Poslovni broj: XLII P-287/2022
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U RIJECI
Frana Kurelca 3, Rijeka
SUD U RIJECI
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužitelja ŠH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima AH, Marku Vučiniću i Karlu Vučiniću, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJA d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 13. travnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha - pljenidba i prijenos sredstava tužitelja naložena zahtjevom za izravnu naplatu tuženika od 24. prosinca 2021. godine koji se temelji na presudi Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. Pn-348/06 od 27. studenog 2006. godine.
2. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. da nadoknadi tužitelju ŠH prouzročene troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 750,00 EUR (slovima: sedamsto pedeset eura), sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 13. travnja 2026. godine do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 776,54 EUR, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka o d b i j a kao neosnovan.
P o s l o v n i b r o j : X L I I P -
2 8 7 / 2 0 2 2
Obrazloženje
1. Tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi podnesenoj sudu 28. veljače 2022. godine tužitelj traži da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će proglasiti nedopuštenom izvansudsku ovrhu pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava, što se provodi temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika od 24. prosinca 2021. godine te obvezati tuženika na naknadu parničnog troška.
2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi kako je ovosudnim zaključkom posl. br. Ovr-40/2022 od 18. veljače 2022. godine, upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz članka 50. stavka 1. točka 11. Ovršnog zakona. Pojašnjava da je nastupila zastara tražbine jer potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina. U konkretnom slučaju potraživanje tuženika utvrđeno je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-348/06 od 27. studenog 2006., koja je postala pravomoćna 3. siječnja 2007. Tužitelj prema tome, upire na članak 233. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina, zaključujući da je tražbina tuženika u konkretnom slučaju zastarjela još 2017. godine pa je zahtjev tuženika za izravnu naplatu pljenidbom i prijenosom sredstava tužitelja putem Financijske agencije, očito nedopušten. Tvrdi da je u konkretnom slučaju ispunjeni razlog za utvrđenje ovrhe nedopuštenom, predlažući donošenje presude sadržaja kako je to opisano u točki I izreke ove presude.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako navodi tužitelja o zastari nemaju zakonskog uporišta iz razloga što tužitelj u svom računanju zastarnog roka nije uzeo u obzir pravila o prekidu zastare propisana člankom 241. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojima se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tuženik potvrđuje da je ovršna isprava – presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-6993/07 od 27. studenog 2006. godine stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti dana 3. siječnja 2007. godine.
4. Međutim, navodi da je na temelju citirane presude ranije podnio ovome sudu ovršni prijedlog radi pljenidbe novčanih sredstava ovršenika unutar desetogodišnjeg zastarnog roka, kojeg je Općinski sud u Rijeci usvojio rješenjem o ovrsi pod posl. br. Ovr-1740/09 od dana 23. travnja 2015. godine te je rješenje o ovrsi radi provedbe dostavljeno Financijskoj agenciji na postupanje. Nadalje, opisuje da je 22. prosinca 2019. godine Općinski sud u Rijeci rješenjem obustavio ovrhu zbog nemogućnosti provedbe ovrhe temeljem članka 72. stavka 2. Ovršnog zakona te je tuženik stoga 24. prosinca 2021. ponovno podnio ovršnu ispravu na izravnu naplatu Financijskoj agenciji. Poziva se na primjenu članka 245. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima prema kojem ukoliko je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, zaključujući da je zastara iznova počela teći donošenjem rješenja Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-1740/09 od 22. prosinca 2019. godine i kada je ponovno počeo teći zastarni rok od deset godina.
P o s l o v n i b r o j : X L I I P -
2 8 7 / 2 0 2 2
5. Stav je tuženika da je njegov zahtjev za izravnom naplatom od 24. prosinca 2021. podnesen unutar zastarnog roka. Navodi i da mogućnost ovrhovoditelja predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe sukladno članku 5. stavku 4. Ovršnog zakona, predstavlja pravo, ali ne i obvezu ovrhovoditelja te je dispozicija ovrhovoditelja hoće li nastaviti ovrhu predlaganjem novog sredstva ili ne. Tuženik prema tome, drži da obustava iz razloga nemogućnosti provedbe radi nedostatka novčanih sredstava na računu ovršenika svakako nije razlog na strani ovrhovoditelja, već izričito na strani ovršenika, naglašavajući da je tijekom cijelog postupka ovrhe bio aktivan u nastojanju da namiri svoje potraživanje. Zaključno, predlaže odbacivanje tužbe, a podredno njezino odbijanje uz obvezivanje tuženika na naknadu troška parničnog postupka.
6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu, uvidom u ovosudne predmete posl. br. Ovr- 3930/2015 i posl. br. Ovr-40/2022, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), jer je prema ocjeni ovoga suda predmet raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke. Sud je naime, proveo sve dokaze koje su stranke predložile, izuzev saslušanja tužitelja obzirom da je ocijenjeno da se radi o suvišnom dokaznom prijedlogu. Ovo iz razloga što je među strankama sporno u naravi pravno pitanje, je li tražbina tuženika iz ovršne isprave zastarjela ili ne, a stranke su radi utvrđivanja ove prijeporne okolnosti istaknule činjenice koje se mogu provjeriti uvidom u predmete koje su vodile, dok je sam dokaz saslušanjem stranaka suvišan jer stranke o postupcima prisilne naplate ne mogu imati drugačija saznanja doli onih koji izviru iz isprava.
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Naime, u ovom postupku sud je iz očitovanja stranaka, provedenih dokaza i dostavljenih isprava, napose uvida u ovosudne predmete posl. br. Ovr-3930/2015 i posl. br. Ovr-40/2022, utvrdio slijedeće:
- da je ovrhovoditelj Croatia osiguranje d.d., dana 17. rujna 2015. godine podnio ovome sudu prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave – presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-348/06 od 27. studenog 2006., radi naplate novčane tražbine od 42.298,07 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. svibnja 2004. godine do namirenja, kao i radi namirenja troškova parničnog postupka odmjerenih istom ovršnom ispravom od 1.159,50 kn sa zateznim kamatama od 27. studenog 2006. godine do isplate, te troškova ovrhe, pljenidbom novčanih sredstava ovdje tužitelja kao ovršenika, po svim računima i oročenim sredstvima u svim bankama, te prijenosom tako zaplijenjenih novčanih sredstava na račun tuženika kao ovrhovoditelja,
- uz prijedlog za ovrhu priložena je ovršna isprava - presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-348/06 od 27. studenog 2006., s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti iz koje proizlazi da je citirana isprava stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti 3. siječnja 2007. godine,
P o s l o v n i b r o j : X L I I P -
2 8 7 / 2 0 2 2
- Općinski sud u Rijeci je usvojio prijedlog za ovrhu ovdje tuženika te je 23. travnja 2015. godine pod posl. br. Ovr-3930/2015 donio rješenje o ovrsi odredivši provedbu ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovdje tužitelja, naloživši provedbu ovrhe Financijskoj agenciji,
- žalba tužitelja kao ovršenika protiv citiranog rješenja o ovrsi odbijena je rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž Ovr-1570/16 od 14. rujna 2016. godine, a istim rješenjem odbijena je i žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja ovoga suda posl. br. Ovr-3930/15 od 12. siječnja 2016. kojim je tužitelj kao ovršenik upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, obzirom da je i u tom ovršnom postupku tvrdio da je tražbina tuženika zastarjela,
- nadalje, među strankama ne bi trebalo biti prijeporno da je dopisom od 22. srpnja 2019. Financijska agencija izvijestila sud da se tražbina ovrhovoditelja nije naplatila s računa tužitelja kao ovršenika u cijelosti u roku od tri godine od primitka osnove za plaćanje, odnosno da po osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno i zbog čega je Financijska agencija, primjenom članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, prestala s izvršavanjem osnove za plaćanje na računima tužitelja,
- neprijeporno je da je sud potom zaključkom posl. br. Ovr-3930/2015 od 28. kolovoza 2019. pozvao tuženika u roku od dva mjeseca dostaviti sudu prijedlog za nastavak postupka jer će u protivnom postupak ovrhe biti obustavljen, pa nakon što je tuženik kao ovrhovoditelj podneskom od 9. rujna 2019. predložio rješenje o ovrsi ponovno dostaviti Financijskoj agenciji radi zavođenja u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje sve do potpunog namirenja ovrhovoditelja, to je sud pod posl. br. Ovr-3930/2015 dana 22. prosinca 2019. donio rješenje o obustavi ovrhe i ukidanju svih provedenih radnji, obzirom da je ovrha postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti, odnosno zato što ovrhovoditelj nije u roku od dva mjeseca otkada je obaviješten o nemogućnosti provedbe ovrhe na novčanim sredstvima, predložio promjenu predmeta i sredstava ovrhe,
- citirano rješenje o obustavi ovrhe postalo je pravomoćno i ovršno 11. ožujka 2020. godine (potvrda o pravomoćnosti i ovršnosti na listu 40 spisa ovoga suda posl. br. Ovr-3930/2015),
- među strankama nije sporno, a to proizlazi iz sadržaja ovosudnog predmeta posl. br. Ovr-40/2022, da je nakon donošenja rješenja o obustavi ovrhe, tuženik kao ovrhovoditelj ponovno podnio Financijskoj agenciji dana 24. prosinca 2021. zahtjev za izravnu naplatu pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja temeljem iste ovršne isprave - presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-348/06 od 27. studenog 2006., a radi naplate tražbine sadržane u ovršnoj ispravi u cijelosti, kao i troškova parničnog postupka, sve uvećano za zatezne kamate,
- nesporno je i da nakon što je tužitelj kao ovršenik obaviješten od strane Financijske agencije o zaprimljenom zahtjevu za izravnu naplatu, da je Općinskom sudu u Rijeci podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim koji je zaprimljen pod posl. br. Ovr-40/2022,
- u tom prijedlogu ovdje tužitelj kao ovršenik navodi da je tražbina tuženika zastarjela, iznoseći za to razloge identične razlozima sadržanim u ovoj parnici,
P o s l o v n i b r o j : X L I I P - 2 8 7 / 2 0 2 2
- konačno, nije sporno niti da se tuženik kao ovrhovoditelj nije očitovao o zahtjevu tužitelja kao ovršenika za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenima, pa je Općinski sud u Rijeci 18. veljače 2022. godine donio zaključak posl. br. Ovr-40/2022 kojim je tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ, a što je tužitelj i učinio.
9. Ono što je sporno jest pitanje je li tužitelj dokazao da je tražbina tuženika zastarjela tj. prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka.
10. Nije u pravu tužitelj kada tvrdi da je tražbina iz ovršne isprave tuženika zastarjela.
11. Ovo iz razloga što je tuženik prije isteka desetogodišnjeg zastarnog roka iz članka 233. stavka 1. ZOO, dana 17. rujna 2015. godine pokrenuo protiv tužitelja postupak ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava. Prema potvrdi ovršnosti Općinskog suda u Zagrebu, ovršna isprava – presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-348/06 od 27. studenog 2006. postala je pravomoćna i ovršna 3. siječnja 2007. godine. Taj postupak ovrhe vodio se pred ovim sudom pod posl. br. Ovr-3930/2015 te je okončan rješenjem o obustavi postupka ovrhe posl. br. Ovr-3930/2015 od 22. prosinca 2019. godine koje je postalo i pravomoćno. Prema tome, donošenjem rješenja o obustavi ovrhe 22. prosinca 2019. godine ponovno je počeo teći desetogodišnji zastarni rok.
12. S druge strane, tuženik je kao ovrhovoditelj pokrenuo novi postupak ovrhe izravno pred Financijskom agencijom prijedlogom za izvansudsku ovrhu od 24. prosinca 2021. i to na temelju iste ovršne isprave i na istom predmetu ovrhe – novčanim sredstvima tužitelja, radi naplate istog duga kao što je tražio i u ovršnom predmetu što se ranije vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl. br. Ovr- 3930/2015.
13. Sukladno članku 233. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO) sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Nadalje, prema članku 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, dok je odredbom članka 245. stavka 1. i 5. ZOO određeno da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, pri čemu kada je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe, zastara počinje teći iznova od okončanja postupka ovrhe. Prema tome, kako je tuženik postupak ovrhe na novčanim sredstvima pokrenuo 24. prosinca 2021. godine čime je prekinuo tijek zastare koji je ponovno počeo teći tek 22. prosinca 2019. okončanjem prethodnog postupka ovrhe koji nije obustavljen zbog krivnje ovrhovoditelja, jasno je da desetogodišnji zastarni rok u konkretnom slučaju nije protekao, obzirom da je prekinut vođenjem ranijeg postupka ovrhe pred ovim sudom pod posl. br. Ovr-3930/2015 od strane tuženika kao ovrhovoditelja.
P o s l o v n i b r o j : X L I I P -
2 8 7 / 2 0 2 2
14. U konkretnom slučaju ne može se primijeniti niti zaključak usvojen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda od 27. studenoga 2019. pod brojem Su-IV-245/2019-3. Navedeno iz razloga što se taj zaključak odnosi na nemogućnost ovrhovoditelja da unutar istog ovršnog postupka ponovno traži uvrštavanje iste osnove za plaćanje u Očevidnik Financijske agencije. U konkretnom slučaju, ovršna isprava koja je osnova za plaćanje, bila je unesena u Očevidnik te se izvansudska ovrha pokušala temeljem nje provoditi na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika u vremenu od 23. travnja 2015. do 22. prosinca 2019. godine, kada je postupak obustavljen i kada se prestalo s provedbom ovrhe jer je ovrha u cijelosti ostala bez uspjeha, sve primjenom članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Tek nakon dvije godine, tuženik kao ovrhovoditelj zatražio je ponovno 24. prosinca 2021. godine provedbu ovrhe od Financijske agencije temeljem iste osnove za plaćanje - presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-348/06 od 27. studenog 2006.
15. Prema tome, sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tuženika, odnosno da ne postoje razlozi iz članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/2012, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, u daljnjem tekstu: OZ, u primjeni s obzirom na vrijeme pokretanja postupka) na koje upire tužitelj. Iz iznesenih je razloga valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te presuditi kao u izreci.
16. Odluka o parničnom trošku zasniva se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak zastupanja tuženika po profesionalnom punomoćniku pri čemu se sud vodio troškovnikom tuženika te vrijednošću predmeta spora od 1.459,95 EUR, kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023 i 107/25, u daljnjem tekstu: Tarifa). Opravdan je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na tužbu od zatraženih 200,00 EUR (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), dok mu za zastupanje profesionalnog punomoćnika na ročištima održanim 25. travnja 2023. i 24. ožujka 2026. pripada po 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tuženiku je tako za zastupanje odvjetnika dosuđeno 600,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % čini 750,00 EUR. Trošak sudskih pristojbi tuženik nije imao jer sudske pristojbe na odgovor na tužbu plaća ona stranka koja spor izgubi po pravomoćnom okončanju postupka. Tuženiku je tako s osnova parničnog troška sveukupno dosuđeno 750,00 EUR, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 776,54 EUR, zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.
17. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.
U Rijeci, 13. travnja 2026.
S u t k i n j a:
Martina Maršić Lukić
P o s l o v n i b r o j : X L I I P -
2 8 7 / 2 0 2 2
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud. P o s l o v n i b r o j : X L I I P - 2 8 7 / 2 0 2 2
