Poslovni broj: P-1818/2024-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ĆP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku LjIjani Penavić. odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz OD Hanžeković partneri odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 04. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 13. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102593493 sklopljenog između stranaka dana 31.kolovoza 2005.g. kojom je tužiteljica kao korisnica kredita dužna prije korištenja kredita za obradu i odobravanje kredita platiti 2,5% naknade na iznos kredita, minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora, te kojom je tužiteljica kao korisnica kredita suglasna da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana kredita, te da kao takva ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d.-a Oib: 23057039320 isplatiti tužiteljici Štefici Dukić Oib: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 606,74 € (4.571,49 kn) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 02.rujna 2005.g. do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna boda, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda, sve u roku 15 dana .

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju prouzročeni parnični trošak ovog postupka u visini od 426,54 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 13. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi od 12. studenog 2024. navodi kako je dana 31. kolovoza 2005. g. kao korisnica kredita s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5102593493 kojim se tužiteljici stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 38.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita na rok otplate od 144 mjeseca. Odredbom je članka 10 navedenog ugovora određeno da je za obradu i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,5% naknade na iznos kredita, minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana kredita. Naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.571,49 kn odnosno 606,74 € tužiteljica je platila dana 01.rujna 2005.g. O navedenoj se odredbi kao i o ostalim odredbama kredita nije pregovaralo niti uopće razgovaralo već joj je i ta odredba po načelu „uzmi ili ostavi“ nametnuta pri čem tuženik nije naveo niti tužiteljici objasnio u čemu se sastoje troškovi i na što se odnosi naknada za obradu i vođenje kredita a niti parametre koji bi određivali naknadu u visini od 2,5% odnosno odmjeravanje naknade u postotku tako da bi si, što je veći iznos odobrenog kredita, tuženik pribavio to veću zaradu iako se ne bi radilo o većem obimu posla Tužiteljica je pokušala mirnim putem riješiti ovaj spor, na što se tuženik oglušio. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredbe čl. 10 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka kojom je ugovorena naplata ulazne naknade - naknade za obradu kredita te isplatu stečenog bez osnove u visini od 606,74 EUR sa kamatama od 02. rujna 2005 do isplate sadržaja pobliže navedenog u točkama i i II izreke ove odluke uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbi u tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Spori tužiteljev status potrošača navodeći kako je na tužitelju teret dokaza svog statusa. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 2,5% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, financijska savjetnica SP, korisniku kredita jasno navela da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku „Paket iz minusa u plus“ bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,50% od iznosa odobrenog kredita. Također, tužitelju je dostavljen i Obračun naknade za bankarske usluge od 31.08.2005. u kojem je naznačeno da se naknada zaračunava na temelju Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Banke, a za obavljanje usluga obrade zahtjeva i odobrenje kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se naknadom za obradu kredita pokrivali sljedeći operativni i materijalni troškovi: operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podatka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezani regulatorni troškovi

Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, tuženik je kao banka naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade za obradu kredita. U prilog svojih tvrdnji tuženik dostavlja interni dokument za razdoblje od 2004. do 2011. koji sadrži popis aktivnosti kao i izmjereno utrošeno efektivno vrijeme za svaku aktivnost u procesu odobrenja jednog kredita. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, a koji uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja predmeta (do kojeg dolazi nakon isplate kredita), odnosno utrošak vremena po pojedinoj vrsti kredita (gotovinski krediti, krediti osigurani hipotekom i stambeni krediti). Zaključak je da je najmanji utrošak ljudskog rada, a samim time i trošak ljudskog rada za gotovinske kredite, a najveći za stambene kredite. Kako bi se proces gotovinskog kredita odvio u potpunosti, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja spisa, ljudski rad kod tuženika po jednom realiziranom gotovinskom kreditu traje 369 minuta odnosno malo više od 6 sati efektivnog ljudskog rada odnosno 652 minuta ili malo više od 11 sati efektivnog ljudskog rada za realizaciju stambenog kredita. Shodno tome, postoji i značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50% od visine predmetnog kredita u iznosu od 606,74 EUR odnosno 4.571,49 kn. Svakako treba istaknuti da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je naknada za obradu kredita bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika korisniku kredita prezentirao naknadu za obradu kredita i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo korisniku kredita na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko korisnik kredita nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Zakon o zaštiti potrošača nije zabranjivao i ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Kasniji Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj. Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima.

Nadalje ističe prigovor zastare te osporava tijek zatraženih kamata. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje SP.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 10 Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u dijelu u kojem je tužiteljica dužna prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu i odobravanje kredita platiti 2,5% naknade na iznos kredita, minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora, te kojom je tužiteljica kao korisnica kredita suglasna da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana kredita, te da kao takva ne proizvodi pravne učinke. Slijedom takvog utvrđenja potražuje i isplatu naknade u visini od 606,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom da dana kada je ista naplaćena.

Tužiteljičin status potrošača je sporan.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu da je kredit korišten zatvaranje obveza iz minusa u plus, tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi novčani iznos dobiveni kreditom bili korišteni u poslovne svrhe, stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 10 ugovora o kreditu nepoštena, u dijelu u kojem je ugovorena naplata za obradu kredita tzv ulazna naknada, a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN 96/03 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu-čl. 10, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se prije korištenja kredita naplaćuje naknada u visini od 2,5 % od iznosa kredita, najmanje u visini od 200 kn koja se naplaćuje prilikom isplate plasmana.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 10 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sama tužiteljica u iskazu navodi da je da joj je službenica u banci rekla da mora platiti tu naknadu i da će ona biti u visini od 200 kn dok je parafirala svaku stranicu ugovora, no tek kada joj je isplaćen iznos kredita vidjela da joj je naplaćena naknada u visini od 4.570 kn i doživjela je šok. to je bila visina njezine tadašnje plaće. i onda je pitala zašto je to tako i tek tada joj je objasnila da se naplaćuje u visini od 2,5 % od iznosa odobrenog kredita. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu. Nije joj objašnjeno zašto se ta naknada naplaćuje.

Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu i je li tužitelju objašnjeno što se financira tom naknadom.

Neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 2,5 % od iznosa kredita koji mu je odobren, u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 606,74 eur i naplaćena 01. rujna 2005., dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

U odnosu na navod tuženika da ta naknada predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, valja navesti da isto ostaje nejasno, naime nigdje u ugovoru ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade.

Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

Glede zastare potraživanja za navedenih naknada valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Kako je odreda čl. 10 ugovora o kreditu ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 606,74 eur zateznom kamatom od 02. rujna 2005. dana nakon što su ista tužiteljici naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona parničnom postupu pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat je trošak sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 25. siječnja 2025. u visini od 50 bodova (Tbr. 8 toč.1), te za zastupanje na ročištima održanima 20.11.2025. i 04.02.2026. svaki u visini od po 50 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 EUR, na presudu od 13,27 EUR što sveukupno iznosi 426,54 EUR. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a Slijedom toga odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 13. travnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika