iskaza u ovom postupku, u kojem je u svezi te činjenice iskazao da predmetni kredit zaključio kao fizička osoba u svrhu gradnje kuće za stanovanje njegove obitelji, a koja namjena proizlazi i iz samog Ugovora, što znači da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009 i 133/2009).

7. Prema tome, u odnosu na pitanje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 11. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009 i 133/2009, dalje – ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.

8. Prije svega, valja navesti da je odredbom čl. 99. tog Zakona propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

9. Nadalje, Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost. U tim je predmetima rečeno da se ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora”, trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije bitna činidba Ugovora. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Prema tome, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te utvrditi da li takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

11. Odredbom članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom članka 96. st. 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. st. 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

13. No, samo zato što je neka odredba unaprijed sastavljena, to ne znači da automatski treba zaključiti kako o toj odredbi strane nisu pojedinačno pregovarale. Da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed, potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

14. Na okolnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi tužitelj je predložio dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

15. Iz iskaza tužitelja da kada se došao u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu informirati u banku, obratio se bankarskom službeniku kojem je rekao koliki bi mu iznos otprilike trebao te koje su njegove kreditne sposobnosti nakon čega je s bankarskim službenikom dogovorio visinu iznosa kredita, te način i rok otplate. Kada jer drugi put došao u banku u vezi tog kredita, isti mu je uručen na već unaprijed sastavljenom obrascu. Tom prilikom nije mu od strane bankarskog službenika bilo ukazano da je ugovorena i naknada za obradu kredita a pogotovo mu nije rečeno na što bi se ta naknada točno odnosila, niti mu je pojašnjeno koliko bi ista iznosila u nominalnom iznosu, odnosno, o toj odredbi nije se uopće pregovaralo. Kada je dobio pisani ugovor morao je istog prihvatiti takvog kakav je bio unaprijed sastavljen.

16. Tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao tužitelja o značenju ugovorne odredbe sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz uvidom u Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa.

17. Uvidom u iste utvrđeno je da je tim uputama navedeno da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, no, navedene Upute, koje su bile upućene djelatnicima tuženika, ne znače ujedno i da su djelatnici tuženika, u konkretnom slučaju, postupili na taj način i tužitelju dali bilo kakve upute u svezi njegove obveze plaćanja sporne naknade.

18. Stoga je sud, na temelju iskaza tužitelja, a s obzirom da tuženik nije dokazao suprotno, utvrdio da se s tužiteljem prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovaralo o spornoj odredbi, te da mu nije bilo pojašnjeno na što se točno ta odredba odnosi, koji se troškovi njome naplaćuju, te visina u kojoj će mu ista biti naplaćena.

19. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza i činjenice da sporna ugovorna odredba odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao, a što tuženik također u ovom sporu nije dokazao.

20. Naime, spornom odredbom bilo je ugovoreno da se naknada određuje u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, na koji način tužitelj nije dokazao da je takva odredba odgovarala stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao, tim više što se ista određivala različito od slučaja do slučaja.

21. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tuženik, ugovorivši s tužiteljem spornu odredbu, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. S obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

23. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je, u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07, ništetna odredba čl. 11. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom I.

24. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja radi isplate po osnovi sporne ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/2021, 114/2022, 156/2011, 145/2023 i 155/2023 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenog iznosa kojeg je platio zbog primjene ništetne odredbe. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik spornu nepoštenu i ništetnu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, na štetu tužitelja kao potrošača, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja sporne naknade.

25. Neosnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj je u ovom postupku najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

26. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita, također nije u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U ovom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora. Naime, upravo je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenute ugovorne odredbe, pa zastara nije nastupila, niti je počela teći.

27. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

28. Visina naknade koju je tužitelj platio na temelju predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu, kao niti datum plaćana iste, između stranaka nisu sporni, a navedene činjenice proizlaze i iz potvrde tuženika o visini naplaćene naknade koja prileži spisu. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužitelj dana 11.12.2012. platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 538,96 EUR.

29. Stoga je sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim, s osnove ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , potražuje iznos od 538,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim 12.12.2012. do isplate, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

30. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelja je u ovom postupku zastupao punomoćnik koji je odvjetnik pa je prilikom izračuna njegovog parničnog troška valjalo primijeniti važeću Tarifu o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: OT), a prema vrijednosti predmeta spora 538,96 EUR. Tako je tužitelju, temeljem Tbr. 7. st. 1. OT, priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, za zastupanje na ročištu od 3.2.2026. prema Tbr. 9. st. 1. OT iznos od 100,00 EUR, temeljem Tbr. 8. st. 1. OT, za sastav podneska od 1.9.2025. u iznosu od 100,00 EUR, te temeljem Tbr. 8. st. 4. OT, za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije tuženiku od 11.6.2025. iznos od 50,00 EUR, te temeljem Tbr. 9. st. 4,. OT, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 13.4.2026. u iznosu od 50,00 EUR, što ukupno iznosi 400,00 EUR.

30.1. Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj u ovom postupku oslobođen od plaćanja istih.

30.2. Na temelju čl. 151. ZPP-a, tužitelju su dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate na parnični trošak, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Pregradi, 13. travnja 2026.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika