REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1645/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NJL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelj ice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj P-37/2025-23 od 16. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice - i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj P -37/2025- 23 od 16. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom odlučeno:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "1. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju NJL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčanu tražbinu u domaćoj valuti (HRK) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koji se iznos zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ima vratiti tužitelju, a čija će se visina točno odrediti tek nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog parničnog postupka i pošto se provede odgovarajuće financijsko vještačenje novčanog iznosa koji je predmet ovog spora, a sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.10.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja tekuće godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja tekuće godine, sukladno odredbi čl. 29 st. 2., 8 i 9 ZOO-a, sve u roku 15 dana."

2. Protiv te je presude žalbu podnijela tužiteljica navodeći da je podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povredi odredbi parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbeni je prijedlog tužiteljice da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a traži i trošak žalbe.

3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žaliteljica, s obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku ili samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8. Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu više plaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezivanje glavnice uz tečaj CHF.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužiteljica, kao primateljica kredita i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o namjenskom kreditu br. 3210790843/07 11. rujna 2007., kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 280.000,00 CHF prema središnjem tečaju CHF kreditora važečim na dan korištenja kredita uz obračun kamata od 4,50 % godišnje i valutnu klauzulu.

10. Sud prvog stupnja je, a suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno utvrdio da tužiteljica nije potrošač prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 114/19 – dalje: ZZP) i da se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-663/2017-10 od 14. lipnja 2018., kao niti na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev T-249/2014 od 9. travnja 2015.

10.1. Naime, sud prvog stupnja je na temelju sadržaja ugovora o kreditu, kao i iskaza same tužiteljice pravilno utvrdio da je tužiteljica predmetnu nekretninu kupila za potrebe obavljanja udomiteljstva, a da je kasnije na toj nekretnini otvorila dom za starije i nemoćne koji ima i danas, te da je nakon kupnje te nekretnine stanovala u prizemlju, dok je preostala dva kata koristila za potrebe obavljanja udomiteljstva, a kasnije doma za starije i nemoćne, a da sada cijelu nekretninu koristi za potrebe doma.

10.2. Stoga je, temeljem tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja, i po ocjeni ovoga suda pravilno zaključio da se tužiteljica ne može smatrati potrošačem i da pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživala zaštitu s osnova ZZP - a obzirom na namjenu korištenja sredstava predmetnog kredita i profesionalne djelatnosti kojom se bavi, jer očito proizlazi da se predmetnim ugovorom, osim u prvo vrijeme za stanovanje tužiteljice u prizemlju, ostvarila u pretežitom dijelu poslovna svrha zbog koje je predmetna nekretnina i kupljena, pa u takvim okolnostima fizička osoba koja se time bavi nema status potrošača.

11. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa kraj činjenica da je tužiteljica u konkretnom slučaju, sklopila predmetni ugovor sa dvostrukom svrhom, odnosno jednim dijelom za stambenu uporabu, a pretežito drugim dijelom za poslovne svrhe, proizlazi da tužiteljica nije potrošač. Pritom, nije od odlučnog značaja, to što je tužiteljica zaključila ugovor kao fizička osoba, niti što je sa tuženikom 2015. zaključila aneks osnovnog ugovora kojim je izvršena konverzija valute kredita pozivanjem na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015) budući da u ovom slučaju postoje okolnosti koje na strani tužiteljice otklanjaju svojstvo potrošača, obzirom da je u konkretnom slučaju razvidno da je predmetni ugovor bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice, točnije obavljanju djelatnosti udomiteljstva kasnije doma za starije i nemoćne.

12. Tužiteljica u svojoj žalbi ističe da je pretežita svrha utroška kreditnih sredstava bila kupnja kuće za vlastito stanovanje, a gospodarska djelatnost da ima sporednu, sekundarnu funkciju, pa da se ima smatrati potrošačem, međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi upravo suprotno – da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor sa dvostrukom svrhom i to jednim dijelom za stambenu uporabu, međutim, pretežitim drugim dijelom za poslovne svrhe.

12.1. S tim u vezi, pravilno se sud prvog stupnja poziva na presudu suda EU u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019. povodom zahtjeva koji je upućen u okviru spora između NJ, s prebivalištem u [adresa] i društva Raiffeisenbank St. Stefan Jagerberg- Wolfsberg eGen u kojoj se navodi da dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, između ostalog, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može se smatrati potrošačem osim ako je s obzirom na te transakcije za koju je taj ugovor sklopljen promatrane u cjelini veza između tog ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba (marginalna) da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruje privatna svrha.

13. Tužiteljica je u tužbi iznijela činjenice temeljem kojih tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne prema ZZP-u i pritom se poziva na odredbu čl. 96. i čl. 97. te čl. 102. ZZP/07 i na pravna utvrđenja iz presuda o kolektivnom sporu. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se u pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standarnog ugovora trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13.1. Dakle, činjenice na kojima je tužiteljica kao prethodno pitanje u ovoj parnici temeljila ništetnost ugovornih odredbi su nepoštene ugovorne odredbe prema ZZP- a i ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe.

14. Budući da postoje okolnosti koje na strani tužiteljice otklanjaju svojstvo potrošača, odnosno u smislu recentnog stajališta EU tužiteljica se ima smatrati gospodarskim subjektom, to je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenje iz presude u kolektivnom sporu.

15. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica nije potrošač, pa da stoga nije osnovan niti njen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a posljedično niti zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa.

16. Stoga je, valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu presudu (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

17. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog dijela postupka odbija se kao neosnovan, jer ista sa svojom žalbom u ovome postupku nije uspjela (po čl. 154. st. 1 i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli – Pola 13.travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić